Jučer bila u T-com centru. Napokon sredila telefonsku liniju, i kupila MAX-adsl. I MAX-tv. Valjda zadnja u Europi. Fizikalac pa ja.
Budući da je taj T-com u trgovačkom centru, u međuvremenu sam malo švrljala po dućanima. Bila u Original marine, gdje prodaju dječju robu. Zamijenila sam maskirne hlače od maloga, jer je tako sitan da mu je šestica bila tako velika da nismo znali da li da ih ostavimo za vrijeme kad bude odlazio u pravu vojsku. Ali, budući da su vojni rok ukinuli, zaključili smo da to neme smisla, pa sam ih ipak zamijenila za četvorku. A on ima skoro sedam godina! Sreća da još nije svjestan, pa ga nije sram. Muči ga malo što je najmanji u razredu, ali uspijevamo za sada to prevladati.
Ali zato je mene bilo sram kad me prodavačica pitala za njegove godine i složila začuđeno-podsmješljivu facu. "Ha, gospođo, moj mali ima 4 godine i njemu je ta četvorka mala." Prava djeca su velika, krupna djeca. Glavata. Koja smažu kil pečenog dok si reka keks. A ne ovi što im padaju hlače, a glavice im jedva vire iz zimskih jakni.
A, što´š?! Nema veze.
I tako, odoh ja iz butige i ko munja, ko udar struje, proleti mi misao kroz glavu: Bože mili, ko je šio ove gaće? Neki Kinez, veličinom odgovarajući mom malom sinu, tako mali i žgoljav, u nekoj mračnoj tvornici, gladan i iscrpljen nakon 16 sati rada, jadan i pogrbljen? Koliko je plaćen? Ko je prišivao trakice, botune, šljokice na onim košuljicama za curice-princezice? Je li neko dijete u Indiji? Gladno, umorno i uplakano?
Naravno da mi te mračne misli nisu pale s neba. Čitala neki dan u novinama. Ustvari, čitala sam o tome sto puta.
Pronađena tvornica u Indiji koja radi za tvornicu dječje robe GAP. (Prije je to bio NIKE, i vjerovatno bi ih trebalo nabrajati do sutra.) U njoj rade djeca od 7-8-10-12 i više godina. Ali ne samo da rade. Rade kao ROBOVI. Njihovim siromašnim roditeljima isplaćen je neki novac, vjerovatno su s njim kupili hranu za ostalu svoju djecu, i ta djeca je moraju – odraditi. Bez plaće (!), bez pauze u 16-satnom (!) radnom vremenu, bez hrane i odlazaka u WC, ako plaču, udaraju ih gumenim palicama i guraju im prljave krpe u usta (!)
Što reći....
Za ne vjerovati!
Za zgroziti se!
Zar je vraćen robovski rad? Robovlasničko društvo?
U kakvom to svijetu živimo?
Matična tvornica prestižne robne marke, naravno, otklanja svaku mogućnost da su oni umiješani u taj prljavi posao. To su njihovi kooperanti u siromašnoj Indiji ili u nekoj drugoj zemlji danas Zapadu tako privlačnog Istoka. Koji je tako poslovan, tako vrijedan, tako obećavajući i tako prekrasno JEFTIN.
Tamo radnici ne zajebavaju i ne grintaju ko razmaženi zapadnjaci, ne traže ništa nego mogućnost da rade. Da služe njegovom veličansrvu PROSPERITETU. Tako su divno pokorni i vrijedni.
Pa ćemo ove zahtjevne radnike-zapadnjake poslati lipo na burzu. Pa će biti malo manje bezobrazni.
A mi idemo tamo daleko prema istoku u potragu za boljima.
Jer treba misliti samo na PROFIT. On je naš Bog i samo njemu služimo. Sve su ga žrtve vrijedne.
Ali i ove na Istoku treba nešto malo platiti. A njih je puno, pa se i novaca za njihove bijedne plaće nakupi. Puno je to, previše. Pa tražimo još jeftinije. Najjeftinije, koje uopće ne treba plaćati. Djecu. Njima ne treba. Što će djeci iz Indije i Kine novac? Što će im škole, djetinjstva, odjeća i te gluposti?
TO treba našoj djeci! Našoj, zapadnjačkoj. Njima treba tako puno. Teško ih je namirivati, sve teže i teže, njihove sve veće potrebe. NJIH treba činiti sretnima, kupovati im igračke, prekrasnu odjeću, markirane traperice i košuljice i haljinice, cipelice, igrice, kompjutore, mobitele, treba ih zdravo hraniti, dobro ih, kvalitetno školovati, da bi i oni jednog dana bili upregnuti u ovaj sveti stroj zvan PROGRES, da bi stvarali sve više i više novaca, davali svojoj djeci, i tako dalje, u beskraj.
Da bi održavali ovu svemirsku nepravdu. Ravnotežu.
I onda se to zapadnjačko društvo sve više bogati.
Formula je jednostavna: jeftiniji radnik = jeftin proizvod = veća prodaja = veći PROFIT.
Ima novca na bacanje. Pa ne znaju više na što bi ga sve trošili. Pa ulažu u Organizacije za zaštitu svega i svačega. Za zaštitu životinja. Za zaštitu šuma. Prirode. Ozonskog omotača. Za zaštitu zraka. Ledenih santi. Za očuvanje afričkih slonova. Australskih klokana. Ozelota. Otrovnih žaba. Dupina. Morskih slonova. Amazonske prašume. Afričke savane. Svih ugroženih vrsta životinja i biljaka.
Svega onoga što sustavno uništavaju.
Ulažu silne novce i u organizacije za zaštitu djece. Za zaštitu djece od svih oblika zlostavljanja, od gladi, siromaštva, od bolesti, za prava djece na tjelesno i mentalno zdravlje, na pravo djece na cjepiva, pravo na školovanje, masovno bavljenje sportom, i svašta.
Borimo se za pravo naše djece na obitelj, ljubav, na SRETNO DJETINJSTVO.
Ali naglasak je na NAŠOJ djeci.
A što je s NJIHOVOM djecom?
Oni imaju pravo na gled, siromaštvo, boleštine, rat, i – ROBOVSKI RAD.
Koji smo mi licemjeri!!!
Eto tako mi je prisjela jedna obična kupnja u dućanu dječje robice.
