I tako su popravljali Blog.hr.
Isprintala ja reklamu što će sve biti bolje, brže, jednostavnije.
Strpite se. Strpljen - spašen. Al ne možeš u svoj blog.
Čekamo.
Kad ono-šipak.
Ništa. Nothing. Niente.
Pokušat će sutra.
I sad ja moram nešto pisati jer sutra neću moći.
Sile me na trabunjanje.
O čemu da pišem sada?
Mogla bi ja ponovno o čarima života u turističkom mjestu, ali dosadila sam i samoj sebi.
A prateći turističke tokove, potpuno sam zapustila praćenje dnevno-političkih zbivanja.
Nemam pojma što HDZ, SDP, i ine stranke poduzimaju u predizborne svhe.
Kolika količina pluvačke je već potrošena.
Ko koga i zašto.
Čujem sad na televiziji dok ovo pišem da se onaj Polančec nešto pravda što je zasro tamo u Karlovcu. I bez da ga slušam znam da on apsolutno ništa nije kriv. Ostavka? To je opcija koja ne postoji.
To je naša nacionalna posebnost.
To treba opjevati u narodnim pjesmama.
U ovoj maloj lipoj i smišnoj državici nitko za ništa nije kriv.
I nije da mi to samo tako pričamo. Postoje dokazi. Ako postoje dokazi u suprotno mi ih uklonimo.
Kao npr, razne tahografe. Pištolje koji nestaju iz sudskih dokaza. Filmove i snimke. Lovu.
Tu nitko nije kriv za opljačkane banke, firme, državu, nije kriv baš nitko za otmice, silovanja, ubojstva. O raznim sranjima u politici i privredi da se ne govori.
Čak ni onaj Jakov nije kriv za požar koji je upalio. Kako je kriv kad mu je sam Bog rekao: Jakove, zapali. Možda je Bog mislio na cigaretu, ali jJakov je krivo shvatio, pa nije zato kriv.
I kad nitko nije kriv, nema ko davati ostavke, nema ko ići u zatvor, nema ko biti osuđen.
Samo treba doć na tv, ko Polančec sada, ili pred suca, malo pričati nebuloze i stvar je rješena.
Kakve ostavke, kakvo snošenje posljedica!
To je za lude Japance. Oni odmah, bez razmišljanja: Kriv sam i hop - harakiri.
Ako im ponestane vlastitih krivnji, pa počnu preuzimati naše, neće ostati ni jedan.
Samo onaj siroti vozač autobusa, neobavješten kako stvari s krivicama stoje, bez razmišljanja kaže: JA sam kriv!
Jedan nesretni čovjek, ubojica iz nehata, vozačke nepažnje, svima nam je održao lekciju o moralu.
Ali što vrijedi kad je nisu čuli oni koji bi mogli iz toga nešto naučiti.
Još jednu zanimljivu stvar sam čula na tv otkad sam vratila mozak s ljetne paše.
Počela je distribucija besplatnih udžbenika po školama.
A sindikat prosvjetnih radnika se pobunio da oni nisu plaćeni da nosaju te udžbenike. Da ih raznose od kamiona do škole. !!!! Pa su im poslali dečke da nose knjige do razreda! I sad ih oni trebaju samo razdijeliti djeci.
E, ljudi moji, ne mogu vjerovati!
Do sada sam, samo s jednim djetetom do 2. razeda srednje škole, dala sigurno 12-ak tisuća kuna samo za školske knjige (smeće-kvalitete), nikad ni olovku nisam dobila mukte za "besplatno" školovanje". Nisam to ni tražila, dite je moje a ne državno.
Ali naravno da se radujem besplatnim knjigama za mog prvašića sada.
To je sigurno jedna od stvari koju svi pozdravljamo, bila ona "predizborni trik" ili što već.
Briga me što je, 700 kuna u žep.
I ko se sada pobunio? Učitelji i nastavnici, koji bi trebali najbolje biti upućeni u financijske napore naroda koji hoće školovati svoju djecu.
Ljuti su što više nema provizija od nakladnika za odabrane udžbenike.
Ljuti su što moraju nositi knjige pola sata.
Ljuti su što su potplaćeni.
Ljuti su što im je stresan, naporan i opasan posao.
Jer na njih tako divne i dobre poneki ljuti učenik zna i nož potegnuti!
Ljuti su što su im male plaće. Samo su oni potplaćeni u ovoj državi.
A nisu bili ljuti što su knjige bile skupe i nekvalitetne. Nisu bili ljuti što su se djeci kičme iskrivile nosajući 100 kila tih knjiga. Nisu bili ljuti na preopširne programe i preopterećenost djece.
To ne.
Oni su ljuti što su se stvari počele mijenjati.
I sad će vjerojatno u štrajk.
Ko prošli put, kad ih je Sanader nasanjkao ko pučkoškolce.
I htjeti će da javnost bude uz njih i da razumije njihove jade.
Sve će oni, ali knjige nositi - e to im je ispod nivoa!
A ja ću sada stati.
Jer bih mogla odlutati na još pokoju temu.
_________________________________
