666999

petak, 30.09.2005.

SOKO ZOVE ORLA!

nazvao sam Prvog. odgovara subota. Drugi potvrdio. javio Trećem. Četvrti ionako rekao da mu je svejedno jer je free do nedjelje. nema šanse u subotu, rekao je Peti, za vikend nije u gradu. četvrtak ili ništa. Prvom odgovara, Drugi potvrdio, javio Trećem, Četvrti obavješten, Peti zadovoljan.
dogovor.
sastanak u četvrtak.
obrisao popis poziva s mobitela i promjenio karticu.

četvrtak 1900
Selo nedaleko Grada
Glavni stožer


Prvi, Treči i Četvrti stigli su zajedno, niko ih nije slijedio. Drugi došao preko bašte. Peti javio da kasni, misli da ga prate, napravit će još jedan krug.
zabravio sam prozore, navukao zavjese, zatvorio šalokatre, ugasio svjetlo.
Peti stigao.
zaključao sam kapiju, pustio psa.

četvrtak 1920
Selo nedaleko Grada
Glavni stožer


sastanak započeo. Prvi izvadio prvi cd. stavio u kućno kino. play. počelo.
"Mi nismo anđeli 1"
urlamo od smijeha, proždiremo slatkiše Soko Štark, Četvrti vadi Budimkin kiseli krastavac iz tegle i jede bez priloga – Sremska kobasica. donosim iznenađenje, "MB pivo – svetsko a naše".
film završava. pravimo pauzu uz Bajagu, Disciplinu kičme i EKV.
Prvi vadi drugi cd.
"Mi nismo anđeli 2"
sastankom vlada ludnica. svi komentiraju i urlaju od smijeha. nestalo piva, Budimkin ajvar niko ne jede, Drugi i Peti se otimaju oko poslijednjeg Jaffa keksa, Prvi prstima vadi Evrokrem. pronalazim poslijednje zalihe Jelen piva, tri boce.
završava film.

četvrtak 2335
Selo nedaleko Grada
Glavni stožer Jugonostalgičara


sastanak je završio. sastavljen zapisnik, ovjeren potpisima, iskidan, pojeden i zaliven ostatkom Jelen piva.
stan počišćen, dokazi uništeni.
- 01:13 - samo ti piši (30) - nek' printer piše - #

četvrtak, 29.09.2005.

PUSTOLOV

ispričah jedan stari vic Mom Svjetlu U Tmini, o Muji i Fati i tome tko je kome što učinio iz ljubavi (vidi desno od posta). vic je bio samo povod i posljedica dobre zafrkancije te večeri i vjerovatno bi pala u zaborav (veselih večeri imamo za izvoz) da si nisam, kasnije, vračajući film događanja, postavio čisto retoričko pitanje:
"što sam napravio da joj pokažem svoju ljubav?"
glupog li pitanja! pa cijelo vrijeme našeg zajedničkog postojanja pronalazim načine da joj pokažem koliko je volim. zar bi, naposljetku, bila samnom da to ne vidi ili ne čuje ili ne osjeti?
tako je!
radim sve što znam i što umijem da bih joj, svakoga dana iznova, pokazivao koliko je to koliko je volim.
a radim li, njoj za ljubav, i ono što ne umijem?
e, sad, da malo ne pretjerujem? kako mogu, njoj za ljubav, raditi nešto što neznam i kakvo bi to bilo iskazivanje ljubavi mrljanjem, brljanjem i stvaranjem spački…
baš si postavljam nesuvisla pitanja!
ček, ček… što ne znam raditi, a mogao bi pokušati, njoj za ljubav?
ne znam kuhati! skuham jaje (nedefinirane tvrdoće), ponekad i ispećem (samo bez okretanja jer se raspadne), napravim roštilj (muški posao), ali skuhati nešto "konkretno" za mene je pustolovima. dobro, bit ću pustolov, njoj za ljubav.
gulila je na poslu popodnevnu šihtu. obišao sam Grad i pokupovao namernice, uzeo ključ od stana, kao trebam pokupiti nešto svoje, obečao da ćemo u pizzeriju poslije posla (da slučajno nešto ne pojede), ponio Kuharicu sa slikama i prionuo na posao.
htjedoh ispeći šnicle, pomes, zelenu salatu, hladnu tjesteninu s tunjevinom kao predjelo i voćnu tortu za kraj. htjedoh…
mesar mi je uvalio neko žilavo meso s fljondrama, hrana za lavove. nisam pronašao bat pa sam šnicle istukao čekičem. zaboravio kupiti senf (piše: jednu stranu namažite senfom). zagrijano ulje se zagrijalo previše i zasmrdilo cijeli stan i cijelu zgradu do prizemlja. ulje bacio u WC i poprskao pločice i misne hlaće (vrelo ulje u hladnu vodu – nikada!). ispekao šnice, jednu stranu kremirao.
krompir ogulio, isjekao i posjekao se, sipao previše ulja u fritezu, zasro pola kuhinje.
zelenu salatu tri puta prao. prvi puta presolio, drugi puta stavio previše octa.
tijesto se malo ljepilo, a tunjevina je bila s povrćem (trebalo bi zabraniti proizvodnju konzervi bez vidnog natpisa PAZI, POVRĆE!), povrće iz tunjevine pobacao.
biskvit za kolać se malo sasušio (kriva je rerna) i pucketao je šećer pod zubima (kriva je brzina miksera), jagode su bile ok, ali se žele nije htio stvrdnuti pa je razpekmezio šlag (proglasiti svecem izumitelja hladnjaka).
sve u svemu, "večera" ju je "pogodila" do suza.
obečao sam, ako mi slijedeći put nešto slično padne napamet, odalamit ću si takvu šamarčinu da se tri dana okrećem oko svoje osi.
- 08:06 - samo ti piši (23) - nek' printer piše - #

srijeda, 28.09.2005.

GREŠKA ILI GRIJEŠKA

nedjelja 21:30.
sjedio sam zavaljen u separeu Birca. glave naslonjene na njene grudi, slušao kako kuca život i bolio me kurac za sve. puštao sam mašti da me, kao malo dijete, vodi za ruku po nekim nepoznatim svjetovima. u žamoru gomile "izgubljenih duša" učinilo mi se da iz susjednog separea čujem poznate glasove. nevoljko sam digao glavu s izvora života (znatiželja je bila jača) i virnuo preko ruba. veselo je društvanjce upravo je prepričavalo maloprijašnji događaj. kao, vračaju se s Jebodroma (skriveno mjesto na kraju Grada) i u prolazu spaze Bucin auto. zurio je rabečenih očiju nekamo u zvjezde, dok mu je ženska glava u krilu bila "prištekana na kisik".
- muška svinja, kad to sutra ispričam na poslu! ciknuo je piskavi ženski glasić.
jebote, to je Zblajhana, radna kolegica Bucine žene. sutra će ga, garant, cinkati ženi, ima da leti perije ko na slavonskom čijelu.
Buco je bio moj prijatelj odmalena. Susjedi preko ceste, isto godište, isti razredi i škole, isto društvo i tulumi… a onda je ugledao rasnu plavušu s modrim očima (geni babe Švabice), zaljubio se na prvi mig i rekao DA u veličanstvenom ambijentu katedrale. zbog švabske krvi, plave kose i prodornog glasa njegovu smo ženu nazvali Helga (po onoj iz serije Alo – Alo). i sada se, zbog nasušne potrebe da zaviri pod tuđu suknju, našao u neobranom grožđu.
ne znam što sam razmišljao, i da li sam uopće razmišljao, kada sam uzeo mobitel, izašao van i natipkao Bucin broj. zvoni. javi se kretenčino jebežljiva! ovaj ti poziv možda spašava budućih pedesetak godina blagostanja i sreće. javio se, zadihano i ljutito. ispričah što sam upravo čuo.
- jebote! oblači se što čekaš! idemo! urlao je ševac Buco s nekog Jebodroma na kraju Grada.
- najebo sam, buraz, što sad?
prvo što mi je palo na pamet bila je jedna priča koju sam davno negdje čuo ili pročitao.
- ovako, stari, vrati se kući, pokupi Helgu i s njom na Jebodrom, kao zajebava te društvo da nisi «krstio» novi auto pa će se stalno kvariti, a i davno se niste u prirodi, pa, kao nešto, evocirate uspomene na mlađahne dane. možda nije čula za štos. a sutra, tko može dokazati da si tamo bio dvaput. Zblajhana te vidjela sa ženom i to je to.
nedjelja je pakovala svoje kofere i odlazila u povjest. vozio sam se kući pustom cestom prema Selu. kroz odškrinuti prozor vjetar je zviždukao neku kurvinsku pjesmu. Buco je javio "bio i odradio". e, jebise, budalo, zbog tebe sam lopovu držao ljestve. i koga sam ja to "spašavao" od koga. imam li pravo "glumiti" svemogućeg i određivati nećiju sudbinu. ipak, Buco je više od prijatelja i nisam ga mogao ostaviti na cjedilu. možda sam od dva zla izabrao ono manje, a možda...
kaže li se greška ili griješka?
- 08:07 - samo ti piši (20) - nek' printer piše - #

utorak, 27.09.2005.

OVCA ZA ŠIŠANJE

i dont like monday…
ušunja se tako, ničim izazvan, i zalupi snažno, kao nogom, vrata vikenda. ma koliko se trudio (tuširanje toplo/hladnom vodom, kaubojska kava bez šećera i drugi "oprobani" recepti razbuđivanja) cijeli se dan spotičem o vlastite krmelje iz očiju i govorim sam sebi Vi. vozeći se na posao, nešto prije 8, spazih na autobusnoj postaji neki poznati ženski lik. stao sam. iako nerado stajem autostoperima, osobito ako su nepoznati, ovoga puta učinio sam iznimku nadajući se da ću "dobrim djelom" nekako razbiti prokletsvo ponedjeljka.
sjela je u auto, pogledala me i i nasmijala se…
- bog. zar me ne prepoznaješ?
normalno bi bilo da sam rekao – "poznajem, naravno!", a zbunjenu facu opravdao umorom i očima na pola koplja (ko američka zastava nakon tajfuna). lik mi je bio poznat samo se nisam mogao sjetiti iz koje epizode mog zlog i naopakog života.
- ja sam Janje, sječaš me se još?
o, da, palo je od tada mnogo kiše nad ovim gradom. Janje Za Klanje, tako sam je zvao u neka vremena davna dok sam slobodno vrijeme provodio po kojekakvim šupama što su se zvali "kafić" samo na reklami iznad vrata.
- pa gdje si djevojko? prošlo je puno od zadnjeg susreta. nešto si se proljepšala pa te nisam prepoznao. (istina, nekako je ljepša, laž, to nije bio razlog neprepoznavanja)
naše je putovanje bilo kratko. u tih desetak minuta saznao sam da je na moru, nešto radi, ima tipa i neki sasvim normalni život. na izlasku, samo se nasmijala i rekla
- ovdje sam još par dana, hajde da se vidimo i oprosti za ono!
ono je oprošteno onoga trenutka kada si mi pala u zaborav, a neka cuga? hvala nebi. da šutimo nema smisla, da mi pričaš što je bilo poslije ne zanima me, a da razgovaramo o prošlosti – čemu trošiti vrijeme. ni ti ni ja o tome nemamo što novoga reči.
Janje Za Klanje.
zora samo što nije promolila svoj nos kroz tamu tople srpanjske noći. birtija na kraju svijeta, bogomdano okupljalište pijanaca i inih "spodoba" što pronađoše poslijednje utočište nakon svih fajrunata. svojih je pripitih 16 godina naslonila na šank i razmjenjivala ukrasne epitete s jedinstvenim primjerkom muških brkova (brčine kao da drži janje u ustima). prošetao sam lokalom, kao nekog tražim, razmičući dim cigareta kao satensku zavjesu. Brko je napustio šank, barska se stolica smješkala i namigivala mi – sjedni, jedna putna nebi ti škodila.
konobar se naginjao iznad šanka nebi li kroz buku turbo-folk-narodnjaka čuo moju tekuću želju.
- plati mi cugu!
izgovorila je tu rečenicu kao da izgovara naučenu molitvu. ne znam zašto, ali klimnuo sam konobaru. deci pelinkovca našao se u njenoj ruci, trzaj glave i prazna čaša treskom spuštena na drveni šank.
- plati još jednu!
pogledao sam je zbunjeno i promrmljao nešto u stilu
- a što ja dobijem za to?
- idemo u WC! rekla je mirno.
hvala dijete, činio sam u životu neke stvari koje mi garantiraju ne samo pakao nego i prijateljski zagrljaj samog Sotone, ali spavanje s djecom daleko je od pogrešnog parkiranja.
- ok, platiću ti cugu, a onda te vozim kući, može?
popila je cugu brzinom one prve (i onih prije te, pretpostavljam) i izašli smo van.
sjedila je sklupčana na mojoj fotelji kao perzijska mačka, pila štok (sorry ne družim se s alkoholom vegetarijancem) i pričala stvari koje me doista nisu zanimale. prevrnila je svijeću, izgrebala cd, ispovračala hodnik i onda zaspala na mom trosjedu. ujutro sam je odveo na kavu. dugo se ispričavala i drobila nešto o nekom dečku idiotu i svim patnjama ovog svijeta što su se sručile na njena ramena. nešto kao savjet rekoh joj da pripazi što radi i ne bude Janje Za Klanje.
kao ispriku, ili gružnju savjesti, pozvala me na cugu to veće. stigao sam oko deset. sjedila je u društvu nekakvih klinaca na praksi za narkomane. obradovala se mome dolasku (barem mi se tako u prvi mah učinilo) i veselo (kao nakon popušene đoje) valjala neke bezvezne spike. slušao sam je, kao pozorno, i s vremena na vrijeme ubacivao neki savjet (djeljenje savjeta ne košta ništa, greške i onako plaća neko drugi). kada je alkohoh već dobrano okupirao njene sive moždane stanice počela je s provokacijama. kao, takava mačka noći u mojoj kući, a ja derpe spavam u drugoj sobi. svaka njena riječ izazivala je salve smijeha narkomanskih pripravnika. zahvalio sam na plaćenoj cugi i pozdravio taj smiješni skup.
blesan, koja sam ja Ovca Za Šišanje.
neko vrijeme nakon toga, da li zbog osvete ili nekog muškog dokazivanja, u toj atletskoj disciplini nisam propuštao baš sve visine. tebe ću, Janje, spomenuti kao olakotnu okolnost kad jednom stignem pred Strašni Sud.
ni dva mjeeca nakon toga, jedne subote u pola 4, njena je kolegica B. poginula u automobilskoj nesreći, odlazeći u "život". na sahrani sam je vidio posljednji put.
žalim, ništa od cuge, neka sjećanja doista ne želim prizivati.
- 08:00 - samo ti piši (11) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 26.09.2005.

ROĐOŠ

nekako se poklopilo da rođendani meni dragih ljudi padaju u zadnje dane mjeseca. dobro, jer plaća je već na tekućem računu. loše, jer nesvjesno-svjestan težine bankovnog računa uglavnom pretjeram u "cjenjenju" poklonoprimaca.
u ovo vrijeme brzog tempa života zalomi mi se da kupovanje poklona pretvorim u sprintersku disciplinu. optrčim nekoliko puta poznatim ulicama. pronađem trgovinu na čijim ulaznim vratima, podsvjesno, vidim veliku crvenu strlicu i blinkavi natpis "pokloni ovdje", uđem, stanem u red kao pred poštanskim šalterom i odaberem boju, marku, veličinu ili, naprosto, dizajn kutije. platim uvaljenu "robu" (koja obično ima mašnu dijametralno suprotnu od boje ukrasnog papira) i zgotovim posao brzinom kojom silazim sa zubarske stolice. u prvoj "trice i sitnice" radnjici kupim fani čestitku, našvrljam na nju nekakav poetski uradak, od kojeg ni Thompson nebi mogao sklepati pjesmu (neka mi oproste svi poklonici ovog anonimusa iz Čavoglava, ali zanevolio sam ga još dok je onako uporno mjesecima slao neke vjetrove na svoju babu) i požurim da stignem prije kraja rođendanskog party-a.
ali, ovomjesečni je rođendanski dan bio više nego poseban.
rođendan je slavila Moja Svjetlos U Tmini.
kao nesavršenom muškaracu (po definiciji) koji ne razlikuje slatko i kiselo vrhnje (kamo spadaju tučeno i vrhnje za kuhanje?) bilo mi je zabranjeno muvanje po kuhinji, zavirivanje u šerpe, nabavka potrepština koje nisu čitljivo napisane na papiriću i lizanje krema. dozvoljeno mi je, dakako, odabrati vrste kolača koje volim jer, ipak je to bio njen rođendan. slobodno predrođendansko vrijeme mogao sam iskoristiti u osmišljavanju "koreografije" darivanja.
neformalni je party (tko dođe – dobro došao) najavljen za 18 sati.
u Mojoj Cvječarnici naručio sam veliki buket ruža (Majo, hvala na divnoj cvjetnoj kreaciji), na kartici napisao samo VOLIM TE... i naručio dostavu za 17:30. dostavljača cvijeća sačekao sam na hodniku i skrio se iza lifta dok nije dostavio cijeće. nakon što je otišao pozvonio sam na vrata. Moja Svjetlos U Tmini bila je nemalo iznenađena kada sam joj, čestitavši rođendan, dao jedan poluuveli cvijet (Majo, kako si ono rekla da se zove) uz objašnjenje..
- sorry, neki je budalaš prije mene pokupovao sve ruže...
- ma nije važno! tješila me.
- samo malo, ovaj je buket naručio neki tip i potrošio sve ruže. tko ti je to poslao!
iako sam izgledao ljut i ljubomoran kao Othelo, nije upalilo. Moja Svjetlost U Tmini brzo je shvatila šalu. uručio sam joj "poklon" – dvadest centimetara veliki pehar na koji sam ugravirao:
"ZA OSVOJENO 1. MJESTO U MOM SRCU".
gotovo se rasplakala. uzela me za ruku i odvela u sobu da "poklon" pokaže gostima koji su tamo već sjedili.
šit!
šestero ranoranilaca već je uredno zaposjelo sjedalice, srkalo kavicu i pretvaralo dnevni boravak u pušnicu. sjebaše mi "koreografiju". ovaj mali igrokaz zamišljen je samo za nas dvoje i nisam očekivao publiku. naravno da pehar nije bio jedini poklon, ali ostatak igrokaza više nije imao smisla. s kiselim osmjehom odveo sam je do spavaće sobe i izvadio ostatak poklona koje sam tamo skrio dan prije.
ne volim ljude koji kasne, ali više od toga one koji dođu ranije.
- 00:22 - samo ti piši (18) - nek' printer piše - #

subota, 24.09.2005.

NOĆAS MISLIM TAKO

da je igra zamišljena da zabavlja djecu
to znate je l' da
a da na djeci ostaje
da mijenjaju stvari
i to znate je l' da
da drugi misle za vas
to vas ne smeta
navikli ste se
a da postoje zakoni jači od propisanih
to ne znate
to su heroji govorili
kad su bili mali
loše loše
msp

da je lijepo biti jak u krevetu i na pištolju
to smo čuli je l' da
a da je lijepo prevariti glupljeg od sebe
i to smo čuli je l' da
a gledati trunku u tuđem oku
a ne vidjeti balvan u svom
i to znamo je l' da
a da je hrabrost braniti sebe od drugog
a čojstvo druge od sebe
e to...
loše loše
msp

a da su ljudi pingvini
pa kad jedan padne da ostali skaču
a da su ljudi dupini
pa da se nijemo dogovaraju
a da su ljudi ptice
pa kad odlete da zadnji svijeću gasi
a da nigdar nije a da nekak nije
i da nigdar ne bu a da nekak ne bu
e to se bute uvjerili
loše loše
msp

MSP; KRIVO SRASTANJE; AZRA
- 00:50 - samo ti piši (9) - nek' printer piše - #

petak, 23.09.2005.

KAKO SAM RAZDJELIO SEBE

"Ima dvije vrste nesreća: nesreće koje se događaju nama i sreće koje snalaze druge." - E. Kishon
svim dragim prijateljima koji sumljaju da postoji izlaz…

nema zdravih, stari moj, samo loše pregledanih! drobio je dr. Hertz sjedeći na rubu bazena s plavim ručnikom oko vrata dok su mu oči pasle, kao krave na tekšaškoj preriji, po mladim curama u oskudnim badićima.
sereš, a dobri smo si, moj doktore.
dr. Hertz imao je jednu opsesiju, dobro dvije, ako računamo neodoljivu potrebu da virka za suknjama – što mlađim to boljim, završavao bi svaku započetu priču - bolešću.
i tako, sudbina il' šta li je (kako bi rekao Bajaga), nije prošlo duga od ispraznih bazenskih laprdanja, a ja svrših kod liječnika opće prakse.
pretrage su valjda izmišljene da vas, i ako ste moguće zdravi, pretvore u bolesnika, a lijećenje u jedan veliki nedodirljivi birokratski aparat. i tako sam nekoliko tjedana bio u žrvnju lječničkog mlina dok nisam uštelio bolničku pretragu.
- idite neka vam izvade tumorne markere. nije to to, ali da budemo sigurni.
Specijalista S Debelim Naočalama izgovorio je tu rečenicu smireno i tiho kao da najavljuje na koji kolosjek upravo stiže dugoočekivani vlak za Nigdje.
u tišini iza njegovog monologa čuo sam u glavi buku 7. Konjičke koja je, uz trube i pokliće, jurila u spašavanje moje hrabrosti.
od trenutka kada vam uzmu krv pa do donošenja presude ostaje vam četiri sata da osmislite svoju budućnost. premalo vremena da biste razmišljali o onome što bi bilo da je bilo. trebalo je smisliti što dalje, ako bude. prvo što mi je palo na pamet, kada je ona počela opet kudikamo normalno funkcionirati, bilo je – kako razdjeliti ono što imam.
sjeo sam u prvi kafić, naruči produženu s miljekom i šlagom, zapalio cigaretu (sad ga jebi) i krenuo po nekom logičnom (morbidnom) redu.
nekretnine.
ono što sam do tada stekao, a onda nisam imao namjeru dalje stjecati, nabrzinu sam razdjelio prijateljima i neprijateljima (u svojoj životnoj prtljazi uvijek imate stvari koje bi radije poklonili svojim neprijateljima).
ostalo je još dva sata i pola šalice kave da razdjelim što mi je preostalo. samo, kako i kome razdjeliti sva ona životna iskustva koja sam mukotrpno skupljao, a poneka i skupo plaćao. kako i kome ostaviti gomile ideja, taj početni kapital neke bolje i vedrije budućnosti. kome dati u ruke svoja sječanja na ljubavi, one velike i one male (ako male ljubavi uopće postoje).
tko može bolje raspolagati mojim snovima, mojim sjećanjima, mojim nadanjima od mene samoga. zar ću biti prisiljen to "blago", tu vrijednost godinama stjecanu, ponjeti sobom na Velike Pašnjake ili naprosto staviti u ruke nekome tko neće znati cijeniti tu vrijednost.
zašto sam ovdje?
da li je moje postojanje Božija volja ili samo ples atoma po svirci neke, nama nečujne, svemirske glazbe?
ustvari nije bitno, jer netko je, tu i tada, stvorio ovu tvorevinu koja misli, radi, sanja, ljubi zbog nečega.
zbog čega?
da pronađem lijek protiv neke bolesti, da projektiram najveću zgradu, da rješim problem međugalaktičkih putovanja? nisam izvOjevao neke velike bitke, nisam izmislio ništa što će čovječenstvo pomaknuti milimetar od onog mjesta gdje sada stoji, nisam iza sebe ostavim nešta toliko vrijedno da moje ime osvane u nekoj Velikoj Knjizi Zaslužnih. ja sam, jednostavno, proživio život kako sam najbolje znao i mogao, ako to ikome išta vrijedi.
toga sam dana poslijepodne nazvao Rijeku i zatražio Donorsku Karticu. tako će, barem jedan dio mene, jednom, sudjelovati, možda, u ostvarenju neke velike divne vizije.
i ove misli s hrpetinom tipfelera i nebuloznim rečeničnim konstrukcijama pred vama su da posluže kao trag da sam jednom bio TU.
onako, ako vas baš i zanima, nalaz je bio negativan i nisam (a i neću) prestao pušiti.

*obavezno čitati uz: «Rekvijem» album Balkanska Rapsodija; J.B.Štulić

- 08:53 - samo ti piši (18) - nek' printer piše - #

četvrtak, 22.09.2005.

DOVOLJNO

na tv-u je Sean Connery izgovarao čuvenu rečenicu Bond, James Bond. ležala je glave naslonjene na moje rame i igrala se prstima po mome licu. soba je bila hladna kao iz horror filmova (u ovom je Gradu grijanje misaona imenica), a zeleno-plavo-žuta deka glumila je zaštitnicu (ne baš uspješno) naših promrzlih tijela. prešla je prstima preko mojih usana onako lagano i nježno da ga osjetim cijelim tijelom.
- koliko me voliš? pitala je mazno
koliko me voliš? kakvo je to pitanje?
na "da li me voliš?" znao sam odgovor. volim te, lutko, znaš da te volim, onako zapravo, onako zaistinski, onako jako, onako nježno, onako iskreno, onako… onako kako se voli plišani medo - poklon za prvi rođendan, malo žuto jednodnevno pile, prvi upamćeni ljubavni stih, citat iz najdražeg filma…
ali, koliko te volim? nisam, priznajem, o volim razmišljao tako.
- dovoljno. rekao sam i ugrizao je, sasvim lagano, za prst koji se muvao mojim usnama.
- dovoljno? pogledala me s podignutom desnom obrvom i napučenim usnama. lice koje nije skrivalo iznenađenje.
- samo toliko?
samo koliko, lutko? kojim se to mjerama mjeri ljubav? metrima? volim te beskonačno! ponekad je samo nekoliko metara puno dalje od beskonačnog (razum razumije). kilogramima? nije li nekada ono što stane na zlatarevu vagu "teže" i vrednije od onog što stane na stočnu. litrama? da li je nekoliko kapi vode u pustinji nekome vrednije od svih mora ovoga svijeta?
da, dovoljno, lutko. dovoljno da ne prođe ni jedan sat a da ne pomislim na tebe. dovoljno da znam tvoj datum rođenja, broj telefona, boju očiju, marku odjeće, miris parfema, najdraži cvjet, najljepši stih, najtužniju tugu. dovoljno da se sjećam prve sms poruke koju sam ti poslao
- ljepotice, jesi li zauzeta danas oko 5?
- nisam!
- greska, jesi, samnom si na kavi, samo reci gdje!
dovoljno da pamtim izraz tvoga lica nakon prvog ukradenog poljupca, dovoljno da se sjećam prve zajedničke večere, pića, pjesme koja je svirala, bijelih hlaća i crne majice, sjajila na usnama s okusom jagode i onog ukrasa u kosi zbog kojeg sam te stalno zezao...
dovoljno...
dovoljno te volim da s tobom podjelim sreću, tugu, neozbiljnost, blesave ideje i posljednju kiflu kupljenu pred zoru u pekari na uglu.
dovoljno da ne odlutam na nekoliko dana, ne otvorim bocu žeste, ne zavrnem rundu zbog glupe pjesme...
dovoljno da u tvom zagrljaju budem svoj....

*preporučena glazbena podloga – piloti: kao ptica na mom dlanu
- 08:19 - samo ti piši (31) - nek' printer piše - #

srijeda, 21.09.2005.

istinu ili laž?

u njezin stan, na devetom katu žute zgradurine, jedne u nizu potpuno istih (kao da ih je osmislio nemaštoviti ahritekta s akutnom migrenom) ušao sam sumoran (kao vrijeme što se danima nadvija nad Gradom) s crvenom ružom ubranom još jučer, a kupljenom netom prije u prizemlju zgrade blizanke.
moja je cvječarnica bila zatvorena. cvječarnica u kojoj sam, obično, kupovao "te poklone u zadnji tren" kada sam smeteno zaboravljao važne godišnjice i bitne datume ili dolazio po vidljive znakove oprosta nakon što sam, namjerno ili ne, nešto sjebao. cvječarnica u kojoj je Maja, već po izrazu moga lica, osmišljavala cvjetne fantazije i pronalazila načina dostavljati iste na mjesta i u vrijeme koje je određivala moja raspamećena mašta (orhideja u 7:03 na njenom poštanskom sandučiću, ne prije – ukrast će ju, ne poslije – proći će)
moj izraz lica i ruža izvučena ispod jakne zamrznuli su njen osmjeh doborodošlice. znala je da ovaj "poklon" nije iznenadni izljev nježnosti kakvih je već i prije od mene doživljavala.
poznavala me, Moja Svjetlost U Tmini, i više nego što sam htio i više nego što sam dozvoljavao. virkala je, onako kradom, u oklop u koji se moj Rak zavlačio bježeći, ponekad, od problema koje nije "smatrao potrebnim" riješiti odmah i sada. dozvoljavao sam joj da nekad škicne u ono moje Ja zaključano u drvenom kovčegu od ebanovine s metalno okovom. nije to baš bila "dozvola", nekako više stečevina za minuli rad, više kao bonus za prekomjerni trud u ovih godinu i kusur.
- što si radio jučer, ljubavi?
kao stampedo pomahnitalih zvjeri jurila je mojom glavom gomila naučenih muških laži: poslovni sastanak se otegnuo, noževi su bili tupi; slučajno sreo staro društvo, valjali gluposti do neko doba; umoran odmah zaspao, ugasio tv pred zoru; naletio na Njega, opet ima neku frku....
- bio na kavi. rekao sam.
a stampedo dobrih isprika nepovratno je odmicalo dižući prašinu. vratit će se oni, neki drugi put, znam ih, nanjuše nesigurnost, strah i krv.
iako su njene usne bile potpuno nepomične, ono očekujuće pitanje
- s kim?
izgovorile su njene oči, jasno i razgovjetno (kao kad djete izgovori riječ mama).
htio sam zapaliti cigaretu, uvijek zapalim cigaretu kad trebam nešto važno odlučiti ili reći. jebemti svježe oličene zidove i netom oprane zavjese i pušenje na terasi devetog kata.
istinu ili laž? što noćas želiš ćuti lutko?
istinu, dakako, serviranu kao hladni pladanj na švedskom stolu. samo...
hoćeš li shvatiti da je lijepo ukoričena knjiga u tamnosmeđu kožu sa zlatnim utisnutim nazivom Ženski Bosanac već odavno pročitana, zaklopljena i spremljena na policu. da onaj bookmark, što viri iz knjige, ne označava mjesto gdje sam prestao čitati i od kuda ću nastaviti ako mi se i kada prohtije. hoćeš li shvatiti da je ostavljen u knjizi upravo zbog «onih dana» u životu jednog Raka kada je voda mutna, a čvrsti oklop zaštitnik, premali i pretjesan. onih dana kada je stvarnost neka druga dimenzija, a sjeta se toči kao vino na sv. Vinka – bez mjere. hoćeš li shvatiti da su označene stranice samo vrata nekog drugog svijeta, kroz koja, s vremena na vrijeme, samo provirim.
shvatit će Moje Svjetlo U Tmini, kao i mnogo puta prije toga, samo hoće li razumjeti?
- sa Ž.B. rekao sam
viđala je ona na mojoj polici tu, u tamnosmeđu kožu, ukoričenu knjigu kao, u ostalom, i sve druge pročitane knjige iz moje prošlosti, ali niti jednu, pa čak ni onako kradom, nije otvorila i pročitala (ni sažetak na unutrašnjoj strani korica).
- daa? i kako je?
pitanje u sebi nije imalo ni trunke zainteresiranosti. bilo je to pitanje koje mi je trebalo olakšati nastavak priče.
- pustimo to. tebaš mi noćas. voli me, onako jako.

spavala je.
na njenim su se golim leđima poigravale sjenke cvjetova i leptira sa svježe opranih zavjesa što su plesale na povjetarcu pritvorenog prozora.
u mojoj je glavi svirala azra. ako znaš bilo što.
ne znam što da radim sa sobom
na što da misli bacim
i da stvaram, polako, pjesmu o tebi...
istinu, lutko, od mene ćeš uvijek čuti istinu. dogovorili smo se tako prije godinu i kusur. ja sam igrač koji igra pošteno (za raju, kako pjeva zabranjeno pušenje) i nije mi bitno što ću možda skončati u nekom "nižerazrednom Vratniku"
- 08:43 - samo ti piši (21) - nek' printer piše - #

utorak, 20.09.2005.

ZAŠTO NIKADA NISMO SPAVALI!?

mali je Ženski Bosanac javila da je bolesna i ništa od obećane kave. ma, nemoj!
javio sam da je dolazim vidjeti htjela to ona ili ne (i baljezgao sam nešto o noćenju ispred njenih vrata, ali se to izgubilo u zvonkom smjehu s druge strane lajne).
i došao sam. s jednim limunom u ruci – kao «nisi baš toliko simpa da ti moram nositi cijeli kilogram». bio sam po prvi puta u njenoj studentskoj sobi, sjedio u rasklimanoj fotelji i gledao u nju kao dijete pred izlogom sa slatkišima – zabuljeno, razdragano, pomalo sjetno i s velikom nadom da ću možda okusiti nešto od ponuđenog. a u ponudi su bili bonboni Slatki Osmjeh i Nježni Pogled i čokoladica Usne Ljubilice. bila je još uvijek lijepa i dražesna, kao i onog dana kada sam je upoznao. gledao me je isti Pogled Zvan Čežnja (pa što ako se i lažem..!!), a sobom se širio onaj poznati miris i zvuk najljepšeg smjeha na svijetu.
pa, šta ima?
pitanje je to kojim je počinjao svaki naš susret iz prošlosti.
nema ništa, šta ima kotebe?
odgovor nakon kojeg je obično slijedilo – «ej, jesam li ti rekla da...»
u pola sasvim obične spike (kao dvoje znanaca koji se poduže vremena nisu vidjeli) zazvonilo je na vratima.
otišla je vidjeti tko je i vratila se uplakanih očiju s dvije produžene kave sa šlagom dostavljene samo za tu prigodu iz Onog Našeg Kafića. konobar Marijo pristao je (za neku lovu) učiniti mi uslugu i kilometer i po voziti kavu na traženu adresu (znao sam da će je ova moja gesta oboriti s nogu – koja sam ja svinja, kakvi li su to podli napadi na nekog tko ne može da se brani...)
dugo je sobom govorila tišina.
a onda su se uspomene počele valjati kao nezaustavljiva bujica. i smijeh je ponovno bio dominantan zvuk.
«zašto mi nikada nismo spavali?» pitala me iznenada, u pola moje spike o komarcima i šetnji psa.
zašto? valjda zato što sam bio budala! (nisam to rekao glasno)
zato što ja ne jebem prijatelje! rekao sam uz osmjeh
doista, zašto nikada nismo spavali?
zašto nismo spavali nakon šarana u rašljama i dvije boce traminca (probranog đakovačkog) – valjda zato što nikada nisam iskorištavao pripite djevojke i nikada mi nije bilo cool igrati se s alkoholom u osjećajima.
zašto nismo spavali nakon onog plačipičkastog filma Love Story kada su tvoje suze natapale moj vrat i rame – valjda zato što si onako tužna bila nevjerovatno lijepa i što sam tada više želio biti tvoj zaštitnik nego ljubavnik.
zašto nismo spavali nakon onog cjelonočnog cerekanja na svaki podignuti mali prst, forsiranja neke mjuze koju ni ti a ni ja više nikada nismo i nećemo slušati – valjda zato što je tada i tako bilo predobro.
zašto nismo spavali kada si onako pokisla, u mojoj šarenoj kupaonici ispred dva kvadrata ogladala, samo u majici sušila kosu - valjda zato što si me posjetila na susjedovu macu koju sam, negdje prije, mokru i uplašenu mazio cijelu noć
ma, zašto, dovraga, nismo spavali one noći kada si u autu naslonila glavu na moje rame i rekla – samo me vozi. i vozio sam cijele noći dvjestapedeset kilometara tvoga sna.
zašto nismo spavali?
zato, naprosto, što te nisam tako doživio, što u tebi nisam vidio objekt požude, one prokleto bolne, koja te tjera da učiniš sve nebi li je zadovoljio, zato što nisam klinac, koji je odgledao dva pornića i shvatio gdje ga treba staviti ali ne i zašto, i kome je fukanje opsesija nebi li tako zaradio još jednu reckicu u očima svojih prijatelja, što sam, na kraju, ali ipak prvo, baš tada, s vremena na vrijeme, dopuštao jednoj Maleckoj da me troši kako i kada joj se prohtije (a onda bi ovo s nama bilo gotovo isto što i varanje, a nisam te htio varati),
zato što ne jebem prijatelje! bravo majstore!
zato što si naprosto i jednostavno tada bila toliko draga da sam te poželio imati kao figuricu u svom regalu, kao sliku u plavo/sivim okvirom na svom stolu, kao sjećanje koje ću izvući iz dubine mozga kada sutra, bez mog znanja i želje, postane jučer, kao dragi lik u dimu cigarete dok ubijam samoću sabranim (ne)djelima gospodina Ballantines-a, kao...
zato što ne jebem prijatelje! budalo blesava!
a spika je otišla na neku drugu stranu, frka na poslu, diplomski rad, zajednički prijatelji i neprijatelji, dobri filmovi i loša mjuza, kutak bosne u kojem još ni danas nije naučila praviti urmašice (a obečala je jednom davno...)

jednom ću ti, anđele, pokušati objasniti zašto nikada nismo spavali.
možda, već na slijedećoj kavi...

- 08:35 - samo ti piši (11) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 19.09.2005.

Ženski Bosanac

dogovorio sam za danas kavicu s djevojkom koju davno nisam vidio. sreli smo se prvi put prije više od tri godine kao treći u vezi dvoje (mog prijatelja i njezine prijateljice) i od prve mi se učinila vrlo simpa (padam na prvi dojam). ona je iz nekog kutka bosne, mjesta gdje bog s vremena na vrijeme ispuca korner, s privremenim boravištem u mome Gradu (dok traju studentski dani). u nekoliko mjeseci našeg druženja popili smo nekoliko kavica i žesti, pojeli pokoju pizzu i odgledali neke kultne filmove.
bio je to scenarij za više nego dobar ljubavni film, ali...
sve vrijeme našeg druženja nikako se nisam uspio oteti dojmu da je u tom filmu ona Glavni Lik, a ja sporedna muška uloga koja s vremena na vrijeme ulijeće u kadar kada je potrebno dramu okrenuti na komediju. s onih par dijaloga, koje mi je redatelj podario, nisam imao prevelike šanse svoj lik Usputnog Dobričine pretvoriti u Glavnu Facu.
kad razmislim malo, nisam se baš nešto niti trudio, odradio sam svoju rolu onako rutinski bez prevelike glume i ambicija.
a onda je, nakon dobrih zabava na setu, netko udario zadnju klapu i svi su se glumci razišli svatko na svoju stranu. završilo je upravo kako je i počelo - iznenada.
tek nedavno, duga crna kosa, kao fleš iz jurečeg automobila, vratila je neke stare uspomene. do broja sam došao nakon višednevnog mukotrpnog rudarskog rada i ...
vidjet ćemo...
- 08:57 - samo ti piši (5) - nek' printer piše - #

nedjelja, 18.09.2005.

jeseni... one vinkovačke

u petak otvarah Vinkovačke jeseni.
bilo je tu svega: i pjesme narodne i gradonačelnikova spika i sanaderova vrata europe pred kojima svi stojimo, zvonimo i čekamo nebi li tko otvorio i pijani vojnik s verbalnim uvredama i ona dva starca (neki baća i dida ili tako nekako) što su sjebali ona dva starca iz mupeta i sasvim pitka rakijica za prvu scenu monodrame "kako ću noćas napraviti svinju od sebe".
i počeli Divani.
još dvije-tri rakijice pa onda vino. prva je litra bila sasvim ok ostalih se ne sjećam.
svirka je, koliko se sjećam, bila dobra, jedino je onaj isluženi domoljub i bivši saborski zastupnik kićo nešto pijano baljezgario na stejđu i srao na kamare.
a onda, negdje oko 2 odlučismo posjetiti još par vinkovačkih lokala. nešto eura zakačenih za žice tamburice i crne oči samo za moje uši (mislim da razbijena čaša nije pogodila nikoga ili se barem nitko nije bunio)
pred zoru sam probudio pijetla, iz entog puta pogodio bravu i razbistrio mutnu glavu hladnim tušem.
još uvijek mi nije sve najbistrije, ali ako čovjek ima pravo na jednu glupost godišnje ja sam svoju upravo ispucao. očigledno da sam ispao iz forme.
baj'd'vej poslao sms "pusa iz vinkovaca" na dvije adrese (ovoga puta sigurno nisam pogrešio)
p.s. bravo vinkovčani! pravi ste hrvati...
- 18:11 - samo ti piši (0) - nek' printer piše - #

petak, 16.09.2005.

pravo/krivo

noćas sam poslao krivi sms!
ma poruka je bila prava, ali je osoba koja ju je primila bila kriva!
ma i osoba je bila prava, ali jednostavno u tom trenutku kriva je bila i prava poruka i prava osoba...
ostatak sam noći krivim porukama krivim osobama popravljao novonastalu štetu...
danas ću na Vinkovačke jeseni, osigurao sam prijevoz i ima da se naroljam onako muški svinjski.
baš...
- 15:40 - samo ti piši (1) - nek' printer piše - #

četvrtak, 15.09.2005.

poskupila struja...
zapao unovčanu krizu...
mijenjam električnu gitaru za plinsku
- 00:25 - samo ti piši (1) - nek' printer piše - #

srijeda, 14.09.2005.

duvanje uništa

oženio mi se prijatelj!
nisam mislio da mi je prijatelj sve dok mi nije preoteo djevojku (sad mu je već žena), onda sam shvatio - prijatelj te vadi iz govana. svejedno, pozvali me u svatove.
a svatovi, kao iz balaševićeve pjesme - parada....
odlučio sam se da većer provedem uz bezalkoholne kemijske pripravke raznih boja s i bez mjehurića kojima se aroma i ukus razlikovala samo po etiketi s plastične boce. nije da mi je alkohol mrzak ili stran, ali društvo je bilo takvo, a i ona nije bila "dunja".
na ulazu mi dvija simpatićna curetka uvališe ruzmarin koji je veličinom prevazilazio i najekstremnije crnačke kur... (izvinte me što psujem...).
brat-bratu tridesetak centimetara. stršao je kao antena radiouređaja.
morao sam za njega nositi oružani list jer je postojala opasnost da nekome izbijem oko.
sve u svemu dočekao sam ples s mladom, zavrtio je jedan krug po podiju i uvalio omotnicu s 50 eura (za masnu prasetinu i obojenu šećernu vodicu s CO2 u tragovima), zahvalio na pozivu i pošao doma.
na ulazu u Selo, kao po pravilu, uz kraj ceste zasvjetli velika crvena lizalica gospodina u plavom s florescentno narančastim prslukom.
policija ili smetlari? policija, smetlari ne nose lizalice...
znao sam da me moja dektiva ne može promašiti.
zaustavim auto, otvorim prozor, a onaj tridesetak centimetara dug ruzmarin ispadne kroz otvoren prozor pravo "drugu plavom" pod nos.
samo me je pogledao i...
- hoćemo piriti?
- zašto!?
nije se dao smesti.
pirio sam i napirio rezultat maksimirskog derbija
- laku noć vam želim!
- i ja vama!
balon, koliko se sjećam, nije bio roza, nisam dobio ni biciklo, ni 200.000 kunića, ni novi auto...
možda zato što nisam ništa napuhao ili na tv opet lažna reklama...
- 23:36 - samo ti piši (0) - nek' printer piše - #

utorak, 13.09.2005.

jučer na poslu naporan dan, dosadilo mi je uporno objašnjavati nekome nešto x puta na n-tu potenciju (a znam da apriori odbija da shvati iako bi uz malčice napora i mogao).
zrak smrdi - padat će govna...
ko kakva razmažena ženskica odlučih trenutni čemer i jad utopiti u nekoj kupovini
isprobavam odjelo
iz ogledala zamrljanom ružem za usne (slatko moje narcisoidno, oblekica ti je dobro stajala, zar ne) i sladoledom od čokolade (mamin anđelčić) gledao me neki čudan lik u plavom odjelu s bijelim crtama. pljunuti mafiozo (da bar - nebih trebao 4 slipa amerikana za pišljivi komad krpice i još na pruge) iz vremena Al Capone-a.
navečer odlazim na kolodvor. vraća se Ona iz popodnevne šihte. četvrti dan na poslu. dan D + 4. izgleda umorno.
sjetih se svoga prvog dana na poslu. prošao portu, okrenuo se, pogledao u civilizaciju iza sebe kao da mi je zadnji put. pasmater, od danas tako narednih 40 i kusur godina.
odlazimo na pizzu (djeluje mi nešto manja nego zadnji put. optička varka - proširili su lokal).
šutljiva je (nedostaje mi njeno brbljanje o svemu i svačemu - bem ti poso)
zaspala je vrlo brzo, na trosjedu pored upaljenog tv-a, prekrivena šarenom dekom iz koje je provirivala bosa noga, glave naslonjene na jastuk boje pistacija, simpatično razbarušene kose i neke čudne igre svjetla i sjene na licu.
ima li išta ljepše od djevojke koja spava!?
stojim na balkonu 9 kata i promatram uličnu svjetiljku u parku preko puta.
neki se mrak pomiče u mraku
ispod svjetla prošeta lijepi ženski primjerak homo sapiensa
kamo je krenula? o čemu razmišlja? od kuda ide? zašto je tu, baš sad?
koliko puno pitanja i koliko malo odgovora u tih nekoliko osvjetljenih sekundi? upravo kao život - kratko svjetlo između dvije tame - one prije rođenja i one nakon smrti (za one što vjeruju u neuništivost materije - kratki tren stvarnosti između dvije vječnosti)
- što radiš sam na balkonu? - probudila se
što radim? razmišljam! zar je to neka radnja? gledam! u što, koga?
- pušim! rekao sam - spavaj, sve je u redu...
gasim posljednju cigaretu
iskradam se iz njenog stana kao noćna sjena pred zoru
lijepa je kad spava - Moja Svjetlost U Tmini (MSUT)
dolazim doma
vadim iz smeća opuške, istresam duhan u wc-papir, palim cigaretnu uradak i puštam balaševićem "d - mol" - kombinacija koja rastura (oprez - ne radite to kod kuće!)
- 13:33 - samo ti piši (0) - nek' printer piše - #

ponedjeljak, 12.09.2005.

sale, ubit ću te...

e sad je dosta! definitivno!! nema više, kraj, ende, šlus!!! odlučio sam, čvrsto i nepokolebljivo - ubit ću onog Saleta
jučer su mi njegove pizdarije prelile čašu, onako, za stvarno.
već gotovo mjesec dana ta kreatura od čovjeka (ma šta čovjek, to je zvjer) pretvara moj uređeni život novovjekog homo sapiensa u predpovjesnog neolitsko-neandertalskog nomada. mjesec dana, ej, mjesec daaanaaa po cijele dane šetam po gradskim trgovinama, ko pračovjek po stepama središnje europe (onda se još uvijek zvala evropa), na koje je ta kreatura od čovjeka, ta soroševa desna ruka (čija bi mogla biti kad ima tolko love koju neumjereno rasipa) povješala velike kolorirane obavjesti kako je drastično snizio cijene robe. i još se time hvali. stavlja veliko u izlog: SALE * SNIŽENJE 50%; SALE * SNIŽENJE 70%… Sale ovdje, Sale ondje, Sale snizio odjeću, Sale snizio obuću, Sale prepolovio cijenu odjelu koje sam kupio desetak dana ranije, Sale ispraznio police po trgovinama.
što ovdje, nego se taj Sale raširio po cijeloj nam Ljepoj Našoj.
prošlog tjedna ugodni vikend u Opatiji pretvorio je u subotnju dnevnu moru. Moja Svjetlost U Tmini, nagovorena i izvrbovana od tog KGB-ovskog provokatora, postkomunističkog agenta, neo-soc-kapitalističkog agitatora, MMF-ovog čovjeka u sjeni Saleta, natezala me po pet katova i petstopedesetpet trgovina riječke robne kuće, od doručka do večere, od podruma do podkrovlja, od prve do zadnje police trgovina i trgovinčica na koje je taj nečovjek okačio svoju poruku o velikom sniženju.
i trpio sam, i nadao se, duboko i iskreno, da će to njegovo sranje brzo okončati. kao, ostat će on bez love, ne može on tako dugo (pa makar iza njega stajao i taj soroš i taj KGB i taj MMF).
mislim, ako ništa, tu je Vlada, reagirat će, pobuniti se protiv tog pohlepnika koji tuđim novcem mlati naše trgovine, otima nam PDV… mislim, naći će njega naša POA, kad je mogla naći našu gotovinu naći će i njega i njegove nalogodavce… i čekam… ništa… ni vlada, ni POA, ni mic ni vau… a ovaj, počeo, ohrabren našim tromim birokratskim aparatom, otvoreno oglašavati svoj atak na monetarnu politiku po dnevnim novinama, radiopostajama, televizijama (javnim i dojavnim)…
i tako, sinoć, vidjevši rupetine na đonovima šuza od dvjeste eura nastale bazajući po trgovinama, meni prekipi i odlučih, kad već neće institucije vlasti, uzeti stvar u svoje ruke. dobro, ne baš svoje, ja sam ipak slab i pametan. nazvah lokalnu bezbol ekipu i ponudih, fino i kulturno, pedeset eura da pronađu tog agitatora i prebroje mu rebra bezbol palicama.
ekipa, sve kršni momci obrijanih glava i izlomljenih noseva, razmiliše se po gradu i noćas javlja kapiten
- gazda, našli mi Saleta i odradili poso…
- gdje ste ga našli, Bogati, za sat vremena nađošte čovjeka, a cijela POA nije mogla za mjesec dana…
- u restoranu, gazda… to je neka naivčina… mi ušli, on oma knama, pruža ruku, a na sako objesio Šef Sale, još se fali, majmunčina…
- bravo dečki, lova sutra u podne…


slušam jutros radio… bemtimater… ovi kreteni u restoranu prebili nekog oberkonobara… nepismene budale… a i ta kretenčina od konobara, što se lažno predstavlja…
vidim, nema druge, danas ću sam potražiti tog Saleta i jednostavno ga ubiti….

p.s. svaku dojavu o njegovom kretanju honoriram!

- 16:01 - samo ti piši (14) - nek' printer piše - #

mrzim divx!!!

Fak... mrzim divx-e... jeli tamo neki fantomski kritičar u nekom zabačem kutku USA napisao neku nebulozu tipa "remekdjelo autor... akcija do jaja... davno neviđeno..." moja malenkost upre sve svoje napore nebil film Togaitoga naziva dograbio prije nego se pojavi u kinima ili nedajbože na DVD izdanju i onda...
Dokopam se jučer jednog takvog "HIT" filmiće, radnja nebuloza, glumci nepoznati, ton ko iz filmova pedesetih (i takvih se nađe u mojoj arhivi), slika blagi užas (jedino što je bilo dinamično i ošto je tip koji se stalno nešto ustajao ispred kamere koja je film Togaitiga naslova snimala iz 16. reda kina).
Već mi se nakon 5 minuta film, naravno, nije svidio, ali ja sam uporan ko mazga...
Pola sata gledanja u prazno... odlazim u mikrovalki ispeći kokice, žurim kao nešto ću možebit propustiti, izgubiti nit radnje, progutati bitan detalj i promašim tajmer... kokice sam, naravno, kremirao... smrdilo je sve u šesnaest (ko prdeži iz BB kuće)...
Otvorim vrata terase i pustim smrad u dvorište (pas je pobjegao u kućicu koji inače mrzi iz dna duše, a susjedi su oko moje nastambe organizirali prosvjed s transparentima i pretnjom UN-om).
Vratim se u sobu. Film je već podaleko odmakao, neki novi likovi nešto hoće od nekih starih i sve u svemu ne kužim niti ono što sam mislio da sam skužio.
Povraćam fim desetak minuta unazad... i dalje ne kužim radnju fabule ali se barem ne sekiram, uradio sam najbolje što sam mogao...
Zvono na vratima...
Moja cura s PMS I. dan... nešto kao pusa za dobrodošlicu... uvodna spika (što si radila i zašto) i nazad na filmogled. Pasmater.... prošlo ono najzanimljivije, opet ništa ne kužim...
Vraćam film...
Ona ne kuži radnju - kratko prepričam što sam kužio, propustio detalj bitan za radnju, vraćam film - ona bi kokice - pečem (pri tome pazeći da se tajming mikrovalke poklopi s tajmingom na menjuelu vrečice) - vraćam film - ona bi se mazila - mazimo se - vraćam film - ona bi radila nešto drugo - radimo nešto drugo - vraćam film - kasno je i ona bi išla doma - pratim je - vraćam film....
Konačno mir i konačno sam i konačno vraćam film na početak, sjedam u fotelju i gladam... zvoni sat... budim se s bolovima u kralježnici i vratu (uvijek kada spavam u neprirodnom položaju) i odlazim u kupaonicu... novi je radni dan i čeka me podosta posla... nema veze kad dođem doma vratit ću film...
Mrzim divix!
- 16:01 - samo ti piši (0) - nek' printer piše - #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se