mali je Ženski Bosanac javila da je bolesna i ništa od obećane kave. ma, nemoj!
javio sam da je dolazim vidjeti htjela to ona ili ne (i baljezgao sam nešto o noćenju ispred njenih vrata, ali se to izgubilo u zvonkom smjehu s druge strane lajne).
i došao sam. s jednim limunom u ruci – kao «nisi baš toliko simpa da ti moram nositi cijeli kilogram». bio sam po prvi puta u njenoj studentskoj sobi, sjedio u rasklimanoj fotelji i gledao u nju kao dijete pred izlogom sa slatkišima – zabuljeno, razdragano, pomalo sjetno i s velikom nadom da ću možda okusiti nešto od ponuđenog. a u ponudi su bili bonboni Slatki Osmjeh i Nježni Pogled i čokoladica Usne Ljubilice. bila je još uvijek lijepa i dražesna, kao i onog dana kada sam je upoznao. gledao me je isti Pogled Zvan Čežnja (pa što ako se i lažem..!!), a sobom se širio onaj poznati miris i zvuk najljepšeg smjeha na svijetu.
pa, šta ima?
pitanje je to kojim je počinjao svaki naš susret iz prošlosti.
nema ništa, šta ima kotebe?
odgovor nakon kojeg je obično slijedilo – «ej, jesam li ti rekla da...»
u pola sasvim obične spike (kao dvoje znanaca koji se poduže vremena nisu vidjeli) zazvonilo je na vratima.
otišla je vidjeti tko je i vratila se uplakanih očiju s dvije produžene kave sa šlagom dostavljene samo za tu prigodu iz Onog Našeg Kafića. konobar Marijo pristao je (za neku lovu) učiniti mi uslugu i kilometer i po voziti kavu na traženu adresu (znao sam da će je ova moja gesta oboriti s nogu – koja sam ja svinja, kakvi li su to podli napadi na nekog tko ne može da se brani...)
dugo je sobom govorila tišina.
a onda su se uspomene počele valjati kao nezaustavljiva bujica. i smijeh je ponovno bio dominantan zvuk.
«zašto mi nikada nismo spavali?» pitala me iznenada, u pola moje spike o komarcima i šetnji psa.
zašto? valjda zato što sam bio budala! (nisam to rekao glasno)
zato što ja ne jebem prijatelje! rekao sam uz osmjeh
doista, zašto nikada nismo spavali?
zašto nismo spavali nakon šarana u rašljama i dvije boce traminca (probranog đakovačkog) – valjda zato što nikada nisam iskorištavao pripite djevojke i nikada mi nije bilo cool igrati se s alkoholom u osjećajima.
zašto nismo spavali nakon onog plačipičkastog filma Love Story kada su tvoje suze natapale moj vrat i rame – valjda zato što si onako tužna bila nevjerovatno lijepa i što sam tada više želio biti tvoj zaštitnik nego ljubavnik.
zašto nismo spavali nakon onog cjelonočnog cerekanja na svaki podignuti mali prst, forsiranja neke mjuze koju ni ti a ni ja više nikada nismo i nećemo slušati – valjda zato što je tada i tako bilo predobro.
zašto nismo spavali kada si onako pokisla, u mojoj šarenoj kupaonici ispred dva kvadrata ogladala, samo u majici sušila kosu - valjda zato što si me posjetila na susjedovu macu koju sam, negdje prije, mokru i uplašenu mazio cijelu noć
ma, zašto, dovraga, nismo spavali one noći kada si u autu naslonila glavu na moje rame i rekla – samo me vozi. i vozio sam cijele noći dvjestapedeset kilometara tvoga sna.
zašto nismo spavali?
zato, naprosto, što te nisam tako doživio, što u tebi nisam vidio objekt požude, one prokleto bolne, koja te tjera da učiniš sve nebi li je zadovoljio, zato što nisam klinac, koji je odgledao dva pornića i shvatio gdje ga treba staviti ali ne i zašto, i kome je fukanje opsesija nebi li tako zaradio još jednu reckicu u očima svojih prijatelja, što sam, na kraju, ali ipak prvo, baš tada, s vremena na vrijeme, dopuštao jednoj Maleckoj da me troši kako i kada joj se prohtije (a onda bi ovo s nama bilo gotovo isto što i varanje, a nisam te htio varati),
zato što ne jebem prijatelje! bravo majstore!
zato što si naprosto i jednostavno tada bila toliko draga da sam te poželio imati kao figuricu u svom regalu, kao sliku u plavo/sivim okvirom na svom stolu, kao sjećanje koje ću izvući iz dubine mozga kada sutra, bez mog znanja i želje, postane jučer, kao dragi lik u dimu cigarete dok ubijam samoću sabranim (ne)djelima gospodina Ballantines-a, kao...
zato što ne jebem prijatelje! budalo blesava!
a spika je otišla na neku drugu stranu, frka na poslu, diplomski rad, zajednički prijatelji i neprijatelji, dobri filmovi i loša mjuza, kutak bosne u kojem još ni danas nije naučila praviti urmašice (a obečala je jednom davno...)
jednom ću ti, anđele, pokušati objasniti zašto nikada nismo spavali.
možda, već na slijedećoj kavi...
Post je objavljen 20.09.2005. u 08:35 sati.