nedjelja, 09.05.2010.
Dekonstrukcija I.
Buđenje
Refleksija sunca na priručnom zrcalu - budi me.
Ono je otvoreno na stolu. Zrcalo. Otvoreno je na stolu.
Dodir tračka zvijezde veće od sjevera,
ona viri kroz moj prozor, a sada je zora;
odsjaj napada moje opijene kapke tjerajući me da ih otvorim.
Lijep dan... - mislim da sam pomislila
trenutak ranije.
Vrtoglavica pomalo utječe na mene,
vratila me u jastuk;
čekam - soba se vraća u prvotno stanje.
Ustajem polako,
tiho,
minutu - dvije stojim na mjestu nepomično;
dovoljno sasvim za vraćanje izgubljene stabilnosti
i gušenje glasova nemirnih snova,
snova o gubitku,
o uništenju,
apokalipsi,...
Mijem lice u ledenoj vodi,
treba mi hladnoća,
tekućina mi godi -
moj je organizam dehidrirao u snu.
Kapi ledene vode upijaju se u moj jezik,
zalaze u grlo,
kupaju moju nutrinu
i...
Osjećam olakšanje.
Gledam se u zrcalo:
blijeda sam,
moji podočnjaci veliki su, veći nego inače
i nekako su modri,
ali svejedno izgledam smireno.
Sve klijetke i pretklijetke su na mjestu.
Skidam majicu, donje rublje,
odlažem ih na pod i ulazim u slap,
hladan tuš.
Voda se igra disperzije,
širi se čitavim tijelom,
skida prljavštinu,
zrnca prašine ispod kože,
mamurluk,
ispire pore i nosi prljavštinu.
Izlazim umotana u ručnik.
Hladno mi je,
užasno hladno.
Stojim na hodniku, vjetrometini svih povjetaraca
i ne mogu se natjerati u korak,
ne želim hodati.
Želim stajati,
nekoliko minuta,
nekoliko desetaka minuta želim se ne micati.
Na hodniku.
Konačno, prisiljavam se,
nekoliko koraka i ulazim u sobu,
oblačim prvu majicu i hlače.
Ponovno mi je toplo.
Izlazim i nasmijava me nebo
i nasmijava me drveće.
Najradije
Želim trgati
sve sa tvoje kože
promatrajući te
ležećega,
onesviještenoga,
nesvjesnoga mene u auditoriju.
Želim smjestiti cjelov
na svaki fragment tvoje kože
lagano, usporeno,
na načine koje bi
usadili sjajni trag
na tvoje zaspalo bivanje.
Želim te primiti
između dlanova, lakata, ramena
i držati te
do trenutka
kada ćeš izdahnuti u moja njedra.
Želim skončati
u tvojim prsima
zatočena
tvojim mrtvim, hladnim rukama;
ljubeći
tvoje mrtve, hladne usne.
Kroz živote
Čini se kao da smo se sreli
prije nego je 'davno' nastupilo.
Pronalazim poznanika
u tvom
gledanju.
Tvoj je pogled staklen,
nedostižan i,
paradoksalno,
topao, prijateljski.
Jesmo li vodili ljubav
između
ratničkih bježanja po prašumama
i plivačkih ekspedicija po oceanima
koji su se u međuvremenu rastali i omeđili
kolajnama planinskih nizova, titanskim stupovima?
Bio si moje božanstvo,
faraon ocrtanih očiju;
igrali smo se Izide, Ozirisa,
najviši od bogova sljubljeni u androgeni entitet
voljenja.
Zar nije tvoje lice
istovjetno
onomu
pjesnika koji je raspravljao u rimskim alejama
citirajući Ovidija kako bi me impresionirao?
Poznajem pogled,
osmijeh mi je blizak,
glas kao da iskonski izlazi iz mene i prelama se na tvomu jeziku,
smijeh odjekuje u erama staroj fusnoti ega.
Prvi puta ugledavši dane, gledala sam ih za tebe.
Posljednji ih puta gledajući, gledat ću ih za tebe.
Osjećaš li
Moj dah liježe na tvoju kožu,
osjećaš li psihološku manipulaciju
mog poljupca u mislima?
Moj dodir na tvojim je člancima,
kralješnica ti je pomilovana
u zoni beskrajnoga sna,
maštarije,
osjećaš li?
A moje prste...?
Osjećaš li moje prste
upletene u niti bjelančevine
crnila tvoje kose
kao dudov svilac u vlaknaste tvorevine?
Vode ljubav
s tvojim tjemenom.
Tjeraju me na ovjekovječenje
tragova, riječi.
Mentol okus vina
Promatram te,
a ti se smiješ mom gledanju
iz okrilja tvojih njedara.
Motriš sintezu
sklupčane mene za tvoje dijelove.
Toplinom dlanova
rasipaš dodire
po
ramenima šesnaeste godine
i ugodno uznemiravaš
moju kožu.
Ljubiš me i
istjeruješ slatkastu aromu kofeina
iz moje usne šupljine;
puniš
mentol okus vina.
Prsa su tvoja topla,
osmijeh utješan, nalik vrućoj šalici mlijeka.
Kao zvijezde
Pružam ti ruku,
primi ju,
a ja ću se praviti slijepa.
Vodi me kroz nasade proljetnih ruža,
želim okusiti njihovo buđenje.
Stisni me jako i još malo jače
i nježno i još toliko nježno,
obriši kapljicu straha
jagodicama svojih prstiju.
Obljubi me
načinima
kojima nikada nikoga nisi
i nećeš.
A onda ćemo leći
u ciklusu grijanja,
dodirni me.
Sa mnom vodi ljubav
kako to zvijezde čine,
pogledom, titrajem, trajanjem,
u limbu sumraka i svitanja.
Probudi me u svojim dlanovima
i dočekaj svjetlo
ljubeći.
Distanciraš se
Otjerao. Gurnuo.
Moja prsa od svojih.
Moja usta od svojih.
Neprestani pokušaji
migoljenja iz moje poluge.
Nisi htio,
ali pokušavao si.
Dok nisi uspio.
Stalo ispočetka
micao si moj dodir s vlasišta,
sa kose.
Udisao si me. Mene si udisao.
Sjećam se osjećaja.
Hrvao si se protiv.
Čaša se otkotrljala iz tvoje ruke
pružene nehajno, nesvjesno,
a to nešto što je bilo unutra
razlilo se.
Bijelo vino na stopama.
Zbunjeno si me, bijesno
gledao
pokušavajući se sakriti.
Vidjela sam te. Gledala sam te.
Ranjena sam bila i neznatna beštijica
u noktima noćne zvijeri.
Molila milost očima.
Pobjegao, udaljio se.
Nestao. Nema te.
Razmišljam o tebi
Način tvoga smijeha,
način tvoje riječi;
razmišljam o sinesteziji tvog glasa sa platnima,
mirišljavim bojama.
Način tvoga dodira -
dlanovi su ti mlaki,
nokti mi tvoji gule kožu.
O čemu razmišljaš?
Razmišljaš li?
Jesam li se sakrila
u taj kaos?
Način na koji sanjaš,
ako sanjaš...
Utopija
Želim druga vremena. Želim se izgubiti u svemiru. Ti i ja. U svemiru nestaje vremena.
U svemiru je u tijeku vječnost. Ti i ja. Sami. Šutimo.
Diramo se. Dišemo. Srca nam kucaju. Diramo se. Jedemo se da preživimo. Ljubav i zrak.
Uvijek je predobro da bi živjelo. I zrak, zrno zraka.
Za ruke se držimo. Prsti su nam se utopili. Meko su združeni.
Naslonila sam ti glavu na prsa. Srce ti kuca. Slušam.
Zagrli me!
Limb vječnosti i stvarnosti, a ljubimo se. Ne znam gdje sam. Koje je vrijeme?
Zauvijek blizu. Dok zauvijek ne umre.
Sasvim tiho
Htjela sam tada da si tamo, tada,
i grliš me, tada, dok ti ljubim leđima tijelo,
tada, privijam se tvojim brazdama.
Pažljivo me ljubiš,
tada, moj vrat postaje tvoje usne,
ramena, leđa.
Mrsiš mi, tada, kosu,
tada, šapućeš u školjku, uho,
tajne sutona,
tajne svitanja.
Jer to ne bi bio ti
Ponekad sam željela da si netko drugi
i budiš me zorama,
svježim me jagodama miluješ,
a kuća miriše na tursku kavu.
Željela sam mirisati na
lučice od vanilije,
dok me kupaš u mirodijama,
leđa mi miluješ, kosu mi ljubiš.
Da si me barem zagrlio
kada sam bila bijesna
i davila te očima...
Ponekad mi se pričinjalo
da recitiraš Nerudu
kada nisam mogla zaspati,
donosiš mi šalicu mlakog mlijeka
i sladiš sane.
Halucinacije da me promatraš
kada sam u REM-u,
misliš da sam najljepše biće na svijetu.
Željela sam da budeš netko drugi
i ubrzo se trijeznila od takvih misli
jer te ne bih voljela u drugome
jer to ne bi bio ti.
Prodrijeti u tebe
Najveća od ambicija
bila je infiltracija,
invazija nad tvojim umom,
prisvajanje onoga što pomisliš,
oćutiš,
ono od čega si građen.
I znati što se odvija
u mračnom kutku razmatranja,
zalutati beskrajnim labirintima...
Što li si vidio gledajući u nebo?
Što li si osjetio kad sam te dirala?
Božansko biće
Ispreplelo se podnevno Sunce
sa ponoćnom Lunom
i rodilo se najljepše,
rodio se osmijeh.
Sabrale se tisuće, bezbroji ideja,
prebrojile, selektirale,
sletjele u oči.
Dodir se satkao
najnježnijim, najgrubljim
svilenim koncima, zvijezdama.
U božansko biće.
Zalijepljena
Zavezana za tebe:
udaljavam se, pokušavam,
ali uvijek se vratim
mrvicama koje sam si ostavila putem.
Sjever i jug magneta:
pogled se moj lijepi za tebe,
dodir mi počiva na tvome.
Drugorujansko svitanje I.
Snovi i nebrojeno neodgovorenih pitanje koji se šuljaju mojom kralješnicom, prikradaju se poput utvara.
Divila sam se tvojoj statičnosti sve dok adoracija nije od nas stvorila mrtve. Ti i ja.
Mrtvi, nestali u tvojim ramenima, u klopotu srca ravnomjernom poput kazaljke sata.
Stegne se i opusti.
Stegne.
Opusti.
Ponovno se stegne.
Bio si topao: ruke, bedra, kapci, usta koja se nisu micala,...
Još si uvijek disao, sve glasnije sa svakim milovanjem.
Najbliže sam tada bila savršenom, dok si spavao. Dok si spavao, znala sam da te imam. Micao si se kada sam te škakljala, a nisi ni znao da se krećeš.
Poljubila uspavane usne. Poljubila zatvorene oči. Poljubila tople obraze. Poljubila naborano čelo. Poljubila ispruženi vrat.
Veličanstven, takav si bio.
Sanjala o tebi kraj tebe, sanjala da te gledam gdje spavaš, sanjala te kako me sanjaš -
i lijepa sam bila, najljepša do sada.
Probudila se u koktelu kokosa i istoka, natopilo mi zidove. Još si spavao.
I opet sam te gledala. I opet sam te milovala.
Povukao me k sebi i poljubio umjesto lijepe želje za dan.
Malo smo šutjeli.
Drugorujansko svitanje II.
Sjeli smo na pločice ispred ulaznih vrata i promatrali se dok mi nisi bez riječi rekao da pristupim.
Sjela sam ti u noge i snažno te zagrlila. Malo jače od gušenja.
Poljubili se polako i nježno prije nego si mi prsima pomilovao čelo, a ono je tuklo u moje oči, snažno je udaralo, brzo, iskakalo iz kože.
Držao si me kako majke drže djecu, kao da sam krhka i slomit ću se pa me ne smiješ ispustiti iz dlanova.
Onda si se odmaknuo, izuo me, moje čarape uredno složio,
a ja sam se ustala i ustala sam te.
Zgrabila ti glavu i složila uz svoju mrseći naše kose, gledajući nas u ogledalo,
možda smo ljepši bili nego što smo stvarno bili lijepi.
Skamenila sam nas u toj sekundi, hladnih tijela sleđeni, čudesna sinteza oprečnih tjelesnosti.
Legli smo u tvoje ruke i čitavi se poljubili,
kosa ti je bila na mojim leđima sa prstohvatom daha urasla mi u kožu.
Spokojan, predivan, ružan, ogoljen, najdraži,
klonuo u san, postajao podređen.
Pospano govorio, postao moje jutro;
držeći za ruku vodila sam te za sobom.
Sunce je izašlo na balkon sa tvojim laktovima uz moja rebra,
bili smo bosi.
Naslonila sam stopala na tvoje vrele listove,
uvjerila se da si jedini. I bio si.
Kavu nisi popio, ali ništa osobno, draže ti je bilo mlijeko.
I bio si.
- 19:26 -