petak, 23.10.2009.
Tirkizna pjegica
12. listopad, 2009.
Pronađeni u prijevodu
Što? Zaboga miloga, govori kako spada!
Nahrani moj ego,
zatim ga drži na nekoliko kapljica vode
pa ga udri
pa ga slomi,
onda ga liječi,
pomiluj, poljubi,
obgrli, mazi,
dok ne zaraste.
A onda opet.
I još jednom.
18. listopad 2009.
Tebe
Tko glasnije hrče,
ti, prinče,
ili ja?
Moja mirodija:
ozdravljenje će i možda
malčice,
neznatno, ali ipak osjetno
skratiti život za dah ili dva.
Ljubi mi se u snu,
želim se ljubiti i budna,
dok sam bolesna,
poljubi me i kada šutim.
Oprostim se,
gotovo te zatočim pa te pustim
pa te uhvatim
pa moraš ići,…
A prostorija
ostaje puna tebe.
A ja
ostajem puna tebe.
19. listopad 2009.
Odalo te
- Lažeš! –
govoriš toliko tiho,
iako moja reakcija biva istinitom
koliko to legitimno može biti,
onoliko koliko imam pravo.
Ne lažem,
sve što si vidio bila je istina,
nježna, nezaštićena,
istovremeno okrutna.
Vjeruješ li da si prvi postavio „zašto“ – pitanje?
Vjeruješ li da sam htjela da ga postaviš?
Još si nov
u ovoj staroj igri
mene.
Nov i toliko lijep,
divan,
sa svakom točkicom na licu,
obrvama,
obrazu.
Postaješ moja najdraža nova igračka,
a kao i mnogi, i ti, odlaziš.
Hoće li banalno zvučati
ako kažem samo dvije riječi;
ako kažem:
„Tužna sam.“,
hoće li zvučati glupo
iako je iskreno i odmjereno
koliko to može biti?
Ti si lice koje se vraća.
Znam to.
Osjetim noću
kada se izvijaš
dok se borim s tvojim rukama
u zagrljaju.
Vruće mi je,
žedna sam,
moram čuti pjesmu…
…ali neću.
U trenutku kada ustajem
iz transa snova,
borbe ida i superega,
ti još uvijek spavaš.
Držiš me za ruku
i hrčeš
jer sam obavila transakciju virusa
i sad je dio u tebi,
ne dišeš kako bi trebao.
Jesam li zla ako skriveno pomislim
kako mi je možda malo drago?
Ne ljubi se bolesna osoba kojoj
se ne želiš vratiti.
Ne ljubi se na vratima osoba
čija vrata
tada
gledaš posljednji puta.
Vratit ćeš se,
ne moraš reći.
Znam.
Kao što će dan smijeniti noć –
vratit ćeš se.
Znam.
- 22:43 -