četvrtak, 30.10.2008.
Nekako to znam
Bezglasno gubim identitet;
vrištim u crvenilo postelje
želeći se sjetiti tvojih pora i kako su disle.
Katkad toliko jednostavno
dolazim na raskrižje
prethodne i aktualne dimenzije
znajući točno iskalkulirati razmak svake tvoje trepavice
i broj mikroskopskih izbočina
iza tvojih ušiju.
Inferiorna -
gubitnik u beskrajnoj izmjeni
igre skrivača i pronalaženja same sebe
izgubljene na nekoj sasvim krivoj stazi
koju nisam čak ni namirisala.
Staza moje psihoze:
i obožavam te
i tvoja sam
i mrzim te
i ne diraj me
i dođi
i bježi što dalje možeš
i odjebi
i molim te, ostani..
Molim te, ostani.
Nekako znam da ćeš na kraju biti ovdje.
S kojim pravom to znam?
Zašto je osjećaj u mojim dlanovima
ostao još jednako ispravan
kao kada smo prvi put skupa poljubili lokvu
i beton ispod nje?
Nisam mogla disati tada,
a svejedno sam se grcala od smijeha.
Ti nisi stvaran,
ne vjerujem u tebe,
a imam tvoju fresku urezanu
u nozdrve, nokte...
Na kraju ćeš biti ovdje.
Nekako to znam.
Joooooooooooooooj...! Vodi me odavdje!
Ne mogu to gledat.
Ne želim to slušat.
Ne smijem to znati.
A znam...
Jednostavno znam.
Ovdje, baš tu.
- 00:18 -