četvrtak, 31.12.2009.

noćas bih mogla napisati najtužnije stihove

Ova godina donijela mi je toliko stvari koje nisam očekivala. Loše stvari. Jako ružne, loše stvari. Donijela mi je bol, patnju, smrt. Opet.

Na samom početku godine bila sam toliko optimistična. Puna nade i života.

Nije mi krenulo. Rekla sam "Dobro, neću odustati." No zašto su ostali rekli "Odustajem" i odustali od mene? Zašto mi niste bili prijatelji kada sam vas najviše trebala? Tada je Ona došla. Nova Prijateljica. Bila je zaista prava Prijateljica. Još uvijek jest. Ne napušta me, uvijek je uz mene, bori se za mene i žao mi je što to moram priznati ali uspijeva u tome. Njena sam. Usprkos razdobljima kada sam odlučna u tome da se ne družim s njom više. Ali slaba sam. Učinila me slabom. Usamljena sam. Takvom su me oni napravili. I kada sam slaba i usamljena Nju pozovem. I Ona dođe. I druži se s mnom. No onda me još više oslabi i naljuti.

Ljuta sam. Radi svačega. Ljuta sam jer me Ona promijenila. Sve ono što sam bila prije godinu dana, sada više nisam. I ne sviđam se sebi. Zapravo nijedna od njih dvije mi se ne sviđa. Ali ova novija verzija mi se jako, jako ne sviđa. Postala sam više emocijalnija. Više zatvorenija a ipak otvorenija. Ljuta sam jer dok su drugi bili sretni i smijali se, ja sam bila nesretna i plakala. Ljuta sam jer sam sebična i želim konačno biti sretna. Studirati ono što me usrećuje, biti s ljudima koji me usrećuju, nositi iskren osmijeh na licu. Barem nešto od toga. A sada nemam nijedno.

Okrećem novi list sljedeće godine. Napuštam okolinu koja me čini nesretnom i nadam se dolazim u okolinu koja me čini sretnijom. No težak je put do toga. I bojim se. Bojim se da neću uspjeti. Ali uspjet ću. One koje su odustali od mene već sam napustila. Nema smisla da ih držim i ja sam od njih odustala. Žao mi je, za vas nema nade, za mene ima.