ponedjeljak, 28.09.2009.

povratak

Prošlo je već pola godine od mojeg zadnjeg posta na ovom blogu. Nisam imala snage ni volje za pisanjem. Nisam se osjećala dobro. Ni sad se ne osjećam dobro no shvatila sam da mi je pisanje potrebno. Trebam nekako izbaciti emocije i misli iz sebe. Dopustila sam da se gomilaju i gomilaju dok se nisam utopila u gnjevu, frustriranosti i nemoćnosti. Još uvijek se borim za dah u tom mračnom, crnom, dubokom oceanu.

Izgubila sam volju za svime što sam nekada voljela. Odlazak na koncerte koji mi je prije predstavljao najveće veselje u životu postao mi je muka. U gradu su bili bendovi koje obožavam, ili sam ih prije obožavala, no svejedno sam ih propustila. Glazba koju sam prije slušala postala mi je preteška za uši. Neke stvari koje sam voljela postale su mi odbojne. U odsustvu drugih zatvorila sam se u sebe. Postala sam sve ono što nisam, sve ono što ne volim. Ne želim biti takva no ipak ne mogu si pomoći. Nekad sam bila ponosna na sebe, na svoju osobnost a sada? Prezirem ono što sam postala. Prezirem ljude zbog kojih sam takva. Prezirem sve zbog čega sam takva. Iako se to ne vidi na meni. Bar ne vidi netko tko me ne poznaje. Svi misle da je sve u redu sa mnom. Nije u redu. Zadnjih godinu dana nisam u redu. Kako to nitko ne vidi? Koliko moraš biti nemaran za svoje prijatelje da ne vidiš da nisu u redu.

Najviše me pogodilo što nitko nije ni pitao za mene. Poslao mi poruku, mail, nazvao me. Čini se da sam svima lako zamjenjiva. Čak i sad kada sam to nekima rekla. Ima jedan citat iz knjige Jane Austen Razum i Osjećaji: