...want to be pretty

utorak, 24.01.2006.

CIRKUS

Cirkus... Da li ste se ikada pitali zašto ljudi vole cirkus? Ja se to pitam svaki puta kada vidim da je cirkus u gradu. Neviđena navala klinaca na katre. A roditelji nisu baš sretni. Znaju da djeca vole cirkus, ali nemaju novaca ili su u nekoj drugoj neprilici. Djeca sile. Roditelji popuštaju.

Svi se nađu u prepunoj dvorani čekajući da predstava počne. Izlaze klaunovi na slonovima. Djeca kliču, roditelji plješću. Sve prolazi tako brzo i nestvarno. Tigrovi, piruete gimnastičara, hodanje po žici, smijeh, pljesak... Sve je kao u snu. Čini se nestvarno.

Klaunovi se nešto dogovaraju. Jedan se okrene prema publici. Prođe pogledom po dvorani i ljudima u njoj, pa se vrati ostalim klaunovima. Nitko u publici nije progovorio ni riječ. Svi su strpljivo i znatiželjno čekali. Odjednom se svi vrate svom poslu kao da se ništa nije dogodilo. Samo je jedan klaun, s papirićem u ruci krenuo prema publici.

Djeca gledaju ostale klaunove i smiju se, ali i nestrpljivo čekaju da vide kuda ide ovaj klaun s papirićem. Penje se po stepenicama do zadnjeg reda gdje su bili gledatelji. Predaje papirić malom dječaku i vraća se nazad. Svima su oči na tom malom, zbunjenom dječaku. Svi pitaju pogledom: «Što je to?, Što je to dobio?» On razmotava papirić na kojem piše: «Tebi, Siniša, dana je ova jedinstvena prilika da upoznaš članove cirusa poslije predstave. Kada sve završi, dođi na sredinu pozornice, pa ćemo te povesti iza zastora. Nadamo se da ćeš se odazvati!» i u potpisu «Uprava cirkusa». Mali je bio presretan. Svi su shvatili što je dobio i bili pomalo ljubomorni, mada su to zaboravili kada je tigar počeo skakati kroz vatrene obruče, pa su opet okrenuli predstavi.

Sinišinom tati je to bilo sumnjivo jer su znali njegovo ime, pa je odlučio otići s njime. Dvorana se poslije predstave ispraznila, a Siniša je s tatom stajao nasred pozornice. Odjednom se crveni zastor razmakne i izađe klaun koji mu je predao papirić.
-Dobar dan. Ja sam klaun Dario. – pružio je ruku Sinišinom tati
-Drago mi je. Ja sam Sinišin tata – odgovorio je ljubazno
-Siniša nije više mali dečko, je li tako Siniša? – okrenuo se prema malom, a ovaj je samo kimnuo glavom – A veliki dečki mogu se i sami upoznavati sa novi prijateljima. Stoga, tata, ispričajte nas. Ja i Siniša se idemo malo bolje upoznati. – uzeo je Sinišu za ruku i krenuo iza zastora
Tata se trznuo ali je pustio da klaun odvede njegovog sina. Odlučio je pričekati i vidjeti što će se dogoditi.

Klaun Dario ga je odveo u sobu gdje su se ostali presvlačili. Neki su jeli, neki šetali, neki se svlačili, neki oblačili. Siniši je to sve bilo novo i zanimljivo. Vidjeti klaunove na najviše dva metra ispred sebe i moći ih dotaknuti. Kada je Dario ušao u sobu sa malim svi su stali i zagledali se u Sinišu. Dario ga je predstavio. Na licima klaunova pojavio se bolesni smiješak. Perverzni smiješak. Smijestili su ga u najveću stolicu u sobi s naslonom za ruke. Svi su se okupili oko njega i predstavili se. Jedan po jedan.
-Voliš li cirkus? – zapita ga jedan nakon što ih je sve upoznao
-Naravno da ga volim. Obožavam cirkus. – odgovorio je mali

Klaun koji je postavio pitanje dao je mig ostalima. Par njih se uputi u drugu sobu, dok su ostali zabavljali dečkića. Klaunovi su se vratili sa dvije velike torbe.
-A sada zamisli nešto lijepo i zatvori oči. – i dječak to napravi. Klaunovi reagiraju odmah. Dvoje mu prime ruke i svežu iza naslona stolice, dvoje mu svežu noge, a ostali počnu vaditi stvari iz torbe. Približe mali stolić tako da dođe ispred njega. Siniša je mislio da je to neki trik koji su mu htjeli polazati. Smijao se.

Odvežu mu jednu ruku i stave na stol.
-Raširi prste i reci mi još jednom da li voliš cirkus? – rekao je Dario jednom rukom držeći njegovu ruku, a drugom malu ali oštru sjekiru.
-Volim! – mali nije znao da si je ovom izjavom obilježio život

Čim je to izrekao, Dario udari sjekirom po njegovim prstima. Mali se zadere.
-Sada nije tako lijepo? Jelda? Nisam ni mislio. – krv je šiktala na sve strane. Sada su svi klaunovi imali sjekire. Jedan za drugim su spuštali sjekiru po Siniši svom snagom. Krikovi su odzvanjali od zidova. Do van se nije čulo. Soba je bila tako ograđena da se ne čuje ni je dan ton izvan nje.

-Svi vole cirkus. – pričao je Dario dok su sjekli komad po komad malog djeteta. Krv se sada činila kao voda. Poplava od krvi. Bilo je krvi posvuda. Čak i po zidovima. – Svi vole kada drugi rade budale od sebe. E pa, za vašu informaciju nama je dosta toga. Vi volite cirkus. Mi volimo vašu krv.

Krv je prošla ispod vrata. Tata još uvijek čeka ispred crvenog zastora. Okrenuo se prema zastoru. Ispod zastora prolijevala se crvena tekućina. Puno crvene tekućine. Sinišin tata je znao što to znači. Htio je potrčati, ali ga u taj čas pogodi nešto iz zraka i smrska mu lubanju.

Iznad crvenog zastora bila su dva klauna na skelama koja su bacila uteg težak 20 kg.
-Kako volim tragične završetke. – rekao je jedan i otišao baciti vreću sa ostacima Siniše u kavez lavova. – Nek vam je u slast, dečki.

- 15:05 - Komentari (37) - Isprintaj - #

subota, 21.01.2006.

Cura s trga

Ona. Mlađa negdje deset godina. Vrtić. Društvo. Ona povlači jednog dečka za ruku i odvlači ga malo dalje od društva.
-Siniša, ti si mi najbolji prijatelj, pa ću ti nešto reći. Postat ću pjevačica.
-Ha, ha! Znaš da budeš! Pa Amalya, imaš samo sedam godina. Kako možeš znati što ćeš biti u budućnost? Ili možda imaš neke vidovnjačke sposobnosti?
-Samo se ti rugaj. Niti ne tražim od tebe da rezumiješ, samo sam morala nekome reći. – rekla je i otišla, dok je on još uvijek tamo stajao
-Čudna je. Tko bi je razumio?

Slika se se prekida. Nastavlja se. Ona starija tri, četiri godine. Studio. Menadžer. Na stolu časopis. Na naslovnici časopisa njena slika, njeno ime i natpis:»Najmlađa milijunašica, pjevačica od deset godina.»

Slika se ponovo prekida. Dvije godine kasnije. Cijeli grad u plamenu. Ljudi vrište. Žene zapomagaju za svojom djecom. Svi bježe. Ona stoji pred ulazom u grad i ne miče se. Bespomočno i zaprepašteno gleda prema gradu. Ljudi zapomažu, bježe iz grada, dok ona uporno pokušava ući u grad. Svi se guraju, ali njena volja je jaka i progurala se među ljudima i plamenim zgradama do svoje kuće. Ulazi u nju dok joj kožu ljube plameni jezici.

Vratila se po nešto. Traži svuda naokolo i konačno pronalazi. U jednom kutu jadno i bespomočno leži mačka stara najviše 6 mjeseci. Prekrasna je. I mrtva je. Najvjerojatnije je umrla od straha, jadno biće. Ona je podiže, sakrije je od vatre u svoju jaknu i krene prema izlazu gadno kašljeći. Dim ju je gušio. Odjednom se samo čuje kako plamena greda pada… I pada… I pada…

Imao sam čudan san. Sanjao sam jednu curicu koju vidim svaki dan kako prosi u Ilici, prema trgu. Nije ona od onih cigana koji prose. Ona pjeva. Ima jako lijep glas i nikada ne ponavlja istu pjesmicu. Ima negdje oko sedamnaest - osamnaest godina. Bila bi jako lijepa da nema oba oka spaljena. Tj. ona i je lijepa, ali nažalost… Jadnica. Uvijek kada prolazim pored nje dam joj nešto. Kada bih joj ikako mogao pomoći…

Jednom kada sam prolazio spustio sam pored nje 20 kn. Ona se okrenula prema meni i rekla: «Hvala gospodine!» Odgovorio sam: «Nema na čemu, i drugi puta» A onda zastanem… Kako je znala da sam joj nešto ostavio? Kako je znala da sam muško?
Jedino što sam uspio progovoriti jest: «Kako…?»
Odgovorila mi je smiješkom i rekla da je poslala po mene, da ima s kime provoditi dane i tada sam oslijepio. Kao i ona.

- 11:34 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.01.2006.

ZATOČENICA

1980.

Tražim izlaz već punih dvadeset godina, koliko sam i ovdje. Odustajem. Ako ga nisam do sada našla, niti ne budem. Imam samo još deset godina. Vrlo utješno. Lijepo se tješiš, Mona. Zbilja lijepo. Biti će ti lakše ako ćeš razmšljati o vremenu.

Toliko sam ovdje zatvorena, daleko od civilizacije, daleko od ljudi, od ljudskog glasa, da sam već počela sama sa sobom razgovarati. Možda ludim. Ne znam, ali vjerojatno je tako. Više ne znam ni kako normalan čovjek izgleda. Čak ni stražara ne vidim. Daje mi hranu kroz mali otvor kroz kojeg jedva da dopire koja zraka svijetla. Ako to i je stražar. Netko me valjda čuva po naredbi onog gada. Ako me ikada pusti, tj. ako preživim još ovih deset godina vidjet će on s kim on ima posla.

Ma koga ja zavaravam. Kad izađeš odavde nećeš se moći ni dići na noge bez nečije pomoći, a kamoli da nekoga istučeš ili što već. Vidiš, to je istina. Ali malo nade uvijek dobro dođe. Čovjek se bolje osjeća.

1983.

Stvarno ludim. Već polako imam halucinacije, a ponekad ne znam ni kako se zovem. Sve češće razgovaram sama sa sobom, bar da čujem nečiji glas. Znaš da to nije istina. Ja te jednostavno progonim, nemaš kamo, imam li pravo? Eto, evo dokaza. Zar bi to normalna osoba rekla? Da ne čujem svoj glas kako odzvanja zidinama, mislila bi i da nisam ja to rekla. Ali pustimo to.

Imam još sedam godina. Nadam se da ću biti zdrava kada izađem, pa da mogu nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ti znaš da neće biti tako. Ne može biti tako. Jer ti si ipak kriva. Nisam ja kriva. Nećeš me uzrujati, ti… Glupa glavo. Da imam 'muda' kako bi se reklo, tresnula bi tobom u zid. Hajde, što čekaš. Zidova imaš koliko hoćeš. Samo trebaš malo volje. Ajde. Bit će ti lakše kada te više ne bude. Ili gore, ako preživiš.

1986.

Još malo, još malo. Izdrži. Eto, legni na ovaj krevet, čini se tako udoban sa tim pernatim jastukom i lijepim zelenim poplonom i onim najvažnijim, lijepom debelom dekom. Nema tu nikakve deke, ni poplona, ni kreveta. Ima, znam da ima. Vidim ga. A tu je i noćni ormarić. Na njemu budilica. Super, navit ću ga da me probudi za par godina i malo odspavati. Kakva budilica ženo? Ti si luda. Možda, ali opet znam što vidim.

Ajme. Netko je tako dobar pa je ostavio i ormar pun raskošnih haljina. Baš bi si jednu obukla. Smrdim kao kuga. Ali nema veze. Eto, tu pored je lavor s toplom vodom, pa ću isprati tu prljavštinu sa sebe. Odustajem. Izvlačim te van.

Škrip!

Znam da sam osjetila bol u glavi kada su moje oči ugledale svijetlo.
Vidim da si poludjela, pa te izvlačim. Ne možeš više ovdje biti. – čuo se glas kao iz bunara, dubok i dalek…

1987.

Otvaram oči. Oko mene sve bijelo. Strop, zidovi, pod. Netko mi je ofarbao čeliju dok sam spavala. Ta pomisao mi je navukla osmijeh na lice, jer sam znala da je to nemoguće. A onda sam shvatila da ležim. I to na nećam mekanom. Malo bolje pogledam. Protrljam oči. Sada bolje vidim.

Nalazila sam se u bolničkoj sobi. Kraj mene svi neki aparati. To valjda tako mora biti. Ali sada nije važno. Pokušavam se pridići, što mi nakon dužeg vremena uspije. Morala sam još neko vrijeme prosjediti na rubu kreveta, da se ne bi srušila. Sigurno je od slabosti. Odem do kupaone i pogledam se u zrcalo. Oprali su me, uredili, ošišali, ne na kratko. Imala sam lijepu kosu. Bila mi je duga do pola leđa. Ali nisu uspijeli isprati godine.

Dok sam bila tamo zatvorena, nisam uopće razmišljala što godine rade mojoj koži. Samo sam računala kada ću izaći van. Pa, eto me vani, vjerojatno prije vremena. Ne znam ni koja je godina. Lice mi je sve izborano, obješeno, blijedo od iznemoglosti. Imala sam 23 godine kada su me zatvorili. Tko zna koliko sada imam. Ja bih po mom izgledu rekla blizu 60. Valjda će netko doći, pa ću se malo raspitati.

Ali… Što je sada? Osjećam se slabo. Preslabo. Past ću. Ako zovem upomoć, nitko me neće čuti. Vrti mi se…

-…dobro? Jeste li dobro? – pita me neki glas. Valjda je mene pitala.
-Da, valjda. Što mi se dogodilo? – odgovorim nekako sporo i lijeno. Jedva sam otvarala usta.
-Onesvjestili ste se. Nadam se da sada možete primiti vijest koju ću vam reći. Pošto ste dugo bili u zatvorenom prostoru, nekako ste izgubili ravnotežu, tj. centar za ravnotežu vam je oštećen. Tj. na neki nemoguć način vam je oštećen cijeli mozak, zbog toga ste i mislili da ludite. Kao da ste pili neki otrov… - ona je još nešto govorila, ali ja je više nisam slušala.

Ovo je nevjerojatno. Pa zar me tako volio da me otrovao? Moj jedini zločin je bio i jest u tome što ga ne volim. Ali on je zapeo za mene. Dokaz je i to što me zatvorio samo da bih bila njegova, a ne nečija tuđa. A koji je rezultat toga? To što sam starija, otrovana, nesposobna za život, a i još uvijek ga ne volim. Tko bi mogao voljeti zvijer koja vas zatvori u prostoriju sa četiri zida?

-Znači nema mi pomoći? – upitam tiho
-Nažalost nema. Imate još par mjeseci života, a onda slijedi umiranje u mukama. Bolje da vam ne lažem. Samo ovi aparati oko vas drže vas na životu. Ako ih isključimo, past ćete u komu i nećete se više probuditi.
-A koja je godina, možete li mi reći?
-Čudno pitanje. 1987. godina, 01.08.
-Hvala vam.
-Nema na čemu. – rekla je i otišla.

Znači ja ću sutra imati 50 godina. Kuda mi je život prošao? A još mi je i malo ostalo. Što mi vrijedi tih par mjeseci? A i on isto. Pustio me i otišao. Otrovao me i sada ostavio. I to ti je ljubav. Što mi je sada preostalo? Čekati. Poludjeti ću još više od čekanja. Kada padne noć isključit ću aparate. To je najbolje i bezbolno.

U taj čas se otvaraju vrata. Ulazi on. Sada bih htjela iskočiti iz ovog kreveta i zadaviti ga na licu mjesta. Što? On izgleda kako je izgledao i onog dana kada me zatvorio. Nije se promijenio. Kao da nije ostario. Otvorila sam usta da bih progovorila ali me ušutkao. Približio se, sjeo pored mene na krevet i počeo me milovati po licu. Kako mi je godio njegov dodir… Dodir ljudske ruke, čovjeka na mojoj koži… Poslije svih ovih godina, ovaj trenutak ne bih mijenjala za ništa…
-Zatvori oči i predaj se svojim najmračnijim snovima. Očisti misli od života koji si poznavala prije! Zatvori oči, pusti duh da ti lebdi! I živjet ćeš kao nikada prije! – reče i zarije mi oštre zube u vrat!

- 15:39 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.01.2006.

DA LI JE ODLAZAK VRIJEDAN TRAGEDIJE??

-Dugo te nije bilo! – bio je pozdrav mojih prijateljica kada sam ušla u kafić.
Nisam voljela taj kafić. Buka je bila užasna. Jedva sam ih čula što mi govore. Uvijek je bilo tako. Dim je plovio u gustim oblacima iznad nas svaki puta kada bismo se ovdje našle. Ali nisam prigovarala. Curama se ovdje sviđalo, a i previše sam ih voljela da bih im oduzela tu malu radost, biti svaki petak u Kiss-u. Ja sam uvijek preživjela.

-Pa znate di sam bila.... – bio je moj odgovor. Zapravo je to bio odgovor koji sam stigla izreći prije napadaja zagrljaja i pusa od radosti što sam opet s njima.
-Kako si nam falila... Trebala si doći prije mjesec dana.
-Ma imala sam još par ispita za dati, pa sam se toga riješila odjednom i sad sam samo vaša. – rekla sam im sa smješkom. Bilo ih je lijepo sve opet vidjeti na okupu. Voljela sam ih usprkos njihovim malim mušicama. Na poslijetku, svi imamo neke svoje mušice, zar ne?

-Pričaj nam kako je bilo? – navaljivale su.
-Pa kaj da vam kažem. Pariz je prekrasan, ali nije toliko kao Zagreb kada ste vi u njemu. – čulo se par uzdaha. Kako sam im voljela to raditi. Rastapale su se od mojih riječi, a ja sam uživala. Izvadila sam kutiju walter wolfa i zapalila jednu dok su se one još uvijek rastapale.

-Ok, cure sad je dosta maženja i paženja. Da čujem novosti. – odmah sam prešla na stvar
-Znam kakve novosti želiš. – počela je Marijana, moja najbolja prijateljica. Nju sam voljela najviše. Bile smo kao sestre. – Pa ovako. Kad si ti otišla, bio je u depresiji. Ne jako, ali ono, da se vidi kao da mu nije svejedno. I nije mu bilo svejedno. Jednom smo se sreli vani i malo se napio. Znaš onu, što trijezan misli, to pijan govori? Malo se nacugao i priznao mi da pati za tobom. Da još uvijek pati što si samo tako otišla i da si ne može pomoći. Da te ne može izbaciti iz glave. Otada ga nema.
-Kako to misliš nema? – povučem jedan dugi dim cigarete. Sada mi je stvarno trebao.
-Jednostavno je nestao. Nema ga više. Gdje, zašto i zbog čega ne znam.

Voljela sam ga. Da, moj najveći grijeh. Ali morala sam otići studirati u Pariz. Zašto sam bila takva prema njemu? Kada bih ga bar još samo jednom mogla vidjeti...
-Pa, možda se otišao odmoriti od svega toga. – rekla sam i ugasila skoro pola nepopušenu cigaretu. Živcirala me.
-Sumnjam. Bar bi se meni javio. Hej, nas dvoje smo najbolji frendovi, pa ja sam vas i spojila, sjećaš se? Meni se uvijek obrati kada mu nešto krene krivo ili kada ima nekih prblema. Javio bi mi se.
Bila sam isfrustrirana. Morala sam pod hitno na wc. Uđem. Nije bilo nikoga, super. Uđem u jedan od wc-a i zaključam se. Čula sam da je netko otvorio vrata i korake. Nakon toga netko je otvorio vrata drugog wc-a. Tišina. Hm, možda čovijek ne zna kaj bi pa stoji. Izađem. Nigdje nikoga. Da li se to meni priviđa ili nešto drugo. Okrenem se prema zrcalu. Na stoliću pokraj zrcala bijela ruža. Nije je prije bilo. To su mi cure podmetnule. Sigurno. Sve znaju da sam luda za bijelim ružama. To su mogle biti samo one. To mi izmami osmijeh na lice.

Izađem van. Curke se zabavljaju. Sjednem i stavim ružu na stol. Cure zašute.
-Otkud ti bijela ruža? – upita me Petra
-Pa od vas, curke. – odgovorim sa smiješkom, paleći cigaretu
-Kako od nas? Otkud nama bijela ruža? – sve su me čudno gledale
-Ma dajte cure. Htjele ste me iznenaditi. Čula sam da je jedna od vas ušla u toalet...
-Nije nijedna bila u toaletu. – još su me uvijek zbunjeno gledale.
-Kako nije? Pa čula sam vas. – nisam odustajala
-Lorena, tebi nije dobro. Jesi ti kaj pila? – imale su ozbiljan izraz lica.
-Ne, pa ozbiljno. Jedna od vas je bila unutra. – povukla sam prevelik dim
-Nitko nije ušao wc nakon tebe.
-Vi to ozbiljno? – pitala sam već sumnjajući da imaju pravo
-Najozbiljnije. – i nijedna da bi se nasmijala. Ma rekle bi mi do sad već da su one to napravile. Što se događa? Da li sam prolupala? Ali stvarno je netko bio u wc-u. Nisam glupa.

-Ma pustimo to! Duh mi je ostavio ružu. Danas je veseo dan, ja sam došla, pa onda budimo vesele. – rekla sam sa smješkom i nazdravila mom povratku. Razgovarale smo tako dosta dugo, dok meni nije dopizdila glazba i rekla sam im da se moram odmorit i da se vidimo koji drugi dan. Pozdravile smo se i izašla sam na hladnu noć. Mjesec je bio pun, noć je bila vedra zbog čega je i bila tako hladna. Zima je bila na izmaku, ali hladnoća nije prestajala. Šetala sam ulicom zadubljena u svoje misli. Bilo je kasno i nije bilo nikoga na ulicama. Odjednom je počeo puhati jak vjetar. Vjetar uz ovu hladnoću, smrznut ću se do doma, pomislila sam. Navukla sam si ovratnik preko očiju i požurila. Odjednom je vjetar prestao. Nešto me privuklo i ja sam stala. Protiv svoje volje. Odjednom sam začula glas iza mene... Kao da netko šapće... Glas je plovio sa povjetarcem...

Lorena....

Okrenem se... Ispod lampe sjena. Trebala bih se bojati, ali nešto me vuče k njoj. Opet isti glas.

Lorena...

Da, sigurna sam da od njega dolazi. Ne vidim mu lice. Želim mu vidjeti lice. Zašto se skriva?

-Ne prepoznaješ me? – čuo se glas. Znala sam da dolazi od njega. Kako sam ga mogla prepoznati ako se skriva. Vidim se samo obris tijela i njegovu sjenu u smrznutom svijetlu noćne svjetiljke.
-Čak niti po glasu? – kako... kako je znao što mislim? Danas je čudan dan. Treba mi odmor... Jako dug odmor...

-Ne. Izađi na svijetlo, pa te možda prepoznam. – kažem sa nekom odlučnošću u glasu, a zapravo sam se užasno bojala.
-To bi bilo previše lako. A ja se volim igrati. Probaj pogoditi. – rekao je. Osjećala sam da se smije . Onaj bolestan i oduran smješak kada vas netko zeza. I uživa u tome...
-Nemoj se igrati samnom. Nemam živaca za to. Ja se lako sada mogu okrenuti i otići, pa se ti igraj s nekim drugim.
-Ali ti nećeš otići. – i bio je u pravu. Nešto me vuklo k njemu. Neka neviđena sila. Prišla sam mu za korak. Više se nisam usudila.

Pomaknuo se za korak u stranu. Noge su mi u tom trenu postale potpuno oduzete. Htjela sam vrištati. Ali nisam imala glasa. Nisam se usudila. Koža mu je bila bijela kao mlijeko, kao da ga je pokrio snijeg. Sivkaste oči gledale su me iz tame. Da li sam u njima vidjela mržnju? Možda. Pribrala sam se od prvog šoka. Glas mi se povratio.

-Rekli su mi da si nestao. – rekla sam smireno. Nisam se više bojala. Ipak je to bio on.
-Ali ti nisu rekli i da sam se vratio.
-Kamo si otišao?
-Zar ne bih ja to tebe trebao pitati? – opet ima pravo. Ja sam njega ostavila i otišla.
-Ti si znao gdje sam. Mogao si me potražiti.
-A ti si mogla ne otići.
-Ja sam otišla studirati. Pa zar zbog toga moram biti kažnjena??
-S moje strane ćeš biti dovoljno kažnjena.

Pravila sam se kao da nisam čula ovo zadnje. Ali nisam dugo mogla to prikrivati. Počeo mi se približavati. Odmaknula sam se korak unatrag. Približavao mi se nevjerojatnom brzinom. Odjednom se samo stvoario kraj mene. Ispred mene. Usne samo što nam se nisu dodirivale. Sada sam imala tako veliku želju da ga poljubim. I da ga nikad ne pustim.
-I ja imam želju da te poljubim, da. – njegov dah mi je grijao lice – Ali ne toliko veliku, kao što imam veliku želju da te ovog časa ubijem.
Nisam ni trepnula. Sve sam shvaćala kao igru. Tako i onako je i sam rekao da je to igra

-Hm... Da! Igra. – rekao je zamišljeno i zatim me pogledao u oči. Oči su mu sjale toplinom dok me gledao. Ali iza te topline nazirala se hladnoća. Hladnoća zbog mene? Nisam mogla otkriti. U ovom trenu niti nisam htjela. Samo sam htjela da ovako ostane zauvijek. Da me njegov dah grije i da ga gledam ovako..... Dok ne umrem.

Sagnuo se i polako i nježno me poljubio. Trnci su mi prošli cijelim tijelom. Osjećala sam kao da lebdim. Ne želim da ikada ovaj trenutak nestane. Zauvijek je urezan u moje pamćenje. Zavukao je ruku ispod moje jakne, primio me oko struka i strastveno me privukao k sebi još uvijek ne mičući svoje usne sa mojih. Osjećala sam se kao u filmu. Toliko sam bila zaokupljena svojim osjećajima i dobrim trenutkom da nisam niti osjetila koliko su njegove ruke hladne. Malo se odmaknem. Nije popuštao. Još uvijek me držao istom snagom. Odmaknula sam se od njegovog poljupca, ali još uvijek me držao. Bio je prejak za mene.

-Ovaj puta mi nećeš pobjeći leptirice, sada si moja. – rekao je i počeo mi ljubiti vrat
Htjela sam samo da to sve prije završi, da se probudim. Nadala sam se da je ovaj cijeli dan samo užasan san i da ću se za ten probuditi.
Dok me ljubio, ja sam se pokušavala otrgnuti. Naravno, nisam mogla.

-Mislila si da su ti cure poklonile bijelu ružu? A mene se nisi sjetila? – govorio je dok su usne hladile moj vrat. Nie moguće. Kako je on to mogao biti? Kako?
-Carrisima... Sjećaš li se naših sastanaka na groblju? Što te uvijek dočekalo kada si došla? Što si cjenila više od mene? Da, ja sam to bio. Bio sam i prije, bio sam i danas... Pitaš se kako? Vidjet ćeš... – pogledao me i nasmijao se. Mislim da sam poludjela kada sam vidjela njegove očnjake. Odjednom sam znala kako. Sve sam znala. Samo je kimnuo glavom. Brzo je spustio glavu na moj vrat i ugrizao me. Prije ugriza uspijela sam samo reći - Tomase, ne...

Brzo sam klonula. Držao me da ne padnem, još uvijek mi sišući krv. Polako se spuštao samnom prema tlu. Polegao me na asfalt i dignuo glavu. Sav je bio umrljan mojom krvlju. Osjećala sam se slabo. Spavalo mi se... Jako mi se spavalo.

-Ti si ostavila mene, sada ja ostavljam tebe. – dignuo se i krenuo ulicom u tamu.
Tomese, ne...... Nisam to uspijela izgovoriti. Nisam imala snage da otvorim usta. Sve je smrdilo na krv, sve je oko mene bilo ljepljivo od crvene tekućine. Tako mi se spava... Zašto mi je to napravio. Otišla sam tada, ali nisam zaslužila umrijeti. Tomase, volim te. Jako mi se spava... A na kraju, što ostane od čovjeka? Čovjek je samo sredstvo. Oruđe. Ako ima Boga, on upravlja s nama. Tako kažu. Ne vjerujem. Jer da on radi kako on želi, ne bi postojalo toliko zla. Ali opet, dao nam je slobodu da odlučujemo sami što želimo i što je dobro za nas. Spava mi se... Tomas je izabrao svoj put, ali nije pustio mene da odlučim. Sve je na kraju isto. Na kraju je svejedno. Spava mi se... Žao mi je samo cura. Ali preživjet će one. Što se ovog puta ne bi reklo za mene.

- 13:18 - Komentari (19) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.01.2006.

VRUĆI SLATKI SNOVI

Bila sam sretna što je opet sa mnom. Bila se izgubila na tri tjedna. Kao da ju je noć progutala. Pustila sam ju van, a drugo jutro je već nije bilo. A bila je mala, imala je manje od tri mjeseca.

Ali sada je opet sa mnom. Moja mala maca. Zovem je Potrčko. Da, istina, nije baš primjereno ime za mačku, pogotovo kad je mačka ženka. Ali ljudi moji, to trebate vidjeti. Kada se probudi prvo traži jesti. Kada ju nahranim, počne trčati po cijelom stanu, ne zaustavljajući se čak ni kada se lupi u komad namještaja, tako da se svi zidovi zatresu. Zaigrano malo derište. I tako, pošto stalno trči simo – tamo, ja sam ju nazvala Potrčko.

Sada sam joj stavila i ogrlicu sa zvoncem pa sada zvoni kao mala kravica. Prvi dan kada ju je nosila, htjela se rastrgati. Kuda god da ona krene, nešto za njom zvoni. To ju je izluđivalo. Na sve načine je pokušavala ugristi ono nešto što zvoni na njenom vratu, ali to je najčešće završavalo njenim malim mačjim krikom jer je, naravno, umjesto zvonca ugrizla sebe. Smirila se kada je shvatila da tu nema pomoći i pomirila se s činjenicom da će to nešto zvoniti za njenim vratom cijeli njen kratki, mačji život.

A slatka je. Kako bi neki rekli: «funky maca». Mješanka između perzijanera i ruske plave sa predivnom mekom dlakom. Baš sam ju kupala neki dan. Pokupila je neki miris izvana i zaudarala je užasno. Otišla sam u trgovinu i kupila šampon za mačke i četku za češljanje. Čim sam počela puštati vodu po njoj htjela je iskočiti iz kože. Raširila je oči kao da pred sobom vidi Ripera, trzala se, skakala, htjela pobjeći, derala se kao da ju koljem, a ne kupam.Izgledala je kao štakor, kao ona mačka bez dlake. Nekako sam ju uspjela našamponirati i isprati. Tek kada sam ju zamotala u ručnik i polegla u krilo, onda se smirila. Ali samo na kratko. Počela se tresti, što od šoka, što od zime. Četkala sam ju sve dok nije zaspala. Drugi dan je cijeli dan spavala. Previše događaja za njezine živce.

Opet ponavljam, ali nema veze: baš sam sretna što je opet sa mnom. Po noći čak spava sa mnom. Kao i danas. Kao i sada. Ja ležim, a ona mi leži na prsima i pozorno me promatra. Sviđaju joj se moje trepavice koje se miču gore – dolje, gore – dolje. To ju zabavlja. Pokušava ih uhvatiti lagano i nježno spuštajući šapu na moje kapke. Ja se tomu smijem jer je preslatko. Stvarno imam preslatku macu. Lagano mi svojim mekim šapama hoda po licu, a ja je niti ne pokušavam niti ne namjeravam spriječiti u tom naumu.

Znate kako mačka grebe po drvetu, onako, izvlačeći kanđe, pa ih onda povlačeći? E, tako je i ona počela meni na licu. Isprva je to bilo slatko, jer je bilo lagano. Pa me počela grickati za uho. Sve je to bilo slatko. Da je muško i da je čovjek, bila bi pravi ljubavnik. Ali onda je to grebanje počelo boljeti. Nije me bilo briga, više nisam ni znala da je to što me grize i grebe mačka, nego je to u mojim mislima i mojom inače bolesnom maštom, ta mačka prerasla u prezgodnog frajera koji je sada ovdje nada mnom i ljubi me i gricka.

Mačka je grebla sve jače, a ja sam sve više uživala u toj boli. Bol strasti. Bol ljubavi. Već sam osjetila kako mi u glavi bubnja i kako mi topla tekućina nalik krvi klizi niz lice. Nisam marila. Dok god boli, dobro je. Mogla bih ubiti ako ta bol prestane.

Osjetila sam kako mi se nešto otkida od uha. Otvorila sam oči, i vidjela svog noćnog ljubavnika sa komadom mog uha u ustima. To je bilo tako dobro. Tako opijajuće. A opet tako zastrašujuće. Ali nisam imala vremena misliti o tome. On se prebacio na moje oči. Prvo me gledao svojim prodornim žutim očima, zatim me lagano ljubio po kapcima. A onda je došla zasljepljujuća bol kada me ugrizao za kapak i svom snagom povukao prema sebi.

Odjednom ugledam strop. Dan je. Pogledam brzo na lijevu stranu kreveta. Tamo je zrcalo. Pogledam si lice. Sve je na mjestu, kapak je ovdje, uho je ovdje, na licu nema ogrebotina. Bio je to samo san. Samo užasan san. Ponovo legnem. Ne znam kome da zahvalim na ovom snu. Stresu ili mojoj ludoj mašti. Pokušavam opet zaspati, kada se sjetim mačke. Pogledam na desnu stranu kreveta. Ovdje je. Okrenuta mi je leđima. Sigurno spava, slatka moja maca. Podignem se na lakat da vidim da li doista spava ili samo čeka da se ja probudim i dam joj nešto za jesti.

Maca je slatko spavala. Samo je nešto bilo čudno na njoj. Lice joj je bilo svo izgrebano, uho napola otkinuto, jednog kapka nije imala i nešto joj je bilo čudno sa ustima. Iz ustiju su joj virila dva zakrvavljena očnjaka iz kojih je još uvijek kapala vruća, crvena krv. I kome da sad zahvalim? Halucinacijama ili svojoj mašti??

- 12:33 - Komentari (37) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2006.

Slagalica

Sat otkucava 22:00 sata. U sobi se osjeća miris svijeća. Struje nema. Sve je osvijetljeno svijećama. U sredini sobe – smeđi tepih. Oko njega dva kauča i fotelja okrenuti premavelikom starinskom kaminu. Miris zapaljenog drva miješa se sa toplim mirisom svijeća.

Na sredini tepiha sjedi žena od nekih šezdesetak godina. Ispred nje napola složena slagalica. U večernjim satima krati vrijeme slažući slagalicu. Sat otkucava ponoć. Slagalica je skoro gotova. Baki je slagalica postala poznata. Još joj je ostala samo mala sredina slagalice. Iznenađena, shvaća da je slika slagalice zapravo slika sobe u kojoj se nalazi. Drhtavim rukama slaže zadnji komadić slagalice. U sredini slagalice, na slici, bila je jedna žena. Ona.

Odjednom se na slagalici, na prozoru koji je na slici, pojavi lice. Užasno lice luđaka. Zadnje što je čula bilo je stravičan zvuk razbijanja stakla i njen zastrašujuć krik koji je plovio crnim valovima noći...

Ujutro je došla policija. Susjeda ih je pozvala, jer je čula krik. Razvalili su vrata i imali su što vidjeti. U sobi nije bilo nikoga. Iz svih kuteva sobe krv je curila u tankim mlazovima i skupljala se u jednu točku. Točka je bila sredina slagalice. Kada su prišči slagalici vidjeli su da se krv skuplja u ženu na slici. Krv je jednostavno nestajala, slagalica ju je jednostavno upijala. Odjednom se žena na slici probudila, glasno se nasmijala i slijedeći trenutak čuo se prasak i kuća se srušila do temelja. Svi su poginuli, sve je bilo u ruševinama. Na to mjesto dolazi luđak s prozora, pokupi slagalicu i izgubi se u noći, dok za njim ostaje dim, prašina i još jedan život.

- 11:48 - Komentari (43) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.01.2006.

TIHA ZIMA

Prvi dan zime. Snijeg pada u ogromnim pahuljama. Gledam ukroz prozor u mrak koji osvjetljavaju krpe snijega i ulična rasvjeta. Pitam se zašto je to tako? Zašto snijeg može biti tako nevin i tako lijep. Snijeg bi trebao donositi radost, a meni donosi nesreću. Otkada je pao prvi snijeg, on šuti. Do dana današnjega ne progovara ne riječi. Kao da su mu se usne zalijepile preko noći. A ima samo dvanaest godina. Još je samo nevino djete. Što je ušlo u njega? Nije onijemio, sigurno. Ali zašto šuti?

Snijeg i dalje pada. Trenutno mi se gadi sama pomisao na snijeg. Navučem zastor i legnem u krevet. Taman sam u polusnu kada me iz susjedne sobe probudi šum. Navučem ogrtač preko spavačica i odem u Damianovu sobu. Otvorim vrata i imam što vidjeti. Damijan stoji na krevetu. Ruke drži u paraleli sa ramenima, kao da s nekim pleše i vrti se po cijeloj sobi sa zatvorenim očima. Nije bilo nikakve muzike, tako da mi ovo nije bilo jasno. Nisam mu htjela smetati u njegovim umjetničkim trenucima, makar nije bilo baš primjereno vrijeme za takva glupiranja, bilo je tri sata iza ponoći. Gledala sam ga i čekala. Nije me primjećivao. Počela sam misliti da mjesečari.

Nakon nekoliko minuta uvjerila sam samu sebe u to i krenula iz sobe kada se on odjednom uz glasan zvuk udaranja njegovih koljena o parket, spustio na koljena, tj. bacio se na koljena. Nije mi bilo jasno. Dok je tako bio na koljenima, poklonio se i primajući nevidljivu ruku, poljubio je zrak. Sada sam bila uvjerena da mjesečari i da misli da pleše sa nekom lijepom djevojkom. Otišla sam natrag u svoju sobu i zaspala.

Pitala sam ga ujutro da li mi može nešto reći o tome, a on je blejao u mene kao da me prvi puta vidi. Pustila sam ga na miru jer sam vidjela da nema nikakvih rezultata, niti će ih biti. Ali i drugu noć se to ponovilo. I treću, i četvrtu… Već sam se bila zabrinula, ali nisam tome davala neke važnosti.

A onda kada sam ga promatrala jednu večer u njegovim kreativnim satovima noću… Već sam imala i stolac koji je stajao u kutu sobe, gdje bi sjela, uzela nešto za grickati i promatrala ga. Kao u kinu. Ali tu noć, stvarno sam se zaprepastila. On je plesao sa imaginarnom… Imaginarnim nečim. Kao i svaki put. Spustio se na koljena. Kao i svaki put. Poljubio zrak umjesto ruke, koja je sada ili bar za mene, nevidljiva. Kao i svaki put. Za uzvrat je dobio bijelu ružu, a latice su imale crni obrub i stabljika i list se bili crni. Bila je prekrasna. Kao ni jednom. Čekaj malo. To se još nije dogodilo. Otkuda ruža? Tko mu ju je dao? Ovdje nije bilo nikoga. Samo ja i on smo u sobi. Neobjašnjivo. Koliko god ja pitanja postavljala, bila sam svijesna da odgovore neću dobiti.

Pomirila sam se s time. Već je dolazilo proljeće. Bio je 20. veljače. Sutradan bi trebao biti prvi dan proljeća. On još ne govori. Pitanja su me razdirala, ali nisam mogla ništa. A sutradan me dočekalo iznenađenje sa prvim danom proljeća.

-Mama, mama! Mama……… - derao se Damian iz svoje sobe. Prvo sam mislila da sanjam. Ali shvatila sam da je to glas mog Damiana. On govori!! Ustala sam, tj. iskočila sam iz kreveta, banula u njegovu sobu i zagrlila ga najjače što sam mogla.
-Ti govoriš!! – bilo je jedino što sam uspijela progovoriti.
-Mama, plesao sam sa smrti! Smrt je tako lijepa. Zvala me da odem s njom. Tako je lijepa. Tako graciozna… – govorio je o njoj kao da je nešto najlijepše i najbolje na svijetu. Nije mi se to baš sviđalo.
-Izgledala je kao ti. Kao da ste blizanke. Tj. kao da si ona-ti. Kao da si ti smrt.
Nisam odgovorila. Nešto mi je govorilo da odem u svoju sobu i pogledam pod krevet. Otišla sam. Podigla sam poplon. Bijelih ruža sa crnom stabljikom bilo je pregršt. Kosa je bila zamotana u crni plašt, samo je blještavi vrh virio van. Stavila sam poplon na mjesto i ušla u kupaonicuu. Pogledam se u zrcalo. Oči su mi bile crne, kosa crna kao ugljen, u licu bila sam bijela kao mlijeko i… cijelo tijelo mi je bilo samo kostur. Zatvorila sam oči, možda sanjam. Ponovo sam ih otvorila. U lijevoj ruci mi je bila blještava kosa preko bijele glave skroz do crnih očiju navučena crna kapuljača, a preko bijelog kostura crni plašt.
-Mama, izgledaš kao smrt s kojom sam plesao. – rekao mi je glas iza mene
-Znam, Damiane, znam! – bilo je zadnje što sam rekla prije nego sam ja zapala u vječnu tišinu.

I da... SRETNA NOVA!!!!!!!!!!!!!!!!

- 11:35 - Komentari (35) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31