| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
MSN: vicwolfy@hotmail.com[/B]
mail: vicwolf9186968@yahoo.com[/B]
icq: 336-217-215
Toliko vas je bilo od 25.10.2006. od 19:10...
LJUDOVI KOJE POZNAM....
*!Red Dawn!*
... your hand in mine ...
Forsaken
Clown
wacky thief
mala živčana
Nina the God
Ivy Omega
Kety
† disturbed angel †
Black Enemy
...I KOJE NE POZNAM, A RADO BI!!
death
Andunel (Zvijezda zapada)
Jimmy Tribal
rocking ramona
...kiwi girl...
mrs. Morrison
>>>heretik
lordbyron666
euronymous
Erotomania
Štekyca
princess nairi
~~~~~
† Midwinter Tears †
širo
white witch
†Lady Drusilla†
LOTOS
~..anGEl Of dArknESs..~
crni anđeo
Slept so long
angels don't kill
freddy
melody
sweet666
.hazY confessions.
.::Nemo::.
Viktoria Faust - U anđeoskom liku zvijeri
Viktoria Faust - Anđeo na mome grobu
Viktoria Faust - Galerija užasa
Viktoria Faust - Vampirski snovi
Viktoria Faust - Skice za umiranje
George R. R. Martin - Igra prijestolja
George R. R. Martin - Sraz kraljeva
George R. R. Martin- Oluja mačeva
George R. R. Martin - Gozba vrana
Triologija tamnog vilenjaka
Marija Jurić Zagorka - Grička vještica (svih 7)
Gleen Duncan - Ja, Lucifer
Tolkien - Gospodar prstenova (sve 3)
Johannes Mario Simmel - Klaunovi doniješe suze
Harold Robbins - Samotnica 1 i 2
Harold Robbins - Ne zaljubljuj se u neznanca 1 i 2
Tolstoj - Ana Karenjina
Prijestolje od zmajokosti (zaboravila sam kak se zove pisac)
Alan Ford (strip)
Van Hellsing (strip)
...
ZATOČENICA
1980.
Tražim izlaz već punih dvadeset godina, koliko sam i ovdje. Odustajem. Ako ga nisam do sada našla, niti ne budem. Imam samo još deset godina. Vrlo utješno. Lijepo se tješiš, Mona. Zbilja lijepo. Biti će ti lakše ako ćeš razmšljati o vremenu.
Toliko sam ovdje zatvorena, daleko od civilizacije, daleko od ljudi, od ljudskog glasa, da sam već počela sama sa sobom razgovarati. Možda ludim. Ne znam, ali vjerojatno je tako. Više ne znam ni kako normalan čovjek izgleda. Čak ni stražara ne vidim. Daje mi hranu kroz mali otvor kroz kojeg jedva da dopire koja zraka svijetla. Ako to i je stražar. Netko me valjda čuva po naredbi onog gada. Ako me ikada pusti, tj. ako preživim još ovih deset godina vidjet će on s kim on ima posla.
Ma koga ja zavaravam. Kad izađeš odavde nećeš se moći ni dići na noge bez nečije pomoći, a kamoli da nekoga istučeš ili što već. Vidiš, to je istina. Ali malo nade uvijek dobro dođe. Čovjek se bolje osjeća.
1983.
Stvarno ludim. Već polako imam halucinacije, a ponekad ne znam ni kako se zovem. Sve češće razgovaram sama sa sobom, bar da čujem nečiji glas. Znaš da to nije istina. Ja te jednostavno progonim, nemaš kamo, imam li pravo? Eto, evo dokaza. Zar bi to normalna osoba rekla? Da ne čujem svoj glas kako odzvanja zidinama, mislila bi i da nisam ja to rekla. Ali pustimo to.
Imam još sedam godina. Nadam se da ću biti zdrava kada izađem, pa da mogu nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Ti znaš da neće biti tako. Ne može biti tako. Jer ti si ipak kriva. Nisam ja kriva. Nećeš me uzrujati, ti… Glupa glavo. Da imam 'muda' kako bi se reklo, tresnula bi tobom u zid. Hajde, što čekaš. Zidova imaš koliko hoćeš. Samo trebaš malo volje. Ajde. Bit će ti lakše kada te više ne bude. Ili gore, ako preživiš.
1986.
Još malo, još malo. Izdrži. Eto, legni na ovaj krevet, čini se tako udoban sa tim pernatim jastukom i lijepim zelenim poplonom i onim najvažnijim, lijepom debelom dekom. Nema tu nikakve deke, ni poplona, ni kreveta. Ima, znam da ima. Vidim ga. A tu je i noćni ormarić. Na njemu budilica. Super, navit ću ga da me probudi za par godina i malo odspavati. Kakva budilica ženo? Ti si luda. Možda, ali opet znam što vidim.
Ajme. Netko je tako dobar pa je ostavio i ormar pun raskošnih haljina. Baš bi si jednu obukla. Smrdim kao kuga. Ali nema veze. Eto, tu pored je lavor s toplom vodom, pa ću isprati tu prljavštinu sa sebe. Odustajem. Izvlačim te van.
Škrip!
Znam da sam osjetila bol u glavi kada su moje oči ugledale svijetlo.
Vidim da si poludjela, pa te izvlačim. Ne možeš više ovdje biti. – čuo se glas kao iz bunara, dubok i dalek…
1987.
Otvaram oči. Oko mene sve bijelo. Strop, zidovi, pod. Netko mi je ofarbao čeliju dok sam spavala. Ta pomisao mi je navukla osmijeh na lice, jer sam znala da je to nemoguće. A onda sam shvatila da ležim. I to na nećam mekanom. Malo bolje pogledam. Protrljam oči. Sada bolje vidim.
Nalazila sam se u bolničkoj sobi. Kraj mene svi neki aparati. To valjda tako mora biti. Ali sada nije važno. Pokušavam se pridići, što mi nakon dužeg vremena uspije. Morala sam još neko vrijeme prosjediti na rubu kreveta, da se ne bi srušila. Sigurno je od slabosti. Odem do kupaone i pogledam se u zrcalo. Oprali su me, uredili, ošišali, ne na kratko. Imala sam lijepu kosu. Bila mi je duga do pola leđa. Ali nisu uspijeli isprati godine.
Dok sam bila tamo zatvorena, nisam uopće razmišljala što godine rade mojoj koži. Samo sam računala kada ću izaći van. Pa, eto me vani, vjerojatno prije vremena. Ne znam ni koja je godina. Lice mi je sve izborano, obješeno, blijedo od iznemoglosti. Imala sam 23 godine kada su me zatvorili. Tko zna koliko sada imam. Ja bih po mom izgledu rekla blizu 60. Valjda će netko doći, pa ću se malo raspitati.
Ali… Što je sada? Osjećam se slabo. Preslabo. Past ću. Ako zovem upomoć, nitko me neće čuti. Vrti mi se…
-…dobro? Jeste li dobro? – pita me neki glas. Valjda je mene pitala.
-Da, valjda. Što mi se dogodilo? – odgovorim nekako sporo i lijeno. Jedva sam otvarala usta.
-Onesvjestili ste se. Nadam se da sada možete primiti vijest koju ću vam reći. Pošto ste dugo bili u zatvorenom prostoru, nekako ste izgubili ravnotežu, tj. centar za ravnotežu vam je oštećen. Tj. na neki nemoguć način vam je oštećen cijeli mozak, zbog toga ste i mislili da ludite. Kao da ste pili neki otrov… - ona je još nešto govorila, ali ja je više nisam slušala.
Ovo je nevjerojatno. Pa zar me tako volio da me otrovao? Moj jedini zločin je bio i jest u tome što ga ne volim. Ali on je zapeo za mene. Dokaz je i to što me zatvorio samo da bih bila njegova, a ne nečija tuđa. A koji je rezultat toga? To što sam starija, otrovana, nesposobna za život, a i još uvijek ga ne volim. Tko bi mogao voljeti zvijer koja vas zatvori u prostoriju sa četiri zida?
-Znači nema mi pomoći? – upitam tiho
-Nažalost nema. Imate još par mjeseci života, a onda slijedi umiranje u mukama. Bolje da vam ne lažem. Samo ovi aparati oko vas drže vas na životu. Ako ih isključimo, past ćete u komu i nećete se više probuditi.
-A koja je godina, možete li mi reći?
-Čudno pitanje. 1987. godina, 01.08.
-Hvala vam.
-Nema na čemu. – rekla je i otišla.
Znači ja ću sutra imati 50 godina. Kuda mi je život prošao? A još mi je i malo ostalo. Što mi vrijedi tih par mjeseci? A i on isto. Pustio me i otišao. Otrovao me i sada ostavio. I to ti je ljubav. Što mi je sada preostalo? Čekati. Poludjeti ću još više od čekanja. Kada padne noć isključit ću aparate. To je najbolje i bezbolno.
U taj čas se otvaraju vrata. Ulazi on. Sada bih htjela iskočiti iz ovog kreveta i zadaviti ga na licu mjesta. Što? On izgleda kako je izgledao i onog dana kada me zatvorio. Nije se promijenio. Kao da nije ostario. Otvorila sam usta da bih progovorila ali me ušutkao. Približio se, sjeo pored mene na krevet i počeo me milovati po licu. Kako mi je godio njegov dodir… Dodir ljudske ruke, čovjeka na mojoj koži… Poslije svih ovih godina, ovaj trenutak ne bih mijenjala za ništa…
-Zatvori oči i predaj se svojim najmračnijim snovima. Očisti misli od života koji si poznavala prije! Zatvori oči, pusti duh da ti lebdi! I živjet ćeš kao nikada prije! – reče i zarije mi oštre zube u vrat!
