Marketing
DA LI JE ODLAZAK VRIJEDAN TRAGEDIJE??
-Dugo te nije bilo! – bio je pozdrav mojih prijateljica kada sam ušla u kafić.
Nisam voljela taj kafić. Buka je bila užasna. Jedva sam ih čula što mi govore. Uvijek je bilo tako. Dim je plovio u gustim oblacima iznad nas svaki puta kada bismo se ovdje našle. Ali nisam prigovarala. Curama se ovdje sviđalo, a i previše sam ih voljela da bih im oduzela tu malu radost, biti svaki petak u Kiss-u. Ja sam uvijek preživjela.
-Pa znate di sam bila.... – bio je moj odgovor. Zapravo je to bio odgovor koji sam stigla izreći prije napadaja zagrljaja i pusa od radosti što sam opet s njima.
-Kako si nam falila... Trebala si doći prije mjesec dana.
-Ma imala sam još par ispita za dati, pa sam se toga riješila odjednom i sad sam samo vaša. – rekla sam im sa smješkom. Bilo ih je lijepo sve opet vidjeti na okupu. Voljela sam ih usprkos njihovim malim mušicama. Na poslijetku, svi imamo neke svoje mušice, zar ne?
-Pričaj nam kako je bilo? – navaljivale su.
-Pa kaj da vam kažem. Pariz je prekrasan, ali nije toliko kao Zagreb kada ste vi u njemu. – čulo se par uzdaha. Kako sam im voljela to raditi. Rastapale su se od mojih riječi, a ja sam uživala. Izvadila sam kutiju walter wolfa i zapalila jednu dok su se one još uvijek rastapale.
-Ok, cure sad je dosta maženja i paženja. Da čujem novosti. – odmah sam prešla na stvar
-Znam kakve novosti želiš. – počela je Marijana, moja najbolja prijateljica. Nju sam voljela najviše. Bile smo kao sestre. – Pa ovako. Kad si ti otišla, bio je u depresiji. Ne jako, ali ono, da se vidi kao da mu nije svejedno. I nije mu bilo svejedno. Jednom smo se sreli vani i malo se napio. Znaš onu, što trijezan misli, to pijan govori? Malo se nacugao i priznao mi da pati za tobom. Da još uvijek pati što si samo tako otišla i da si ne može pomoći. Da te ne može izbaciti iz glave. Otada ga nema.
-Kako to misliš nema? – povučem jedan dugi dim cigarete. Sada mi je stvarno trebao.
-Jednostavno je nestao. Nema ga više. Gdje, zašto i zbog čega ne znam.
Voljela sam ga. Da, moj najveći grijeh. Ali morala sam otići studirati u Pariz. Zašto sam bila takva prema njemu? Kada bih ga bar još samo jednom mogla vidjeti...
-Pa, možda se otišao odmoriti od svega toga. – rekla sam i ugasila skoro pola nepopušenu cigaretu. Živcirala me.
-Sumnjam. Bar bi se meni javio. Hej, nas dvoje smo najbolji frendovi, pa ja sam vas i spojila, sjećaš se? Meni se uvijek obrati kada mu nešto krene krivo ili kada ima nekih prblema. Javio bi mi se.
Bila sam isfrustrirana. Morala sam pod hitno na wc. Uđem. Nije bilo nikoga, super. Uđem u jedan od wc-a i zaključam se. Čula sam da je netko otvorio vrata i korake. Nakon toga netko je otvorio vrata drugog wc-a. Tišina. Hm, možda čovijek ne zna kaj bi pa stoji. Izađem. Nigdje nikoga. Da li se to meni priviđa ili nešto drugo. Okrenem se prema zrcalu. Na stoliću pokraj zrcala bijela ruža. Nije je prije bilo. To su mi cure podmetnule. Sigurno. Sve znaju da sam luda za bijelim ružama. To su mogle biti samo one. To mi izmami osmijeh na lice.
Izađem van. Curke se zabavljaju. Sjednem i stavim ružu na stol. Cure zašute.
-Otkud ti bijela ruža? – upita me Petra
-Pa od vas, curke. – odgovorim sa smiješkom, paleći cigaretu
-Kako od nas? Otkud nama bijela ruža? – sve su me čudno gledale
-Ma dajte cure. Htjele ste me iznenaditi. Čula sam da je jedna od vas ušla u toalet...
-Nije nijedna bila u toaletu. – još su me uvijek zbunjeno gledale.
-Kako nije? Pa čula sam vas. – nisam odustajala
-Lorena, tebi nije dobro. Jesi ti kaj pila? – imale su ozbiljan izraz lica.
-Ne, pa ozbiljno. Jedna od vas je bila unutra. – povukla sam prevelik dim
-Nitko nije ušao wc nakon tebe.
-Vi to ozbiljno? – pitala sam već sumnjajući da imaju pravo
-Najozbiljnije. – i nijedna da bi se nasmijala. Ma rekle bi mi do sad već da su one to napravile. Što se događa? Da li sam prolupala? Ali stvarno je netko bio u wc-u. Nisam glupa.
-Ma pustimo to! Duh mi je ostavio ružu. Danas je veseo dan, ja sam došla, pa onda budimo vesele. – rekla sam sa smješkom i nazdravila mom povratku. Razgovarale smo tako dosta dugo, dok meni nije dopizdila glazba i rekla sam im da se moram odmorit i da se vidimo koji drugi dan. Pozdravile smo se i izašla sam na hladnu noć. Mjesec je bio pun, noć je bila vedra zbog čega je i bila tako hladna. Zima je bila na izmaku, ali hladnoća nije prestajala. Šetala sam ulicom zadubljena u svoje misli. Bilo je kasno i nije bilo nikoga na ulicama. Odjednom je počeo puhati jak vjetar. Vjetar uz ovu hladnoću, smrznut ću se do doma, pomislila sam. Navukla sam si ovratnik preko očiju i požurila. Odjednom je vjetar prestao. Nešto me privuklo i ja sam stala. Protiv svoje volje. Odjednom sam začula glas iza mene... Kao da netko šapće... Glas je plovio sa povjetarcem...
Lorena....
Okrenem se... Ispod lampe sjena. Trebala bih se bojati, ali nešto me vuče k njoj. Opet isti glas.
Lorena...
Da, sigurna sam da od njega dolazi. Ne vidim mu lice. Želim mu vidjeti lice. Zašto se skriva?
-Ne prepoznaješ me? – čuo se glas. Znala sam da dolazi od njega. Kako sam ga mogla prepoznati ako se skriva. Vidim se samo obris tijela i njegovu sjenu u smrznutom svijetlu noćne svjetiljke.
-Čak niti po glasu? – kako... kako je znao što mislim? Danas je čudan dan. Treba mi odmor... Jako dug odmor...
-Ne. Izađi na svijetlo, pa te možda prepoznam. – kažem sa nekom odlučnošću u glasu, a zapravo sam se užasno bojala.
-To bi bilo previše lako. A ja se volim igrati. Probaj pogoditi. – rekao je. Osjećala sam da se smije . Onaj bolestan i oduran smješak kada vas netko zeza. I uživa u tome...
-Nemoj se igrati samnom. Nemam živaca za to. Ja se lako sada mogu okrenuti i otići, pa se ti igraj s nekim drugim.
-Ali ti nećeš otići. – i bio je u pravu. Nešto me vuklo k njemu. Neka neviđena sila. Prišla sam mu za korak. Više se nisam usudila.
Pomaknuo se za korak u stranu. Noge su mi u tom trenu postale potpuno oduzete. Htjela sam vrištati. Ali nisam imala glasa. Nisam se usudila. Koža mu je bila bijela kao mlijeko, kao da ga je pokrio snijeg. Sivkaste oči gledale su me iz tame. Da li sam u njima vidjela mržnju? Možda. Pribrala sam se od prvog šoka. Glas mi se povratio.
-Rekli su mi da si nestao. – rekla sam smireno. Nisam se više bojala. Ipak je to bio on.
-Ali ti nisu rekli i da sam se vratio.
-Kamo si otišao?
-Zar ne bih ja to tebe trebao pitati? – opet ima pravo. Ja sam njega ostavila i otišla.
-Ti si znao gdje sam. Mogao si me potražiti.
-A ti si mogla ne otići.
-Ja sam otišla studirati. Pa zar zbog toga moram biti kažnjena??
-S moje strane ćeš biti dovoljno kažnjena.
Pravila sam se kao da nisam čula ovo zadnje. Ali nisam dugo mogla to prikrivati. Počeo mi se približavati. Odmaknula sam se korak unatrag. Približavao mi se nevjerojatnom brzinom. Odjednom se samo stvoario kraj mene. Ispred mene. Usne samo što nam se nisu dodirivale. Sada sam imala tako veliku želju da ga poljubim. I da ga nikad ne pustim.
-I ja imam želju da te poljubim, da. – njegov dah mi je grijao lice – Ali ne toliko veliku, kao što imam veliku želju da te ovog časa ubijem.
Nisam ni trepnula. Sve sam shvaćala kao igru. Tako i onako je i sam rekao da je to igra
-Hm... Da! Igra. – rekao je zamišljeno i zatim me pogledao u oči. Oči su mu sjale toplinom dok me gledao. Ali iza te topline nazirala se hladnoća. Hladnoća zbog mene? Nisam mogla otkriti. U ovom trenu niti nisam htjela. Samo sam htjela da ovako ostane zauvijek. Da me njegov dah grije i da ga gledam ovako..... Dok ne umrem.
Sagnuo se i polako i nježno me poljubio. Trnci su mi prošli cijelim tijelom. Osjećala sam kao da lebdim. Ne želim da ikada ovaj trenutak nestane. Zauvijek je urezan u moje pamćenje. Zavukao je ruku ispod moje jakne, primio me oko struka i strastveno me privukao k sebi još uvijek ne mičući svoje usne sa mojih. Osjećala sam se kao u filmu. Toliko sam bila zaokupljena svojim osjećajima i dobrim trenutkom da nisam niti osjetila koliko su njegove ruke hladne. Malo se odmaknem. Nije popuštao. Još uvijek me držao istom snagom. Odmaknula sam se od njegovog poljupca, ali još uvijek me držao. Bio je prejak za mene.
-Ovaj puta mi nećeš pobjeći leptirice, sada si moja. – rekao je i počeo mi ljubiti vrat
Htjela sam samo da to sve prije završi, da se probudim. Nadala sam se da je ovaj cijeli dan samo užasan san i da ću se za ten probuditi.
Dok me ljubio, ja sam se pokušavala otrgnuti. Naravno, nisam mogla.
-Mislila si da su ti cure poklonile bijelu ružu? A mene se nisi sjetila? – govorio je dok su usne hladile moj vrat. Nie moguće. Kako je on to mogao biti? Kako?
-Carrisima... Sjećaš li se naših sastanaka na groblju? Što te uvijek dočekalo kada si došla? Što si cjenila više od mene? Da, ja sam to bio. Bio sam i prije, bio sam i danas... Pitaš se kako? Vidjet ćeš... – pogledao me i nasmijao se. Mislim da sam poludjela kada sam vidjela njegove očnjake. Odjednom sam znala kako. Sve sam znala. Samo je kimnuo glavom. Brzo je spustio glavu na moj vrat i ugrizao me. Prije ugriza uspijela sam samo reći - Tomase, ne...
Brzo sam klonula. Držao me da ne padnem, još uvijek mi sišući krv. Polako se spuštao samnom prema tlu. Polegao me na asfalt i dignuo glavu. Sav je bio umrljan mojom krvlju. Osjećala sam se slabo. Spavalo mi se... Jako mi se spavalo.
-Ti si ostavila mene, sada ja ostavljam tebe. – dignuo se i krenuo ulicom u tamu.
Tomese, ne...... Nisam to uspijela izgovoriti. Nisam imala snage da otvorim usta. Sve je smrdilo na krv, sve je oko mene bilo ljepljivo od crvene tekućine. Tako mi se spava... Zašto mi je to napravio. Otišla sam tada, ali nisam zaslužila umrijeti. Tomase, volim te. Jako mi se spava... A na kraju, što ostane od čovjeka? Čovjek je samo sredstvo. Oruđe. Ako ima Boga, on upravlja s nama. Tako kažu. Ne vjerujem. Jer da on radi kako on želi, ne bi postojalo toliko zla. Ali opet, dao nam je slobodu da odlučujemo sami što želimo i što je dobro za nas. Spava mi se... Tomas je izabrao svoj put, ali nije pustio mene da odlučim. Sve je na kraju isto. Na kraju je svejedno. Spava mi se... Žao mi je samo cura. Ali preživjet će one. Što se ovog puta ne bi reklo za mene.
Post je objavljen 15.01.2006. u 13:18 sati.