Marketing
TIHA ZIMA
Prvi dan zime. Snijeg pada u ogromnim pahuljama. Gledam ukroz prozor u mrak koji osvjetljavaju krpe snijega i ulična rasvjeta. Pitam se zašto je to tako? Zašto snijeg može biti tako nevin i tako lijep. Snijeg bi trebao donositi radost, a meni donosi nesreću. Otkada je pao prvi snijeg, on šuti. Do dana današnjega ne progovara ne riječi. Kao da su mu se usne zalijepile preko noći. A ima samo dvanaest godina. Još je samo nevino djete. Što je ušlo u njega? Nije onijemio, sigurno. Ali zašto šuti?
Snijeg i dalje pada. Trenutno mi se gadi sama pomisao na snijeg. Navučem zastor i legnem u krevet. Taman sam u polusnu kada me iz susjedne sobe probudi šum. Navučem ogrtač preko spavačica i odem u Damianovu sobu. Otvorim vrata i imam što vidjeti. Damijan stoji na krevetu. Ruke drži u paraleli sa ramenima, kao da s nekim pleše i vrti se po cijeloj sobi sa zatvorenim očima. Nije bilo nikakve muzike, tako da mi ovo nije bilo jasno. Nisam mu htjela smetati u njegovim umjetničkim trenucima, makar nije bilo baš primjereno vrijeme za takva glupiranja, bilo je tri sata iza ponoći. Gledala sam ga i čekala. Nije me primjećivao. Počela sam misliti da mjesečari.
Nakon nekoliko minuta uvjerila sam samu sebe u to i krenula iz sobe kada se on odjednom uz glasan zvuk udaranja njegovih koljena o parket, spustio na koljena, tj. bacio se na koljena. Nije mi bilo jasno. Dok je tako bio na koljenima, poklonio se i primajući nevidljivu ruku, poljubio je zrak. Sada sam bila uvjerena da mjesečari i da misli da pleše sa nekom lijepom djevojkom. Otišla sam natrag u svoju sobu i zaspala.
Pitala sam ga ujutro da li mi može nešto reći o tome, a on je blejao u mene kao da me prvi puta vidi. Pustila sam ga na miru jer sam vidjela da nema nikakvih rezultata, niti će ih biti. Ali i drugu noć se to ponovilo. I treću, i četvrtu… Već sam se bila zabrinula, ali nisam tome davala neke važnosti.
A onda kada sam ga promatrala jednu večer u njegovim kreativnim satovima noću… Već sam imala i stolac koji je stajao u kutu sobe, gdje bi sjela, uzela nešto za grickati i promatrala ga. Kao u kinu. Ali tu noć, stvarno sam se zaprepastila. On je plesao sa imaginarnom… Imaginarnim nečim. Kao i svaki put. Spustio se na koljena. Kao i svaki put. Poljubio zrak umjesto ruke, koja je sada ili bar za mene, nevidljiva. Kao i svaki put. Za uzvrat je dobio bijelu ružu, a latice su imale crni obrub i stabljika i list se bili crni. Bila je prekrasna. Kao ni jednom. Čekaj malo. To se još nije dogodilo. Otkuda ruža? Tko mu ju je dao? Ovdje nije bilo nikoga. Samo ja i on smo u sobi. Neobjašnjivo. Koliko god ja pitanja postavljala, bila sam svijesna da odgovore neću dobiti.
Pomirila sam se s time. Već je dolazilo proljeće. Bio je 20. veljače. Sutradan bi trebao biti prvi dan proljeća. On još ne govori. Pitanja su me razdirala, ali nisam mogla ništa. A sutradan me dočekalo iznenađenje sa prvim danom proljeća.
-Mama, mama! Mama……… - derao se Damian iz svoje sobe. Prvo sam mislila da sanjam. Ali shvatila sam da je to glas mog Damiana. On govori!! Ustala sam, tj. iskočila sam iz kreveta, banula u njegovu sobu i zagrlila ga najjače što sam mogla.
-Ti govoriš!! – bilo je jedino što sam uspijela progovoriti.
-Mama, plesao sam sa smrti! Smrt je tako lijepa. Zvala me da odem s njom. Tako je lijepa. Tako graciozna… – govorio je o njoj kao da je nešto najlijepše i najbolje na svijetu. Nije mi se to baš sviđalo.
-Izgledala je kao ti. Kao da ste blizanke. Tj. kao da si ona-ti. Kao da si ti smrt.
Nisam odgovorila. Nešto mi je govorilo da odem u svoju sobu i pogledam pod krevet. Otišla sam. Podigla sam poplon. Bijelih ruža sa crnom stabljikom bilo je pregršt. Kosa je bila zamotana u crni plašt, samo je blještavi vrh virio van. Stavila sam poplon na mjesto i ušla u kupaonicuu. Pogledam se u zrcalo. Oči su mi bile crne, kosa crna kao ugljen, u licu bila sam bijela kao mlijeko i… cijelo tijelo mi je bilo samo kostur. Zatvorila sam oči, možda sanjam. Ponovo sam ih otvorila. U lijevoj ruci mi je bila blještava kosa preko bijele glave skroz do crnih očiju navučena crna kapuljača, a preko bijelog kostura crni plašt.
-Mama, izgledaš kao smrt s kojom sam plesao. – rekao mi je glas iza mene
-Znam, Damiane, znam! – bilo je zadnje što sam rekla prije nego sam ja zapala u vječnu tišinu.
I da... SRETNA NOVA!!!!!!!!!!!!!!!!
Post je objavljen 02.01.2006. u 11:35 sati.