Marketing
Cura s trga
Ona. Mlađa negdje deset godina. Vrtić. Društvo. Ona povlači jednog dečka za ruku i odvlači ga malo dalje od društva.
-Siniša, ti si mi najbolji prijatelj, pa ću ti nešto reći. Postat ću pjevačica.
-Ha, ha! Znaš da budeš! Pa Amalya, imaš samo sedam godina. Kako možeš znati što ćeš biti u budućnost? Ili možda imaš neke vidovnjačke sposobnosti?
-Samo se ti rugaj. Niti ne tražim od tebe da rezumiješ, samo sam morala nekome reći. – rekla je i otišla, dok je on još uvijek tamo stajao
-Čudna je. Tko bi je razumio?
Slika se se prekida. Nastavlja se. Ona starija tri, četiri godine. Studio. Menadžer. Na stolu časopis. Na naslovnici časopisa njena slika, njeno ime i natpis:»Najmlađa milijunašica, pjevačica od deset godina.»
Slika se ponovo prekida. Dvije godine kasnije. Cijeli grad u plamenu. Ljudi vrište. Žene zapomagaju za svojom djecom. Svi bježe. Ona stoji pred ulazom u grad i ne miče se. Bespomočno i zaprepašteno gleda prema gradu. Ljudi zapomažu, bježe iz grada, dok ona uporno pokušava ući u grad. Svi se guraju, ali njena volja je jaka i progurala se među ljudima i plamenim zgradama do svoje kuće. Ulazi u nju dok joj kožu ljube plameni jezici.
Vratila se po nešto. Traži svuda naokolo i konačno pronalazi. U jednom kutu jadno i bespomočno leži mačka stara najviše 6 mjeseci. Prekrasna je. I mrtva je. Najvjerojatnije je umrla od straha, jadno biće. Ona je podiže, sakrije je od vatre u svoju jaknu i krene prema izlazu gadno kašljeći. Dim ju je gušio. Odjednom se samo čuje kako plamena greda pada… I pada… I pada…
Imao sam čudan san. Sanjao sam jednu curicu koju vidim svaki dan kako prosi u Ilici, prema trgu. Nije ona od onih cigana koji prose. Ona pjeva. Ima jako lijep glas i nikada ne ponavlja istu pjesmicu. Ima negdje oko sedamnaest - osamnaest godina. Bila bi jako lijepa da nema oba oka spaljena. Tj. ona i je lijepa, ali nažalost… Jadnica. Uvijek kada prolazim pored nje dam joj nešto. Kada bih joj ikako mogao pomoći…
Jednom kada sam prolazio spustio sam pored nje 20 kn. Ona se okrenula prema meni i rekla: «Hvala gospodine!» Odgovorio sam: «Nema na čemu, i drugi puta» A onda zastanem… Kako je znala da sam joj nešto ostavio? Kako je znala da sam muško?
Jedino što sam uspio progovoriti jest: «Kako…?»
Odgovorila mi je smiješkom i rekla da je poslala po mene, da ima s kime provoditi dane i tada sam oslijepio. Kao i ona.
Post je objavljen 21.01.2006. u 11:34 sati.