jedna za njega
nebo plače dok hodamo cestom
pognutih glava
crvena čaša orošena
a tvoja tuga kao pokošena
oči tamne dušom duboke
gledaju me manje nego ja njih
ruke koje se blago tresu
obrambenim mehanizmom uplašene
crtić sa strane
priča o lakoći dječjeg života
misli životno ozbiljne prkosno izlaze
odobravam ih
znaš da nemam to što imaš
trebaš to što znaš da nemaš
jedino što od svega preostaje
je tvoj kašalj daljine
ne zahvaljujem se večeras
