Vlakom na rižu

< srpanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Srpanj 2018 (10)
Lipanj 2018 (19)
Svibanj 2018 (11)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

13.07.2018., petak

After uz pršut i štrukle

Bilić se mora skoro pa prepoloviti da bi sa svojih preko dva metra ušao u vagon vlaka za Tokyo. Onog trenutka kada je ušao, ispravio se i priljepio glavu za plafon vagona, Japanci se nisu mogli načuditi koliki čovjek.
Slučajno sam sjeo pored Nene sa Klisa.

"Kako si ti stigao vamo? Učinilo mi se kad sam te vidio, kao da si neplanirano banuo. Ili si planirao da baneš na prvenstvo?"
"Prika moj, ovako ti je to, cilu godinu sam radia, reza san ti neku šumu u pripizdini i štedia da si kupin polovnog Golfa. Dopizdilo mi, razumiš, svaki put kad treban do Splita, ja moran moliti mulce mlađe od mene da me povezu i dovezu. I skupija san ja te novce i krenija do Splita, pa ću onda do Zagreba, reko, da kupin Golfa. I kako san prolazia Spliton, tako prođen pored agencije, a ono, nude za te iste pare koje san ima u pantalama, da odeš u Japan, razumiš, na utakmicu i let i šta ti ja znan. I mislim si ja, a koji će mi kurac auto? Nisan ga ni do sada imo, a koji će mi sad kurac? I ništa, uđem u agenciju, kupin kartu i ravno na aerodrom…"
Najnormalnije vadi cigaretu, otvara konzervu pive i pali cigaretu u sred klimatiziranog, mega modernog i urednog japanskog vlaka.
"...e i sletija ti ja u Pariz, ne znan ti ja ni engleski, ni japanski, ali nekako su oni mene ubacili na avijon za Japan, e i ja san ti sletija tu i ni ne sićan se više kako, ali nekako san doša do kampa, oli tamo di smo se upoznali. E i to ti je to."
Meni su suze krenule od smjeha. Vadim i ja cigaretu, a starija bakica što sjedi pored mene, mašući rukama i pokazujući na vagon upozorava nas:
"Đapan, no cigaret, no cigaret!"
Mi klimamo glavama i potvrđujemo joj da nema cigareta i povlačimo svaki po dim. Stvarno mi je neugodno, ali gledam našu ekipu prekoputa i na drugom kraju vagona, svi cugaju i puše. Koji sam baš ja peh da sjedim pored ove bakice. A da budem baš ja moralni stup i krenem našima govoriti da se izvole civlizirano ponašati... Prošla mi slika kako me izbacuju naglavačke iz vlaka, pa sam odustao.
"Pa čekaj i ti si znači bez ikakve prtljage, ustvari neplanirano se našao u Japanu."
"E srećon san ima putovnicu uza se, eto ka neki dokument i krenija san za Zagreb, obuka bilu majicu, ponija jaknu ako je hladno gori, e i poša kupit Golfa. Ali jebiga, ponilo me, razumiš, da koji ću kurac sa auton, a ovdi igramo protiv Talijana, uzea kartu i umjesto jučer u jutro da buden u Zagrebu, doša san u jutro u Tokijo. Zamisli, isto mi triba od Splita do Zagreba i do Tokija!"

U Tokijo smo stigli nakon sat vremena. Subota na večer, grad gori u svom blještavilu, milijuni ljudi su na ulicama u pokretu. Kako smo krenuli prema tom nekakvom restoranu, odjednom su nam Japanci počeli sa svih strana prilaziti i pozdravljati nas. Prolazimo pored velike grupe mladih u japanskim dresovima i kad su nas ugledali, svi su se odjednom čak i ustali, počeli pljeskati i vikati "Jeeeeee, goooo Kroejšaaaaaa!" Drugi pretrčavaju ulicu, mašu, dovikuju, dotrčavaju do nas da se rukuju i slikaju. Mi ne možemo skinuti osmijehe sa lica, samo klimamo glavama i klanjamo se, ali ne možemo sebi ni objasniti ovo oduševljenje. Kao da smo oslobodili Tokijo od nečije okupacije. Nismo prošli pet metara niti jednom ulicom, a da nam ljudi nisu pljeskali i pozdravljali nas. Valjda ljudi vole iznenađenja, a mi smo sa ovim rezultatom protiv Italije, definitivno bili jedno.
Ništa posebno nije ukazivalo da vrata ispred kojih stojimo su ulaz u nekakav restoran. Čak smo morali pokucati, kao da se radi o nekakvom underground mjestu. Otvoriše se vrata i naš neki frajer nam samo rukom pokaza da uđemo. A unutra već poprilično puno. Dvadesetak običnih navijača, prašinara kao što smo i mi, sjedi na podu ispred TV-a i gleda snimku utakmice. Okolo šanka nisu definitivno prašinari, čim jedu, zvaču i piju vina ili kratka žestoka pića. Jadni momci, sigurno nisu danima ništa jeli ni pili.

"To su ti oni, što ih kod nas zovu zlatna mladež."
"A to su oni? Ajme, ajde nek su i oni uspjeli doći. Ko zna kad je to jelo zadnji put."
“Ma da, vidi ih što slatko jedu, pa to preživljava samo na nekakvom prahu i to jadni uvlače u sebe još kroz nos. Napokon se dokopali poštenog obroka.”
Dok smo mi kao indijanci bogato okičeni tonama navijačkih rekvizita, oni si jadni uspjeli priuštiti svako po jedan dres, koji jedva prikriva sva ta obilježja na njima; Gucci, Armani, Polo, Ralph Lauren, Điđi Miđi, Povuci Potegni.
"Uf, kad vidim ovo, uvijek pomislim dobro je, nije nama tako ni loše."
"Pa zamisli, jadni nose svu tu odjeću sa imenima, valjda da kao hodajuće reklame još sebi zarade koju kintu."
"Ma grozno, kao Židovi što su morali nositi zvijezdu na rukavima, da se zna ko su i šta su. Tako su i ovi sada obilježeni, da se odmah zna kojem sloju pripadaju."
"E pa to su te male stvari na koje čovjek nekada i zaboravi, ali eto vidiš koliko smo mi sretni što imamo bar tu slobodu i privilegiju u životu, da nismo tako klasno obilježeni."
"Ajmo mi vamo sjesti s ovima pred TV, neka ovi još jedu na miru."

Uzeli smo si po pivu na šanku i dobili srčani, kad nam je frajer pet minijaturnih konzervi 0.2 l naplatio otprilike 25 dolara. Tek sada dok tu i tamo pogledavamo utakmicu, jasno nam je da kroz navijanje nismo pola utakmice ni vidjeli kako treba.
Odjednom u restoran ulazi cura u crnoj kožnoj jakni, kosa skromno svezana u rep, ali cijela ekipa prašinara odjednom ustaje s poda kao da je predsjednik došao. Ne kužim baš iz prve tko bi to trebao biti, ali tek pogled na usta ne ostavlja sumnje da se među nama ukazala glavom i bradom, a i ustima, Severina! Potrčasmo svi prije nego nestane, da ubacimo glave u kadar pored nje i okinemo po fotoaparatu. Ona pristojna i nasmijana, pričekala je strpljivo da je izrešetamo blicevima, a onda je nestala uz stepenice na prvi kat. Mužjaci su podivljali, jebo utakmicu, došla je Seve! Stali smo kraj šanka uz jedinu curu, osim Severine, u ovom prostoru. I kraj nekoga tko očigledno ima veze sa skijanjem, budući da mu je prsluk sav izlijepljen sponzorima skijaške reprezentacije.



I ne da ima veze, nego kako se u toku večeri ispostavilo, to je glasnogovornik skijaške reprezentacije, pa samim tim Janice i Ivice Kostelić. A mlada dama je iz marketinga hrvatskog olimpijskog odbora. Budući da smo mi imali gitaru, a njih dvoje za razliku od nas bar znali riječi pjesama bez šalabaktera, vrlo brzo smo proširili bend za dva člana. A kako je oko nas postajalo sve veselije, tako su počeli prilaziti ljubitelji lakih nota. Pridružila se i ova gospoda dubljih đepova, koja ne prestaje žvakati i polako me već fasciniraju kapaciteti njihovih usnih šupljina, budući da im se u ustima istovremeno nalazi zalogaj hrane, gutljaj pića i pokoji refren. Kako su saznali da smo mi ti neki, koji su došli vlakom, svima je prvo pitanje bilo koliko smo dugo putovali. Svaki naš odgovor da smo u vlaku proveli sedam dana, bio je nagrađen novom turom piva. Odjednom su ispred nas stajale zalihe piva, flaše Babića, zagrebačke štrukle i dalmatinski pršut! One pive koje smo mi kupili su ujedno bile i jedine koje smo tu noć platili, bez da nam je do jutra zafalila i jedna kap alkohola. Ekipa oko nas su bili većinom guzonje ili njihovi sinovi. A oni opet ili su ljigavci s jezikom rođenim za uglavljivanje između dva guza ili su izuzetno sposobni i poduzetni. Ima tu menadžera, direktora, članova uprave osiguranja, članova odbora banaka, članova raznih članstava, vlasnika ne jedne nego nekoliko firmi, a ima i pravih kraljeva koji su vlasnici kladionica.

"Vidiš ovaj pršut?" Toma drži list pršuta u zraku, a zatim ga s guštom trpa u usta.
"E to je na račun onih što su igrali keca na Bayern, a Bayern odigrao neriješeno kod kuće."
"Vidiš ove hrpe piva pred nama?" I Brane uzima taman jednu konzervu sa te piramide piva koja se nalazi na šanku, demonstrativno je otvara i uzima gutljaj.
"E to nas časte njih stotinjak koji su na jedan listić za 5 kuna natrpali 20 parova."

Što smo više udarali po pršutu, siru, vinu i pivama, to je zlatna mladež u našim očima postajala sve zlatnija. Naravno, što ne znači da smo ih prestali kritizirati, nego smo ih samo malo manje kritizirali. Svaki zalogaj pršuta i gutljaj vina odstranjivao je zadnje naslage kritike iz naših glava, tako da smo trpali neograničene količine ovih besplatnih medikamenata, ne bi li izbacili te štetne tvari iz nas. Iako je takva borba protiv kritike vrlo dobro poznata i na našim prostorima, nama je očito trebao Daleki istok da dođemo u dodir sa alternativnom medicinom. Sigurno je pitanje samo vremena kada će svijet prepoznati lijekoviti učinak dalmatinskog pršuta i vina u borbi protiv drugačijih stavova, te ga možda kakvom ženevskom konvencijom zakonski staviti u službu čovječanstva. Pa jednog dana u budućnosti, policija neće na demonstrante vodom, nego grahom i vinom koji će šikljati iz onih vatrogasnih topova. One zadnji "tvrde orahe" koje agenti privode po sporednim ulicama, koji se zadnjim snagama odupiru istomišlju, njih odvode u blještava predvorja na pečenu janjetinu. I šopaju ih i mesom i salatom i krompirom, sve ne bi li im utišali kritiku.

Mislim da smo nakon nekog vremena i nešto vina počeli pričati o dvotjednoj patnji vlakom kroz ruske divljine, tundre i stepe, o opasnostima koje vrebaju na svakom čošku, KGB-u, toplim slavenskim dušama koje stresu litru votke za doručak, o sibirskim medvjedima, tigrovima, vjevericama, o okršaju sa brojnijim i oružanim pripadnicima ruske mafije u Vladivostoku, ali sve to da bi došli bodriti Hrvatsku!
Opa, evo još jedna tacna pršuta.
Ma išli bi mi i na koljenima da je trebalo, al eto ima taj vlak koji svakako vozi prema Japanu, pa što bi pjehe kad se možemo dio puta povesti usput. Što ne umanjuje našu patnju i žrtvu za Hrvatsku!
I tako se nađoše još par piva i flaša vina na šanku.
E tu onda već dobrano pripiti menadžeri, dignuti ovom pričom o malom, običnom , ali hrabrom i požrtvovanom hrvatskom čovjeku, teturajući nas zagrle jednom rukom, a drugu visoko vinu u zrak i zaurlaju dok im još vino curi iz usta:
"Oj hrvatska mati, nemoj tugovati, zovi samo zovi, svi će sokolovi, za te život dati!
(Mi menadžeri doduše nećemo, jer je nama dobro i u Sheratonu, ali sve druge sokolove podržavamo u njihovoj nakani da daju svoje živote, op.a.)"
Izgrlimo se sa jednima, zapjevamo koju, rastanemo se, upoznamo se sa drugima, ispričamo našu senzacionalnu priču, naplatimo u pršutu i vinu i tako slijedećih par sati dok nismo imali više koga upoznati i dok na šanku više nije bilo mjesta za slagati sve te tacne i pića.

"Znaš šta, moglo bi se ovako živjeti." Slažemo one pive na hrpu, nešto trpamo i po džepovima za kasnije, a nešto dijelimo ekipi s kojom smo došli ovdje.
"Sad mi je jasno kako političari funkcioniraju."
"Ja sam se toliko naderao ovog vina i pršuta da mi ništa više nije jasno."

Nije nam baš ni jasno kuda nestaje ova ekipa s kojom smo došli. Čim im dobacimo pivu, nestanu negdje. Tek nakon nekog vremena smo vidjeli da odlaze na prvi kat, za koji smo mislili da je rezerviran za VIP goste kao što je Severina. I stvarno, nema nikakvog osiguranja, može se komotno otići gore. Mislim si, ako su ovdje dole s nama zajebani bogataši, s kim onda Seve fešta gore? Sa direktorom iz Transsiba? Penjem se stepenicama kat iznad nas, a tamo kulturna atmosfera među elitom. Svi sjede za stolovima, doduše sa buteljama i kantama punih flaša šampanjca, votke i viskija. Jedino ovi što su s nama stigli padaju preko fotelja, pjevaju i teturaju besciljno okolo. Nekako mi dole za šankom ipak udobnije. Cura iz HOO-a i glasnogovornik skijaške reprezentacije su i dalje odlični prateći vokali, a mi bez premca jedan od gorih bendova. Ali ovdje, u ovom trenutku, najbolji. I jedini.

“Jebote, kako je vama dvoma grozno."
"Što?" Priupita cura iz HOO-a, sa tužnim a istovremeno presimpatičnim izrazom na licu.
"Pa gdje god je neka zajebancija tipa olimpijada ili prvenstvo, vas jadne šalju po tim dalekim vrletima i zabitima. Ne samo da vam plate put i hotel, nego vas još šopaju dnevnicama samo da bi vas izmamili iz kuće. A vama tlaka, ne da vam se, najradije bi po cijeli dan visili u kvartovskoj kladionici."
"Ma šta da ti kažem, nije lako, al ko nas pita. Znaš kako kažu, šuti i radi.“
"Pogotovo je to u tvom slučaju praktično, jer si glasnogovornik!"
"Ma vremena su nemoguća." Toma gura onaj komad pršuta u usta i zalijeva vinom.
"Ne sjećam se kad je ovako loše bilo." Dodaje Suman dok punih usta mrvi štruklu nad šankom.
“Pa morate se početi baviti nekim zimskim sportom, da možemo na slijedećim olimpijskim igrama opet ovako zajedno da pjevamo. Kako ćemo mi bez vas i vaše gitare?"
"Imate četiri godine da naučite skijati kao Kostelići ili voziti bob kao oni iz Jamajke, po kojima su i film snimili."
“Dobro to već sve postoji, jel ima neki zimski sport kojeg nema još kod nas?”
“Pa možete skakati sa recimo 120-metarske skakaonice. Tu smo malo slabi trenutno.”
“Mislim da kada bi se popeo na onu skakaonicu na Planici, sjeo na onu klupu i pogledao prema dole, samo bi se lagano bez pretjeranog uzbuđenja ustao, odšetao sa skakaonice, rukovao se sa trenerom, zahvalio se organizatorima na svemu, spustio se do prvih novinara i obznanio kako se iz privatnih razloga povlačim iz ovog sporta.”
"A biatlon?"
"To svakako. Jedna disciplina, gdje bi s našom kondicijom dominirali."
"I nakon što si dušu ispustio na onoj stazi, onda još treba pucati iz one puške."
"Ma to ne dolazi u obzir, mi smo pacifisti."
"Curling!"
"Čega?"
"Ono s metlom, gdje bacaju one čunjeve po ledu i onda pometu sve za sobom ili pred sobom."
"Jao da! Pa to je odlično, pravi penzionerski sport."
"Jel ima curling u Hrvatskoj?"
"Koliko je meni poznato, mislim da nema."
"Pa eto, mi smo još u Minhenu, Švabe sigurno imaju neki klub gdje bi se to moglo trenirati."
"I budući da mi jedini onda znamo taj curling, mogli bi automatski postati reprezentacija."
"Al sad bez zajebancije, to bi teoretski gledano bilo izvedivo?"
"Pa mi bi vas svakako mogli uputiti kome da se obratite i na koja vrata da pokucate, pa da se to sve pokrene kao nekakav projekt i ideja."
"Jebote pa to je super! De zamisli stvarno da slijedeće olimpijske igre nas petorica idemo u onoj povorci, hrvatski curling tim."
"Dobro, to je pitanje da li bi se prvo kvalificirali na olimpijske."
"Ma sama činjenica da smo mi repka i učestvujemo u nekakvim kvalifikacijama, bila bi totalna provala."
"Onda ovako, mi ćemo se raspitati gdje da treniramo, a vi ćete nas pogurati da postanemo repka."
"Dogovoreno!"
"U to ime, živjeli!"

Naravno da se mi nismo nikada raspitali, a godinu dana nakon ovog našeg povijesnog lobiranja za curling, u Hrvatskoj je osnovan curling savez. Ako se ne varam čini mi se da je jedan od osnivača bio još iz poznatog sportskog centra za zimske sportove, Slavonskog Broda.

Ovaj pršut, sir, štrukle, sve to pomiješano sa vinom i pivom nas je totalno unakazilo. A Mišo Kovač i Daleka Obala su nam polako na nos izlazili. Već je svitalo kada smo izmigoljili iz ovog restorana, a nismo ni približno bili zadnji koji odlaze. Nemamo pojma gdje smo, a sada se snaći gdje je podzemna i koji vlak vozi prema nama, je više nego uzaludan pokušaj. Zato odlučismo uzeti taksi. Hajde da doživimo i vožnju ulicama Tokya i to još u nedjeljnim jutarnjim satima.
Zaustavljamo taman jednu žutu Toyotu i pitamo vozača da li je ok da nas uzme petoricu u taksi. Prvo se mislio, ali kad je saznao da bi mi u predgrađe samo je kimnuo glavom, pritisnuo neko dugme i odjednom se zadnja vrata sama otvoriše. Mi bez riječi. Kao da nam je 5 godina svakome i prvi put u životu se susrećemo sa mađioničarskim trikovima. Čitavo vrijeme tražimo neke posebnosti u Japanu, neku mega robotizaciju i high-tech ludilo, ne primječujući šta nam je ravno ispred nosa. Vrata na japanskim taksijima se širom otvaraju i ponovo zatvaraju automatski, na dugme! Ne možeš ući u taksi dok vozač ne stisne dugme, a ne možeš ni izaći ako ti slučajno padne na pamet da se ispariš, a da nisi platio. Stisnuli smo kao sardine i pukli od smjeha kada smo ugledali na šta ovaj auto liči iznutra. Po svuda, na svim naslonjačima za glavu, pa čak iza volana, nalaze se heklani stolnjaci. Gledam u taksistu, možda je naš neki "Zemo", ali frajer je očigledno Japanac. I to u uniformi, sa bijelim rukavicama drži volan, a na glavi mu šilterica. Opet ne mogu da vjerujem, auto izgleda kao dnevna soba kod moje bake. Bio sam ubijeđen da su heklani stolnjaci naš neki đir. Tko bi rekao da su Japanci skloni ovome. I to još ovako ekstremno, da je čitav taksi tapeciran heklanim stolnjacima. Još samo da mu preko pola šoferšajbe visi onaj heklani trokut, kao što je nama znao visiti preko televizora i zaklanjati pola slike. Sjećam se da kada bi god gledao nešto, taj trokut bi zabacio na televizor, a baka bi unatoč što neće ništa vidjeti, vraćala tu dekoraciju nazad preko pola TV-a.

Preko sedam podvožnjaka, sedam nadvožnjaka, kroz sedam tunela i preko sedam traka, izgleda da još nismo izašli ni iz užeg centra grada. Gazda sa šiltericom i bijelim rukavicama ga momački stišće po gasu, ali nekakvom predgrađu nema ni traga. Iako je jutro i iako smo poprilično pospani, gledali smo da ne zaspemo dok autom razgledavamo ulice Tokya. Gledali smo sve dok nismo stisnuti jedan uz drugoga zaspali opijeni grijanjem, kojeg je vozač iz nekog njemu poznatog razloga odvrnuo u sred ljeta. Buđenje je bilo poput hladnog tuša, kada smo stigli pred hostel i pogledali na taksimetar. Sve ono što smo džabe jeli i pili, platili smo sada ovom taksisti. Ni manje, ni više nego ravno sto dolara. Poanta priče, nema džabe ni kod babe. Sve se kad tad plati. Mi smo imali tu čast, da sav spektar te teorije vrlo brzo spoznamo. Otišli smo liftom na zadnji kat hostela, da uživamo u izlasku sunca nad silnim kablovima koji su dekorirali krovove predgrađa. Sunce je već zauzelo svoju poziciju, žuto, okruglo, gore u čošku horizonta, baš onako kako ga djeca zamisle na crtežima sa kućicom i drvetom. Svud oko nas se prostire nestvaran mir i tišina.

"Ko ovo može platiti? Nedjeljno svitanje nad krovovima Tokija!" Zagledao se Brane u daljinu i onako filozofski povukao dim cigarete.
"Mi sigurno ne", vadi Suman još jednu od onih besplatnih piva.
Osjećao sam se esktremno zadovoljno, upravo onako kako bi se "Buba-San" osjećala da se ispružila mortus pijana na list ogromnog suncokreta, dok joj kroz slušalice dopiru zvuci japanskog jazza, o slasnim cvjetovima na krovovima Tokija. Sunce je počelo već dobro pržiti, tako da smo utekli u naše zastorima totalno zamračene sobe. Nakon svih ovih doživljaja i ove slavljeničke noći, onesvijestiti se u ogromnom krevetu je bilo kao uroniti u kadu punu toplog pudinga.


Oznake: transsib, Putovanja, rusija, japan, prvenstvo, nogomet


- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

12.07.2018., četvrtak

Delirij metar od gola

Dva sata prije tekme smo krenuli prema stadionu. Gitaru smo zaključali u nekakav ogroman pretinac na željezničkoj stanici. Tek ispred stadiona su se počele pojavljivati mase Talijana. Iako je naših na tekmu protiv Italije stiglo pet puta više nego na onu protiv Meksika, Talijana je otprilike troduplo više. Ja stvarno ne znam gdje su se oni skrivali do sada, jer do maloprije sam bio ubijeđen da će ih biti dvojica, možda eventualno trojica. Jako puno Japanaca je u talijanskim dresovima, što ne čudi previše, budući da Italija ipak uživa jedan popularan status. Ali Japanci u hrvatskim dresovima, sa kockastim šalovima oko vrata, e njima se još uvijek ne mogu dovoljno načuditi. I nije to jedna grupica entuzijasta, poput onih iz Niigate koji su osnovali klub ljubitelja Hrvatske, nego hrpe i hrpe pojedinaca. Sad ili su Čoša i Alen imali rasprodaju i uspjeli su utopiti svu svoju robu ili je ovo nekakav fenomen kojeg iskreno i dalje ne razumijem. Svejedno, nekako ti dođe toplo oko srca vidjeti sve te ljude koji nemaju veze sa Hrvatskom, da navijaju za nas male i nepoznate.

Stadion je predivan, na dvije etaže, kapaciteta 42,000 ljudi kao i stadion u Niigati. Samo što je ovaj bez atletske staze, pravi nogometni sa tribinama odmah uz teren. Iako su se organizatori stvarno potrudili u planiranju da se ne stvaraju grupe, nego su nas poput maslačaka raspršili po cijeloj tribini, odlučismo ignorirati zakon, red i organizaciju. Direktno uz teren je bilo još par redova gdje nije baš nitko sjedio, tako da smo u jednoj munjevitoj akciji, kao na nečiji znak, sa svih strana počeli preskakati sjedala i ograde kako bi se skupili ravno iza gola. Osiguranje se nije baš snašlo, jer nisu očekivali da bi nekome uopće moglo pasti na pamet da sjedne na mjesto koje mu nije na karti napisano. Ipak su dotrčali za nama, okružili nas i ostali poprilično zbunjeni šta dalje da rade, jer su vidjeli da ne pravimo frku nego samo želimo biti na okupu. A na okupu su bile opet iste face, Čoša, Alen, plus sada i Neno koji nije više u jeans jakni nego je čak uspio od Vranješa ižicati original dres. Boysi iz Jaske, Boysi iz Zagreba, vinkovački Ultrasi sa Tiletom, nekoliko Riječana, Riba sa svojom vaterpolo kapom, Bilić sa svojih dva i pol metra, Knjaz u ulozi reportera navijača.



U životu nisam stajao ovako blizu terena ili gola. Pletikosa stoji samo par metara ispred nas. Da se malo protegnemo i da su nam ruke inače do poda, možda bi mu mogli držati rogove nad glavom. Pored nas Japanka u japanskom dresu, drži karton iznad glave na kojem fino isprintano stoji "Naprijed Hrvatska". Kreće talijanska himna i kamera snima redom zamaščenu "Taft" reprezentaciju. Svi redom imaju bar pola tube gela na poludugačkoj kosi zalizanoj iza uha, plus mangupske bradice raznih oblika. Valjda im je najveća muka što nisu mogli istrčati u Armani odijelima i sa stilski svezanim šalovima oko vrata. Ali i bez Armani odijela, imaju odličan gornji dio plavih trenirki na kojima ogromnim bijelim slovima piše ITALIA. Ništa nisu ostavili slučaju, svaki detalj predstavljanja inače modno osviještene nacije je stilski obrađen. Tribine prepune talijanskih šminkera i foliranata koji energično urlaju himnu ili lijepših polovica koje zanosno pjevuše kao da se radi o San Remo festivalu. Kreće naša himna i slika naše reprezentacije. U usporedbi sa Talijanima, kao da kreće prijenos poljoprivrednog sajma u Gudovcu. Nema tu zajebanih frizura ili trunke gela, svi uredno ošišani i obrijani, totalno prenevinog i prepristojnog izgleda. A prva slika hrvatskih navijača preko divovskog ekrana na stadionu prikazuje šestoricu veselih pijanaca u crvenim majicama, na kojima bijelim slovima piše "I-mi-bi-je-ba-li"!

Sudija svira početak i kreće utakmica u kojoj smo se našli vaditi protiv protivnika kao što je jedna Italija, dok smo protiv Meksika zajebali sve planove za ovo prvenstvo, koje smo mogli zajebati. Nakon par sekundi korner za naše. I umjesto da ubace odmah u 16 metara i pljus, gol, neee oni ga drkaju okolo naokolo i naravno lopta Talijanima. I jedni i drugi masovno gube lopte, naši sile kao glavom kroz zid, dok Talijani uspijevaju organizirati neke akcije. 15-ta minuta, lijevo od nas Talijani prodiru prema našem golu, Robert Kovač kasni i povlači Donija za dres u naših 16 metara, ovaj u padu puca, ali Pletikosa nekako brani. Srećom nije ništa suđeno, a nas je prvi znoj oblio. Fala kurcu, naši su počeli igrati, pa deset minuta kasnije frka u talijanskom šesnaestercu. Rapaić tuče po golu, Buffon jedva skida noktima, lopta je centimetar od gola, mi na vrhovima prstiju samo što ne uzletimo sa tribine i u zadnji tren obrambeni igrač izbacuje loptu skoro sa same gol linije. Par minuta poslije Bokšić odličnom fintom šalje svog čuvara po ćevape, ubacuje i opet fale milimetri da Vugrinec glavom zakuca u gol. Prikazuju talijanske folirante koji vise naslonjeni preko ograde, umiru od dosade i kad su se skužili na monitoru stadiona, ustadoše svi energično, počeše skakati i sad oni kao navijaju. Mi se nismo uspjeli strpiti ni do poluvremena da potrošimo glasnice, već sada mutiramo pri najmanjem pokušaju da nešto izustimo. Minutu prije kraja poluvremena, opet Rapaić tuče po golu i opet taj Buffon, ta hobotnica sa stotinu krakova. S obzirom da igramo protiv Italije, nije ovo ni malo loše, mi 7 udaraca na gol, Talijani svega 2.



Kreće drugo poluvrijeme, nismo se ni navikli da je sada Buffon ispred nas, na drugoj strani neka luda kombinacija, Vieri glavom i gol! Nas kao da je netko pokosio rafalom. Ofsajd! Nije gol! Uf... Još Vieri dobio žuti što se mrvicu previše nasekirao oko toga. Napokon se igra seli prema nama, prema Buffonu, Rapaić opet ima priliku i Buffon naravno opet zaustavlja uz stativu. Iako se cijelo vrijeme polomismo od neprestanog pjevanja i navijanja, dovoljno je da se Talijani jednom probude i da kao sada pola stadiona zagrmi Italia, Italia i mi možemo lagano da se poklopimo ušima. Što naravno ne činimo, nego odmah kad se ovi utišaju, nas šaka jada krene derati grlo do usijanja. Lopta odlazi na drugu stranu u naših 16 metara, pa lijevo na Donija, on ubacuje u sredinu, opet Vieri glavom, ovaj put u suprotni kut, Pletikosa leti za loptom, gol. Italija slavi, stadion na nogama, a nas kao da je netko pljusnio hladnom vodom. Šok i nevjerica. Mislim da je to bilo to što se tiče ovog prvenstva. Razmaženi broncom s prošlog svjetskog, dignuti u oblake, svi smo imali ogromna očekivanja i za ovo prvenstvo. S druge strane, ne igramo uopće toliko loše i ako ćemo biti izuzetno subjektivni, trebali smo voditi mi, a ne Talijani. Vugrinec izlazi odmah van i umjesto njega ulazi Olić, ponos Marsonije, koji već odavno nije u tom svjetski nepoznatom klubu.

73. minuta, Jarni ubacuje sa naše desne strane, lopta nekim čudom prolazi iza obrambenih igrača, ispred Buffona, Olić iz drugog plana dotrčava, postavlja nogu pred putanju lopte, šalje ju povratno u kut iz kojeg je Buffon upravo skočio prema Oliću i lopta je u mreži!!! Među nas kao da je bomba grunula i digla nas sve u zrak, zaglušujuća buka, pred očima samo sekvence poput bljeskova, nečije rame, ruka, razjapljena usta, raskolačene oči, šal, noga. Svi se pokušavamo pridržati jedni za druge, gurajući istovremeno svako svakoga, tako da nas većina pada par redova niže. Nema veze, svi se vraćamo na prvobitna mjesta, grlimo se, skupljamo rekvizite s poda, plješćemo Oliću koji se na rubu igrališta sav zapetljao da navuče dres kojeg je skinuo dok je slavio pogodak.

"Malo vas je, malo vas je, pičkice!" Iz sveg glasa odjekuje katarzično izbacivanje frustracije talijanskom brojčanom dominacijom, prijašnjom okupacijom, talijanskom superiornošću u stilu, u modi, u frizurama, u hrani, u Ferarriju, Lamborghiniju, Lavazzi, u jebenom gornjem dijelu trenerke. Adrenalin nas dere i pere, svi su ludi, skaču i urlaju iako promukli zvučimo kao da se mladunčad dinosaura izliježu iz jaja. Naši su dobili krila i već kreće drugi napad, Bokšić ubacuje pred Buffona, Rapaić uklizava i lopta mu prolazi par centimetara ispred noge. Jao da je Olić bio tu, onakav neumoran i brz, možda bi i stigao ovu loptu! Stvarno, gdje je Olić? Olić još uvijek baulja okolo bez dresa, na kraju je otišao do klupe da mu prerežu mrežastu postavu koja je ispod dresa, kako bi ga napokon uspio ponovo prevući preko glave. Iskreno mislim da gluplje i bezveznije dresove, Hrvatska još nije imala. A još nam je na ovom prvenstvu Nike sponzor i najbolji dokaz da nije zlato sve što sja. Mrežasta postava ispod dresa, kao da su angažirali nekoga da napravi kolekciju dresova, tko je prije radio na kolekcijama šorceva za kupanje. A da ne spominjem bijeli kvadrat na leđima na kojem je otisnut broj igrača. Izgleda kao da igraju Italija - Osnovna škola "Ivan Goran Kovačić", pa je školarcima kratko prije utakmice rečeno da moraju imati brojeve na leđima, te su ih onda tako provizorno na brzinu zalijepili na dresove. E moj Nike, gore bi bilo jedino da je repka, poput nas onda na satu tjelesnog u osnovnoj, istrčala u bijelim potkošuljama i plavim gaćama. Ko zna možda bi i oni jadni morali onda trčati dva kruga oko stadiona za zagrijavanje, izbjegavajući putem žene s cekerima.

"Moja domovina, ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora, moja zemlja Hrvatska" urlamo iz petnih žila, imamo osjećaj da stadion grmi, dok je realnost da nas možda jedva i Buffon čuje. Naši stišću opet, Rapaić genijalac prodire po desnoj strani, udara prema golu, ali između njega i Buffona je još jedan obrambeni koji ispucava loptu prema sredini. Niko Kovač ju glavom vraća opet u 16 metara, ravno do Rapaića, ovaj ju uspijeva jedva uštopati i u padu između tri obrambena igrača, zahvaća ju vanjskom stranom kopačke. Materazzi ju pokušava blokirati, ali fula i lopta polijeće prema golu. Odjednom vjetar koji je do tada lagano zujao, urlanje, žamor, sve je stalo! Totalni muk, čuješ samo svoje srce kako ubrzano lupa. Par metara iza talijanske mreže promatraš kako Rapaićeva lopta prelijeće Buffona. Taj trenutak traje vječnost, imaš osjećaj da možeš komotno otići i po pivu, primiti flašu infuzije u venu i trgnut aspirin jedan, vratiti se, stat na svoje mjesto i pritisnuti „Play“. Lopta ulazi direktno ispred nas u gol. Eksplozija, erupcija, izbijanje lave, krš, lom. Oko mi ponovo uspijeva uhvatiti samo pojedine slike u prekidima, kapa, obraz, grljenje, slina, šal, nečiji zubi, dres, hlače, stolica. Opet sam odletio naglavačke dva, tri reda prema ogradi. Sve kao da je usporena snimka. Tek kad sam se ustao, čini mi se da sam se pojavio opet u stvarnom vremenu. Gooooooooool, gooooooool, gol, gol, gooooooooooooooooooooooool, Mikiiiiiiiiiiiii majstoreeeeeeeee!!! Čitava grupa je poludila, krv vrije, skidamo se svi do pasa goli, propinjemo se držeći se jedni za druge, skačemo, vrištimo, uletjeli bi u teren, poletjeli u zrak, popeli bi se najrađe jedni drugima na glavu. 2:1, totalni kaos! Brane me drži za glavu i kroz smijeh vrišti:

"Jako čudno ponašanje, jako čudno ponašanje naše reprezentacije!"
Izgleda da se doimamo mrvicu predivlje za ovdašnje pojmove, tako da je za svaki slučaj stigao kordon policije i poredao se ispred nas uz ogradu.
Slobodan udarac za Italiju, Totti fenomenalno puca, lopta pogađa unutarnji dio stative, odbija se po cijeloj dužini gol linije Pletikosi iza leđa i odlazi prema autu. Pletikosa se nije stigao ni pomaknuti. Još jedan napad Talijana, Zambrotta puca svom snagom, Pletikosa se baca i brani. Jaooo, šta je ovo? Škiljimo prema našem golu u daljini, pa se onda svi na brzinu kolektivno okrenemo prema monitoru da pogledamo usporeni snimak akcije i tek onda još jednom se čuju uzdasi i olakšanje. 90-ta minuta, korner za Talijane. Ispred nas nema nikoga, čak su Buffon i gol i korner zastavica otišli na našu polovicu terena. Ubačaj, netko puca glavom i odlazi iznad gola. Za dlaku. Druga minuta nadoknade, Materazzi sa svoje polovice ispucava loptu skroz pred naših 16 metara, lopta odskače i prolazi sve igrače prema Inzaghiju, pada mu pred noge, ali ni on je ne dira i najbolje Pletikosa se baca u prazno i lopta prolazi čak i njega i ulazi u gol?! Nama srce stalo. Sudija nešto svira, jel gol ili možda nekakav suludi penal? Nije gol, naša lopta! Mi drhtimo, a lik iza moli na sav glas:

"Bože, prestat ću piti, pušit i drogirat se, odričem se seksa prije i poslije braka, iću redovno nedjeljom na misu, čitat ću čak i Glasnik Koncila umjesto Sportskih, samo Bog te jebo sviraj više kraj!"

Na usporenoj snimci nitko pojma nema zašto Talijanima nije priznat gol, ali koga uopće briga. Već je slijedeći napad Talijana, Zambrottu ruše unutar 16 metara i sudija ne sudi penal nego korner! Ne mogu vjerovati, pa ovo je Italija i da sudija svira nama u korist? Opet Talijani pokušavaju, već se 95-a minuta igra, naši izbacuju loptu, kreću u kontru i sudija svira kraj utakmice! Pa jel ovo moguće?! Izvukli smo pobijedu protiv jedne modno osviještene Italije! Protiv jedne Italije sa igračima kao Buffon, kojem hvala što je unatoč tome da je jedan od tri najbolja golmana na svijetu, primio dva komada. Materazzi, kojem sve čestitke na jednom od najlošijh obrambenih performansa u karijeri, Inzaghi, Totti, Cannavaro, Zanetti, Vieri, Zambrotta, Maldini koji će valjda još i 2030 igrati za reprezenaciju ako u međuvremenu ne završi u staračkom domu.

Stadion se polako prazni, dok mi ne prestajemo skakati i pjevati. Kordon policije je i dalje ispred nas. Nisu to ni redari, ni specijalci, nego sudeći po bijelom remenju preko plavih uniformi i kapama, izgledaju više kao prometni policajci. Iako skroz nabijeni u prvi red navijača koji polugoli i poludivlji još skaču i pored svega im nabijaju svoje znojave pazuhe direktno na nos, ovi stoje skroz smireno, bez mrvice stresa u pogledu. Kao da su došli na sat meditacije.

Već smo ostali sami na tribini i policajci nas najpristojnije zamoljavaju, ako ne bi imali ništa protiv, da i mi krenemo prema izlazu. Pa tko bi ih odbio takve uljudne, tko bi njima imao srca praviti probleme? Naravno da smo krenuli prema izlazu. A na hodnike i na izlaz iz stadiona, slijevaju se mase hrvatskih navijača koji su bili razbacani po svim tribinama. Totalni kaos, neki su se popentrali na stupove, semafore, znakove, drugi su već brže okačili zastave na najnepristupačnijim mjestima. Ispred stadiona kao da je izbila revolucija. Svi skaču u totalnom adrenalinskom ludilu, uz neprestano ponavljanje navijačkih refrena. Japanci presretni što je ovakvo izvanredno stanje nastalo, jer je i njima sve ovo skupa jedan predivan cirkus. U tom krkljancu upoznajemo Varaždinca koji je dobio dvije karte na nagradnoj igri i poveo svog sina u Japan na utakmicu. Kako sam već sa lovom bio polako na Vi, ponio sam sa sobom dres i gaće S9 koje smo dobili od Šukera, pa ako uspijem nekome prodati, odlično. Ako ne, nikome ništa, biću gladan slijedeća 2-3 dana, bar dok u avionu ne dobijemo nešto za jesti. Slučajno spomenuh taj komplet Varaždincu, te još slučajnije dodah da ga nema u trgovinama i da smo ga osobno od Šukera dobili, a biće da mi je skliznula i informacija kako jadni nemamo šta da jedemo. Još sav opijen pobijedom protiv Talijana, čovjek se oduševio kompletom, a sinu je bila dovoljna informacija da je ovo baš od Šukija.

"Ne prodaje se u trgovinama", izleti mi slučajno, u svakoj drugoj rečenici.
"Koliko hoćeš za dres i gaće?"
"100 dolara", kao iz topa sam bubnuo.
"Može 80?"
"Može!"

Da je pitao jel može za sendvič, mislim da bi isto pristao. Kako je lova sjela u džep, tako smo samo produžili do štanda sa nekom tjesteninom. Uzeli smo svatko po porciju, pivu i sjeli na sred staze ili ceste. Nismo mogli više stajati, a nismo više ni imali snage da tražimo neko prikladnije mjesto. Ekipa je trgala i skidala sva moguća obilježja svjetskog prvenstva ili bilo kakve natpise koji bi služili kao uspomena na ovu nevjerojatnu večer. Tako sam i ja namolio vlasnika štanda gdje smo jeli, da mi pokloni malo veću zastavu svjetskog prvenstva u Japanu. A on bi zauzvrat šal od Marsonije. Objasnio sam mu kako mu na žalost ne mogu dati šal, jer se radi o velikom tradicionalnom klubu u rangu Benfice ili Barce. Moja čitava obitelj bi me se odrekla kada bi se vratio bez šala, budući da se šal prenosi sa koljena na koljeno, uz ritual prinošenja žrtve u obliku janjeta. Pogotovo žrtvovano janje jamči klubu dobru godinu, osvajanje prvenstva i bar finale lige prvaka. Plus masne brkove i pun želudac. Čovjeku se svidio taj drevni ritual i samurajska predanost, pa mi je svejedno poklonio zastavu. U roku od sekunde se među ekipom pročula vijest kako će u nekom restoranu u Tokyu biti fešta. Svi smo krenuli kao ovce, bez sumnje slijediti ekipu koja navodno zna čak i gdje je restoran. Ispred željezničke stanice četvorica iznerviranih Talijana su sa sigurne udaljenosti počela dobacivati i provocirati, čak baciše i neku flašu prema nama. U sekundi se stvorilo desetak policajaca, postaviše metalne barikade ispred njih, da ne bi slučajno nasrnuli na nas dvadesetak. Mi smo to lajanje bijesnih Talijana izignorirali, kako i priliči jednoj smirenoj naciji svjesnoj svoje veličine, moći i snage. Samo smo hladno produžili po naše stvari, praveći još usput japanskim policajcima nevine face "Bože svašta, kakvi nekulturni divljaci, ovako šta još nismo doživjeli..."

Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, japan, prvenstvo, Putovanja


- 13:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.07.2018., srijeda

Sati uoči utakmice

Još su prijepodnevni sati bili, kada je kampom zavladao totalni uzjebitis. Jedan za drugim poput domina, krenulo je buđenje, ustajanje i realiziranje da je glava disfunkcionalna i tijelo obogaćeno upalom mišića od noćašnjih rekreacija. Unatoć mamurlucima, svi razvijaju zajednički poriv da lupaju vratima, urlaju, zapinju za druge koji se silom još ne žele probuditi. Koji god način proizvođenja buke je moguć, mislim da je prisutan. Dok se još nadam kojoj minuti sna, sve osluškujem hoće li se još kakva bušilica čuti, kosilica za travu ili možda omiljeni kompresor za razbijanje betona. Naravno, sve to ako može još tu negdje oko glave, bilo bi idealno. Silom prilika, počeli smo i mi da se izvlačimo ispod ovih deka.



Face su nam svima zgužvane, kao da nas je neko žvakao čitavu noć. Braneta još dodatno krasi ogromna krasta po pol ćela. Na slavinama pored kontejnera, hrpa istetoviranih i mišićavih navijača pokušava razbistriti glave pod hladnom vodom, proizvodeći pri tome junačke zvukove glasnog išmrkavanja jutarnjih balaca i još glasnijeg povlačenja pljuvačke iz petnih žila. Jedan žgoljo, ne bi li valjda tako nadomjestio nedostatak mišića, se umiva sa cigaretom u ustima!? Još samo fali da se netko krene Rambovim nožem brijati... Među svima njima, ja tiho slažem svoju tekućinu za leće, posudu u kojima su leće, pa leće čistim oprezno na dlanu, pa pokušavam potrefiti oči i pri tome molim Boga da mi ne padnu u ovaj šljunak, jer sam onda tek jebo ježa. Prije nego što će nas Japanci odbaciti do grada, došla je japanska televizija, njih nekoliko sa debelim naočalama i svi u šuškavim metalik jaknama. Kako su ugledali Ivanovića sa gitarom, jedino ih zanima da im on odsvira nešto pred kamerom. Čak su mu i stolicu našli, parkirali ga ispred kampa, snimili ga kako tambura i otišli.



"Ovi sa metalik jaknama su sigurno prije radili na MTV-u, pa sad prešli na sportski program. Ali im još neko vrijeme treba da se priviknu i uhodaju."
"Kako će se ovi u redakciji ugodno iznenaditi kada krene prilog o utakmici, a ono samo Ivanović i gitara."
"To je taj art pristup sportskim događajima, koji doduše još nije izmišljen, ali svi slute da nadolazi."
"Zamisli dođeš na utakmicu i podijele ti program utakmice kao u kazalištu. Prvi čin dodavanje, odmjeravanje snaga i u zagradi trajanje 20 minuta. 20-45 minuta dodijela ofsajda, žutih kartona i slobodnih udaraca. Zatim slijedi 15 minuta pauza i u drugom činu piše da će biti izveden kontroverzni penal, nakon kojeg slijedi gol i svečano finale uz bengalske vatre."
"Mislim da bi se tražila karta više."
"Italija - Hrvatska, necenzurirana verzija sa produžecima i penalima. Specijalni gost večeri - huligan koji utrčava u teren."
"Pa to je slijedeći korak, evolucija današnjih namještenih utakmica. To će biti onda transparentne tekme, sve će se znati unaprijed, piše sve fino u programu večeri."
"To! Legalizirajte namještene utakmice! Sloboda unaprijed dogovorenim rezultatima!"

Kako se vozimo Kašimom prema željezničkoj stanici gdje bi trebalo biti okupljanje navijača, tako se na ulicama vidi puno više ljudi nego jučer. Možda i ovdašnji stanovnici imaju kulturu odlaska na pijacu subotom, s obzirom da je danas subota? Utakmica je u 18 sati po lokalnom vremenu, tako da imamo dovoljno vremena da ne znamo šta bi sa sobom, osim što bi želudce mogli razveseliti kakvom hranom. Nema ovdje nebodera... neboder..., zgrada koja dere nebo? Ko li je prvi došao na ideju da koristi riječ neboder? Sigurno su razmišljali onda i o nebocijepu, neboparu ili neborezu? Ali zašto onda baš neboder? Uglavnom nema baš puno visokih zgrada, većinom su kućice razbacane po svuda. Tako da cijelo mjesto izgleda kao ribarski gradić, samo bez ribe, ribara i brodica. A ni galebova.

I dok lutamo tim ribarskim mjestom, koje to nije, zastajemo ispred neke trgovinice nađiđane suvenirima. Ima tu od privjesaka do majica, svega i svačega. I dok mi razgledavamo, prodavačica izašla isto da ko fol uređuje i slaže robu. U biti da nas drži na oku, ne bi li se koji od suvenira slučajno našao u đepu, bez da je plaćen. Budući da do sada nismo nikakve restorane ili fast foodove ugledali, pokušavamo nju upitati gdje bi mogli nešto šalabrcnuti. Morao bih naglasiti da pokušavamo pitati. Jer naravno da ona ne zna engleski, a mi..., ne znam kako to da baš nitko od nas nije imao japanski u školi. Prava enigma. Dobro, kad se god stvori jezična barijera, postoji pantomima. Tako mi demonstriramo kao da žlicom nešto jedemo, kad nas žena zove da pođemo za njom u trgovinu. Prolazi cijelu trgovinu i na drugom kraju ulazi u neku poluzaklonjenu prostoriju.

"Pitaj Boga šta li je ona shvatila od onog da bi mi jeli?"
"Sad kad je dole podrum kao kod onih Rusa, al ovdje sve krcato vojnim konzervama, koje su još pilotima davali kao užinu na putu do Pearl Harboura."
Ulazimo i mi u prostoriju, unutra dva drvena stola sa po četiri stolice i jedan skromni šank. Ista ova prodavačica je samo otišla iza tog šanka, stavila kecelju i vratila se do nas da nas pita šta ćemo jesti. A mi mislili Japan jedna "po špagi" država, kad gle ovog lova u mutnom i multifunkcionalnosti jedne suvenirnice.
"Izvolite, šta ćemo?" Tako mi bar sebi zamišljamo njenu rečenicu na japanskom, dok ispred nas stoji sa blokom papira i olovkom. Mi sliježemo ramenima, jer nemamo pojma ni šta imaju, ni šta su u stanju napraviti budući da se ipak radi o suvenirnici.
Prodavačica ili konobarica, šta li je na kraju krajeva, prezentira nam najležernijim pokretom ruke zidove oko nas, želeći nam reći kako nam sve piše gore, i šta imaju za jesti i cijene.
Aha.
Gledamo mi sada te natpise i cijene, lijevo na zidu, desno na zidu, ona strpljivo čeka da se mi odlučimo, mi strpljivo promatramo i ne možemo se odlučiti.
"Hoćemo joj probati objasniti da ne znamo japansko pismo i da možemo ovako do sutra buljiti u ove znakove?"
"Ma neka još malo izgledamo ovako kao da se predomišljamo."

Napravili smo onako polu stidljive face, da unatoč nadasve preglednom meniju, mi opet pojma nemamo šta se nudi. Pita ona nas, hoćemo li svi valjda to nešto, mi smo samo kimnuli glavama znajući da svako daljnje objašnjavanje neće ionako uroditi plodom. Nakon dvadesetak minuta, eto nje sa pet dubokih tanjura punih juhe, rezanaca i kao pribor štapići!?
Mi gledamo u onu juhu, pa u one štapiće, pa ništa nam nije jasno na koju foru da jedemo juhu sa ovim štapićima? Prebiremo, motamo se oko onih tanjura, gledamo, proučavamo i šta ćemo, nego udri po onim rezancima. Iako smo bili čvrsto ubijeđeni da smo nekidan svladali tehniku sa štapićima, rezanci koji su se razvlačili od tanjura i stola do naših majica, su očigledno pobijali tu teoriju. Nakon što smo nekako pobrstili sve duže ili veće rezance, nije nam ostalo drugo nego da uzmemo one tanjure u ruke i posrčemo onu juhu, skupa sa svim manjim detaljima koji su preostali. Najbolji dokaz, da nam ispijanje juhe iz tanjura nije baš svakodnevica, je sama juha koja klizi niz bradu i grlo. Ako skupiš usta, ne možeš pohvatati ove manje rezance i komadiće povrća. Ako razjapiš usta, sve ode niz bradu. Kompletno smo se zasrali od uha do uha, vratovi nam mokri, majice, rezanaca nema gdje ih nema, izgledamo kao da nam je svakome po petarda u juhi eksplodirala. Ovakvi musavi, uflekani, siti i sretni platili smo našoj domaćici, uzeli gitaru i okićeni rezancima zapjevali "Nikom nije lepše neg je nam, samo da je vako svaki dan."



Nedaleko od suvenirnice se nalazi ulaz u ogroman park, što se ispostavlja da je zapravo japanski hram. Mir, uređeno zelenilo, debeli hlad od prastarog drveća. Taman šetamo kroz park, kad eto nekoliko naših, kažu gotovo je sve.
"Šta je gotovo?"
"Ma imali su nekakvu ceremoniju kako pripremaju čaj. To su onda gejše na tradicionalan način pravile. Toliko je to sve smireno i usporeno, još onaj hlad, mir i cvrkut ptica, sve skupa kao neka meditacija. Na kraju smo svi zaspali!"
"Toliko vam to zanimljivo bilo."
"Ma ne, stvarno smo zaspali, toliko nas je ta ceremonija uljuljala, da smo više od pola sata začorili ispod ovog drveća."
"A znači ne može se više tamo?"
"To je bila valjda zadnja ceremonija za danas."
"Pa dobro, morat ćemo mi nekada i na stadion, nije da se baš ima vremena. Nema veze, nek ste se vi naspavali pošteno."
"Uf, kakva dobra meditacija i odmor. I sada odošmo urlat i navijat."
"Fenomenalno, vi ste navijaći iz budućnosti! Prvo meditacija, yoga, pa onda skakanje na stadionu, urlanje, neredi, baklje i tako to."
"Upravo tako, prvo nađeš svoj zen, potpuno si u skladu sa svijetom oko sebe i onda gruneš nekome flašu od glavu."
"Ah divno, folklorno huliganski ansambl Yin Yang."



Željeznička stanica već obiluje raznim folklorom. Kocka do kocke, hrpa kockica, plus isto tako hrpa Japanaca koji kao volonteri stoje na raspolaganju za bilo kakve informacije. Nekoliko njih hoda okolo kao turističke atrakcije, prerušeni u samuraje ili gejše. Najmanje je Talijana. Tu i tamo proleti koji, ali čim ustanove da su okruženi kockastim dresovima samo produže svojim putem. Ovu viška kartu za Italiju smo uspjeli prodati jednom Japancu, za regularnu cijenu od 50 dolara. Za tu lovu smo uzeli pive, našli neku ogradu i naslonili se sa strane samo da promatramo sav taj šušur oko nas. Knjaz umire od smjeha, ne može vjerovati da je maloprije jedan BBB uvalio nekome kartu za 100 dolara, ali ovu od prošle tekme, protiv Meksika. Svašta. A fino na karti pise Croatia - Mexico. Sreća za tog BBB-a da nitko nije poništio, ni otrgnuo komad karte na protekloj utakmici, te je karta ostala čitava. Valjda jer nema potrebe da se to više radi, budući da moderne "pametne" karte imaju kod, koji se na ulazu u stadion skenira, pa kompjuter pokaže da li je karta važeća ili nije. Valjda jer nitko nikada ne bi očekivao da će nekome pasti na pamet prodati kartu za utakmicu koja je bila prije pet dana. Valjda ni taj jadan kupac nikada ne bi pomislio da će netko biti tako podal i uvaliti mu isteklu kartu. Valjda nitko nije očekivao da jedna ekonomski retardirana zemlja, može obilovati ovakvim trgovačkim talentima. A ima njih još, stiglo ih je puno više na ovaj spektakl protiv Italije. Boris i Alen imaju svakako pune ruke posla sa svojim kapama, dresovima i šalovima. Jedan Zagrepčanin hoda okolo i prodaje Dinamove kalendare za novu sezonu. Sve čekam hoću li ugledati nekoga da prodaje i domaći ajvar ili hoda okolo sa pršutom preko ramena. Ispred nas je stao ninđa. Pravi pravcati ninđa. Sav u crnom odijelu, crnom maskom preko lica i mačem na leđima. Mi zanijemili.

"Mislim, ako se ne varam, da je ispred nas ninđa", Brane će onako nesigurno.
"Ma nemoj, gdje?"

Ninđa stade mahati rukama, onako kao Bruce Lee. Pa nas potapša po ramenima, stisnu nam ruke i pokazuje nam da se dođemo slikati s njim i jednom gejšom. Kako smo se namjestili eto i policajca, pa se i on utrpao u kadar. Sad jel on pravi ili je isto atrakcija, ne znam. Iako ne znam kakvu bi atrakciju jedan policajac trebao predstavljati. Par sati prije tekme, ispred željezničke stanice gejše, ninđe, samuraji, klokani u hrvatskim dresovima, sobovi u dresovima Toronto Croatia. Ima nešto i cura iz dijaspore koje su ovo sve valjda shvatile kao sajam mužjaka istih korijena. Pa od zgodnih pupoljaka treće generacije iseljenika, do ratobornih kučki od kojih te jeza spopadne kad ih vidiš u crnim majicama sa koje kakvim radikalnim nacionalističkim natpisima.

Suman je u tom metežu sreo rođaka iz Kaštela. A nas je pronašla ekipa iz Melburna koja je pratila onu našu web stranicu, preko koje nam poručiše da se vidimo u Japanu. I ne slagaše, evo stvarno se vidimo. Raspitivali su se među navijačima gdje su oni što su vlakom stigli, dok im stvarno netko nije pokazao prstom na nas. Ostvario nam se dječački san da i mi jednog dana postanemo u nečem poznati. Postali smo "oni što su stigli vlakom."
Kako promatram dijasporu i ekipu iz Hrvatske, iz aviona se vide razlike u ponašanju. Dijaspora, svjedno odakle, su širokih svjetonazora. Širokih u smislu da su apsolutno svi Hrvati, bez rezerve, dobri i pošteni ljudi. Anđeli. Hrvati iz Hrvatske baš i ne djele to mišljenje. Bar ne u toj bezrezervnoj količini. Prinuđeni proteklih godina na život sami sa sobom, Hrvati sa Hrvatima, ispalo je da postoje dobri i loši ljudi, a Hrvati! Ali opet, kako sebi objasniti da postoje i zli ljudi, a Hrvati? Zato je lakše podijeliti Hrvate na Hrvate i Hercegovce, Purgere i Dalmoše, čistokrvne Zagrepčance i dotepence, one koji mogu dokazati da su tu od stoljeća sedmog i one koji su tu tek od stoljeća devetog i kasnije. Ta želja za posebnošću ili odcijepljenjem od drugih će vjerojatno jednog dana dovesti do mikrozajednica, kao što su to Nadrealisti u jednom skeču prikazali, da će na kraju unutar stanova biti rampa i granični prijelaz. Pa kada te protjera proljev i kreneš iz dnevene sobe u WC, a u hodniku ti stoji žena ispred rampe, pored male drvene kućice, sa šljemom na glavi i pita te:

"Dobar dan, molim dokumente.“
„Izvolite.“
„Kojim povodom posjećujete WC?"
"Ma turista, pizda ti materina, usrat ću se!"

Dijaspora većinu vremena ima jednu te istu razglednicu, koja im se muva po glavi. To je zemlja nasmijanog, gostoljubivog čovjeka, okupana suncem, dobrotom i usporenim životom, kakvu poznaju sa odmora i u kakvu vjeruju da tamo negdje postoji. Hrvati iz Hrvatske nisu baš sigurni da li tako šta postoji, jer im se trenutna slika podlosti, korupcije, neisplaćenih plaća, propale industrije i raspodjele svih banaka i državnih firmi strancima, baš i ne uklapa u u obećanu sliku mediteranske Švicarske.
Tako da kada Hrvati iz Hrvatske susretnu Hrvate iz dijaspore - koji imaju posao kojeg nisu dobili preko štele, za koji primaju plaću, puno viši standard, žive u uređenim Amerikama, Australiji, zapadnim europskim državama, zaštićeni su poštenim pravnim sistemom - nabace nekakve kisele osmijehe toj rasterećenoj ljubavi prema domovini svojih predaka. Taman ja to tako uz pivu sve promatram i kontam sebi, kad ravno ispred nas frka! Čoša vs. BBB.

Jednom od Tomine ekipe iz Jaske, taman su iz Hrvatske javili na mobitel da je prije par minuta postao tata! Grunuše suze radosnice na obraze, zapekla grižnja savjesti što sada nije s njima, uzburkale se emocije natopljene pivom i još mu je samo trebao jedan Torcidaš, koji taman prolazi pored njih sa kartonom na kojem piše da prodaje karte, a kojeg su navodno nekidan u hotelu vidjeli da žica karte od igrača. Krenuo je na Čošu, dok ga ostatak Boysa drži da ne skoči na njega.
"Kaaeee pičko, tamo žicaš od repke karte, a vamo ih prodaješ. Kak te nije stid, ti mater jebem!"
Uf, mene je odmah nekakva neugoda spopala. Ne mogu vjerovati još da je Čoša sam stao ispred desetak Boysa i raspravlja se da koji kurac on sada hoće i da gleda svoja posla i da koji kurac mu ima spominjati mater iz čista mira?
Novopečeni tata je na pola puta da se transformira u pit bulla. Srećom ostatak ga drži, govore Čoši da odjebe i da im se što dalje skloni s očiju.

Naravno da Čoša nije poklopio uši i nestao, nego raspravlja i dalje koji su se kurac njega sada iz čista mira nadovezali. Čitavo vrijeme pored Čoše stoji frajer koji nije dio ove ekipe iz Jaske, ali je isto BBB. Iako je vani sunčano i toplo preko glave ima kapuljaču, facu ubojice ili u najmanju ruku nekoga ko se školovao za rad na giljotini. Samo šuti i bulji u Čošu. Ne znam zašto mi je pogled ostao zalijepljen na tom liku, možda upravo zato što izgleda kao serijski huligan i ne libi se ni najmanje tako izgledati. Samo odjednom, u djeliću sekunde i bez najave je zamahnuo šakom prema Čoši, a ovaj je na još veće iznenađenje, još brže sagnuo glavu i izbjegao udarac. Đelat je tek sada nasrnuo kao sivonja na Čošu, nekoliko puta neuspješno zamahnuvši šakama, no izgleda da je Čoša i više nego iskusan u ovom sportu. Povlačeći se unazad da se odmakne što dalje od ostatka Boysa, uhvatio je đelata za majicu i povlačeći ga prema sebi onemogućio mu da se previše razmaše. Kada je potencijalni ubojica uvidio da se odmaknuo previše od grupe, te da Čoši ionako ne može da naudi jedan na jedan, kako je u sekundi započeo frku, tako je u sekundi odustao i vratio se nazad ostalim Boysima. Mi hoćemo da se upucamo od stida.
Nakon što se frka smirila, Čoša je najnonšalantnije opet odšetao prema Boysima.

"Ljudi vratite mi kapu."
"Kakvu kapu?"
"Ajde nemojte me zajebavati, kapa mi je tu negdje pala, vratite mi kapu."

Boysi, a ima tu likova koji su kao ormari, samo ga gledaju. A pogledi su im boje smrti. Ovaj ne odustaje od jebene kape. Jebala te kapa mislim si, ode sve u kurac, sad će ga raščerupati, rastavit će ga na dijelove kao lego kocke. Kad odjednom samo doleti kapa odnekud iz mase, Čoša ju pokupi sa poda, stavio na glavu i otišao svojim poslom.
Crvenih obraza promatramo ove Japance koji opet u čudu promatraju kako se hrvatski navijači međusobno mlate. Njima, koji nisu upoznati sa tenzijama unutar hrvatskih navijača, ovaj prizor sigurno izgleda nebulozan kao i meni kada na National Geographicu gledam krdo moržova kako se izležava na nekoj stjenovitoj obali. I odjednom dva morža iz nepoznatih razloga nasrnu kljovama jedan na drugoga, dok umirujući glas voditelja objašnjava kako su se njih dvojica sada pomarisali radi ženke ili radi teritorija ili zato što je jedan drugome opsovao mater. Tako bi jedan japanski narator komotno mogao Japancima objasniti ovu situaciju:
"Svake četiri godine, u ljetnim mjesecima, krda navijača migriraju na daleki put kako bi okupirali popločene trgove gradova, koji na nekoliko tjedana postanu njihovo prirodno stanište. Krdo sačinjavaju uglavnom odrasli mužjaci željni pažnje, koji dnevno moraju opskrbiti organizam sa nekoliko litara piva, kako bi snažnim i agresivnim glasanjem pokušali obilježiti teritorij i ukazati na svoju prisutnost. Gdje je tolika koncentracija socijalnih bića na tako malom prostoru, često zna doći do povremenih dodira, koji kao u ovom slučaju možda izgledaju nasilno i grubo, ali je to samo pokušaj da komuniciraju jedni s drugima."

Oznake: transsib, rusija, vlak, japan, utakmica, Putovanja


- 14:38 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.07.2018., utorak

Picigin u tihom oceanu

Čuli smo kako se taman uoči ovog prvenstva otvorio prvi hrvatski restoran u Tokiju, te da vlada ogroman interes za istim. Predložili smo ostatku da prošetamo do tamo, jer bi navodno trebao biti tu negdje u centru. Samo što u Tokiju „tu negdje u centru“ može komotno značiti kao da iz centra Zagreba kreneš pjehe prema Jarunu. Japanke smo aktivirali da ispituju druge sunarodnjake gdje bi ta ulica trebala biti, sve u svemu bezuspješno do sada. U susret nam dolazi Amer, Europljanin ili tko god već, ali sigurno nije Japanac, pa smo se i mi odlučili angažirati.

„Ekskjuz mi, du ju nov ver is sam kroejšan restourant?“
„Kroejša? Hm, dont nov, ar ju from Kroejša?“
„Jes, end from Đapan. End from Ingland. End ju?“
„Pa, ja sam iz Beograda.“
„Neee seri! Pa jebote prvi čovjek uopće a da nije Azijat ili Japanac, i odakle je? Iz Beograda. E svašta.“
„Jeste, znaš kako kažu, Srbija do Tokija."
"Pa onda si ti kao domaćin možda i čuo za taj hrvatski restoran što se otvorio, ovdje, na dalekom istoku Srbije?“
„Nemam pojma. Stvarno. Prvi put čujem.“
„A otkud ti ovdje?“
„Studiram, pa sam uzeo semestar u Japanu. A vi? Fudbal ha?“
„Ma jok, došli samo radi tog restorana.“
„Auu bre, pa vi ste opaki gurmani onda.“
„Nego, pa nismo džabe godinama gledali -Male tajne velikih majstora kuhinje-.“
„Ajde onda neka vam je sa srećom! I da nađete restoran i da osvojite prvenstvo.“
„Pa čini mi se da je to dvoje taman u istom rangu.“

Nastavili smo dalje tabanati, a Englezi su ostali zapanjeni kada smo im rekli da je to bio student iz Srbije i da se unatoč tome nismo izboli noževima, nego se čak napričali i nasmijali zajedno. Nakon još nekoliko stotina ulica, napokon smo doteturali do restorana iznad kojeg visi ogromna hrvatska zastava. Taman smo se postrojili ispred vrata da ćemo ući, kad čitamo na vratima da je restoran danas zatvoren!

"Pa jebemu više od sat vremena tražimo ko budale i ono zatvoreno."
Brane uhvatio za ručku od vrata, da onako reda radi pokuša otvoriti ili bar drmnuti vrata, izražavajući tako svoje nezadovoljstvo, kad se vrata otvoriše! Mi se svi pogledali zbunjeno.
"Pa, biće da je otvoreno."
Ušli smo unutra, svjetlo je upaljeno, lijevo je šank za kojim nema nikoga, desno par stolova za kojima nema nikoga i ravno ispred nas su stepenice koje vode na prvi kat. Na kojem nema nikoga.
"Pa ovdje nema nikoga!"
"Ma nemoj!"
Nije nam baš sve najjasnije. Stojimo u restoranu, koji izgleda kao da radi, ali se to baš ne uklapa u priču kako je taj restoran izuzetno popularan i popunjen. Pa čak i da ih ne ide baš najbolje, valjda bi bar jedan konobar bio prisutan.
"Možda je ovo danas stvarno zatvoreno?"
"Pa ok, ali ne mogu vjerovati da su zaboravili vrata zaključati."
Više iz zajebancije pitamo Japanke, jel kod njih normalno da se vrata ne zaključavaju?
"O da! U Japanu nitko ne zaključava vrata!"
"Ma daaaaj... ...Stvarno?!"
"Kako ne zaključavate vrata, ni kad odete iz kuće?"
"Ne, ovdje je to normalno."
"I nitko ne ulazi u tuđe kuće, ne provaljuje, dobro, nemaju šta provaliti kada je otključano, ali, zar nema pljački?"
"Pa nema, to se ne radi u Japanu. Nama je isto čudno kada odemo u Ameriku ili u Europu, pa vidimo koliko ljudi sami sebe zaključavaju."
Ajme, mislim si, nedo Bog da je ovaj Japan bliži nama. Pa u roku od 24 sata kompletan narod Japana bi ostao gologuz među svoja četiri zida. A i to je upitno, vjerojatno bi im u neko doba i zidove odnijeli. Razgledavamo ovaj restoran, po svuda slike hrvatske obale; Dubrovnik, Split, Bol na Braču, Trogir…
"Čudi me baš da nemaju niti jednu sliku recimo Siska, Gospića ili Sl.Broda izvješenu."
"Da, izuzetno čudno. Jako čudno ponašanje ovog restorana."
"Čekaj, ako to tako funkcionira da se ovdje ne zaključavaju vrata i ako ovdje nema nikoga kao što vidimo, znači da smo mi poprilično ilegalno ovdje. Ono, kao provalnici, lopovi" istog trenutka smo svi, osim Japanki, okrenuli glave prema šanku. A iznad šanka police pune vrhunskih hrvatskih vina, škotskog viskija, francuskog konjaka i šampanjaca, nema čega nema.
"Jel i vi mislite na isto što i ja."
"Pa ako baš sada misliš na palačinke sa nutelom i orasima, onda ne."
"Manje više... doduše puno manje. Mislim si kako bi bilo super isprobati sva ova pića. Pa već kad je restoran otvoren, napravimo si nešto za mezu u kuhinji, popijemo jednu, možda dvije, tri... Ionako nit para, nit nekih planova za večeras."
"Zamisli kakvi bi divljaci ispali u očima ovih cura, da krenemo sada kao neki varvari samo otvarati flaše i salijevati u sebe."
"Pa sve ti je to stvar komunikacije. Treba im samo smireno i staloženo objasniti da je kod nas u Hrvatskoj normalno da se restorani otvore i da stoje na raspolaganju gostima. Ko god i u koje god doba naleti, može sam da se posluži."
"Kao što Ameri njeguju fast food kulturu, mi imamo ovu foru."
"Još će biti presretne što smo im otvorili oči, kakvih sve super stvari ima u njihovom gradu, a da nisu ni znale."
"Vidiš ih za par dana pozvale i roditelje i prijatelje na večeru, da im ponosno pokažu kakav gastronomski biser su otkrile, kakav originalan koncept. I na kraju svi završe iza rešetaka, još ih murijaši ispendreče jer ne samo da su provalili u restoran i time sramote svoj narod i tradiciju, nego su još bili drski da sjednu i pogoste se kao carevi."



Isparili smo se u obližnje pubove, opet par kilometara niz ulicu. Nismo se htjeli dovesti u priliku da se sramotimo pred našim domaćinima, vjerojatno im je već dovoljno bilo to što smo protivno japanskim običajima tek tako ušetali u restoran koji je zapravo zatvoren. Zato smo u pubovima dobili novu priliku da zablistamo i pokažemo se u najboljem svjetlu. Piva se služi u ledenim vrčevima ili kantama kako smo ih tom prilikom prozvali. Toči se u male čaše, koje se iskape u dva gutljaja. Pa se opet toči, pa se opet naruče nove ledene kante, pa sve tako dok se noge i mozak ne smrznu. Srećom pa smo morali nekada hvatati podzemnu prema našem hostelu, inače bi Japanke bile primorane da nas gledaju kako polugoli pjevamo ili Braneta kako ljubi tepih po sred puba.

Probudili smo se oko podneva i to jedva. Utakmica protiv Italije je sutra, ali smo odlučili krenuti dan ranije u Ibaraki, koji je nekih 100 km udaljen od Tokija. Na putu do stanice s koje polazi bus, ukazuje nam se valjda za naše pojmove totalno sulud prizor. Ogromno parkiralište samo za bicikle. Svi uredno poredani i stisnuti jedan uz drugog, ima ih sigurno nekoliko tisuća. Niti jedan jedini da leži ili da je srušen ili da stoji ukoso ili bilo kako drugačije od ovih ostalih par tisuća. Kao po špagi.



Kao da je recimo derbi Dinamo - Hajduk i 30,000 ljudi dođe na tekmu s biciklima i bez ikakve frke, svi uredno ostave bicikle na parkiralištu pored maksimirskog stadiona i odu zagrljeni pjevati na stadion i miroljubivo slaviti festival nogometa. Još BBB pozdravlja Torcidu i pjeva im u čast pjesme od Miše Kovača, dok Torcida pjeva Odu radosti glavnom gradu i presretni svaki sa cvijetom u ruci i suzom u oku, poručuju Boysima "Kako je dobro vidjeti te opet". Da... al u kurcu. Opet, tko zna šta nam budućnost donosi, možda jednog dana navijačka kultura bude takva, da se svi poslije tekme odu sa protivničkim navijačima masovno ljubakati na neku livadu, a policija ih šmrkom rastjeruje jer bludniče na javnom mjestu. Država pokušava pod svaku cijenu bar malo nasilja i neprijateljstva među mladima zadržati, ali sve uzalud, svi se obožavaju gdje god stignu, na semaforu, u redu za kruh, na terasama kafića, tribinama, u tramvaju. Gdje god pogledaš, samo izlijevi ljubavi i masovno bludničenje. Živi bili pa vidjeli...
Ulazimo u autobus i taman da ćemo iza na zadnje sjedište, kad tamo već sjede dvojica u kockastim dresovima. Kako smo do sada primjetili, što se tiče hrvatskih navijača, ovdje su samo dva tipa zastupljena. Oni najluđi koji bi gaće prodali da hrvatsku repku prate i na Sjeverni pol. I oni koji stvarno imaju love, da im je ovaj Japan kao izlet na more. Ova dvojica se ne libe podijeliti s nama informaciju kako su oni pripadnici ove druge grupacije, ove sa lovom. Imam osjećaj da kada bi bio bogat, bilo bi mi možda malo neugodno pričati ili pokazivati to na sva zvona. Pogotovo ako je to sve lova mojih staraca. Ova dva bećara iz Vinkovaca nemaju s tim niti najmanji problem.

„Ja… auti… gole manekenke… daj meni, daj njima... pa još malo ja i samo ja“ bi bila otprilike priča koju smo slušali.
Stigavši u Ibaraki saznali smo da je Ibaraki zapravo jedna od 47 prefektura u Japanu, nešto kao županije kod nas. Dok grad na obali Pacifika u koji smo stigli i u kojem je stadion, se zapravo zove Kašima. 60,000 stanovnika koji su danas svi očigledno izvan grada, jer šetajući ne susrećemo nikoga, te tu i tamo prođe po koji auto. E navodno stvarno postoji i puno veći grad Ibaraki, samo na drugom kraju Japana, u kojem bi mi – znajući nas – sigurno završili da smo krenuli vlakom. Jer su posvuda u kontekstu utakmice Hrvatske i Italije, stajali debeli natpisi Ibaraki. Ovako su na busu srećom bile dodatne oznake svjetskog prvenstva, Kašima stadiona, te hrvatske i talijanske zastavice, pa nije bilo dvojbe da li vozi na pravo mjesto ili ne. Dakle Kašima dan prije tekme, izuzetno pusto i dosadno mjestašce. Možeš bauljati satima lijevo desno, ništa specijalno se ne događa. A ne bi se ni čudio da je možda dvije ulice dalje totalni urnebes, budući da se opet nismo unaprijed raspitali o znamenitostima, nego lutamo na slijepo.

Taman izlazimo s pivom iz trgovine, kad ispred na parkiralištu Toma skuži svoju neku ekipu iz Jastrebarskog. Onako svi ćelavi, goli do pasa i sa tetovažama buldoga, BBB-a i Dinama po rukama i prsima, ne izgledaju ni najmanje bezopasno. Pogotovo što Ivanović i Suman oko pasa imaju šalove Hajduka. Brane i ja imamo šalove Marsonije, ali mislim da s njima nismo nikome posebno zanimljivi. No međutim Toma je tu, pa biće da ako smo s Tomom, onda imamo prolaznu. Promatram te tetovaže na prsima i rukama i mislim si, ok ako imaš Torcida ili Hajduk na prsima i leđima, pa odeš studirati u Zagreb. Nečeš gol hodati po Zagrebu, tako da ne moraš nužno imati problema. Ali kako otići sa tetovažom buldoga ili Dinama na more, recimo eto na Bačvice u Splitu. Ili negdje drugo u Dalmaciji. Možeš jedino ispod kupaćih imati tetovažu, na guzovima ili na malome. Oni sa manjim mogu jedino stisnuti BBB, dok oni sa povećim oklagijama mogu razvući Bad Blue Boys.
Sjetio sam se kako sam negdje pročitao, da tetovaže u Japanu ne uživaju baš pretjerane simpatije. Tetovirane odmah povezuju sa japanskom mafijom Jakuzama, samim tim automatski sa kriminalom. Isto tako ih je navodno zabranjeno na javnim mjestima pokazivati, na bazenima, u teretanama.

Njih šestorica su došli avionom i odmah iznajmili tipičan japanski minijaturan uski kombi, što im služi za put i spavanje. Iako pojma nemam kako svi mogu prvo stati, a kamoli spavati u toj kutiji šibica. Pričaju nam i svoja iskustva sa dobrim japanskim narodom, nekidan su samo pitali čovjeka za put, a on ih je sve pozvao sebi kući da se otuširaju i pojedu nešto. Još jedan razlog zbog čega su daleka putovanja uvijek poseban doživljaj ako se čovjek upusti u upoznavanje lokalnog stanovništva i kulture. Da su sa tim tetovažama nekoga u Dalmaciji pitali za put, najviše šta bi im se ponudilo bi bio kamen u šofer šajbu. Nama te predrasude između Dinama i Hajduka, unatoč hard core Boysima i nama hobi navijačima sa Hajdukovim šalovima, nisu predstavljale neku prepreku u zajebanciji i ispijanju piva na parkiralištu.

Prošetali smo se opet do željezničke stanice i taman razmišljajući gdje bi uopće mogli provesti ovu noć, prišla su nam dvojica Japanaca sa oznakama svjetskog prvenstva i pitali da li možda želimo da nas odvezu u kamp predviđen za navijače sutrašnje utakmice. Ako ne želimo ostati tamo, oni će nas opet dobaciti do grada. U biti oni stoje navijačima sa 2-3 kombija čitavo vrijeme na raspolaganju, da ih dovezu i odvezu na relaciji kamp-grad. Budući da ionako ne znamo gdje ćemo spavati, upadamo u kombije i nakon desetak minuta vožnje eto nas na nekom šljunku. Ispred nas kontejner na kojem piše “Dobrodošli”, a par metara lijevo drugi kontejner na kojem stoji “Benvenuti”.



Iza kontejnera dobrodošlice stoje još 5 montažnih kontejnera sa prozorima u kojima su priređene spužve za ležanje i deke. U kampu već ima dvadesetak naših, večinom Vinkovčani i Riječani. Između našeg i talijanskog dijela kampa je postavljena žičana ograda visine jednog metra. Ne kužim svrhu te ograde, jer samo postojanje ograde i razdvajanje kampa na hrvatske i talijanske navijače, šalje jednu opreznu poruku. Ako bi došlo do silne želje da se navijačke skupine pobliže upoznaju, ogradu je dovoljno samo prekoračiti. No trenutno nema niti jednog Talijana. Smjestili smo se u jedan od kontejnera, pet spužvi na jednoj strani i isto toliko na drugoj strani raspoređeno. Čitavo vrijeme dok se muvamo i upoznajemo sa kampom, iz daljine dopire nekakva buka koju je nemoguće ignorirati. Niže niz kamp, prolazeći između dva piješčana brežuljka, izbijamo pred superioran prizor nepreglednog plavetnila. Valovi, načićkani surferima, lome se pred obalom i proizvode tu zadivljujuću grmljavinu.

"Jebote, Tihi ocean."
"Šuti krute mazo, tiše!"
"Zamisli", nastavljamo šapučući "ispred je samo ogroman ocean, ništa drugo."
"Jedno 3-4 mjeseca plivanja i tek je onda Amerika."
"3-4 mjeseca plivanja?"
"Al neprestanog, bez pauze. Sa pauzama još koji dan duže."
"I to ako ocean ostane tih, da se možeš skoncentrirati na plivanje. Bogami pored ove grmljavine, ne znam baš. Sve mi smrdi na to da je to sa tihim oceanom najobičnija prevara."
"Masoni..."
“Jako čudno ponašanje jednog oceana, very strange.”

U međuvremenu u kamp je pristiglo još naših, stigla je manje više ista ona ekipa iz Niigate. Borisu i Alenu se pridružio Neno s Klisa pored Splita, poduža crna frčkava kosa, nekako si tako i zamišljam okorjelog Torcidaša. Bijela majica, jeans hlače, jeans jakna i starke. Ništa dres ili šal, kao da je navratio da nas pozdravi, pa ide dalje do rive na makiato. Došli su i oni Boysi sa stadiona, Knjaz i čovjek od kamere, još Vinkovčana i još razne ekipe iz svih krajeva. Talijana nema niti jednog. Odnekud se stvorila lopta, u sekundi su se improvizirala dva gola, složile ekipe i udri po onoj prašini i šljunku dok nas ne iznesu na nosilima. Mi smo se prijavili u prvoj turi, ali vidjevši kakva nemilosrdna i brutalna strast za pobjedom vlada na terenu, vrlo brzo smo dobrovoljno prepustili mjesto drugima. Pogotovo nakon što smo uočili da su Japanci odlučili podignuti ljestvicu svojoj već ionako velikoj gostoljubivosti i pojavili se sa dvije kante krcate pivama. Naslonili smo se na ovu hrvatsko-talijansku ogradu, svatko po pivu, uzeli smo i gitaru s kojom nemamo pojma šta ćemo sutra kad krenemo na stadion. Promatram, malo niže stoje Čoša i jedan od Boysa. Boy je toliko pijan da svaki put kada pokušava Čosi nešto objasniti, približi mu se skroz na uho. Čoša ga svaki put uredno, neću reći odgurne, nego ga vrati u prvobitan položaj. Možemo mi pričati, ali drži razmak. Ne znam da li raspravljaju koji im je crtani iz djetinjstva najomiljeniji, ali scena je toliko nabijena oprezom i napetošću, da mi se čini kako će samo odjednom eksplodirati frka. Ispred nas u jednom od kontejnera je tolika gužva, da se ne može ni prići koliko se ljudi naguralo na vrata i prozore. Gledaju duel vođe Vinkovčana Tileta i Knjaza u mješavini break dancea, suludog stepa i poludivljeg skakanja.

U pol tog meteža, odjednom se u kampu pojavljuje cura sa dugačkom plavom kosom. Plus njen dečko. Nije mi jasno tko bi doveo svoju curu u ovaj čopor vukova, ali jasnije mi je kad čujem da su oboje Kanađani, ona doduše u kockastom dresu, domaćih korijena. Svejedno, mislim da bih je iste sekunde uzeo za ruku i pobjegao što dalje. Njih dvoje dobroćudnih, eto došlo da upoznaju narod njenih predaka. Nije prošlo dugo, jedan od Boysa ju je odvukao do plaže da joj pokaže zvijezde i ocean, a polupijani Kanađanin je odlučio s nama podijeliti neka svoja razmišljanja. Stao je ispred svih nas, kao da mi čobani nismo više mogli dočekati da nam stigne netko tako pametan i obaspe nas svojom prosvjetljenošću. Niti ga je tko šta pitao, niti tražio kakav komentar, stade čovjek da nam drži predavanje kako treba biti mir i kako smo mi divna zemlja i kako se ne bi trebali svađati sa drugima i voditi ratove. Iznosi tako svoj monolog izuzetno samouvjereno, mi ga blijedo gledamo i samo se nadamo da među nama nema onih sa tankim živcima kod kojih je samo još pitanje sekundi, kada će mu zariti očnjake u vratnu žilu.



Neki od nas su goli do pasa, neki su okićeni rekvizitima kao božićno drvo. Jedni su mortus pijani, dok su drugi na putu da postanu mortus. Jedni samo puše i prepričavaju lovačke, drugi skaču okolo naokolo, šutaju loptu, a mi se zajebavamo uz gitaru. Ne znam zašto ali mi padaju na pamet oni silni filmovi o američkim vojnicima u Vijetnamu. Kada im Vietkong priušti kratki predah, pa se u bazi na obali oceana, sva strepnja pred sutrašnji okršaj ispire se alkoholom i raskalašenom zajebancijom. Već je pred zoru bilo, kada je netko provalio da idemo na noćno kupanje. Trebalo je par sekundi da razmislimo i već smo svi otrčali do plaže, pobacali sve sa sebe i sjurili se ravno u valove. I opet smo otrčali na plažu i opet se sjurili u ocean. I tako desetak puta, pokušavajući svaki put iznova uskočiti ravno u val. Jedan kreativac je smotao čarape, što je odmah sa oduševljenjem prihvaćeno kao lopta za picigin. Svi se bacaju na slijepo, bez obzira gdje čarape lete, jer ih onako crne u mraku primjetiš tek kada te slučajno opale u glavu. Još neko vrijeme je trajalo to atraktivno bacanje u plićaku, dok nismo shvatili da ništa više ne leti, jer su natopljene čarape već odavno nestale. Mjesec je još taman toliko davao znakove života, da snimi kako nas 30 gologuzih i pijanih skače u plićaku lamatajući kitama i iz sveg glasa urla „Ja te voooliiim, ja tee voooliiim, ja te vooliiiimmm Hrvaaatttskkaaaaaaa!!!“

Nakon što smo dušu ispustili uz ovu jutarnju rekreaciju, još veći napor je bio naći razbacanu odjeću po plaži. Taman iskopavamo gaće i majice iz pijeska, kad eto ti Braneta sa kompletno krvavim licem.
Mi se oduzeli od šoka.

"Jel imam tu nešto na čelu?" Pita on najnormalnije gurajući nam glavu pred oči.
"Pa, fali ti dobar dio kože i ne znam jesi primjetio, al glava ti je kompletno krvava."
"Jebote, jesi ok?"
"Nemoj srat, pa učinilo mi se kao da nešto nije u redu, al nisam mislio baš da je tako strašno."
"Pa šta napravi ti sa sobom, gdje si uspio glavu razbiti?"
"Pa mislim da je onda kad smo skakali u valove. Ako se ne varam, moguće je da sam profulao jedan. Taman dok sam bio u zraku, val je prošao ispod mene, pa sam se malkice zakucao glavom u onaj plićak.“
Nije po bontonu smijati se tuđoj muci i tolikoj krvi, ali nije zdravo ni suzdržavati se kada nam se plače od smijeha.
"Jako čudno ponašanje Brane, very strange."
"Pa daj da potražimo, možda u kampu ima negdje zavoja."
"Ma ne treba, dokle god je meni sve ravno, ne trebaju zavoji. A i proći će do sutra."
Jutro nakon noćnog kupanja zna biti poprilično svježe, tako da smo se pokupili prema našem kontejneru i dekama. Kako smo mi napuštali plažu, tako su već prvi surferi počeli pristizati.
"Sunce bi trebalo onda tu negdje izaći, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca."
"Sigurno će baš tu na talijanskoj strani kampa izroniti. Zato nije ni bilo jednog jedinog Talijana noćas."
"Možda je Brane taman spucao u sunce kad je izlazilo."
"I zadobio krvavu sunčanicu."
"Da, to je ta obrnuta sunčanica. Normalna je kad sunce tebe udari u glavu, a ne ko Brane, da udaraš glavom u sunce."

Oznake: transsib, nogomet, rusija, prvenstvo, japan, Putovanja


- 12:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

09.07.2018., ponedjeljak

Večera u Tokiju

Odjednom smo se našli u sred parka, koji naravno izgleda skroz drugačije nego parkovi na koje smo navikli u Europi. Nema tu nabacane borove šume, debelih hrastova i ogromnih krošnji. A ne. Drveće je uredno raspoređeno tako da svako drvo uživa svojih 10 metara autonomije. Fino omanje drvo, sa razgranatom krošnjom koja ide u širinu, a ne u visinu. I to razgranato drvo ne znači da sada grane ko sumanute izbijaju na sve strane. A ne. Tu svaka grana odlazi fino proporcionalno na svoju stranu, pazeći da drugoj grani ostavi dovoljno mjesta, kako se ova ne bi osjećala tjeskobno. I nema tu jedne ogromne krošnje, nego svaka ta grana ima svoju krošnju, tako da i drvo i grane i krošnje i park i trava i bubamare kojih možda ima, možda nema, uživaju jedan neviđen komfor.

Našli smo napokon internet kafić. I trebalo nam je jedno dobrih pola sata dok smo objasnili da bi mi na internet i dok smo saznali koliko jedan sat interneta košta. Iako je ekipa mlađa i još rade u modernom internet kafiću u glavnom gradu, ne znaju niti riječ engleskog. To me poprilično iznenadilo, iako sam negdje čuo da upravo zbog onih američkih nuklearnih bombi na Hirošimu i Nagasaki, baš i ne vlada pretjerano zanimanje za engleskim jezikom. Luke i Sam su nam mailom javili da su sutra u Tokiju, tako da će s nama na večeru, koju smo upravo mailom sa dvije Japanke dogovorili. Naime, jedna od njih je bila poslovno u Minhenu, radila sa jednim našim prijateljem, te čim je čula da društvo njenog kolege dolazi u Tokijo, odmah se ponudila da nam pokaže glavni grad.



Nismo mogli bolje vrijeme izabrati za vratiti se u predgrađe, nego taman kada se svi vraćaju kući s posla. To nije gužva, to je kontrolirano masovno preseljenje stanovništva s jednog kraja grada na drugi. U podzemnu stanu još eventualno dvije muhe, ali tako da su stisnute jedna uz drugu. Svi uredno, mirno stoje i čekaju da u stanicu uđe vlak. Između vlaka i ljudi koji čekaju, dodatno stoji osoblje podzemne koje čini nevidljivu liniju razmaka između putnika i vlaka. Otvaraju se vrata i valjda tisuću ljudi izlazi i valjda isto toliko ulazi u vlak. Nama ne pada na pamet da idemo u ovom prvom naletu, nego smo odlučili čekati slijedeći vlak. Vagoni su već totalno krcati, ali nema šanse da se vrata zatvore jer još barem desetak ljudi na svakim vratima stoji izvan vagona, ali se neprestanim guranjem pokušavaju još utiskati unutra. I sad dolazi ono najbolje, što sam jednom u nekakvoj reportaži o Tokiju vidio. Osoblje podzemne željeznice, u plavim košuljama, šiltericama na glavi i u bijelim rukavicama, svom svojom težinom se naslanja na zadnje u redu i doslovno ih i tijelom i rukama pritišće prema naprijed, ne bi li ih još ugurali u vagon. Upiru kao da pokušavaju palete sa vrećama brašna pomaknuti koji centimetar s mjesta. Nebitno jel to krhka djevojka ili muškarac sa jačim leđima, sve ih se jednako tiska, gura i gnjeći u vagon. Kako nema dovoljno osoblja za sva vrata, onda još trče od jednih do drugih vrata, opet guraju, upiru, tiskaju sve dok nisu svi potrpani, nagurani i zgnječeni u vagonu. Vrata se jedva zatvaraju, pa osoblje još pomaže vratima da kliznu u ležište. Vlak kipi na sve strane. Samo što je otišao, stanica je opet puna kao i prije par minuta. Sad ako budemo svaki vlak propuštali, dok gužva ne popusti, nećemo stići u naše predgrađe do preksutra. Tako da smo se i mi bacili u ovaj krkljanac. Ulazimo u vlak, a osjećam se kao da ulazim u aparat za cijeđenje voća. Sa svih strana smo toliko stisnuti, da ako ovako nastavi, počet će mi bubuljice iskakati i špricati na sve strane. Doslovno možeš samo glavu okretati i pomicati prste na rukama. Nakon nekoliko stanica i poslije najfrekventnijih čvorišta željeznice na putu prema predgrađu, jebeš ga ako je itko izašao iz vagona. Tek kad smo zašli u predgrađa, mogli smo bar stajati bez da imamo nečiji lakat, koljeno ili glavu u rebrima. Do nas se čak oslobodilo jedno mjesto za sjesti, pored poslovnjaka u odijelu koji je spavajući razjapio usta kao tuljan za ribom. Nismo mogli odoljeti a da ne instaliramo Tomu pored njega, sa isto tako razjapljenim ustima i uslikamo ih kao da zatvorenih očiju pjevaju najbolniji sevdah na svijetu.



Došavši praznog želudca u naše simpatično predgrađe, prolazimo taman pored silnih zalogajnica koje su organizirane tako da je u sredini kockasti šank, iza kojeg je kuhar koji direktno pred gostima pripravlja svoje specijalitete. Posebnih stolova ili stolica sa strane, nema. Sve se događa za šankom. I sjedi i klopa i druži se. Dobro ovo sa druženjem možemo izostaviti, svi samo rokaju po tanjurima. Kuhar uopće ne podiže glavu. Samo sjecka i aranžira. Posvuda oko njega se uzdižu pare iz koje kakvih lončića. Kako svi sjede kao u izlogu, zastajemo ispred svakog restorana i pokušavamo se odlučiti da li da se upustimo u testiranje ili ne. Štapići su naravno normala, a i normala je da mi pojma nemamo sa štapićima jesti. Naravno da se jede sushi, ali još zanimljiviji su mi koje kakvi smotuljci i čuda s kojih vise rezanci, koja prvi put u životu vidim i iskreno nemam nikakvu predstavu šta ljudi jedu. Većina sjedi prekriženih nogu, u jednoj ruci drže malu zdjelicu blizu usta, a drugom rukom samo trpaju štapićima te čudne hranidbene kreacije. Jedina stvar zbog koje se dvoumimo, je ta da je ovdje baš lokalno stanovništvo i mislim da nisu baš navikli na turiste. Sve se događa uhodano i brzo, tako da kada bi mi sada uletjeli nemajući pojma o ničemu i krenuli ispitivati onog kuhara šta ima za jesti, a on kud jadan ne stigne glavu podići od sjeckanja, te krenimo od toga da ne govori niti jedan jezik koji mi govorimo, te nam je neugodno prvenstveno prvo pitati „E, pošto je tanjur ovoga?“ jer nije da smo baš pri parama, a niti bi nas on na kraju krajeva razumio, mislimo si možda da ih ipak poštedimo nas takvih. Nek ljudi uživaju svoju večeru na miru.

„A ionako nema mjesta nigdje“, tješi nas Toma.
Eto, dakle nije do nas, stvarno je svuda krcato.
Zamišljam sebi kako bi bilo kod nas, kada bi netko subotom na sunčanoj špici krenuo ispitivati konobara „A šta je to kava, kako se to pije i koliko košta i od čega je to i koliko treba šečera staviti i jel treba pričekati da se ohladi ili se pije dok je još topla?“
Sjetio sam se i jednom prilikom kada sam bio u Americi, pa s prijateljima otišao u New York na par dana. Lutajući gradom ušli smo u kinesku četvrt i vrlo brzo skontali da smo jedini neazijati u četvrti. Isto tako smo htjeli bezveze ući u nekakvu zalogajnicu ili fast food restoran. Unutra je sjedilo 30 mlađih Kineza, svi u crnim kožnim jaknama. Kada su nas vidjeli da se približavamo i namjeravamo ući, svi su se okrenuli prema nama. Vidjevši tu reakciju, samo smo skrenuli u slijedeću ulicu i štura.
E sad, nazad u Japanu, kako smo napasli oči gledajući sve te ljude kako slasno jedu, glad nije nestala, nego je postala samo još veća. Par metara dalje naletjeli smo na ulični štand sa hot dogom. Sekunde nismo dvoumili bili ili ne bili. Uzeli smo svako po jedan i nekako nas stid samih sebe, da od tolike za naše pojmove egzotične hrane, mi na kraju jedemo hot dog. Nakon prvog zalogaja hodajući cestom, počeli smo tražiti kantu za smeće. Nešto odvratnije, bezukusnije i bezveznije dugo nismo probali. No međutim znajući da nas ništa drugo ne čeka, na silu smo prožvakali bar pola hot doga. Ostatak smo ipak bacili, teška srca bacajući hranu, ali ovo je bilo stvarno dno dna. Iz nekog razloga smo se opet sjetili onog psa bez noge, koji je šepao na stanici transsibirske željeznice.

„Jako čudan hot dog. Very strange.”
„Jebo ti nas. Nismo nimalo avanturistični ko Indiana Jones ili James Bond. Trebali smo otići fino i jesti sa onim Japancima. Da su Indiana ili James bili tu, oni bi ošli klopati sa lokalcima. Vjerojatno bi izbila neka frka, ali bi bar imali na temelju čega film napraviti. Ko će o nama film praviti, jedemo hot dog u Tokiju?“
„Pa možda neka melodrama ili art film?“
„Ili oni prvi crno bijeli filmovi, gdje ide prvo tekst – Brane i prijatelji jedu hot dog – i onda idu one ubrzane hektične scene gdje se mi smješkamo i uzimamo svatko po hot dog. Onda tekst - Hot dog nije fin – pa opet scene gdje se mi ubrzano gegamo s noge na nogu i pravimo grimase jer nam je hot dog odvratan.“
„I tu se svi u kinu polomiše od smjeha.“
„Eto, ko bi onda gledao James Bonda, a istovremeno u kinu ide naš holivudski mega spektakl.“
„Imate pravo, ovo sa hot dogom je bila fenomenalna ideja.“

Toliko fenomenalna da smo se na kraju nahranili čipsom i pivom, uz obilje nebuloznog TV sadržaja. Japanci imaju preblesave šou programe, kvizove, skrivene kamere i natjecateljske igre. Gledamo hrpu muškaraca koji pokušavaju nešto na brzinu izrecitirati, dok stoje na nečem što izgleda kao katapult. E sad, ko zamuca i pogriješi u recitiranju, katapult ga raspali po sred jaja. Zatim nekoliko njih pokušava zaustaviti kotrljajuću loptu nalik na odlomljenu stijenu i budu naravno svi pregaženi. Dvojica natjecatelja vise u sred studija kao obješene šunke i pokušavaju nogama srušiti jedan drugoga. Ali na nogama umjesto cipela, jedan ima dvije ogromne pile, dok su drugome namontirane ogromne nunčake. I dok ovaj nunčakama mlati po rebrima suparnika, suparnik mu je zabio pilu među noge i pili naprijed nazad. Na drugom programu iz jedne rasprodane dvorane taman uživo prenose kako 50 ljudi sinhronizirano hoda…

Novi dan, nova šnita kruha, novi list sira, nova hrpa ljudi u podzemnoj. Otišli smo ranije da razgledavamo grad, jer ćemo se sa Englezima i Japankama tek predvečer naći. Nabasali smo na jedan dio grada koji je prenatrpan neonskim reklamama. Cijeli grad obiluje njima, ali ovih par uličica su valjda centar svih neonskih reklama jednog neonskog svijeta, sa krajnjim ciljem da teroriziraju oči na svakom koraku. Ulazimo u trgovački centar, koji se ubrzo svodi samo na centar, budući da unutra nema niti jedne trgovine. Sve je puno nekakvih hi-tech automata sa totalno opaljenim igricama. Tinejđeri iz skoro pa pravih pušaka ciljaju na monitore ili na ogromna platna, gdje se projecira ratište „u prirodnoj veličini“. Na slijedećem katu su formule, auti i motori, kat iznad su nekakve drugačije nebuloze, dok je na petom katu totalna gužvaona. Tu su postavljeni simulatori za plesanje, grupni step ili sviranje gitara. Stotine školaraca zapliće svoja stopala pokušavajući slijediti strelice prikazane na monitoru. Čitava ta zgrada od sedam ili osam katova, povezana sa pokretnim stepenicama i liftovima, je jedna ogromna igraonica.
Šetajući gradom čini nam se da smo nabasali na sami epicentar Tokija, sudeći po neviđenoj gužvi na ulicama svuda oko nas. I sam položaj zgrada, koje čine nekakav nevidljivi krug oko ogromne raskrsnice u koju se slijeva desetak ulica iz svih mogućih pravaca, stvara dojam vrlo frekventnog i zajebanog dijela grada.



Taman smo prošli i pored kipa Haćiku, spomenika najboljem čovjekovom prijatelju. Haćiko je bio pas koji je svaki dan pratio jednog profesora do željezničke stanice, gdje je ovaj vlakom putovao na posao. Poslijepodne bi ga uvijek na istom mjestu, u isto vrijeme, čekao ispred željezničke stanice. Jednog dana profesor je iznenada umro na poslu. Haćiko ga je naravno čekao na uobičajenom mjestu. Slijedećih 9 godina Haćiko je nastavio dolaziti na isto mjesto, u isto vrijeme, da čeka na profesora. Sve dok nije uginuo. Postao je japanski sinonim za odanost, pa su mu digli spomenik točno na mjestu gdje je svaki dan čekao u nadi da će se profesor vratiti. S obzirom na Haćika, nije bilo sumnje da se nalazimo u kvartu zvanom Shibuya, jer tako se zove i najprometnija željeznička stanica ispred koje je spomenik. Ono što je Picadilly u Londonu ili Times Square u New Yorku, e to je otprilike Shibuya u Tokiju. Ovdje nema mjesta neplanski načićkanim bijelo-žutim neonkama koje su obješene doslovno na svaku izbočinu i čavao koji slučajno viri iz zida. A ne, ovdje su imena poput Sonya, Toyote i sličnih svjetskih brendova, koji svojim blagim i pomno isplaniranim nijansama njeguju bonton prema oku.

„Oprostite, da li bih smjela zamoliti za trenutak vaše pažnje, ja sam naime reklama i željela bih da vam se u ime renomiranog brenda kao takva predstavim“.
Dok su ove neotesane neonke od maloprije, više onako seljanke bile.
„Bu! Hallloooo, vidi me! Vidi me jebemu kru! Maliiii, pogledaj me, okreni se prema meni, budalo! Vidi ovo, sad žuta, pa sad jos žuća. A vidi sad, jedno slovo svijetli, pa drugo, pa treće! Šta kažeš haaaaa, maaaliiiiiiiiii?! Čiji si ti?“

Stojimo na jednom od hrpe semafora koji krase ovu nenormalnu ogromnu raskrsnicu, sa zebrama u svim mogućim pravcima. Drugi kraj zebre se nazire u daljini i malkice sam skeptičan da ljudi ovoliku razdaljinu uspiju u jednom naletu preći ili pretrčati. Pa samo da bi prešao zebru, treba ti bar jedna pauza uz jauznu i odlazak na WC. Na drugom kraju zebre, u daljini, stoji zid od barem stotinu ljudi koji čekaju na zeleno. U međuvremenu, gledajući lijevo i desno, naša strana broji također nepreglednu masu pješaka. Scena izgleda kao iz filma „Braveheart“ kada dvije vojske stoje jedna nasuprot drugoj i samo čekaju znak da se sjure na poljanu između njih. I znak dolazi u obliku zelenog pješaka na semaforu. U toj sekundi i naša vojska i ona preko puta kreću jurišati jedni na druge. Raskrsnica koja je do maloprije bila čista od pješaka, pretvara se u jedan suludi mravinjak. Sa svih strana naviru ljudi, prema naprijed, nazad, lijevo, desno, ukoso, dijagonalno, horizontalno, okomito, ovako, onako. Otprilike se nalazimo na sred raskrsnice i otprilike mislimo da se krećemo ravno prema drugom kraju zebre, ali odjednom nemamo pojma kuda u ovom krkljancu, tako da smo na kraju nošeni masom izbili na skroz desetu stranu raskrsnice. Opet smo stali na semafor da pričekamo zeleno i krenemo tamo kuda smo pošli i prvi put. I opet su se stvorile neviđene mase ljudi i s jedne i s druge strane ulice. Ustvari na svim stranama, gdje god počinje zebra, stoje stotine ljudi. Sve je čisto, svi uredno čekaju, auti se zaustavljaju na crvenom i raskrsnica je totalno prazna. Pješacima se pali zeleno i nastaje opet totalni kaos. Sa svih strana jurišaju lavine ljudi jedni na druge, mi opet nemamo pojma kuda. Masa nas nosi sad lijevo, pa da bi izbjegli ove iz suprotnog pravca, bježimo desno i opet smo na skroz drugom kraju raskrsnice.



„Ko bi rekao da prelazak jedne raskrsnice može biti ovakva matematika.“
„Stvarno, već i ja sumnjam da nismo dovoljno kvalificirani da pređemo ovu zebru.“
„Eeee, a kad sam ja govorio ajmo upisati seminar kako preći cestu, neee, šta će nam to. Eto sada, a vidi ovo, ajd sad pređi jebenu zebru.“
„Možda da pitamo neku stariju bakicu da nas prevede na drugu stranu?“

U trećem pokušaju smo bili odlučni dokopati se točno one strane ulice, prema kojoj smo krenuli i prvi put. Jednostavno smo se zaletjeli u nadi da će se ovaj put drugi sklanjati pred nama. Ako se ne budu izmicali, jebiga, onda ćemo se zabijati jedni u druge, ali mi više ne skrećemo ni lijevo ni desno. I vidi vraga, funkcionira. Došli smo točno tamo kuda smo naumili. Ovo je doslovno poprište bitke, prsa u prsa, samo malo modernija i miroljubivija verzija. I gledaj tko je na drugoj strani ulice, naši dragi transsibirski suputnici, Luke i Sam. Baš danas su stigli iz daleke Saitame udaljene čitavih 30 km od Tokija gdje su gledali Englesku protiv Švedske. Zahvaljujući novinarskim iskaznicama, imali su privilegiju biti skroz uz teren. Sam nam pokazuje slike Beckhama i ostalih engleskih reprezentativaca u akciji, udaljenih svega par metara od objektiva. Deset minuta kasnije su došle i dvije Japanke, kojima sam uspio zaboraviti imena već par sekundi nakon što su se predstavile. Što nije nužno da su im imena komplicirana. Možda sam ja jednostavno glup.

Cure su rezervirale stol u nekakvom restoranu, što bi ujedno moglo značiti da ćemo nakon dužeg perioda nešto i večerati, a da nije konzerva, list sira ili pašteta. Iako poznavajući nas i našu sreću, vjerojatno će to biti restoran u kojem su specijaliteti upravo konzerve, sirevi i paštete. Na samom ulazu u restoran dočekuje nas konobar i vodi nas kroz labirint separea do našeg stola, koji je naravno isto tako separiran. Valjda da nas ne bude stid kada nam serviraju konzerve. Ali ništa slično tome ne dolazi na stol, nego stiže prava klopa, čak i predjelo. Jedini možda manji problem u cijeloj priči je taj, da nitko od nas nije baš vičan štapićima za jelo. Niti smo imali prilike dosadašnjim načinom prehrane da ih testiramo. Tako da sushi i ostale komadiće predjela prvo ganjamo po tacni, da bi ih onda jednom kada smo ih najnespretnijim načinom uspjeli prignječiti između dva štapića, uredno izgubili na putu prema ustima. One koji su završili na stolu ili u krilu na kraju bi uzeli rukom, pa zatim opet neodustajući od stapića, krenuli ganjati ostatke predjela. Japankama smo bili totalni cirkus, vjerojatno kao da s nama sjednu neandertalci koji nikada nisu vidjeli vilicu, žlicu i nož i onda se krenu bosti s vilicom po obrazima ne uspijevajući iskooridinirati put do usta. Cure su nam pokazale točno tehniku, kojim prstima i kako držati štapiće i jednom kada nas je krenulo, pretvorili smo se u bagere. Grabili smo štapićima šta god se moglo podići. Kada je nestalo predjela, nastavili smo podizati salvete, upaljače, dekoraciju na stolu, čupati jedni drugima dlake iz nosa. Stvarno odlično da su stolovi ograđeni.

Taman kada smo očekivali diplome za uspješno savladavanje štapića, stigli su nekakvi rezanci. Oni su očigledno namjerno poslani, ne bi li nas spustili opet na zemlju i uvjerili nas kako su pred nama još sati i sati vježbanja. Stol je ubrzo izgledao kao poprište masakra. Niti jedan od nas nije uspio zagrabiti rezance, bez da više od pola nije izgubio po stolu, po majici, u majici, po obrazima, vratu, na podu i u krilu. Japanke su nas odmah, čim su se izkontrolirale od prolijevanja suza gledajući nas šta radimo, uputile da se zdjela u kojoj su rezanci smije uzeti drugom rukom i primaknuti ustima. E, sad ovo sve skupa ima puno više smisla. Sad se samo kao vilama trpa i nabacuje u usta. A sve ono što ispadne, pada ravno opet u zdjelu. Ne pitamo ni šta jedemo, niti nas baš nešto zanima dokle god je uskusno. Jedini fokus trenutno, usmjeren je fascinaciji hranjenja sa štapićima. Toliko smo očarani našim novim umijećem, da ni ne kontamo kako čitavo vrijeme ne mlatimo po siru i konzervama, nego se konstantno nižu same delicije japanske kuhinje. Bar meni to tako izgleda, budući da nam stalno nešto novo, ukusno, zanimljivo i nepoznato stiže na stol. Samo ta činjenica da nam stalno nešto stiže na stol, ne ostavlja sumnje da se radi o vrhunskom restoranu koji će nas na kraju propisno oderati po guzovima kada se dotaknemo teme „Koliko je ovo sve koštalo?“
Ali kao što rekosmo, predrasude su tu da bi ih se pobijalo. Tako je i ovaj cijeli spektakl izašao 15-20 dolara po glavi, što je puno ako se uzme u obzir da inače kupujemo po list sira, ali prihvatljivo ako se uzme bilo šta drugo u obzir.

Oznake: transsib, rusija, vlak, prvenstvo, nogomet, japan, tokio


- 10:34 - Komentari (11) - Isprintaj - #

06.07.2018., petak

Carinik Rambo Amadeus

Imamo još 2 sata vremena, tako da gledamo opet da ugrabimo koju šnitu kruha. I list sira naravno, bez njega ništa. I da ja skontam kako mi nešto nije u redu s lećama, budući da ne vidim baš najbolje, a oči mi poprilično suze. Tek u busu vidimo da s nama putuje i Putnik. Pa i logično nekako. Pitamo ga za Čošu i Alena, ali ispada da je on svakako solo i nema pojma gdje su njih dvojica. Prolazimo kroz cijelu japansku unutrašnjost, sa zapadne na istočnu obalu. Svako malo cesta nas vodi kroz predivne pejzaže i uz ogromna natopljena polja riže, koja ja ne vidim, jer su mi oči natopljene suzama. U neko doba još počinje i kiša, pa kud se kapi slijevaju niz prozor, tud se meni još više suze slijevaju niz lice. Jedva držim oči otvorene i čak i tada samo buljim u sjedalo ispred mene. Svaki pokušaj da gledam kroz prozor u daljinu, izaziva novi val suza.

Ekipa me još zajebava da nitko tužniji od mene, što napuštamo Niigatu. Ubih se od plača. Čak objašnjavaju i Japancima koji sjede oko nas, da sam slomljen i ne mogu nikako prihvatiti da odlazimo u Tokyo. Ja ne znam sada da li više plačem od smijeha ili od spoznaje da sam popušio jebački konjunktivitis. Biće da baš i nisam najbolje oprao ruke jutros, kada sam čistio leće. Al nema veze, evo Japanci me obasipaju maramicama i tješe me kako je Tokyo skroz super. Sada da mogu iskoristiti ovaj put i malo čitati ove zapise o Japanu, saznao bi kako je Japan davno prije preuzeo i pismo i rižu iz Kine i Koreje, pa su ih onda i jedne i druge okupirali. Kako su prije bili totalno nezainteresirani za kontakt i trgovinu sa ostatkom svijeta, dok su danas jedna od najvećih i najmoćnijih ekonomija u svijetu. Kako trenutno putujemo zemljom kojoj svako malo prijeti opasnost od zemljotresa i načičkana je hrpom aktivnih vulkana. E, ali ništa od toga, jer plačem neprestano i jedva uspijevam škiljiti, sad na jedno, pa na drugo oko. Nakon 5 sati mučenja, ulazimo u more ogromnih zgrada oblijepljenih svjetlećim reklamama. Bus nas izbacuje na nekoj stanici, koja je valjda čvorište za vlakove i podzemnu. Ekipa se pokušava snaći kuda trebamo ići, a ja ih samo pratim jedva uspijevajući vidjeti kuda hodam. Putnik zamoljava Japance da nam pomognu, ali najbolje je da to ne čini na engleskom, nego priča s njima na japanskom! Pa da. Nakon onih Japanaca što imaju klub "Croatia", zašto sada ovaj momak iz Splita ne bi najnormalnije progovorio na japanskom? Najnormalnija stvar. Možda mi stvarno već lagano odlazimo u kurac, što od gladi, što ja dodatno od ovog plača. Ispada da je s nama sve ok, izuzev mene, a Putnik je živio prije u Japanu ili je čak i bio u vezi sa Japankom. Tko će ga znati, a ni mi ga ne želimo dodatno ispitivati. Uglavnom ode on svojim putem, a mi u potragu za hostelom kojeg smo bukirali još prije par mjeseci. Snaći se na karti podzemne željeznice je stvarno doživljaj u početku. Ali kako sve više buljimo i škiljimo u kartu, vidi se da je svaka linija posebno obojena, posebno označena i uz još koji dan buljenja u nju, sigurno bi skontali kuda i kako. Pored nas prolijeću ljudi u neprestanoj žurbi, odmah se primjeti da je ovdje tempo života u najvećoj brzini. Nema nikoga da se lagano šeta ili polako s noge na nogu... Tako da nemamo puno izbora nego zaustavljamo jednog gospodina u odijelu koji isto tako srlja nekud. Pripremili smo i adresu i kartu, samo da nas na brzinu upute i da im ne daj Bože oduzimamo dragocjene sekunde. Čovjek kad nas je čuo da se ispričavamo i molimo za pomoć, zaustavio se, spustio aktovku, uzeo kartu i počeo da studira gdje bi nam ta adresa mogla biti. Sad smo se mi unervozili što on to tako polako i skoncentrirano. Ja i dalje samo plačem. Na kraju ispada da ga mi još požurujemo, jer imamo osjećaj da je već i zaboravio da bi trebao da žuri i stiže nekamo. Ostade čovjek 15 minuta s nama, sve dok se sam nije uvjerio u više navrata da smo shvatili i da znamo kuda moramo. Nije mu to bilo dovoljno, nego je htio da vidi hoćemo li stvarno ući u pravi vlak. Mi smo mu se bezbroj puta naklonili, uz stalno ponavljanje "Arigato!" Ja se još dodatno smješkam i lijem suze, tako da se nadam kako smo uspjeli prenijeti našu iskrenu zahvalnost. Nije to samo sjesti u vlak i odvesti se. Morali smo još 2-3 puta presjedati, iz jednog tunela u drugi, s jednog kraja stanice skroz na deseti kraj. Srećom se ekipa snalazi, jer ja poput slijepca samo trčkaram za njima i veze nemam kuda i kako. Stanica gdje bi nam hostel trebao biti, je već predgrađe Tokya, na putu za aerodrom. Ulica koju tražimo se proteže uz prugu, a hostel je srećom svega par minuta pjehe. Dolazimo pred mramorne stepenice i klizna staklena vrata. Provjeravamo još jednom na zgradi da li je to stvarno točan broj. To je to. Ulazimo unutra, kada ono recepcija, ispred kožne fotelje, a recepcionari u bijelim košuljama, crni prsluci i crvene kravate.

"Ja mislim da smo se mi zajebali. Ovo je neki hotel."
"Jebiga piše ta ulica i taj broj."

Provjeravamo na recepciji da li imaju naša imena i rezervacije i da li je to ipak hostel kojeg tražimo. Sve je u redu. Provjeravamo još jednom da li je to i ta cijena koju smo platili. Sve štima. Još prije par mjeseci smo platili hostel i to je bila nekakva, s obzirom na Tokyo, super pristojna cijena od 30-40 dolara za noć. Recepcionar nam daje svakome po ključ, a mi pokušavamo objasniti da nema potrebe da imamo pet ključeva od sobe, jer smo ionako stalno zajedno. Možda eventualno dva za svaki slučaj. Sad njemu nije ništa jasno. A nama još manje, gledajući njega da se čudi. Na kraju uzima sve te ključeve i govori da pođemo za njim. Upadamo svi u lift i odlazimo na osmi kat. Hodamo dugačkim balkonom i čovjek se zaustavlja ispred jedne sobe i otključava ju. Mi se zahvaljujemo i da ćemo svi unutra, on pušta prvoga od nas, a nas ostale zaustavlja i vodi do druge sobe. Ovih pet ključeva znaći da svatko od nas ima svoju sobu! Mi ne možemo vjerovati, jer smo očekivali da ćemo biti svi u jednoj sobi i to još sretni ako smo sami, bez još dodatno 10 ljudi. Objašnjava nam još da je ovdje običaj izuti se prije ulaska u sobu i pokazuje na papuče koje stoje odmah kraj ulaznih vrata. Kasnije smo saznali da se čak plaća i kazna ako te uhvate sa cipelama u sobi. Zahvalili smo se, preuzeli ključeve i razletili se po sobama. Ulazim u svoju sobu u kojoj je debeli tepih, bračni krevet, TV, klima, balkon, radni stol, WC sa školjkom, ne tuš nego čak kada i ne mogu da suspregnem suze od sreće koje se ionako neprestano cijede niz obraze. Pa ako je ovo hostel, kakvi su onda hoteli u Japanu? Na krevetu nalazim i uredno posložen kućni ogrtač, koji je zapravo japanski kimono. Bacio sam se koliko sam dug i širok na krevet i mislim da sam još nekoliko puta odskočio prije nego sam ostao ležati obgrljen ovim madracem. Tek sam se sada sjetio da nisam izuo patike. Nakon što sam se na brzinu raskomotio, odlazim do ostalih, ne bi li se uvjerio da ovo nije možda kojim slučajem samo moja soba ovakva. Ivanović i Toma su već u kimonima i dok su zauzeli karataške stavove, urlaju jedan na drugoga



„Sotoooo! Aaaarigatooo!“.
„Tamagoći, horrrrriatooo akašiiiii !“
„Japanska buba, to sam ja, ha-sa!“
Brane je već našao neku utakmicu na TV-u. Suman i dalje ne može vjerovati koliki mu krevet stoji na raspolaganju.
"Ja u životu nisam ni bio u boljem hotelu.“
„Sootooo!“ Ivanović se ponizno klanja. Ostatak večeri smo sva petorica pretežno japanski pričali. Valjda iz poštovanja prema hostelu.



Jedva sam čekao da skinem ove leće iz očiju, otuširam se i isprobam kraljevski krevet. Nakon 2 tjedna na okupu, ovo je prvi put da se grupa rasformirala, da ne spavamo zajedno. Ne znam kako da reagiram na ovu novonastalu privatnost, tako da čim sam otišao u sobu, skinuo sam se gol. Eto, imam svoju sobu i biti ću u njoj gol. Tako sam siguran da ne kršim nikakvu japansku tradiciju, ovako nemam ništa na sebi. Nakon nekog vremena postao sam sam sebi nezanimljiv i zaspao čim sam dodirnuo jastuk.
Neko udara po vratima. Jedva uspjevam jedno po jedno oko otvoriti. Kako sam ih otvorio, tako sam jedno po jedno opet zatvorio. Opet neko lupa. Iznenađujem se koliko je krevet visok. Nisam morao ustati, samo sam sišao s njega. Otvaram vrata, a sunce mi udara ravno u glavu.

"O Sumane, di si." Prekrivam rukama oči dok se ne naviknem na ovu svjetlost. A Suman kao svetac, sav blješti okupan suncem.
"Što si ti gol?"
"Ha? Zar jesam? U jebote stvarno sam gol!"
"Pa zar ne bi trebao onda staviti ruku na muda, a ne na oči?"
"Pa ne ide mi sunce u muda, nego u oči. Ne znam ni zašto sam gol."
"Treba si se riješiti leća, a ne sve skinuti sa sebe."
"Ma to ja da ubrzam oporavak, ko će ga znati."
"Kako oči?"
"Odlično. Taman dok mi ova svjetlost udara direktno u glavu, vidim sjajno. Hoš ući?"
"Neka, aj se ti spremi, a mi smo kod Tome ovdje. Pa ćemo na dnevnu porciju kruha i sira."

Mislim da sam 100 sati spavao u komadu. Srećom oči su se oporavile, iako su još crvene, bar ne suze više. Nisam to nikada imao do sada, pa sam se usrao od straha kada sam pomislio da bi ta infekcija mogla možda i par dana potrajati. Što je poprilično loše u trenutku kada je čovjek možda jednom u Japanu, i to na par dana. I baš tih par dana da ne vidi ništa, nije baš idealno.
Otišli smo do lokalne samoposluge da bi već tu otkrili skroz novi svijet na policama i u frižiderima. Onako kako su kod nas zapakirani ćevapi i pljeskavice ili mljeveno meso, tako ovdje stoje fileji od tune, sushi, meso od morskog psa i još hrpa neke ribe za koju nikada čuli. Ali ono oko čega ostajem raskolačenih očiju, iako su taman nadošle, jest file od kita i meso od delfina. Najnormalnije upakirano, celofan, cijena. Ima čak i obiteljsko pakovanje. Više me čudi da nije pakovanje za cijeli kvart, ipak je riječ o kitu. Valjda je ta silna riba i razlog zbog čega je prosječna starost Japanaca 80 godina i s time su narod sa najdužim životnim vijekom na svijetu. I najvećim žbunjem među nogama.

Jebote gdje je Japan, a gdje smo mi... Ljudi jedu sirovu ribu! Ništa gradele, prženja, brudeti. Zamišljam da oni imaju strast prema janjetu poput Balkana... Rezali bi tanki sloj sirovog janjećeg buta i onda to obmatali oko komadića paradajza i luka. Taj janjeći sushi bi onda umjesto u soju, umakali u rastopljenu reskavo-ljutkastu svinjsku mast. Dobivenu naravno od svinja koje su uzgajane na japanskim planinama, tovljene runolistom i kompjuterskim čipovima koji u Japanu niču na slobodnim površinama poput ambrozije. Samim tim te svinje ne provode dane valjajući se u blatu, niti ih se drži u svinjcu. One sjede u čistom, ispijaju čaj svako poslijepodne, neke od njih igraju čak i kriket kako bi njihovo meso imalo poseban okus. Naravno da te svinje znaju i karate, te još jedno stotinjak drugih borilačkih sportova, ali ih upražnjavaju samo u samoobrani, jer su po prirodi miroljubive. One plaćaju i porez, imaju sva prava jedne moderne svinje pa tako i uplaćeno zdravstveno koje im baš i ne koristi na duže staze, jer ih se na kraju zakolje i pojede. Ali ne bez da ih se pitalo, da li se slažu kako bi se njihovi organi upotrebljavali u daljnjoj prehrani i bez da su svojevoljno potpisale. A to manje više svaka učini, jer su po prirodi solidarne i socijalne, te su svjesne njihove neosporive uloge u prehrambenom lancu. Da, to je Japan. Poprilična razlika nasprem Balkana.

Krenuli smo u potragu za internet kafićem, da vidimo šta ekipa piše na onoj našoj stranici. Šetamo predgrađem Tokya koje je natiskano kućama do 3-4 kata i prekriveno telefonskim žicama i stotinama razvodnih kablova.

"Možda ako budemo pratili koji od ovih kablova, dovest će nas ravno do internet caffea."
"Može biti, a možda stignemo i do nuklearne elektrane."
"Pa oni sigurno imaju internet."
"A i kavu. Možda im je jedino voda malkice radioaktivnija, al zato staviš malo više šečera da razbije onu gorčinu."

Nismo našli internet, ali smo zato nabasali na ogromno baseball igralište, gdje je valjda taman utakmica mlađih uzrasta. Parkirali smo se na okolni brežuljak da vidimo koji su to japanski nadolazeći talenti. Jedan baca loptu, drugi ju pokušava pogoditi palicom. Ako ovaj sa palicom ne pogodi loptu, onaj drugi mu ju baca ponovo. Ako ovaj sa palicom kojim slučajem uspje zviznuti lopticu, onda još mora trčati ko sumanut okolo naokolo. Ispada da mu je bolje da ne pogodi lopticu. Trebalo nam je tako dobrih pola sata da shvatimo kako uzaludno promatramo događanja na igralištu, budući da veze nemamo o baseballu.
Zato smo se premjestili niže prema rijeci, gdje smo sjeli da promatramo ljude kako pecaju. I za divno čudo, ljudi pecaju identično kao i kod nas. Nikakve sulude tehnologije, nikakvi digitalizirani štapovi sa navigacijskim udicama ili male podmornice koje ganjaju ribu po rijeci. Čak nam jedan gospodin nudi da i mi zabacimo štap koji put. Nakon nekog vremena dobili smo neobjašnjiv osjećaj da je možda suludo od dva dana u Tokyu, jedan dan provesti pecajući u predgrađu tog grada.



Zato smo ipak krenuli u istraživanje ovog metropolitskog mega mravinjaka. Otprilike 30 ili 32 milijuna ljudi živi u široj okolici Tokya. Sad, dva milijuna gore dole, zar je bitno? Usporedbe radi, Zagreb uz najveće napore jedva navuče milijun stanovnika. Iako nije nikakav "rush hour", vrijeme kada poslovnjaci putuju na posao ili sa posla, podzemna je puna. Gledajući najveća čvorišta podzemne željeznice, izašli smo otprilike negdje gdje smo pretpostavljali da je uži centar. Nemamo nikakav plan grada, nikakav vodič, ne želimo ga ni nabavljati. Idemo tamo gdje nas put nanese. I put nas nanese na carsku palaču, tj. carski otok u sred grada. Kao što su prije dvorci bili okruženi kanalima, tako je i ovaj čitav kompleks u kojem stanuje japanski car, okružen vodenim kanalom. Nekakva rezidencija na drugoj strani obale se ni ne vidi, sve je ograđeno gustim zelenilom.

"Zamisli, nisi predsjednik, ni ministar, nego car!"
"I ljudi koji rade za tebe, svaki put kad te vide, govore – đe si care!"
"Pa isto mu je onda ko i Rambo Amadeusu. To i njemu govore kada ga vide."
"Još je on mega car. Ovaj japanski je samo car."
"Vidiš to ti je razlika između mega cara i samo cara. Rambo može fino otići i sjesti na terasu uz more i uživati na suncu uz kavu. Japanski car nema šanse da sada odšeta iz ovog kompleksa i tek tako sjedne negdje na kavu. Prolista novine, gleda minjake koji prolaze. Nula bodova. Mora da bude tu iza ovog zelenila."
"E zato jadan sebi misli, majko mila kada ću ja biti ko Rambo? Mega car!"
"Zato Japan stalno radi na novim tehničkim dostignućima, izumima, svake godine povećavaju ekonomski rast. Sve to da japanski car postane napokon mega car."
"I da može na miru otići na kavu, uz more. Gledati minjake."
"A Rambo to sve već sada ima. Jebiga, ne možeš uspoređivati Crnu Goru i Japan. Ipak se zna nekakav standard."



Odjednom nas i sa lijeve i sa desne strane prestiže 30-ak cura u sportskim gaćicama, bijelim potkošuljama i dugačkim bijelim dokoljenkama. Pošto im stojimo na putu i prije nego se krenu zabijati u nas, počeli smo i mi trčati zajedno s njima u grupi. Mislim da im samo otežavamo, jer su se sada sve počele smijati i hihotati na glas. Starija žena u trenerci, koja trči zadnja i ne doživljava to sve tako urnebesno, u nama vidi isključivo uljeze koji ometaju njene cure u isplaniranoj rekreaciji. Nakon nekoliko metara smo ipak odustali, jer nam je prošlo kroz glavu da bi ova mogla odjednom početi vrištati, isukati samurajski mač i s njime nas ganjati oko carskog otoka. Podsjetilo me to sve na moje dane u osnovnoj školi. Tako nas je i naš nastavnik tjelesnog znao upregnuti oko čitavog kvarta. Morali smo svi imati plave gaćice i bijele potkošulje. Nakon što bi nas pregledao da li svi stvarno imamo dogovorene uniforme, poslao bi nas da trčimo dva kruga za zagrijavanje, ne oko igrališta, nego oko čitavog bloka zgrada. Najbolje je bilo što pola te rute prolazi ispred gradske pijace, pa smo u neko doba bili prisiljeni zabijati se u more snaša i padati preko njihovih cekera punih jaja, paprika i krompira. Vrlo često prvi u tom zagrijavanju nije bio nužno najbrži, nego onaj koji je slalomom uspio izbjeći sve te snaše i cekere.

"Možda je ovo bila carska garda?"
"Pa nije Gaddafi, nego japanski car."
"Pa što ne bi i japanski car imao na desetine djevica koje su u svako doba spremne žrtvovati svoja mlada tijela za dobrobit domovine. I cara naravno."
"A on leži u hladovini i samo podigne mali prst, tek toliko da se jedva i primjeti. Njih nekoliko ga odmah okruže, a on im tonom starog mudraca kaže – Djevojke, osjećam da nam prijeti velika opasnost."
"Da, i mislim da je u interesu države da se skinete gole i pobacate po meni. Japan će vam biti vječno zahvalan."
"Baš me zanima da li riječ carinik vuče svoje porijeklo od cara."
"Pa moguće, sigurno je to carski sluga."
"Znači svi oni carinici kod nas na granici, eto konkretno na mostu u Slavonskom Brodu, u biti rade za japanskog cara."
"Pa sigurno. Zato su i vas tjerali da trčite oko pijace. I vi ste trebali u jednom trenutku da se bacate goli po caru."
"A mi mislili da smo Titovi pioniri. Kakav grandiozan zajeb."

Oznake: transsib, rusija, vlak, nogomet, prvenstvo, Putovanja, japan, rambo amadeus


- 11:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.07.2018., četvrtak

Prva utakmica

Na stanici nas je u međuvremenu bar 50-ak. Pjesma i navijanje ne prestaju. Jako puno ih je iz Melburna, Australije. Čak i jedan Brođanin, koji kada je skužio Braneta i mene sa šalovima Marsonije, odmah nas je zagrlio i počeo iz sveg glasa urlati bećarce. Ovu viška kartu prodajemo za 100 dolara nekom liku koji ne zna beknuti jednu riječ na našem, ali zato ima majicu s natpisom "NDH club New York". E svašta. Još je par sati do tekme, polako krećemo prema platou na kojem su busevi za stadion. 50-ak nas smo se poredali na stepenicama kao da smo na tribinama, digli šalove, zastave i zapjevali himnu. Japanci su takvu jednu scenu jedva dočekali. Sa svih strana su dotrčale i TV ekipe i normalni prolaznici da snime ili uslikaju tu scenu. Busevi su podijeljeni, sa jedne strane stanice voze do dijela stadiona predviđenog za hrvatske navijače, dok skroz sa drugog dijela stanice voze valjda ravno do tribine za meksičke navijače. Još prije prilaza busevima, provjeravaju se karte za stadion, da se provjeri da li imamo karte za odgovarajuću tribinu. U busu je totalni urnebes. Krcato je da nestane ni muha više, ali svi su ludi, svi skaču i pjevaju. Pa čak i Japanci u hrvatskim dresovima. Izbacili su nas u blizini stadiona, kraj kojeg protječe potok niz ozidani kanal. Osim dekoracijske funkcije, izgleda da služi i tome da razdvoji sjevernu i južnu tribinu tj. navijačke skupine. Iako u kontekstu nas i Meksikanaca, za tako šta nema ni najmanje potrebe. Ali valjda zlu ne trebalo. S druge strane potoka se čuju bubnjevi i vide se rijeke Meksikanaca koji prilaze stadionu. Ovako na prvu, ima ih jedno 30 puta više nego nas. Bar. Ali valjda je to i ok, s obzirom na veličinu Meksika i Hrvatske, s obzirom na veličinu Zagreba i jednog Mexico Citya sa svojih manje više 20 milijuna stanovnika.

Na putu prema kapijama stadiona, zaustavlja nas jedan stariji bračni par. Ljubazno nam pokazuju karte i pitaju nas da li su na dobroj strani stadiona. Gospodin je ambasador Bosne i Hercegovine u Japanu i dobili su dvije karte da dođu na utakmicu. Zapričašmo se tako s njima, kakav je život u Japanu, kako su Japanci divan narod, kako imaju kuću u Makarskoj, te ako znaš engleski u Japanu, ne treba ti ni diploma da dobiješ dobar posao i to plaćen 300,000 Yena (oko 3,000 Eura). A kako je svijet mali, ispalo je da su ambasador i otac od mojih prijatelja, trojice braće iz Sarajeva, išli zajedno u školu. Na kraju su nam još dali i svoj telefon, pa kad stignemo u Tokyo, da se i javimo. I obavezno u slučaju ako nemamo gdje spavati. Eto, šta čovjek više da traži od ovog dana. Prolazimo prvi red gdje se samo pregledavaju karte, pa dio gdje te prepipavaju i prelaze onim detektorima preko tijela, pa još jedan red gdje ti ponište kartu. Iako su nas upozoravali da će se strogo kontrolirati vlasništvo karata, nitko živ nas nije pitao za putovnicu ili bilo kakav dokument koji bi potvrdio naša imena na karti. Što je i logično, jer bi takvom kontrolom trebalo krenuti 10 dana prije utakmice na stadion. U krugu stadiona hrpa Japanaca drži ogromnu kockastu zastavu ispisanu i na hrvatskom i na japanskom, kraj koje se u redovima čeka da se svi uslikaju. Penjemo se stepenicama, ali nikada stići do vrha, budući da nas svako malo Japanci zaustavljaju da se svi zajedno slikamo. Kada smo napokon došli do tribina, sve nas je obuzeo nekakav čudan adrenalin, da smo odmah počeli navijati iako su tribine skoro pa prazne i ima još više od sat vremena do početka utakmice. Stadion je ogroman, prelijep, samo što ima atletsku stazu pa ti treba dalekozor da vidiš šta se na terenu događa. Još smo mi direktno iza gola, najudaljeniji od terena, tako da nama treba dodatno teleskop.



Japanci u kockastim dresovima ne prestaju prilaziti i svaki put ponizno pitati, da li bi bilo ok da sjednu pored nas i slikaju se s nama. Pa gdje nečeš voljeti ovaj narod? Kako se stadion puni, naših bi moglo biti oko 200 sve skupa, ali ne ostavljamo dojam da nas je toliko budući da smo razbacani po svim tribinama. Jedino u ovom našem bloku se skupila manje više ekipa koja je i sinoć pila u parku. Prvi redovi zjape prazni, tako da smo se nas 50 sjatili dole, da budemo na jednom mjestu i da možemo na ogradu okačiti transparente i zastave. Redari su primjetili da tu nešto nije po pravilima, malo su se uskomešali kao da bi nam nešto rekli, ali kako smo mi već počeli pjevati, tako su odlučili da nas ne prekidaju. Kroz ekipu se vrlo brzo pročula vijest, kako su neke naše deportirali nazad za Hrvatsku. Navodno je trebala doći grupa BBB-a od kojih je većina na crnoj listi i ne smije ni ući u Japan. Pa kako su sletjeli, tako su prvim avionom vraćeni nazad. No ipak je njih nekoliko valjda uspjelo ostati u Japanu. I stvarno nije prošlo dugo, stiže njih desetak u tamno-plavim majicama na kojima je ispred logo od Večernjeg lista, a na leđima stoji Bad Blue Boys. Redom ćelavi, baš i ne ostavljaju pretjerano pitom dojam.

"Opa, vidi njih, imaju čak i sponzora", počelo se šuškati među ekipom.
Odmah su se pribili uz ogradu i počeli vješati svoje transparente preko već postavljenih zastava i transparenata. Čoša ih samo promatra ispod oka. Mi pjevamo jedno, oni stoje 2-3 metra od nas i pjevaju svoj repertoar. Ostatak ekipe se pogledava i prevrču očima. To su navijači iz svih dijelova Hrvatske, ima tu i ponešto Armade, Torcide, Ultrasa, Kohorte, ali svi se drže zajedno. Jedino Boysi, nisu pošteno ni stigli, a već su počeli svima poprilično ići na kurac sa svojom izoliranošću i posebnošću. Netko još pokušava ublažiti situaciju i govori da su Boysi sa strane, jer ne smiju divljati, budući da ih se drži pod nadzorom. Mi ostali samo ironično klimamo glavama. Uglavnom imamo odjednom tri frakcije koje navijaju za Hrvatsku. Nas 50-ak pjeva hit-listu svega i svačega, onda je tu grupa Boysa koji imaju svoju top-listu i na kraju tu su još i Japanci u hrvatskim dresovima koji kada mi navijamo "Hrvatska", oni navijaju "Kruacia". Presmiješno. Totalni sataraš. Odnekud se kod nas stvorila ona velika kockasta zastava, igrači izlaze na teren, iznose se zastave Hrvatske i Meksika. Svi gore od nestrpljivosti. Kreće himna i ovu kockastu zastavu razmotavamo nama iznad glava, tako da ne vidimo ništa šta se na terenu događa. Ali zato na miru možemo studirati tko se sve potpisao na zastavu. Ima tu svega; Caffe bar Tomislav, Orahovica, Ajmo Hrvatska!, imena osoba, kvartova, dosta toga i na japanskom, cijela zastava je išarana i ispisana. Kako je himna završila, tako su svi jedva dočekali da uklone zastavu i oslobode sebi pogled na teren.



Utakmica je počela i tako je počelo iz sveg glasa neprestano navijanje. Prvo poluvrijeme protječe 0:0. Mi nismo prestajali da pjevamo i navijamo. Ubjeđeni smo kako pružamo glasnu podršku u stadionu koji prima 40,000 ljudi, realno mislim da se nas 50 nije ni par redova dalje čulo. U poluvremenu se polovica navijača naglo preobrazila u vrhunske trenere. Sa svih strana stižu žustri prijedlozi šta i kako. Ovoga izbaciti, onoga uvesti, povuci lijevog bočnog u sredinu, iz napada u obranu, iz obrane na gol, sa tribine u napad... Meni to sve kud nema smisla, tud još nemam više glasa da bilo šta kažem, čak i kad bih imao potrebu za tim. Kako su nas redari vidjeli da smo svi po cigaru zapalili, odmah su nas došli upozoravati da je pušenje u stadionu strogo zabranjeno. Svako malo nas zamoljavaju da ugasimo cigarete i svako malo ekipa pali jednu za drugom. I onda se događa nešto nevjerojatno. Taman kada su se ponovo pojavili i mislimo sada će nas istjerati van, oni donose male pepeljare i zamoljavaju nas da ne bacamo opuške po tribinama, nego da gasimo u pepeljare!

Počinje drugo poluvrijeme i očekivanja su velika. Ipak smo ovdje kao treći sa prošlog svjetskog prvenstva. Hrvatska ne igra ni blizu tim očekivanjima, osim što je uvijek gušt gledati kako Prosinečki prodaje svoje minijature svima oko sebe. Sredina drugog poluvremena, lopta dolijeće u naših 16 metara, napadač Meksika se u punom zaletu zabija u nogu od Živkovića, koji je sigurno imao časne namjere kada je tu istu nogu zakucao Meksikancu u prepone. No, gle, sudac nije prepoznao dobronamjernost udaranja meksičkih nogu umjesto lopte, te je Meksiku dosudio penal, a Živkovića nagradio crvenim kartonom. Svi doživljavamo gol iz penala kao ogroman šok. Jedan Ultras iz Vinkovaca se ne predaje, nego tek sada forsira navijanje. U početku ga još i pratimo, ali što se utakmica bliži kraju, to i mi sve više kao hipnotizirani samo buljimo u teren, svjesni da će ovo završiti porazom. Utakmica je gotova, a mi kao pokisli i silovani onim što smo gledali. Svi sjedimo sjebani i svatko je u svom filmu. Osim onih par trenera koji i dalje razglabaju koga je trebalo na lijevi, a koga na desni bok staviti. Stadion je već prazan, jedino još mi sjedimo i buljimo u teren. Oni redari što su nam donijeli pepeljare, suosjećaju s nama i ne žele nas dodatno tjerati, nego nas ostavljaju da proživljavamo naše razočaranje. Ali budući da su bili totalno drugačija dimenzija redara koje smo u životu doživjeli, ne želimo ni mi njima više biti na teret, nego kupimo prnje i odlazimo podvijenih repova sa stadiona.

Idemo prema busevima, a svaki oblik komunikacije je teški napor. Nakon nekoliko sati urlanja i navijanja, toliko smo promukli da jedva uspijevamo procviliti koji ton. Čoša predlaže da se pobacamo u rijeku, što s obzirom na situaciju i ne bi toliko loše bilo. On stvarno odlazi do ruba kanala, izuva patike i uranja noge u potok. Još je dodatno legao i gušta tako izvaljen na betonu, dok mu ostatak ekipe plješče. U jednom trenutku dotrčava TV ekipa, redari i nekakvi ljudi u prslucima Crvenog križa. Putem megafona ga zamoljavaju da ne čini to i da se odmakne od rijeke. Sad ne znam jel se boje za njegovu sigurnost ili za sigurnost potoka. Čovjek je samo pri temperaturi od + 30 legao kraj potoka i umočio noge u plićak. S druge strane kanala čuje se pjesma, trube, bubnjevi. Meksiko slavi. Nama ne daju ni blizu potoka. Odlazimo do busa i počinje opet pjesma. Ipak smo ovdje da se zezamo, a ne da plačemo što se nekome baš i nije trčalo danas i što je neko očigledno došao pun sebe, misleći da će se ova utakmica sama od sebe dobiti samo zato što smo na prošlom prvenstvu bili treći. Čoša se u busu pretvara u pravi cirkus. Zabio je glavu kroz otvor na prozoru i mekeće sa već ionako izgubljenim glasom, dovikuje policajcima koji stoje kao prometnici uz cestu da su svi na baterije i glumi robota po autobusu. Mi se raspadamo od smijeha, a Japanci koji su se u početku bojažljivo smijuljili misleći kako je ovaj huligan ili već sam po sebi opasan, sada isto umiru od smijeha. Čak su se svi okrenuli prema njemu kao da traže još, a Čoši nije trebalo dvaput reći.

Stigavši na stanicu, pokušavamo biti flegme, kao da nas nije nešto pretjerano briga, ali ne ide. Pored sve zajebancije, svi su u dubini duše sjebani ko foke. Mi se još tješimo, da nismo došli direktno avionom samo radi tekme, jer bi se sada vjerojatno pojeli od muke. Ovako smo makar proživjeli i druge stvari. Ostali su otišli bauljati gradom u potrazi za hranom, a nas pet smo odlučili ne večerati, nego tu lovu investirati u telefonsku karticu da se malo javimo našima kući. Skupili smo svaki po otprilike 500-600 Yena (5-6 Eura) i nabavili karticu na kojoj ima svakome po 15-20 minuta razgovora. Na kartici je jedno 550 brojeva, koje treba prije pozivnog broja utipkati. Malo je reći da smo 20 puta pokušavali prvo sve te brojeve bez greške utipkati. Prvo bi sami probali, pa bi se sjebali, pa opet iznova. Pa bi onda jedan čitao brojeve, a drugi tipkao i onda bi na kraju zajebali pozivni broj. Nakon što bi po tko zna koji put nanovo sve te brojeve tipkali i samim čudom sve točno odradili, linija je bila zauzeta. Mislim da već sigurno sat vremena stojimo ispred ove govornice. Nailazi i jedan čovjek iz HNS-a, toliko ga je utakmica ubila u pojam, da je čak sjebaniji od nas koji nismo jeli ne pamtim kada zadnji put i još se ovdje sat vremena drkamo sa ovom nenormalnom karticom. I sam kaže da su svi toliko bili samouvjereni i sigurni, kako smo mi sada sami vrh svjetskog nogometa, da je ovaj poraz bio kao šakom u oko.

Nakon što nas gospodari sapunica prizemljiše sa jednim sočnim šamarom, mogli smo samo već unaprijed otpisati susret sa Italijom. Ali mislim da nam to nije toliki problem, koliki je ova jebena kartica na koju smo spržili lovu za večeru, a na kraju se nismo ni čuli sa svojima. Nabavili smo pive i sjeli na pločnik uz nekakav zidić. Osjećam divan osjećaj slobode, biti daleko od kuće i ne sjediti na za to predviđenim klupama ili u kafićima, nego sjediti na sred betona i spavati vani pod zvijezdama. Nitko ni riječi, samo promatramo silne ljude koji prolaze ispred nas. Povlačimo prstima po betonu i ne možemo se načuditi da na prstima nema nikakvih tragova prljavštine ili bar mrvicu prašine. Šta ti je Japan...

"Ma možda smo baš slučajno sjeli na komad betona kojeg svakih par sati iz nekog razloga čiste, peru i poliraju. Baš drže do ovog komada betona."
"Japanski sveti komad betona."
"I mi stoka sada nađemo sjesti baš tu, na njega."
Taman dolazi jedna grupa Japanaca ravno do nas.
"Sad će nas sigurno upozoriti da im sjedimo na svetom japanskom betonu."

Grupica je došla da se upozna s nama. Još prošle godine su osnovali klub "Croatia" u Japanu i totalni su obožavatelji Hrvatske. Njih par ima čak i svoje članske iskaznice, uredno sa adresom i potvrdom da je klub registriran. Nisu doduše nikada bili u Hrvatskoj, niti imaju kakve veze sa Hrvatskom, ali imaju majice, šalove, kape, privjeske na ključevima, čarape, naočale, kompletni su u crveno bijelim kockicama. Čak poslije prvenstva namjeravaju napokon posjetiti Hrvatsku i to ni manje ni više nego Imotski, jer je Zvonimir Boban od tamo?!



Mi smo... jebiga, mi smo... čini mi se da je netko dobacio „Super!“
„Krute mazo. Imotski.“
"Jel netko od vas ikada pomislio da tamo negdje u Japanu postoje ljudi koji nas vole bez obzira što nas nikada nisu doživjeli, bez obzira ko smo i kakvi smo?"
"Ja iskreno mislim da je sve ovo samo dio halucinacija, koje proizlaze iz gladi, a koja je postala sastavni dio našeg života zadnjih dana."
"Možda ovo nije ni bila grupica Japanaca koja voli Hrvatsku."
"Možda su nam ustvari prišli neki ljudi i rekli da ne sjedimo tako ko klošari na sred staze, ali eto mi smo si to preveli malo drugačije."
"Ja ne znam o kojim Japancima vi pričate, ja sam ubijeđen da je tu maloprije bilo 5 porcija graha, koje su na kraju tužne odskakutale niz ulicu, jer ne vide sebi neku perspektivu ovdje."
"Joj grah sada... Pa što ih ne zaustavismo?"
"Sigurno ih je onaj čučavac poslao."
"To ti je moderan WC, nije pasivan, nego vrbuje posjetitelje."

Krenuli smo prema našem proplanku i dok se pozdravljamo još s nekim ljudima na stanici, opet dolijeću oni divljaci na krosama od sinoć. Opet sa bijelim maramama zamotanim oko glava. Pritišću gas sve dok motori ne probijaju bubnjiće svima u krugu oko stanice. Ulijeću na okretište za buseve, propinju se na pločnik među prolaznike i svi im se uredno sklanjaju i nitko da bi se ni najmanje pobunio. Mi stojimo na rubu ceste i jedan od njih se zalijeće prema nama, zadnji tren skreće i prolazi tik pored nas. Mi i dalje stojimo kao da nas se to baš nije dojmilo. Pitamo Japance ko su ovi likovi i jedna cura govori kako su to navodno Yakuze, kao japanska mafija i zato se nitko ni ne usudi buniti pretjerano. Divljaju još par minuta i onda nestaju. Mi odlazimo polako ovom glavnom ulicom prema našoj livadi, kad eto ti ovih luđaka opet. Naprave krug do stanice i onda na povratku prolete opet na par centimetara od nas.

"Ja ne znam jel ovi nas kao provociraju ili je to normalno ovdje?"
"Pa ne znam jel normalno, ali mi se lagano rađa želja, da slučajno gurnem jednoga s tog motora slijedeći put kada budu imali namjeru da nas zatepu."
"Baš su naporni likovi i skroz mi kvare sliku ovog Japana."
"Slijedeći put ako nas novinari pitaju kako nam je, reći ću im da nismo baš skroz zadovoljni. Da postoji čak par Japanaca koji nas onako malkice ljute."
Sve naše stvari su u grmu kako smo ih i ostavili. Potrpali smo se u vreće kao po špagi jedan pored drugoga i zablejili u čisto zvijezdano nebo.
"Ah, kad bi naši u ovom hotelu s pet zvjezdica samo znali kako je nama dobro."
"Kud još jadni sigurno neće nočas oka sklopiti zbog tekme."
"Tolike pare izvališ za pet zvijezdica i onda na kraju ne možeš spavati."
"A vidi ovdje, ne pet, nego milijardu zvijezdica. I to džabe."
Topli vjetrić skroz lagano se šulja kroz krošnje drveća iza nas.
"E, a gdje je onaj Riba iz Zagreba, jel nije on trebao s nama?"
"Nemam pojma, nisam ga više vidio poslije utakmice."
"Sigurno negdje bleji u iste ove zvijezde kao i mi."
"Eto, skoro pa ko da je s nama. Osim ako je ispod mosta."

Opet nas sunce budi poprilično rano, ali kako nismo gledali kada imamo bus ili vlak do Tokya, možda bolje da odemo što prije do stanice. Ovaj put se nismo dotjerali u hotelu, nego smo iskoristili bocu vode za umivanje i za zube. Još sam ja dodatno oprao ruke kako bi čistim rukama isprao leće. Leće su sve, samo ne praktične za ovakav način života, budući da zahtijevaju visoki nivo higijene.
Raspitujemo se kako doći do Tokya i ispada da je super brzi vlak 10,000 Yena (100 Eura) i stiže tamo za 2 sata, dok je bus 5,250 Yena (55 Eura) i tamo je za nekih 5 sati. Nama se apsolutno nigdje ne žuri, a 50 Eura nam znači izuzetno puno. Čak i kada usporedim sa Rusijom, gdje smo navodno putovali u prosjeku 60 km na sat i na kraju nam je sve skupa trebalo oko 170 sati da prevalimo transsibirsku rutu. Onda je ovih 5 sati kao treptaj.

Oznake: nogomet, japan, rusija, prvenstvo, vlak, Putovanja, daleki istok, transsib


- 10:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #

04.07.2018., srijeda

Prva noć u Japanu

Sunce je već zalazilo lagano, a mi smo se sa svim našim stvarima uputili opet prema željezničkoj stanici, da vidimo šta je sa Čošom i Alenom. A tamo, odnekud se stvorilo čak 20-30 naših. Ekipa je totalno šarena, iz svih dijelova Hrvatske. Odlazimo u obližnju trgovinu da kupimo pivu, kad u trgovini sav sretan prilazi nam Japanac i pokazuje nam dres nekog japanskog kluba, kojeg nosi na sebi. Svi mi iz kurtoazije kimamo glavom, bravo bravo, dižemo palčeve, iako veze nemamo koji je to klub. Ali da bi mu još više pljeskali, okreće nam leđa, da nam pokaže kako iza piše Stojković! Iste sekunde ga jedan Bilić, momčina od 2,07 iz Sinja, podiže u zrak i okreće naglavačke kao da je igračka. Dok ga drži naopačke za noge, ostali su u sekundi skinuli dres sa njega, iznijeli dres iz trgovine, bacili ga na pločnik, polili alkoholom i zapalili. Malo je reći da je Japanac ostao gol do pasa i izuzetno zabezeknut, dok je promatrao kako Stojković izgara ispred trgovine. Objašnjeno mu je da Stojković baš i nije hrvatski reprezentativac, ali kao odštetu, neko iz mase mu je samo dobacio hrvatski dres i gurnuo pivu u ruke. Kako su se nabavile pive, zapalio Stojković, Japancu navukli kockasti dres preko glave, krenulo je navijanje dok stojimo ispred trgovine.

"Svako jutro mislim na tebe..."
"Ajmooo Japaaan!"
„...Tisuću generacija noćas ne spava,
cijeli Japan sad je sa namaaaa, sa naaammaaaa!“
Auti usporavaju i zaustavljaju se na ulici, trube, vozači otvaraju prozore i dovikuju „Kroooejšaaaa!“
"Moja dooomoooviiinaaa, moja dooomoooviiinaaaa,
ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora,
mooojaaaa zemlja Hrvatskaaaa!"

Japanac se vrlo brzo oporavio od prvotnog šoka, nakon što je shvatio da nismo nikakvi huligani, nego je ovo sa dresom više zajebantske prirode bilo. Ne bi li ga još dodatno uvjerio da je s nama siguran, Bilić ga svako malo zagrli i potapša po ramenima, a jedan pored drugoga izgledaju kao žirafa i bubamara.
Nekome je slučajno ispala flaša vina i razbila se, par minuta poslije prilaze nam dvojica policajaca. Ovaj jedan je skrušeno sklopio dlanove i naklonio nam se, te nas skoro pa u izvinjavajučem tonu što nas uznemiravaju, zamoljava da se sklonimo sa ulice i pođemo s njima. Mi se ne bunimo ni najmanje, ali prvo se moraju slikati s nama. Naguravamo se svi da stanemo na jednu fotografiju, Čoša još skida kapu murijašu i stavlja sebi na glavu. Odvode nas malo dalje do parka i tu nam objašnjavaju da možemo ostati i raditi šta nam je volja. Najljubaznije se pozdravljaju s nama i ostavljaju nas na miru.



Mi ne možemo vjerovati. Negdje drugo bi nas već okružilo desetak specijalaca i za svaki slučaj budno držalo na oku. Knjaz nas nagovara da mu odsviramo tu pjesmu, koju smo osmislili u Vladivostoku. Kako smo par puta ponovili refren, tako su se automatski i ostali priključili. Knjaz nas forsira non-stop da ponavljamo tu pjesmu, sve dok nije sve uredno snimio na kameri. Mi naravno presretni da pjesmu, koju smo onako ofrlje u dvije minute osmislili u sobi hostela u Vladivostoku, pjeva dvadeset ljudi i još nas Knjaz snima za svoju reportažu iz Japana. Ah, te male stvari koje čovjeka čine sretnim...



Kako je pjevanje, navijanje i zagrijavanje uz pivu za sutrašnju utakmicu uzimalo maha, tako je Japanac postajao sve opušteniji i luđi. U jednom trenutku, valjda ne znajući drugačije izraziti svoju sreću i delirij, skide se čovjek potpuno gol i poče se udarati šakama u prsa poput Tarzana. Nema na njemu jedna jedina dlaka, ni na prsima, ni po rukama ili nogama, ali zato na "dotičnom" mjestu, čitav žbunj. To nisu stidne dlake, bogami ništa se tu ne stidi, to je prava afro frizura. Nema ni "maloga", samo šumetina. Nama suze sipaju niz obraze od smijeha. Jure koji snima sa Knjazom, ne može držati kameru koliko mu se ruke tresu od smijanja. A Japanac skače i vrišti gol, kao da je progutao ecstasy, koji je sada dosegao svoj vrhunac. I mi smo se pridružili skakanju i nudisti u čast počeli skandirati:

"Nippon, Nippon (Japan na japanskom) ollleeeee, Nippon, Nippon olleeeee!"
Dok Japanac pleše gol, u tom skakanju i ludilu, prilazi mu jedan Riječanin i salijeva mu čitavu pivu na glavu. Iako se Japanac ne buni pretjerano i dalje mlati čunom, dolazi Čoša i odguruje ovog Riječanina. Kreće naguravanje i hrvanje, a mi svi uskačemo da ih odvojimo.

"Koja ti je pizda materina?" Sav će zadihan Riječanin, dok ga još adrenalin pere.
Čošu držimo na sigurnoj udaljenosti.
"Ajde brale ne seri, pa moremo ljudi biti, nismo stoka, razumiš."
"Koji je tebi kurac, jebote napao si me iz čista mira?"
"Nisan te napa iz čista mira, nego san te napa zato što praviš majmuna od čovika", pokazuje na Japanca koji i dalje mlati čunom okolo "ako će on sam od sebe pravit majmuna, u redu. Ali ne možeš mu ka da je zadnji kurac na svitu, salit pivu na glavu, razumiš, ka da je kaka maskota koju ćemo sada šutat tamo vamo. Jebiga stari, on je sam a nas je 20. Nije u redu."
"Još smo mu spalili Stojkovića", dobacuje neko kroz smijeh.

Sve se brzo smirilo, ali moram priznati da ostadoh ugodno iznenađen. Mislio sam da kreće pičkaranje kao posljedica alkohola, eto ovaj put na relaciji Torcida – Armada. Kad ono, razlozi za nepovjerovati. Etika, moral, Čoša u ulozi viteza. I to upravo on, koji je najluđi i najdivljiji, na kojeg bi vjerojatno svatko prvi ukazao prstom kada bi se tražio huligan ili netko tko je u stanju bezrazložno zviznut kamen u nečiji izlog. Eto, još jedna jebena predrasuda. Srušena.



Nije prošlo dugo, razišli smo se svatko na svoju stranu, prema hotelima i hostelima. Mi smo se uputili prema onom komadu livade iza hotela, kojeg smo slučajno otkrili. Čitavim putem, cestom divljaju neki motoristi na krosama, sa bijelim maramama zamotanim preko lica. Stalno dodaju gas i ubrzavaju dok motori proizvode iritirajuće vrišteće zvukove. Zatim naglo koče, škripe gumama dok se vrte u krug, pa tu i tamo prolete tik pored nas kao da nas žele isprovocirati. Mi ih skoro pa i ne doživljavamo, što njih opet inspirira da to sve ponove jedno desetak puta, dok na kraju nisu jednostavno nestali. Čudi me da u ovakvoj jednoj državi i upravo dok traje svjetsko prvenstvo, policija tolerira ovako nešto. Ovo mi je izgledalo kao da u neki gradić iz western filmova uleti horda divljaka, kojoj je jedini cilj da maltretira lokalno stanovništvo. Divlji zapad na dalekom istoku. Pronašli smo naš ograđeni komad livade, sa travom koja liči na pokošeno sijeno. Iako je noć topla i vedra i unatoč zvijezdama koje se čak i iznad blještavog grada vide, ne znamo baš kakve je naravi vrijeme u Japanu. Možemo se samo nadati da neće iznenada, iz čista mira prolomiti kakav ljetni pljusak. Posložili smo se pored jednog drveta, prostrali vreće za spavanje i još dugo buljili u nebo, nekako ni sami ne vjerujući da smo u Japanu. Ali istovremeno sretni kao male bebe što ćemo prvu noć u ovoj zemlji, eto, spavati na otvorenom.

Sunce nas budi već poprilično rano u jutro. Srećom smo ispod široke krošnje, tako da su nam glave u hladu. Pokušavamo na silu još izgurati koji sat, bar do 8. Kako sam progledao, tako sam ostao nepomičan blejati u zemlju i travu. Zatrpan sam u vreći za spavanje, u majici kratkih rukava i boksericama. Jutros sam se u 4 probudio i bilo je užasno zima, na što se i Brane nadovezuje da ga je jutros isto hladnoća probudila. Gledam tako u dvije bube kako se ganjaju po travkama i pri samoj pomisli da se sada trebam ustati, obući, organizirati umivanje i pranje zuba, nekako mi je draže gledati u ove dvije bube.
Po vreći mi gmiže nekakvo skroz čudno stvorenje. Izgleda kao glista, dugačko možda 5 cm, ali skroz dlakavo i šareno. Kao da na sebi ima neku bijelu, žutu i crvenu tkaninu, uredno poslaganu u pruge, a umjesto glave nalazi se mala četkica. Totalno odvaljeno stvorenje. Nabacili smo ručnike preko ramena i uzeli četkice za zube, plus moja još očna kozmetika i uputili se preko ograde u hotel. Kao da smo u kampu.



Poučeni jučerašnjom ljubaznošču zaposlenika hotela, nije nam palo na pamet švercati se ili ušuljati se do WC-a. Otišli smo ravno do recepcije i izrazili našu želju da se umijemo i operemo zube. Naravno, nije bio nikakav problem. Još smo upitani da li nam možda trebaju ručnici. Mi smo odmahnuli rukom, jer nismo mi neki tamo klošari, imamo mi svoje ručnike! Dok smo Toma, Suman i ja okupirali kupatilo, Brane i Ivanović stoje u predvorju hotela i pregovaraju sa jednim Ircem, da li bi možda kupio jednu kartu viška što imamo. Kako smo od početka pretpostavljali da nas ide šestero, tako smo u startu naručili toliko karata. Dok je par metara dalje Prosinečki okružen novinarima, tako su ova dvojica okružena Ircima i Japancima. Jedni bi kartu, a drugi traže Braneta i Ivanovića autograme?! Mi smo se vratili na livadu, a njih dvojica su nakon druženja sa svojim obožavateljima, otišli po doručak. Sjeli smo na naš proplanak i jedemo svatko po dvije šnite kruha, sa po listom sira.

"Šta li sada jadna naša delegacija i reprezentativci jedu?"
"Baš se i ja pitam, ko zna da li im se išta sviđa od onih 300 stvari koje imaju na izboru."
"Sigurno nas sada gledaju kroz prozor i slina im ide na usta kada vide nas kako se davimo u mezi."
"Psuju i posao i smještaj, šta bi dali za ovaj list sira na sred livade."

Ruksake sa svim stvarima sakrili smo u žbunje iza drveta ispod kojeg smo spavali. Ipak je ovo Japan. Navukli smo punu ratnu opremu, dresove, zastave oko pasa, šalove oko vrata i krenuli prema željezničkoj stanici.



Oko stanice ima 30-ak naših, manje više onih od jučer. Iako je rano prijepodne, pjesma i navijanje ne prestaju. Meksikanaca je puno više. Većina ih ima sombrera na glavi, dok je jedan do te mjere kreativan ispao, da na svojoj glavi nosi prepariranu glavu od jelena. Ali imamo i mi naše kreativce. Nailazimo na frajera u kockastom dresu, sa vaterpolskom kapom na glavi. Sjedi na rubu pločnika i malim švicarskim nožićem grebe po konzervi paštete.

"E, ovo je naša ekipa", prepoznajemo brata po pašteti.
Domagoj je iz Zagreba, znan kao Ribafish, piše kolumne za neke novine ili tjednik. Kao ni mi, ni Riba nije imao smještaj, nego je spavao ispod mosta uz rijeku.
"Jebemti, ja sam mislio jutros da ću se zalediti. Ne da je hladno bilo, nego je bilo jebeno hladno, pogotovo što sam biser još našao spavati kraj rijeke."
"Mi smo našli nekakvu livadu, blizu hotela gdje nam je repka. Nama je dobro bilo, osim tog smrzavanja u jutro, ali inače možemo samo preporučiti."
"Ima li još mjesta na toj livadi, jer ako ima, mogao bih vam se večeras pridružiti."
"Ma nema frke, a jel ti ko šta rekao u vezi toga što si spavao vani? Navodno ovdje baš ne vole da im se spava po ulicama i parkovima."
"Niko ništa, čak jutros kako je ekipa prolazila biciklima valjda na posao, svatko je zvonio i pozdravljao. Na kraju ih je toliko prolazilo, da sam morao pobjeći od te zvonjave, izbili su mi mozak."

Riba nam još pokazuje jedan trik koji je jučer otkrio. Automati za piće prihvaćaju našu kovanicu od 2 kn, jer ju prepoznaju kao japanski Yen. Što je opet puno prihvatljivije, nego 20 kn koliko bi u stvarnosti morali platiti u japanskim kovanicama. Stojimo tako na uglu ulice i hoćemo pripaliti cigarete, ali izgleda da smo svi ostali bez upaljača. Promatra nas jedan od dobrovoljaca u žutoj jakni. Usput rečeno, valjda tko god zna koju riječ engleskog jezika, prijavio se kao dobrovoljac za svjetsko prvenstvo, tako da ih je na desetine u žutim jaknama na svakih par metara. Gleda nas tako kako smo stavili cigarete u usta, ali nikako da zapalimo, pretražujemo džepove, gledamo okolo da li možda netko puši, pa da žicamo vatre. Japancu ne bi teško otrčati od jedne do druge trgovine, od čovjeka do čovjeka u krugu od 50 metara, sve dok nije našao šibice i dotrčao nazad do nas. Šibicu drži u desnom dlanu, lijevi dlan je stavio ispod desnog, tako da imam osjećaj kao da nas traži da mu damo hostiju. Pruža nam šibice uz smiješak i poznati japanski naklon glavom. Branetu cigareta ispada iz usta. Meni visi zalijepljena za donju usnu. Ostajemo svi skamenjeni, ne uspijevamo se ni zahvaliti. Kad smo malo došli sebi, klanjamo se svi i klimamo glavama kao kokoške kada kljucaju po podu. Nevjerojatno! Japanci su zaaaakon! Mase i mase ljudi, grupa za grupom nam prilazi i žele se slikati s nama. Mislim si kako li je tek onome sa prepariranom jelenjom glavušom na sebi. Svi uredno prvo pitaju da li je ok da se slikaju s nama, pa kada im nabacimo smiješak i kimnemo glavom da može, zaplješču rukama, presretni se poredaju uz nas. Pa jedan slika, drugi stoje kraj nas. Pa se promjene, pa tako nekoliko puta dok se svi ne izredaju. I opet je nevjerojatna činjenica da svi imaju ove najobičnije, najplastičnije fotoaprate. Naši hodaju okolo sa najrazvikanijim "ovjekovječalima", Nikon, Canon, Sony, Leica, Olympus. Većina ih ima još polu profesionalne uređaje sa barem nekoliko dodatnih objektiva. Valjda ih je bilo stid doći u Japan, sa bilo čim slabijim. Da pokažu kako smo, iako mala i ne baš bogata zemlja, možemo si mi itekako priuštiti najnovije trendove i tehnička dostignuća. A Japancima s druge strane veća šega ko će jeftiniji i jednostavniji aparat imati.
E, to je uvijek razlika između velikog naroda i malih jebivjetrova. Zato švedski ministri na posao idu biciklima, dok se naši voze u blindiranim limuzinama. Isto kao kada promatraš velike i male pse. Nečeš nikada vidjeti velikog ovčara ili bernardinca kako bezveze šizi i laje. Teške hladovine. Dok oni mali "kozmetički psići" proživljavaju konstantan kompleks manje vrijednosti, te se 24 sata na dan ubiše od bezrazložnog lajanja i općeg popizditisa.

Kod željezničke stanice vlada već pravo kockasto-zeleno ludilo. Iako ove kockice u moru zelenih dresova izgledaju više kao sičušna dekoracija, svejedno se stanicom ori "Ja te vooolim, ja tee vooliim, ja tee voollliiiim Hrvaatskaaa."
Onaj list sira i dvije šnite kruha su mi toliko iznenadili želudac, da mislim možda kako bi bilo bolje za svaki slučaj otići sada na WC, nego da me kasnije uhvati na stadionu. Pronalazim nekakav trgovački centar u blizini, mislim si ovdje mora biti WC negdje. Signali iz želudca su sve jasniji. Dapače, ne ostavljaju trunku mjesta nekakvoj sumnji. Upadam u WC, kad ono čučavac! Ali ne oni zasrani, tmurni čučavci na kakve je čovjek navikao kada god je u pitanju čučavac. A ne, ovo je fini, čisti, mirišljavi i blještavi WC, ali je jebote čučavac! Ne kontam, nije mi ovo nikako jasno. Čak ima i ručke da ne čučiš i održavaš ravnotežu svojom snagom, nego da se fino pridržiš. Čak ima i milijardu nekakvih dugmadi i komandi, koje naravno ne razumijem, jer su samo japanski znakovi ispod. Nemam sada baš vremena da puno razmišljam, a kamoli da idem u novu potragu, za eventualno nekakvim WC-om sa školjkom. Ne stižem ni odmotati zastavu zavezanu za remen od hlača, nego svlačim i hlače i zastavu, šal mi ostaje oko vrata, hvatam se za ove drške i ne mogu i dalje da vjerujem da moram čučavac koristiti. Uopće ne kužim, kako da obavim i kratku i veliku nuždu istovremeno, jer su mi hlače i gaće i zastava zgužvane oko gležnjeva. Ako krenem te nužde obavljati, biće i po gaćama i hlačama, a bogami neće ni zastava bolje proći. A prevaliti tolike kilometre da se dođe na svjetsko prvenstvo i onda krenuti na utakmicu sa zasranom i zapišanom zastavom, baš i nije za pohvaliti se. Patim se sa samim sobom, pokušavam da zauzmem pozu kako ću to moći obaviti bez da se opet sav zaserem kao u kupeu, preznojavam se, bacam šal sa sebe, ove drške sam zgrabio kao da se držim na litici iznad provalije. I sve to jer sam se "prejeo" od lista sira i dvije šnite kruha. Prolazi mi kroz glavu da izletim ovakav van i zamolim nekog Japanca da mi demonstrira kako se inače koristi ovakav hi-tech čučavac. Srećom uspijevam prvo jedno, pa drugo obaviti, ali kako sada obrisati guzicu? Skvrčio sam se nekako prema naprijed ne bi li još upao na leđa, jednom rukom se i dalje držim za šipku, drugom se borim sa papirom, noge su mi već otrnule, izgledam kao curica koja je na brzinu čučnula da se popiški. Sav sam se preznojio, mokar sam kao da sam zabunom odjeven stao pod tuš. Gledam iznad sebe gdje da povučem vodu i tek sada kužim da nema nikakve špage, nego to mora biti neko od ovih raznobojnih dugmadi. Pritiščem zeleno i odjednom mlaz vode izbija odnekud i zalijeva me po dresu. Smijem se samom sebi, mislim si već da ovo možda nije skrivena kamera. Sad me čisto strah nešto drugo pritisnuti. Pritiščem crveno i ne događa se ništa. Nadam se samo da ovim nisam upravo negdje lansirao nuklearnu raketu. Gledam žuto dugme i kontam sada ako ovo pritisnem, valjda se neću ovakav gologuz teleportirati ravno na nekakav trg prepun ljudi. Pritiščem žuto i snažan pritisak munjevitom brzinom odklanja sve iz čučavca, iz malih rupica šprica voda i mirišljava tekućina. U dvije sekunde, WC je čist, mirišljav i blještav, kao da nitko nije ni bio. Izlazim sav mokar, zgužvan, obliven znojem i sa pramenovima zalijepljenim za obraze i vrat. Ostatak me gleda sa blagim smješkom.

"Ma jel to Sale bio na WC-u? Šta li nam ovaj put imaš za ispričati?"
"Joj šuti..."
"Izgledaš kao da su te možda neke nedaće zadesile?"
"Imam osjećaj kao da me neko strpao u skijaškoj opremi u saunu i zaboravio tamo."
"Znači za preporučiti je."
"Obavezno, vrijedi doživjeti čučavac iz budućnosti."

Oznake: nogomet, rusija, transsib, prvenstvo, vlak, Putovanja


- 13:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

03.07.2018., utorak

Niigata

Budući da sunce prži i hrpa ljudi uživa na ovoj obali, tako smo i mi odlučili da se uklopimo i brzinski integriramo u japansko društvo. Sada kad malo bolje pogledamo, mi smo jedini koji su se odmah izvalili na leđa ko trutovi, podbočili se laktovima, napravili si ovo izležavanje udobno koliko god moguće, onako seljački ubacili po travku među zube. Japanci bacaju frizbi, dobacuju se s loptom, pimplaju, grupno se razgibavaju, dok oni neaktivni sjede na livadi i pričaju. Ali i to sjedenje je fino, uspravno, nekako gospodski. Kako da kažem, nekako mi to sve izgleda kao da se mi jedini izležavamo ovdje, jer nam se istinski ne da ništa drugo raditi i fino nam je na suncu. Dok mi ovo sve oko nas djeluje kao da u nekom priručniku za slobodno vrijeme piše, šta raditi u slobodno vrijeme, na travnatom nasipu, uz rijeku. Kako najbolje i najučinkovitije iskoristiti svaku slobodnu sekundu, jer slobodnog vremena nema puno. Zato kada se odjednom pojavi, samo učinkovito i planski. Al dobro, može biti isto tako da jedem govna i tražim dlaku u jajetu po receptu starih stereotipa koje svi imaju o marljivim Japancima. Taman hoću da se riješim sterotipa, kad pored nas grupa djevojčica u bijelim čarapama, suknjicama i školskim uniformama. Pa zar one stvarno postoje? I idu tako u školu? Čitavo vrijeme sam mislio da je to stvar nekakve fetiš pornografije za perverznjake.



Sjele nedaleko od nas i ubiše se od hihoćanja i sramežljivog pogledavanja prema nama. A mi frajeri imamo gitaru i raspalili neke internacionalne, opće poznate. I eto ti prvo, stvoriše se iz vedra neba neke Amerikanke, pa čak i neka naša koja studira u Japanu, pa eto i ovih Japanki. Svaka sa svojim fotoaparatom i opleti po slikama, one nas, one s nama, mi njih, mi nas... Ne znaš više ko tu koga... slika. Malo dalje je i par Japanaca s loptom, niti se dodaju, niti igraju, nego bezveze jedan drugome u totalnoj zbrci, bez koncepta i pravila, pokušavaju oduzeti loptu. Toma je priskočio u pomoć, pa uz Braneta i Ivanovića, napravili od majica dva gola i predložili da igraju na male.

"Japan je jedva dočekao da dođu Hrvati, koji svojim urođenim osjećajem za organiziranost, red, rad i disciplinu, napokon mogu bar djelomično biti primjer japanskom narodu" dobacujem Sumanu koji ne ferma ni mene, ni Japance, ni ove školarke, nego jedino šta ga zanima je vodoravan položaj pod suncem.
Nakon što se ovi istrčaše za loptom, spojili smo ovu trojicu Japanaca sa ovim školarkama.
"Japanski tinejđeri su sa oduševljenjem dočekali dolazak Hrvata, koji ih spajaju i upoznavaju međusobno, te na taj način postavljaju temelje novim romansama i ljubavima, samim tim održavajući opstanak japanskog naroda", dobacujem opet Sumanu, koji je zaspao.

Na putu nazad do željezničke i autobusne stanice, susrećemo dvojicu sa kockastim majicama. Sponzori ili menadžeri iz Ožujskog. Naravno sa ogromnim akreditacijama poput postera, koje vise oko vrata i koje valjda ne skidaju ni pod tušem. Daju nam savjete da ne zovemo sa govornica Hrvatsku, jer će nas 3 minute koštati 500 Yena. Više se isplati kupiti japanske mobitele za 160 američkih dolara, tako dobijemo 80 dolara kredita već u cijeni. Zadovoljni su sa hotelom, hrana ih baš i ne oduševljava jer nisu baš od ribe i sushija. Mi to sve slušamo i gledamo ih blijedo, jer ne da nemamo za nekakve sulude mobitele, nego nismo jeli cijeli dan, a ne znamo ni gdje ćemo spavati noćas. Kao ni sutra. Susrećemo trojicu Torcidaša, Borisa zvanog Čoša, Alena i ovaj treći je znan samo kao Putnik. Putnik je navodno među prvima došao u Japan, već je par tjedana ovdje. Odmah kreće zajebancija, pjesma, Mišo, Dalmacija u mom srcu, oku, grlu, uhu, nosu. Japanci se skupljaju u hordama oko nas, milijarde fotoaparata sa svih strana. Tu su i japanski novinari koji osim što slikaju, ispitivaju nas o Hrvatskoj, Japanu, o sutrašnjoj utakmici. Ne znam, ali ovo sve je totalna navijačka fantastika. Nas najobičnije klošare intervjuiraju novinari, oko nas su 20-30 Japanaca koji neprestano slikaju, kao da smo nedavno izdali album koji je poharao top liste u ovoj zemlji, pa smo eto sada došli održati koncert. Mi to inače radimo, tako da znamo taj osjećaj. Dok mi tamburamo Mišu, tu je i nekoliko Meksikanaca koji trube svoje, tako da umjesto Dalmacije može komotno i Acapulco u mom srcu.

Čoša i Alen su u Japan dovukli dvije ogromne putne torbe pune dresova, šalova i kapa hrvatske nogometne reprezentacije. Ništa od toga nije original, nego su sa nekim likom sa splitske pijace sredili da uzmu njegovu robu i da mu onda poslije daju neku cifru koju su unaprijed dogovorili. Najbolje od svega što oni te dresove i kape prodaju po cijenama originala. I ide to fino. Svako malo uvale nekom Japancu ili kapu ili šal za 30-40 dolara. Dresovi čak znaju i po stoju otići! Ništa od toga na splitskoj pijaci ne košta više od 50 kuna. Kakvi kraljevi. Ne samo da će sebi s tom robom platiti put i par tjedana zajebancije po Japanu, nego će još i zaraditi. Hoće i oni da vide obalu, tako da se vraćamo opet do rijeke. Čoša je lud ko struja. Odmah je uletio u grupu od 10-ak žena koje grupno rade neki step i pokušava s njima da uhvati ritam. Alen to sve snima kamerom, obećali su ekipi u Splitu dokumentarac sa svjetskog. Ispijamo zadnju bocu ruske votke, Čoša sad igra sam nogomet protiv nekoliko Japanaca, pa baca frizbi, te već u slijedećoj sekundi skače opet kod onih žena koje stepaju.



Putnik trči lijevo desno, ne bi li zastava koju drži u rukama bolje vijorila. Japancima dođemo ko izumiruća vrsta ili pop-rock zvijezde. Svakih desetak minuta zastaju, dolaze po nekoliko puta da se slikaju s nama. I sada bi čovjek pomislio s obzirom na količinu slikanja i s obzirom na tehnološko superioran Japan, da su to sve nekakvi zajebani fotoaparati. Kad malo bolje pogledam skoro svi imaju najjednostavnije plastične žarkožute, plave ili crvene fotoaparate. Čak se usuđujem tvrditi da su to oni jednokratni, gdje ispucaš film i baciš fotoaparat. Eto ti stereotipa, a čovjek bi pomislio da imaju foto leće ugrađene u oku. Vratili smo se do stanice, gdje sjedamo na sred pločnika, udaramo po gitari i urlamo Daleku Obalu, Mišu i sve ostalo što se inače urla po japanskim pločnicima. Boris stavlja jedan od svojih kockastih šešira na pod i ljudi počinju stvarno ubacivati kovanice. Stavili smo još papirantih ruskih rubelja, tako da ispadne da inače bacaju i papirnate Yene. I nije prošlo dugo, počeli su i šuškavci padati u šešir.



Eto ti i TV kamera i novinara i Meksikanaca i pjesme, polako tu i tamo se i naši pojavljuju. Odjednom jedno poznato TV lice. Robert Knjaz snima svoju navijačku reportažu. Kada je čuo da smo vlakom došli, odmah nas je postrojio da mu to sve ponovimo pred kamerom. Čim smo obavili kratki intervju, otvorili smo bocu nečega, pitaj Boga čega i krenuli sa nazdravljanjem. Japanska televizija isto moli za par riječi pred kamerama, prognoze za utakmicu, kako nam je u Japanu...

"Majke mi, ovo nije normalno, pa ko da mi igramo za repku."
Upravo to je Knjaz provalio jednoj bakici, da je on jedan od reprezentativaca. Bakica ga je fino zamolila da stane ispred nje, izvukla svoj fotoaparat iz torbice i krenula da roka milijardu slika držeći fotoaparat ravno Knjazu ispred face. U međuvremenu, iz šešira smo izvukli preračunato skoro 50 dolara.
"Jebote mogli bi se mi udružiti", govorimo Borisu i Alenu "mi udaramo po gitari, vi valjate tu vašu robu i vratimo se nazad bogatiji nego što smo stigli vamo."
"Pa to ti ja kažem brale moj, evo ni sat vremena, a 50 dolara u šeširu. Odradimo tako dnevno po 10 sati, e i vraćamo se doli ka gospoda."

Uzeli smo naše ruksake sa stanice i sada bi polako trebali pronaći hotel u kojem je naša repka. Kada smo zadnji put telefonirali sa HNS-om, rečeno nam je da će nas karte čekati u hotelu gdje je repka i ljudi iz saveza. Nekome smo to usput spomenuli, ne misleći si ništa pri tome, nekako se to pročulo valjda među našima i sada kada smo krenuli prema hotelu, vidimo da nas na urednoj distanci slijedi grupica u kockastim dresovima. Ali nisu s nama krenuli, niti nas pitali da li bi ih mogli dovesti do hotela gdje je repka, što bi nama naravno svejedno bilo. Nego kao u nekim parodijama o tajnim agentima, mi znamo gdje je repka, a oni idu uredno pedesetak metara iza nas. Mi na semaforu stanemo, oni uspore. Mi mrvicu ubrzamo, oni pretrčavaju cestu preko crvenog, da nas ne izgube.

"E ovi likovi su najbolji do sada!"
"Pa mogli su jednostavno s nama poći, ne vidim u čemu je problem."
"Hajd, nek se malo igraju James Bonda."
"Hajmo bezveze lutati gradom, da vidimo koliko će biti uporni."
"Stvarno bi i mogli, jedino što ćemo se i sami onda izgubiti."
"Al vrijedilo bi, samo da vidimo kako će se sjebati, kad skuže da satima bezveze hodaju za nama."
Ispred nas vidimo hotel, ogromnu zgradu u staklu, ali ne vidimo kako da dođemo do nje, niti gdje je ulaz. Na dohvat ruke nam je, ali biće da smo došli s neke stražnje strane. Preskačemo nekakvu drvenu ogradu i eto nas u malom ograđenom dvorištu, prekrivenom dubokom travom, nekoliko drveća i nigdje izlaza. Biće da ovaj prostor ne pripada nikome.
"E pa ovo je odlično da ovdje prespavamo, mir, tišina, odmah pored hotela, fina četvrt i izgleda da ovuda nitko živ ne prolazi."
"I meni se čini da ovuda nitko nije prošao, još od kada je hotel sagrađen."
"Još je i ograđeno, da nismo preskočili ogradu, ne bi ni skužili ovu livadu."
"Pa pisalo je ono negdje, da u Japanu baš i ne vole da im se spava po ulicama, tako da je ovo ovdje odlično."
Preskočili smo i drugu ogradu i izbili ravno ispred hotela. Ova ekipa što nas je slijedila već je bila ispred ulaza.
"Pa mi mislili da ste se negdje izgubili" po naglasku raspoznajemo da su ili Zagorci ili Međimurci. Ustvari ne raspoznajemo.
"Ma mi mislili ući kroz VIP ulaz.“
"Kaj stvarno ima VIP ulaz?"
"Ma zajebavamo se, jedva smo uspjeli naći i ovaj glavni, a kamoli nekakve druge ulaze."
"Pa kaj mislite, budu nas pustili unutra?"
"Pa ne znam, ali ako budemo stajali ispred, mislim da su nam lošije šanse da to saznamo, nego da probamo ući unutra."

Hotel je pet zvijezdica, sav bliješti, sija i blista. A mi u dresovima i poderanim jeans hlačama, prošivenim sa crvenim kockama. Na leđima ruksaci sa vrečama za spavanje. Izgledamo svakako, samo ne kao netko kome je mjesto u ovakvom hotelu. Al jebiga, naše su karte tu negdje. Ulazimo kroz vrata raja, u blještavilo i raskoš predvorja. Odmah nam u susret prilazi djelatnica hotela, sa izuzetno ljubaznim osmijehom, sigurno kako bi nam na isto tako ljubazan način rekla da izađemo kroz ista ona vrata kroz koja smo i ušli.
"Heeelloooo i dobrodošli, vi ste iz Kroejša?" Na finom učenom engleskom.
Možda je ovo samo uvod, sad će svejedno reći ajmo lagano kroz ta ista vrata van.
"E, to smo mi! A vi ste iz Japana?!" I tu se ona polomi od smijeha i nakloni nam se brzinksi, pa mi njoj svatko po jedan naklon, pa izvukosmo fotoaparat i udri po slikanju. Treba li naglasiti koje je tada tek oduševljenje nastalo.
"Izvolite, please, sjedite, hoćete popiti nešto?"
Mi malkce skeptični, ako sad pristanemo na piće i na kraju dobijemo račun u japanskom hotelu s pet zvjezdica, možemo odmah navući štikle i minjake i otići prodavati dupe po japanskim ulicama. Zahvalili smo se ipak, sigurno je sigurno, rekosmo da nam ne treba ništa, iako su nam usta toliko suha da nam se već slina počela skupljati po usnama.
"Jeste danas stigli iz Hrvatske?"
"Ma ne, putovali smo preko Rusije sa transsibirskom."
I to je bio početak našeg monologa, jer je simpatičnu damu zanimalo sve živo o putu, kako, šta, koliko, čega, koga, s kim, s čim...
"A šta vam je ovo, izgleda kao japanski, ali ne razumijem?" Pokazuje na naše bijele majice, na kojima je veliki crveni krug ispod kojeg sa iskrivljenim i poluzaobljenim slovima (tako da ispadne kao da je japansko pismo) piše "Vlakom na rižu".
"E pa to je da smo vlakom išli na rižu, a to znači u Japan, pošto se valjda podrazumijeva da vi rado jedete rižu."
"Ajme pa to je genijalno! A šta još na leđima piše?"
A iza nam stoji karta Hrvatske i pored piše „Big in Japan“.
„Pa to je Hrvatska i znači da će nam u Japanu biti super. I na prvenstvu i generalno da ćemo se super zabavljati s vama.“
„Jaoooo pa jel imate još tih majica?“
"Pa baš i ne..."
"Pa jel bi te htjeli prodati?"
"Pa to nam je onako uspomena, imamo svako po jednu."
"Jao šteta, što niste napravili takvih više, mogli ste ovdje prodavati! Ja bih odmah kupila jednu. A znam da bi i ostali Japanci kupili sigurno."

Nekako mi prvo na pamet padoše Čoša i Alen, možda da ih pošaljemo ovdje sa onom njihovom robom. Ne da nas nisu istjerali, nego su nas dočekali poput VIP gostiju. Još ova "naša" Japanka, zove kolegice da im pokaže naše majice, pa da smo došli preko Rusije, pa ovo, pa ono, a mi ne možemo vjerovati da ovakvi poderani i prašnjavi još stojimo u ovom predvorju. Nije prošlo dugo, ugledali su nas i ljudi iz HNS-a, dolaze odmah do nas da nas pozdrave, među njima je i gospodin koji nas je dočekao na aerodromu. Kako je ostalima spomenuo da smo preko Rusije došli, morali smo opet cijelu rusku priču ponovo prepričavati, tako da mi se čini da je ovo s Rusijom najbolja stvar koju smo u životu napravili. Zanimljiviji smo od luna parka.

"Ostali su još zajedno sa reprezentacijom na sastanku, pa kad završe, vidjet ćemo za te vaše karte."
Odjednom prolaze reprezentativci Bokšić, Živković i Rapajić, mašu nam, a mi od silnog slikanja svakoga i svačega, upravo sada ne možemo pronaći niti jedan fotoaparat. Ljudi iz saveza nam pokazuju da odemo do nekih kožnih fotelja u drugu prostoriju, tamo nas čekaju dvije gospođe sa našim kartama. Dvije gospođe nas zamoliše da potpišemo i bez puno priče nam dadoše naše toliko isčekivane karte. Kad samo pomislim koliko smo puta zvali i gnjavili HNS u vezi tih karata, da mi je ovo prosto nerealno. Otišli smo opet do recepcije, gdje nas djelatnice hotela paze i brinu se o nama kao da smo kap vode na dlanu.
"Ja od sada samo odsjedam u hotelima s pet zvjezdica."
"Dragi Toma, apsolutno se slažem s tobom, ispod ovoga nivoa ne idem ni ja više."
Ivanović priča sa Japancem na našem najnormalnije i Japanac je najnormalnije inače iz Zadra?! Osjećam se kao Alisa u zemlji čudesa. Sve ono što bi inače rekao „ ma nema šanse da je to tako“, je upravo tako. Sve nekakve predrasude i uvjerenja koje sam imao, padaju kao kule od karata. Svijet je stvarno jedna čudna šarena lopta i nije čudo što kažu da putovanja proširuju horizonte.
Odjednom se pojavljuje njegovo veličanstvo, Davor Šuker. Ide ravno k nama.
"Pa gdje su moji Rusi!"
"Vidi zna za nas!" Prošaputa Ivanović sav u čudu.
A mi se topimo, da smo mala štenad sada bi mahali repovima, piškili nekontrolirano od sreće i propinjali se Šukeru na koljena. Da nas uzme sebi i da ga možemo lizati po obrazima.
"Davore, hvala puno na onim dresovima od akademije!"
Na kraju smo prije puta u Rusiju stvarno dobili iz Zagreba pet kompleta, dresovi i gaće Šukerovog brenda S9. Zlatno-plavi dresovi sa devetkom na leđima. Nekad je potrebno samo uljudno pitati...
"Ma nema problema, jeste vi meni dobro?"
"Ma da dobro, odlično!" Kako se Šuker pojavio, tako se oko nas odjednom stvorilo 20-30 ljudi, bljeskovi fotoaparata ubijaju sa svih strana.
"Davore, prije nego utekneš iz ove ludnice, jel može jedna slika s tobom?"
"Pa moram se sa mojim Rusima slikati, tu nema uopće diskusije."
Vuf, vuf!



Djelatnice hotela nas čitavo vrijeme prate i stoje na raspolaganju, tako da su upravo one odmah uzele fotoaparate i opalile par slika sa Šukijem. Izašli smo ispred hotela da pobjegnemo tom metežu i zapalimo koju. Za nama istrčaše i recepcionarke i govore nam da ne možemo tek tako otići, a da im ništa na gitari nismo odsvirali. Postavili smo ih na sred ulaza, napravili polukrug oko njih i počeli tamburati "Tonku" od Daleke Obale. One presretne, cupkaju, gegaju se s noge na nogu i tu i tamo ispucaju jedno desetak fotografija. Kako se čula gitara, tako je iz hotela izletilo još više hotelskog osoblja, a odnekud su se stvorili i Irci. S Ircima smo se vrlo brzo prešaltali na Beatles-e i počeo je opći tulum ispred ulaza u hotel. Svi arlaučemo "Hey Jude", a Irci nas zatrpavaju s limenkama piva, samo da ne odemo nikuda s gitarom. Osoblje hotela oduševljeno, plješču, skaču u mjestu, slikaju! Ko kaže da su Japanci samo opsjednuti poslom?
"Sutra će sigurno dobiti opomenu pred otkaz i svi se pobacati sa krova hotela", otvara Brane onu jednu limenku i sa laganim kesom na licu uzima gutljaj.

Posudili smo Ircima gitaru i pustili ih da dalje skaču i sviraju, a i mi ostali smo se prihvatili pive i sjeli malo sa strane. Prilazi nam jedan stariji gospodin u odijelu, pita nas odakle smo, kako smo stigli i jesmo li možda gladni. Prva dva pitanja smo već i zaboravili šta smo upitani, zainteresiralo nas je ovo zadnje. Ali prije nego smo i stigli odgovoriti, počeo nam je pričati kako je bio smješten isto gdje i reprezentacija, ali si je morao na kraju naći drugi smještaj. Živi u Londonu i 1996 godine, na europskom prvenstvu u Engleskoj, bio je jedan od glavnih organizatora za hrvatsku reprezentaciju. Dok je trajao rat u Hrvatskoj, stalno je pomagao i bio angažiran oko humanitarnih konvoja. Jednom prilikom je pratio nekakav konvoj, pa je u okolici Drniša zarobljen, gdje su ga mučili i polomili mu rebra. No budući da je licencirani menadžer FIFE, znao je određene ljude na određenim položajima, među njima i engleske ministre, te su ga na kraju preko Banja Luke i Beograda izvukli do Zagreba. Mi to sve slušamo i samo razmišljamo o onom pitanju, jesmo li gladni i hoćemo li se nekim slučajem opet vratiti na tu temu.

Oznake: nogomet, transsib, rusija, prvenstvo, vlak, Putovanja


- 09:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.07.2018., ponedjeljak

Japan

Mislim da je ovo prva noć da nitko nema nekakav san da prepriča. Biće da je recept jednostavno biti opljačkan i onda se prestane sanjariti. Ovo je i prvo jutro da smo si morali naviti sat da se probudimo, tako da prolazimo kroz čitavu jednu katarzu. Zamolili smo recepcionara u hostelu, da nam pozove taksi za pet osoba. Stigao je upravo onakav mali japanski kombi, što ih ovdje zovu Maršrutke. Valjda ovo prijevozno sredstvo raspolaže samo prvom i petom brzinom. Prva očigledno služi tek toliko da krenemo, jer kad smo krenuli, samo nas je zakucao za naslonjače sjedala. Cik-cak kroz male uličice, sa 100 km/h preko zebre ispred škole, upadanje iz jedne kolone u drugu ali upravo onako za milimetar od drugih auta. Mi letimo kao vreće tamo vamo. Crveno, žuto, zeleno na semaforu, sve je to ista boja.
Motor vrišti, kombi se propinje, čupa zadnje atome iz sebe.

"Ja ne znam, jesmo mi rekli ovome da se nama baš žuri negdje?"
"Ja se ne sjećam da smo progovorili jedne s njim, osim što smo rekli da bi do aerodroma."
"Ja bi volio da mi preživimo ovu vožnju."



Samo što smo izašli iz centra na nekakvu autocestu prema aerodromu, frajer staje u stranu i pali četiri žmigavca. Šta je bilo? Crko. Molim? Crko. Auto ne da ne daje znakove života više, nego čak kad je vozač podigao haubu od motora, samo ga je zapljusnuo oblak dima. On ni da trepne. Kod nas bi već lupo nogama u gume, psovao i Japan i njihovu auto industriju i Boga, oca, mater, rođaka koji mu je prodao kombi po povoljnoj cijeni, ženu koja ga natjerala da bude taksist, sunce žarko, život, krušnu mrvu i led kojeg iz nekog razloga svi psuju. Ovaj je hladno nazvao drugog taksistu i pomogao nam da iznesemo stvari iz kombija u slučaju da se vozilo odjednom zapali ili eksplodira ili nešto drugo čemu već teže vozila kada se iz njih dimi. Super, e sad nam samo treba da fulamo avion za Japan. Nije prošlo ni 15-ak minuta, stiže nova Maršrutka. Ajde ovaj valjda ima sve brzine, jer normalno ubrzava i vozi i sve je puno ugodnije od ovog divljaka maloprije. Uz autocestu se izdižu brda i brdašca prekrivena fino oblikovanom džunglom. Kao da je netko sa divovskim škarama sve te grane i krošnje pod špagu stavio. Stižemo na parkiralište od aerodroma, kad među svim tim parkiranim autima, stoji krava! Prava pravcata krava. Čim su nas vidjeli da izlazimo iz taksija, odmah su prema nama krenula hrpa bosonoge djece i njihova valjda majka, sa svojih desetak raznobojnih haljina na sebi i bar još toliko marama na glavi. Ispružili dlanove i skoro pa nam ne daju da prođemo, prije nego im udijelimo nešto. Mislim si, jeste i našli koga ćete žicati pare. Ali na kraju upravo mi kokuzi se i sažalijevamo i dajemo im nešto Rubelja. To je to univerzalno pravilo, jedno od mnogih. Oni koji ni sami nemaju, obično podijele tu svoju neimaštinu. Od onih koji imaju na bacanje, nečeš dobiti ništa. Zar po svim zakonima logike ne bi trebalo upravo obratno biti? Aerodrom nije ništa veći ni manji od onog zagrebačkog. Mjere opreza su naložile da nam oduzmu skoro svu kozmetiku, jer bi valjda postojala mogućnost da u avionu krenemo ljudima protiv njihove volje utrljavati gel u kosu, dezodoransima im mazati pazuhe ili neupadljivo izuvati suputnicima cipele i čarape, te ih špricati sprejom za noge. Nakon što smo to sve ostavili carini, izbaciše nas nakon nekog vremena na pistu. Nema busa da nas odveze do aviona, nego hodamo u koloni po onoj pisti i samo čekam da nam još odnekud kakav avion sleti na glavu. Uz našu kolonu hodaju u razmaku stjuardese koje prate da se odjednom ne rastrčimo po pisti ko dezorijentirani luđaci, nego da ostenemo u koloni, jedan po jedan. Osjećam se ko ovca, a stjuardese mi dođu ko oni psi ovčari, koji paze na stado.



Ruskog Tupoljeva sa natpisom "Air Vladivostok" mogli su komotno parkirati 10 km dalje od zgrade, nije nama mrsko šetati se u koloni pistom. Osim što svi svako malo instinktivno pogledaju prema nebu, valjda strahujući kao i mi, da će nas odjednom nekakav mlaznjak samo pomesti na ovoj čistini. Budući da smo pješačili do aviona, zajebavamo se da u avionu nećemo ni sjediti, nego poput Kremenka trčati dok avion ne uhvati zalet i ne poleti. Dva sata leta nismo ni registrirali, budući da smo čakulali sa ruskim švercerom koji "poslovno" ide u Japan. Nakon buljenja u beskrajnu morsku površinu, naziru se obrisi japanske obale. Svi smo se zalijepili za prozor, jer valjda očekujemo da na samom rubu obale, i to iz aviona, u startu vidimo sva najnovija dostignuća svijetske tehnologije, japanske hramove, samuraje, jata tune, polja riže, pijanu Godzillu kako sve pred sobom krši i lomi, plus eventualno 2-3 robota kako se u pijesku transformiraju u kanticu i lopaticu. Još dok slijećemo, vidi se da je Niigata skroz drugi svijet. Uredno posloženi ogromni tankovi u luci, moderna arhitektura, viadukti i mostovi isprepleteni u ogromna prometna čvorišta. Ali sve nekako puno svjetlije, vedrije, naprednije. Rusija ostavlja nekakvu mješavinu dojmova, između poluuspavanih bajki, drvenih kućica, romantične slavenske dobrote i velikodušnosti. S druge strane povlače se sivi ožiljci sovjetskog betonskog kolosa, pregaženog procvalim neokapitalizmom. Napuštanje Rusije mi dođe kao odlazak iz stare prašnjave radionice prepune starih zastarjelih strojeva, vođene strogim ali dobrodušnim majstorom, koji me mlatio ko konja a istovremeno me volio kao sina. I sada ulazim u blješteći hi-tech labaratorij, među tim stručnjaka koji jako dobro znaju koji su postavljeni ciljevi, ali jedni drugima ne znaju ni ime. To mi je ovako prva pomisao, dok Tupoljev izvlači svoje točkove i sprema se da dodirne zemlju izlazećeg sunca. Napokon smo u kompletnoj navijačkoj opremi. Dresovi, šalovi, zastave omotane oko struka. Napokon smo na teritoriju na kojem takvom pojavom nećemo prizivati nepotrebnu pažnju ili ne daj Bože provocirati. Eto nas u Japanu, uz Južnu Koreju, domaćina 17-og svjetskog nogometnog prvenstva i prvog u Aziji do sada. U zemlji koja nas očekuje u svim tim raznim dresovima, šalovima i sa razno raznim zastavama.
Samo što smo iz aviona ušli u hodnike koji vode prema šalterima i carini, ne možemo vjerovati da je posvuda nama nepoznato japansko pismo. Rusija i ćirilica nam nisu bile tolika egzotika, zapravo nikakva. Samo pređem most iz Slavonskog Broda u Bosanski Brod i već na prvoj tabli piše "Dobrodošli" na ćirilici. Ali kod ovih znakova ne kontamo baš ništa.
"Jebote, mi smo stvarno u Japanu!"
"Strava!"



Japan

S ovim preletom u Japan pomaknuli smo se još jednu vremensku zonu dalje od centralne europske. I sad ako je u Vladivostoku 10, ovdje bi trebalo biti 11 prijepodne. Ali ovdje je tek 8. Ne kontam. Osim što si mislim, ako je ovo zemlja izlazećeg sunca, zašto nije ovdje nulta vremenska zona, a ne u Londonu. Nekako bi to meni logično bilo. Na carini nas rutinski zamoljavaju da otvorimo ruksake, ali nekako im je skoro pa neugodno što nas to traže. Policajci u besprijekorno fenomenalno ulaštenim uniformama i bijelim rukavicama, samo su bacili pogled na vrh našeg kaosa zguranog u tim torbama, najgostoljubivije se naklonili, nasmiješili i zahvalili. Ovo je bio sami vrh i ujedno orgazam ljubaznosti što sam u životu doživio od strane nekog državnog službenika ili policajca. Majke mi. Da ponovim radi se o carinicima, policajcima, ljudima koje uz one na šalterima ne prati baš nešto pretjerano pozitivan ili simpatičan glas. Još ih pitamo šta je to bilo šta su rekli ili kako se na japanskom kaže
"Hvala"?
"Arigato!" Odgovoriše i oduševiše se istovremeno što nas uopće zanima kako se na japanskom kaže hvala.
"Arigato!" Ponavljamo i mi jedan za drugim, a oni u deliriju oduševljenja.
Nije to usiljeno reda radi smješkanje, nego vidiš da se ljudi od srca smiju, da su iskreno gostoljubivi i na svako naše "Arigato", oni se glavom kratko naklone.
I dodatno se zahvale sa "Arigato" valjda što se eto mi trudimo da naučimo njihov jezik. Na šta mi naravno odgovaramo isto sa "Arigato!"
Sada to izgleda tako da nas pet i njih četiri službenika, svi ponavljamo "Arigato", umiremo od šege i svako malo se klanjamo jedni drugima.
"Arigato!"
"Arigato!"
"Arigato!" Sad ga već malo i odlučnije izgovaramo, kao zapovijed, kratko i oštro, pokušavajući skinuti točno naglasak. Japanci još sretniji!
"Arigato!"
Traje to sada neko vrijeme, čak je i putnicima iza nas sve ovo urnebesno zanimljivo.
"Koje legende!"
"E, Japanci su zaaakoon."
Čim smo prošli sve te službenike i izašli u čekaonicu ili "došljaonicu", prvo što smo napravili je da smo uzeli gitaru i iz sveg glasa zapjevali od Dalmatina "Ditelina s četri lista". Nije trajalo dvije sekunde, oko nas se okupilo desetak Japanaca sa fotoaparatima. Kroz sve te Japance i bljeskove fotoaparata, eto ti nekog Europljanina ravno na nas i ni manje ni više na našem će:
"E dečki, pa s kojim ste vi avionom stigli?"
"Ovim iz Vladivostoka?"
"Odakle?"
"Pa tu iz Rusije, samo preko puta."
"Pa šta ste tu radili?"
"Ma vlakom smo došli do Vladivostoka i sad avionom do Niigate."
"Vlakom ste išli do ovdje?"
"Da, onom transsibirskom željeznicom."
"...Svaka čast... Bravo!"
"Arigato, što bi rekli domaćini."
"Stvarno nisam se nadao da će netko iz ovog izlaza izaći, stalno gledam ove letove iz Frankfurta, Parisa, Londona, sve mislim da će naši doći preko tih linija, kad vidi vas. Iz Rusije."
"A koga vi čekate?"
"Pa ja sam iz HNS-a, pa su me poslali ovdje da dočekivam naše i kažem kuda da idete i kako do grada."
"A, pa odlično, hvala hvala, arigato!" Klanjamo se svi zajedno.
"Pa dobro, kako da stignemo do grada? I kuda da idemo uopće, jel ima neki centar, trg, japansko korzo?
"Imate bus koji vozi ravno do željezničke stanice i tu onda možete vidjeti šta ćete dalje."

Nekoliko Japanaca koji čitavo vrijeme stoje iza ovog našeg čovjeka iz HNS-a i tu su mu valjda na raspolaganju, uvališe nam ovako otprilike 200 letaka i karata o Niigati, prvenstvu, događanjima i svim bitnim i nebitnim informacijama. Na svim tim prospektima uredno je sve prevedeno i na hrvatski, čak na jednom se nalaze osnovni prijevodi za sporazumijevanje. Naravno da su ti prospekti prevedeni na jezike svih reprezentacija koje igraju u Niigati, ali svejedno nekako nam baš drago da su si dali truda to sve prevesti i na hrvatski, jer ipak smo mi zemlja sa stanovništvom koliko ga ima i jedna veća ulica u Tokyu.
Tako otiđošmo do busa, kad tamo Japanac u dresu Kameruna, na našem nam poželi dobrodošlicu
"Dobro došli u Niigata!"
Mi stojimo i blejimo u njega, kao da nam je upravo zviznuo šamar.
"Jebote, nakon svih onih priča o Slavenima u Rusiji i kako nam je jezik sličan i kako smo isti ili sličan narod, dođemo u Japan i Japanci nam se obraćaju na tečnom hrvatskom."
"Jako čudno ponašanje ovih Japanaca. Very strange behaviour."
Bus od aerodroma do grada nas dođe 350 Yena po glavi. E, dobrodošli u Japan. "Za ove pare i cijene, očekujem ne dobrodošli i dobar dan, nego da pričaju sa mnom na šatrovačkom."
Nekako nam je to zvučalo nevjerojatno puno. No međutim kada smo preračunali u Eure, pa još jednom u Kune, ispade 3,30 € ili oko 25 kuna po osobi.
"Jebote, pa ovdje jeftinije od aerodroma do grada nego u Zagrebu."
"A mi se usrali da će nas oderati. Ispade da nam se za ove pare više isplati boraviti u Japanu, nego u Hrvatskoj."
"Šta ti je standard, samo kad pogledaš kod nas je 25 nečega a ovdje je to isto 350 nečega. Jebote 7 puta smo jači nego Japan. Sad ćeš vidjeti za par godina dok Japanci skontaju da mi postojimo, kad krenu dolaziti raditi u Hrvatsku i slati lovu nazad u Japan."
"Japanski gastarbajteri, slažu paštete na traci u Gavriloviću i šalju pare ženi i djeci kući. Godinama pokušavaju dovršiti dvokatnicu u blizini Tokya."
"I vikendima idu busom od Zagreba do Japana, napiju se putem i zapjevaju koju japansku. A kad se vraćaju nazad, ponesu još od nedjeljnog ručka, žene im zapakuju sushi i svježu tunu, da se ne ogladni u autobusu."
"A teme su im, kako dobiti još pomoć od hrvatske države za uzdržavanje djece u Japanu."
"Baš. To kaže moraš otići tamo u Zvonimirovu, samo Hrvati sada prave probleme, prije ti je trebala samo radna dozvola, vjenčani list i rodni list od djece, a sada po novom djeca i žena moraju biti prijavljeni u Hrvatskoj da bi dobio onaj dječji doplatak."
"Al kao, nije ni to problem, mogu oni živjeti u Tokyu, samo ih dovedi da ih prijaviš u Hrvatsku, da se lično pojave i da ispadne kao da su sada tu, al onda ih vratiš nazad u Japan. A tebi fino sjeda 200 kunića više na plaću."
"A znaš šta je 200 kn kod nas u Tokyu, da samo to šalješ kući, mogu živjeti ko bubreg u loju."

Stigli na autobusnu i željezničku stanicu, na kojoj osim Japanaca koji letaju u vječnoj žurbi tamo vamo, nema baš drugih navijača. Točnije, nema ni jednog. Čudno, dan prije tekme i baš nikoga. Dok prelazimo cestu umalo nas auto nije zatepao, jer smo zanemarili bitnu činjenicu. Pogledati u pravu stranu dok prelazimo, jer ovdje voze kao u Engleskoj. Toliko su nam u Vladivostoku postali normalni volani na desnoj strani, ali vožnja kao i kod nas, da smo zaboravili da su svi ti auti u Vladivostoku japanskog porijekla i da mora postojati neki razlog zašto im je volan na desnoj strani. E pa to je razlog, ljudi voze lijevom stranom ulice, a ne kao mi desnom. Ruksake smo zaključali u prtljazi na kolodvoru. E sad možemo na miru u razgledanje gradom. Na drugoj strani semafora mašemo dvojici Meksikanaca sa ogromnim šeširima. Oni oduševljeno podižu sombrera u vis i dovikuju:

"Eeeeee Kroasiaaa!"
500 metara dalje susrećemo šestero Meksikanaca, 3 muškarca crne zalizane kose i 3 prelijepe žene duge crne kose, svi zajedno kao da su upravo iz nekakve meksičke sapunice izašli. Pozdravljamo se s njima, slikamo par puta sa našim kamerama, par puta s njihovim, pa je tu obavezno onako usput par Japanaca, koji nas sve zajedno jedno 800 puta uslikavaju, pa svi zajedno još jedno 10,000 slika sa Japancima. Kako smo nastavili dalje šetati, svakih 50 metara nas zaustavljaju Japanci da bi se slikali s nama. Stigli smo do obale rijeke, uz koju na predivnom travnatom nasipu hrpa ljudi odmara ili trčkara okolo naokolo. Među tom hrpom je i 20-ak Iraca koji su jučer pratili utakmicu sa Kamerunom.
I s njima je odmah pozdravljanje, grljenje, slikanje. Svjetska nogometna prvenstva su skroz druga dimenzija nogometnog navijanja. Jedno je otići na derbi Hajduka i Dinama, Zvezde i Partizana, Rangersa i Celtica, Millwalla i West Hama i moliti Boga da te ne sastavi kakva cigla ili flaša po pol čela. Svjetsko prvenstvo je festival nogometne ljubavi, navijački Woodstock, sajam nogometnih avanturista. Dobro, ne nužno ako se sastaju Engleska i Njemačka, Engleska i Argentina ili Nizozemska i Njemačka. Ali utakmice manjih i nogometnom svijetu egzotičnih zemalja su uvijek pojam dobrog provoda. Nikada neću zaboraviti prvu utakmicu Hrvatske na jednom svjetskom prvenstvu.

U grupi su bile čak tri zemlje kojima je to svjetsko prvenstvo bilo prvo u njihovoj dugoj ili kratkoj povijesti. Jamajka, Japan i Hrvatska. Četvrta zemlja u grupi je bila Argentina, ali njih nećemo spominjati, budući da kao dvostruki svjetski prvaci ne ispunjavaju ove kriterije. Nisu vrijedni spomena u ovom kontekstu.
Dakle, utakmica protiv Jamajke 1998 godine u francuskom Lensu. To je takav dernek bio od jutarnjih sati, da je francuska televizija 5 sati prije utakmice, uživo prenosila događanja sa trga. Hrpa potomaka Bob Marleya u žuto-zeleno-crnim bojama, sa dugačkim rasta pletenicama, svi redom napušeni, opušteni i nasmijani. S druge strane hrpa hrvatskih navijača iz cijelog svijeta, pijani ko duge, opušteni i nasmijani. U zraku se nije osjećala niti jedna čestica bilo kakve napetosti ili agresivne atmosfere. Čak iako naši iz zajebancije pjevaju i pri tome umiru od smijeha "Jeeeebo vam ja-majku, jebo vam jaaaa-majku", ne misleći pri tome ništa loše, nego uživaju u spletu rime i okolnosti. Trg krcat ljudima, u jednom trenutku desetak trubača iz Metkovića svira hrvatsku himnu, a 5 metara pored njih iz žuto-zelenog kombija, odzvanja reggae. Ljudi stoje na krovovima auta sa hrvatskim i jamajkanskim zastavama, pleše se po terasama kafića, stolovima, stolicama, iz jednog kafića trešti "Što je danas lijep i sunčan dan" od Belana, a iz kafića pored "Sun is shining" od Marleya. Nisi znao više gdje bi sa sobom, htio si u tom trenutku biti svugdje, da niti jednu suludu situaciju ne propustiš. Zađeš u sporednu ulicu, a tamo Torcida pali bengalke, dok Jamajkanci goli do pasa mijenjaju travu za šalove od Hajduka. Odeš u slijedeću uličicu, tamo iz jednog auta se čuju hrvatski dance hitovi iz 90-ih, a tamnopute ljepotice mješaju guzovima kao da se snima nekakav hip hop video za MTV. A ti presretan, misliš da je ovo danas, dan otvorenih vrata u raju. Dobro, izuzev Senne M, Kasandre i ostalih domaćih dance hitova. Ali sve u svemu, obilje divnog suživota između različitih kultura, rasa, nacija, dobre zajebancije, odličnog tuluma, alkoholizacije, napušenosti i bezrezervne tolerancije svega i svačega. Nas 16 dvadesetogodišnjaka nismo tri dana i tri noći oka sklopili. Zadnju noć, toliko smo već iscrpljeni bili, da je jedan od nas dok smo prelazili zebru i kratko zastali da propustimo auto, na sekundu zatvorio oči i zaspao stojeći na sred zebre. Mi smo već otišli dobrih 100 metara dalje, da bi skontali kako jedan fali. Kad smo se vratili nazad, on je još uvijek stajao na sred ulice i spavao uredno držeći svoj ruksak na ramenu. Srećom, bilo je neko gluho doba noći, pa nije bilo prometno. Poslije su nam neki Riječani rekli kako idu pokušati otvoriti vrata od putničkih vagona na željezničkom i tamo odspavati do jutra. Mi smo ih pokušali slijediti, ali nismo skužili da su nas slijedili policajci s psima, koji su nas odmah otjerali sa željezničkog. Te Riječane sam godinu dana poslije slučajno sreo, rekli su mi da su se uspjeli uvući u vagone, ali ih policija na žalost nije uspjela otkriti.

"Zašto na žalost ?"
"Pa da su nas otkrili vjerojatno bi nas izbacili i ostali bi u Lensu odakle smo imali povratne za Rijeku. Ovako nismo računali s jednom sitnicom. S tom kako bi taj vlak mogao u jutro nekud krenuti."
"Da, to je skroz čudno za vlakove."
"Uglavnom, ne znam kako i zašto nas kondukteri nisu prije probudili i pitali za karte, ali mi smo se probudili nekad poslijepodne u Marseillu, na jugu Francuske."
"Ah divno, probudili se a vani sunce, Azurna obala, more. I kako ste nazad onda do Rijeke."
"Nikako. Danima smo se muvali i kupali po Azurnoj obali i nekako stopom malo po malo, stigli smo u Rijeku sa tjedan dana zakašnjenja."
Sajam, konferencija, simpozij nogometnih avanturista. To su svjetska nogometna prvenstva.

Oznake: nogomet, transsib, prvenstvo, rusija, vlak, Putovanja


- 11:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.