17.07.2018., utorak
Japanska perfekcija
|
Promigoljili smo iz kreveta taman kada su Englezi u ovom dijelu svijeta pili svoj poslijepodnevni čaj. Ne toliko zbog čaja, nego rupe u želudcu nakon sinoćnjeg prežderavanja. Uspjeli smo opet nadmašiti sami sebe u nabavljanju hrane. Kupili smo nešto, što valjda ni oni koji su pravili nisu znali šta prave. Inspirirani tim neznanjem, sjeli smo opet na livadu gledati baseball o kojem ne znamo baš ništa. Toplo predvečerje i lagani vjetrić koji čarlija, potrudili su se naš zadnji dan u ovoj predivnoj državi uokviriti u jednu čarobnu sliku, punu čarobnih trenutaka iz proteklih nekoliko dana. Sve dok sunce skroz nije zašlo, šetali smo besciljno, polako, s noge na nogu, uspjeli smo se čak izgubiti po nekakvim uličicama. Kao da smo s pitanjima kako nazad do hostela, namjerno tražili još malo interakcije sa lokalnim stanovništvom. Naravno da nam je draga pomisao što ćemo prekosutra vidjeti “svoje”, što ćemo ih izbombardirati sa pričama i doživljajima, ali mislim da je svakome od nas bilo užasno žao što se ovakvo jedno druženje primiče kraju. Dok smo tabanali ovim ulicama i dok je nebo izgledalo kao da je netko nehotice razlio nenormalne količine umaka od paradajza, imao sam osjećaj kao da smo u proteklih 20 dana proživjeli čitav jedan život. I koliko god bio produhovljen ovim putovanjem, obuzimala me tuga, misleći kako ćemo se svi vratiti nekim glupim obavezama, koje će s vremenom postajati sve veće i gluplje, možda čak spletom okolnosti nikada više nećemo biti u prilici biti ovako slobodni i bezbrižni. Što nas nije spriječilo da opet odemo u samoposlugu i nabavimo još jednu dozu nebuloznih i totalno za naše pojmove egzotičnih proizvoda. Pa makar se radilo samo o čipsu. To nije bio samo čips, nego japanski čips, od japanskog krompira. Taj krompir je mogao biti dio nekakvog kompjuterskog sustava, ali je želja da postane čips bila daleko jača od sigurno puno profitabilnijeg kompjuterskog biznisa. Tako da kada otvoriš japansku vrečicu, šifrom naravno, u kojoj je japanski herojski čips, prvo mu se nakloniš. Onda tek kreneš da ga jedeš. Začini na čipsu, nisu tek nekakav prah mrvljene paprike. A ne. Ovdje je svako zrno ručno razmrvljene paprike, prošlo test kvalitete i kakvoče u pogonima Toyote. Tek kada je svako zrno dobilo certifikat i serijski broj, pažljivo su opet ručno rasuti po listovima čipsa. Iako se radi o ručnom prosipanju mrva, japanski inžinjeri su uspjeli unatoč tome da rasprše jednak broj mrva na svaki list čipsa. Svakim zalogajem svakog lista čipsa, serijski brojevi koji se nalaze u mrvama začina posutih po čipsu, automatski se anuliraju kroz centralni kompjuterski sistem. E to je japanski čips! Izlazimo iz samoposluge, a lijevo od nas stoji poveća grupa Boysa iz Zagreba i raspravljaju nešto uz pivu. Iako i mi pričamo na našem, prolazimo jedni pored drugih, bez da smo se začudili jedni drugima ili jedni druge bilo što priupitali. Kao da je u ovom kvartu najnormalnije vidjeti par ljudi kako priča na našem, pa što bi se sada okretao i čudio. Sigurno je tu odmah iza čoska sushi restoran "Dubrovnik" koji služe sushi sa đuveć rižom i ćevape sa wasabijem, pa malo dalje Export-Import "Zagreb" koji prodaju samurajske mačeve, Vegetu, rezervne dijelove Toyote i morske plodove od Gavrilovića. A sa autobusne stanice petkom polazi bus, koji na šoferšajbi ima natpis "Tokyo-Yokohama-Osaka-Seoul-Pyongyang- Peking-Kabul-Teheran-Istanbul-Beograd-Zagreb-Split-Imotski.” Tako da je valjda naš jezik u predgrađu Tokija, očigledno najnormalnija stvar. Hostel su uspjeli pronaći Alen, Čoša i Neno, upravo njih srećemo ispred ulaza. Izgleda da ovo sa našim kvartom postaje realnost. Nisu ništa rezervirali, a i sobe sada ne idu po onim cijenama, po kojima smo ih mi prije par mjeseci bukirali. Odmah smo se dogovorili da Ivanović ovu zadnju noć pređe kod Sumana, a da njima trojici damo tu sobu viška. Kako smo im dali karticu od sobe tako su nestali i tako smo se rastali od njih, jer su nakon skoro 40 sati na nogama valjda jedva čekali da se dokopaju kreveta. Kažu da će ostati dokle Hrvatska bude na turniru. Nisam ih ni pitao da li imaju rezervirane avionske povratne i šta ako Hrvatska ostane malo duže na turniru? Ali ovo su stari Torcidaši, mislim da si ni oni sami nisu postavili to pitanje. Kao finale ovom našem putovanju, otišli smo u sobu pogledati utakmicu svjetskog prvenstva između dvije zemlje koje su nam proteklih tjedana pružile nezaboravnu avanturu. Japan je dobio Rusiju 1:0 i s obzirom na ludilo u predgrađu nakon utakmice, pojeli smo se od muke što ovu tekmu nismo gledali negdje vani, u centru Tokija. Dugo smo još sjedili uz japanski kulturno umjetnički TV program, gledajući u čitavo bogatstvo natjecateljskih igara, u kojima se kandidati na najnebuloznije načine krše i lome. Iako nismo na glas komentirali, mislim da je svakome padalo teško otići spavati i oprostiti se od ovog zadnjeg dana u Japanu. Negdje oko 2 u jutro Toma i ja smo još sišli na recepciju da se probamo javiti našima kući. Izračunali smo da je sada otprilike pristojno vrijeme za nazvati Europu. Kad ispred recepcije sjede zavaljeni u fotelje isti oni Boysi koje smo sreli ispred samoposluge. Bar njih nekoliko. Sad mi je stvarno glupo da i dalje ništa jedni s drugima ne progovorimo, budući da smo iz iste male zemlje, ovako daleko od kuće. Bar meni je valjda to najnormalnije. "E, otkud vi?" Osjećam se kao da ulijećem komadima, a ne da iz najobičnije kurtoazije želim uspostaviti konverzaciju sa našom ekipom. "Ma evo, malo pokušavamo ubiti oko ovdje, budući da je u sobi krcato." "A ima vas još gore?" "Ma kužš, 20 ljudi je u sobi jebote, spavaju po podu, u hodniku, trojica ih spava u kupatilu." "Ne seri!" "Ma da jebemti mater, ovaj što je u kadi, njemu je kužš još i najbolje." "Auuu, pa baš ste se nagruvali tamo." "Ma neću jebote da se tiskam, radije bu ovdje u fotelji spaval, ti mater jebem, e nemreš ni stat, a kamoli negdje leć u onoj sobi." "Jesu se bar svi propisno izuli i ostavili patike u hodniku?" Ah, ja malkice i šaljiv, onako usput... "Je, moš mislit." "Gle, mi imamo svatko svoju sobu, tako da ako hoćete, mi ćemo u jednu, a vama ćemo dati drugu sobu" nadam se da se Toma slaže s ovim, jer ne znam otkud mi ovo odjednom izleti, bez da sam njega priupitao jel on ok s tim. Srećom Toma govori kako je upravo to htio predložiti. "Kaj stvarno?" "Ma da, nije frka nikakva, bezveze da se tu lomite na foteljama, a mi imamo svatko svoj ogroman krevet. Mogu trojica spavati, a ne jedan." "Ma ne, kužš, nije nama ono bed ovdje biti, al ako gore stvarno ima mjesta..." "Ma da, ajte s nama sada, ja ću samo pokupiti stvari iz sobe, jer mi sutra gibamo dalje." Par godina poslije kada sam iz znatiželje otišao doživjeti maksimirski sjever i kada nas umalo nisu ubili jer mi je prijatelj sa dalmatinskim naglaskom komentirao događanja na terenu, skontao sam da je lik kojem smo dali sobu jedan od vođa Boysa koji su vodili navijanje. "E, nema pipkanja!" Zajebava Toma dok navlačimo jorgan svatko na svoju stranu. "Toma, dušo... A pusa?" "E tak me boli glava večeras, za poludit. Aj drugi put." "Ajd dobro. Bitno da smo zbrinuli i Torcidu i Boyse, sad tek mogu na miru zaspati." "Oš ih ti sutra poslije doručka voziti na stadion?" "Ajd dobro, al ti ih onda pokupi poslijepodne." "Pusa." "Pusa." Ustali smo se očekivano kasnije nego što smo planirali, pa smo shodno tome i trčali na prigradski vlak kao budale i molili Boga da neće biti nekih neplaniranih zavrzlama do aerodroma. Srećom ovo naše predgrađe je u pravcu aerodroma Narita, tako da nemamo ni pola sata do tamo. Nevjerojatna je ova zemlja. Kada si pomislio da su Švabe, Švicarci i Skandinavci vrh po nekakvoj disciplini, organiziranosti i uređenosti, e to je sve skupa negdje, pa ni do koljena Japancima. Ako su oni sovjetski gradovi bili zatvoreni za strance, e to je sve amaterizam nasprem Japana. Cijeli Japan je bio 200 godina kompletno zatvoren za strance! A samim Japancima je bilo strogo zabranjeno da im uopće padne na pamet da pokušaju otići negdje van Japana. Ameri i Europljani su desetljećima pokušavali uspostaviti trgovinske odnose, da bi Japanci svaki taj pokušaj hladno odbili. „Odjebite svi, mi smo dovoljni sami sebi, ne treba nam nitko.“ Al ne bi Ameri bili Ameri, da ne popizde na svoj kaubojski način, pa su fino 1854 godine uplovili u tokijski zaljev, sa kompletnom mornaricom do zuba naoružanih ratnih brodova, eto čisto kako bi predali jedno pisamce od američkog predsjednika. A ako ne primite pisamce, sravnit ćemo vas sa zemljom. Japanci, šta će, vide da imaju posla sa đilkošima, otvoriše se te godine ostatku svijeta, a Ameri do dan danas nisu promijenili svoj način pregovaranja. I kako su se Japanci otvorili i ugledali taj svijet oko sebe, odmah su zaratili sa čitavim komšilukom. Poslali su vojsku na Rusiju, Koreju, Kinu, Indoneziju, na kraju i na Amere.  Kažu Japanci povučeni, stidljivi, bojažljivi prema drugim narodima, pa su nam prilazile horde na ulicama, ne samo da se uslikamo, nego da im damo autogram! Mlađi furaju najluđe frizure koje sam u životu vidio, a modne kreacije su toliko divlje i odvažne, da se kod nas ni pankeri ne bi usudili takvi izaći na ulicu. Muški odvaljuju na iznosane gaćice od školarki, školarke nude iznosane gaćice po WC-ima željezničkih stanica i preko interneta. Svake godine se u Kawasakiju, održava festival na kojem se štuje penis. Čak u procesiji koja ide gradom, ne nose kip nekih religijskih podsjetnika, nego divovski drveni penis. Suveniri su u obliku penisa, čak se i sladoled na štapiću prodaje u obliku penisa. Čuj, povučeni i stidljivi…  Kažu da za stolom ne bi trebalo nasrnuti kao čoban na serviranu hranu i piće, nego pričekati dok neko zdravicom da znak, da se može početi uživati u trpezi. Ali zato onda kreće srkanje, mljackanje i podrigivanje do mile volje, jer si u protivnom nepristojan. Dođe ti naprosto žao što se mi prvi nismo toga sjetili i implementirali u naše običaje. S jedne strane proizvode najpametniju tehnologiju, s druge strane hrane mozak najnebuloznijim TV programom na svijetu. Malkice su slabi na ribu, vole slistiti kita ili delfina, dok su za svježu tunu spremni platiti onoliko, koliko bi ih koštala kućerina s bazenom. Ne rukuju se, nego je običaj da se čovjek nakloni. 30 stupnjeva naklon bi bilo nešto kao „E, di si!“. Dok sa naklonom od 70 stupnjeva već se obračaš na Vi. Ja im se uglavnom klanjam sa 180 stupnjeva, do poda, jer ovo šta su nama Japanci pružili proteklih nekoliko dana, a pružili su nam osjećaj da smo jebeni Rolling Stonesi na turneji po njihovoj zemlji, je u svakom slučaju iznad svih očekivanja u vezi Japana. Možda svaka ona travka na livadi ima svoju registarsku pločicu negdje gdje se inače vodi registracija zelenih površina i pojedinačnih travki. Možda ono krošnjasto drvo u parku nije samo drvo, nego samo maska ispod kojeg se kriju čipovi i senzori koji uživo prate sve korisnike Playstationa širom svijeta. Možda su sve to samo glupi stereotipi. Činjenica je da je Japan vanserijska destinacija, vanserijski doživljaj. Japan je divan, Japan je drugačiji, Japan je zanimljiv i totalno na drugom kraju svijeta. Hvala Japan i nadam se da se rastajemo na “Do viđenja!” Oznake: nogomet, transsib, rusija, japan, prvenstvo, Putovanja |
