nedjelja, 28.06.2009.

Uznemirujuće!!!!

Uznemiren: Nikola Horvat
U današnjem sam Novom Listu pročitao jako uznemirujuće vijesti. Iako je možda već kružila medijskim prostorom, za mene je to bila neugodna novost. Naime, vidjeh neke nove fotografije kornatskih vatrogasaca snimljene iz vojnog helikoptera nakon što ih je opekla goruća trava. Kao što slika pokazuje oni leže po kamenju, i iako su vidljive opekline po nogama, oni nisu niti mrtvi, niti karbonizirani.

Vatrogasac sa kacigom i jaknom je Frano Lučić, jedini preživjeli kojeg je vjerojatno ta predostrožnost i spasila

Čitajući Novi List saznao sam da je službena verzija puna rupa i da do današnjeg dana nitko nije odgovarao za ovaj događaj. Detalje tragedije i nove borbe roditelja poginulih možete pročitati na svim portalima. U glavnom, roditeljima se čini da su vatrogasci nakon što ih je opekla goruća trava bili zaliveni gorivom iz helikoptera za što postoji osnovana sumnja.

Cijeli dan mi je prošao u promišljanju o dečkima koji su tamo stradali, o državi u kojoj je krnja istraga najnormalnija pojava, a korupcija i zataškavanje još normalnija, te o muci roditelja koji bore bitku protiv Golijata. Pitao sam se što možemo mi učiniti kako bi pomogli i treba li vjerovati istrazi koja je oslobodila sve žive krivnje ili ipak ne, zašto jedini preživjeli nema nekih informacija, tko je poslao onu fotografiju roditeljima i zašto? Kao što možete zaključiti nisam puno istraživao ovaj slučaj, postoje mnogo kompetentniji ljudi za to, ali indicije pokazuju da nešto smrdi u cijeloj toj priči i da je dužnost svih nas da stanemo na stranu roditelja čiji vapaj za istinom tutnji našom državom, ali ipak ne dovoljno da zbaci sa konja moćnike čija je uvijek zadnja. Možemo li pomoći da taj tutanj istine uzdrma neku plahu dušu uzdrmane savjesti te da se pokrenu stvari??? Ja mislim da bi to bila jedina ispravna stvar koju bi mogli učiniti!!!

Podaci:
- vatrogasci su zvali u pomoć; prije Joška Klarića (koji je prema istrazi prvi doašo na mjesto nesreće) netko je fotografirao opečene, ali žive vatrogasce iz helikoptera koji je očito ranije od svih tamo došao (slika iznad)
- GSS je došao tek nakon 3 sata od poziva
- na fotografiji GSS-a tijela su premiještena, karbonizirana i samim time mrtva Klikni za fotografiju
- na GSS-ovoj fotografiji se vidi da su odijela vatrogasaca složena kraj njih (tko se u eruptivnom požaru skida polako i slaže opremu kraj sebe???)
- specijalci su cijelu noć nakon nesreće bili na mjestu požara
- kanader je zalijevao mjesto požara nakon što je požar ugašen
- ime pilota helikoptera je obrisano iz knjižice leta
- snimke crnih kutija su izbrisane
- helikopter koji je letio taj dan je imao već ranije tehničkih problema sa curenjem goriva
- itd., itd.
Može li sve to biti slučajnost, sami zaključite!!!

- 23:44 -

Bubni i ostani živ (4) - Ispljuni na papir - #

petak, 26.06.2009.

O LJUDIMA O KOJIMA ZNAMO SAMO IME I JOŠ POKOJU SITNICU

Piše: Stipe T. Odak

Kako je meni nekim prešutnim sporazumom na ovom blogu pripala zadaća da analiziram ljudske odnose na mikro-razini, odlučih i da ovaj put ne rušim običaja. Poticaj za ovaj post stigao je sasvim slučajno. Starija gospođa vrlo vitka stasa, ulazi u Zagrebački električni tramvaj zajedno s prijateljicom koju vjerojatno zna još od vremena prije tramvaja i prije elektronike. Spontan pogled ima li slobodnih mjesta, rezignirano odustajanje i zajedno stadoše kraj vrata. U tom ona prva progovori o svom mužu koji se prije nekoliko tjedana razboli tako da je morala cijele dane biti s njime njegujući ga. Ništa posebno. Obična umirovljenička priča. Ipak topla. Ono što ju čini lijepom bila je činjenica da ga je ona tek nedavno istinski upoznala – čovjeka s kojim je provela cijeli život, s kojim je izgradila kuću u Gajnicama i odgojila 3 djece. I eto – tek sad, ali ipak!
Činjenica da ljudi mogu provesti godine skupa, a da se ne poznaju malo mi je postala jasnija kada sam neki dan prelistavao stare slike iz srednje škole i shvatio kako je tu bilo podosta ljudi s kojima sam proveo većinu dana tijekom nekih 12 godina školovanja, a da još i danas o njima ne znam puno. S druge strane, jedan jednako slučajan događaj podsjetio me na nešto posve oprečno. Na ljude koje sretnete samo jednom, samo kratko, ali opet u tom kratkom vremenu proživite jedan mali život… S kojima u mislima započinjete nikad održane razgovore. I kojih se samo ponekad sjetite, onda kada sitan detalj razbudi sjemenku dobrote koju su u vama posijali.

Njima je posvećena ova priča.

My way

Pamela je samo povremeno provirivala iza velikog bijelog papira na štafelaju dok sam se ja lijeno baškario na prostranom kauču obasjanom vrlo usmjerenom svjetlošću ispod krovnog prozora. Dovršavala je zadnje linije. Još jedna slika za njenu diplomsku izložbu bila je pri kraju.
- Nadam se da ti neće smetati što sam te naslikala bez odjeće… - dobacila je s podsmjehom
- Ne. Osim ako se slika neće zvati „Minimalizam“.
- Što kažeš na „Mrtva priroda“?
(prazna bočica ljubičaste akrilne boje leti prema Pameli koja vještinom sličnom onoj obitelji Lee izbjegava rapidno nadolazeći objekt savijajući svoje vitko tijelo u aerodinamične figure te ga napokon uspravljajući u slavodobitnu poziciju stasite vestalke popraćenu trijumfalnim smijehom)
- A što ti kažeš na to da se vratiš svom starom poslu slikara-voajera po gradskim parkovima, a?
…Usput… Tko ti je ono? – upitah pokazujući na sliku naslonjenu na zid nasuprot meni koju jučer nisam bio primijetio.
- A to… Zove se „Soulmate“. Tako je naslov. Nema lica. Namjerno sam zatamnila. Znaš možda one ljude koje nenadano sretneš i zavoliš u vrlo kratkom vremenu, a onda ih poslije nikad ne vidiš?
- Irina!
- Molim?
- Pa… Irina!
(U tom trenutku sam pogledao sat i shvatio da kasnim na autobus koji mi je trebao donijeti paket koji su mi moji od kuće poslali).
Čuj, moram ići, ionako se vidimo sutra – govorio sam joj dok sam užurbano skidao sa sebe plahte i adventski vijenac koji su u svrhu portretiranja trebali fingirati nekakvog rimskog velikodostojnika.

Pričat ću ti… - dobacio sam već s vrata.

- Hej! Zapiši u Knjigu! – viknula ironično je dok me je s vrha stepenica pokušala uhvatiti pogledom.
- (Bezobraznica! Znao sam da joj nisam trebao reći za blog!)

Dakle, bio je Festival mladih u Međugorju. Jedan od mojih prvih. Nepregledna mnoštva, kakofonija jezika, odvažnost radost i, zapravo, divno je sve to! Taj put bio sam smješten zajedno sa sviračima iz međunarodnog orkestra.
- Oprostite… Mošete mi pomoći sa… bags? – stidljivo je prozborilo jedno krhko plavokoso stvorenje iza mene noseći na neki gravitacijski neobjašnjiv način tri velike torbe i violinu.
- O, pa naravno! – odgovorio je stasiti kavalir koji je, htijući ispasti faca, također pokušao sve te tri torbe odjednom uznijeti uz dugačke stepenice.
- Hvala! Hvala! Ja sam Irina. – rekla je kad smo došli pred vrata sobe.
- Drago mi je… Pa, ovaj, vidimo se okolo. – Rekao sam spuštajući se niza stepenice dok sam lijevom rukom masirao nagnječene pršljenove. – Eh, te Ruskinje…

Nije bila Ruskinja, nego Poljakinja. Studirala je violinu na konzervatoriju u Krakowu. Zapravo, i nisam ju baš „viđao okolo“. Bila je jedna od onih osoba koje svatko želi u svome društvu, tako da se nismo imali prilike sresti. Uostalom, nismo imali ni razloga.

Večer nakon što je program završio ostao sam sjediti u orkestru. Nisam ni vidio da je i ona ostala spremajući violinu. Sjela je pokraj mene i tek nakon toga pitala je li slobodno. Da, ako je ta violina jedina torba koju imaš. – odgovorio sam, a ona se na to jako dugo smijala.
I upravo tu negdje dolaze oni trenuci koje je Pamela nacrtala, a koji ću ja prešutjeti. Ne zato što bih htio nešto sakriti, nego zato što ih ne znam objasniti.

Moja rodica, kad smo jednom kao djeca bili na ljetovanju, uspela se na balkon i mahala prolaznicima. Tako je jedan od njih, zbunjeni stranac ušao u kuću. Na sreću brzo je otišao. U tom trenutku smo bili sami i ja to nikad nisam rekao roditeljima, ali me je dugo nakon toga bilo strah. Mogao je biti čudak. Mogao nas je opljačkati, bla bla bla.
Nikad to nisam odobravao, ali shvatio sam da sam ja, te večeri, učinio upravo to isto – jednoj strankinji koja je tu prolazila otvorio sam sve prostorije koje se drugima obično ne otkrivaju. Ni ne razmišljajući koliko je to opasno, ni ne shvaćajući da bi me mogla opljačkati. I nije me bilo strah. Jer, nakon vrlo kratkog vremena činilo mi se da se poznajemo beskrajno dugo. Dok mi je pričala svoju prošlost, ljudi iz njezinog života pred očima su mi dolazili kao netko koga dugo dugo poznam, kao netko s kime me upravo ona davno davno upoznala.

- Voliš li Sinatru? – upitala je nakon kratko šutnje.
- „My way“ mi je najdraža pjesma…

Postalo je hladno pa smo krenuli prema domu, zbijajući šale na ono što nam se već činilo kao dio zajedničkog života. Hodočasnici su se vraćali iz crkve. Rekla mi je i kako se htjela popeti na Križevac, ali da nije uspjela naći vremena zbog proba. (OK, 350 metara nadmorske visine možda i nije nešto, ali za bljedunjava poljska stopala nenavikla na hercegovačke strmine to je ipak ozbiljan pothvat). Kada smo se rastali, ja sam i dalje u mislima nastavljao razgovore koje nismo dovršili ili čak započinjao neke nove. Tako je to kad ti netko u kratkom vremenu priraste srcu.
Inače, kasnije u životu baš i nisam volio takve događaje. Valjda se nisam znao nositi s njima. Bolje reći – nisam znao kako postupiti sutradan, kada okolnosti ponovno postanu obične, kada se malo posramite svega što ste rekli, kada ne možete procijeniti situaciju i kada se pred nekim (još sinoć jako bliskim) sada ponovno pravite kao običan prijatelj.

Ali te večeri još sam bio dovoljno mlad da na sve to nisam ni pomišljao i dovoljno zanesen da se još prije svjetla uputim na Križevac kako bih uzeo kamenčić s vrha i ostavio ga pred vrata jedne strankinje koja će sutra otputovati kući.

Otuširao sam se i spakirao stvari. Prijatelji su već u 7:30 trebali doći po mene. Dogovorili smo se da ćemo taj dan otići na more. Bili su točni. Zaključao sam sobu. Spustio kofere niz stepenice. I upravo kada smo se zaputili prema vratima začuo sam da me netko zove na lošem hrvatskom.
Okrenuo sam se i Irina je stajala na vrhu stepenica, prenuta iz sna i vidno pospana…

- Sačekaj. Ovo samo za tebe!

I tada je počela svirati My way…
…nježno grleći violinu poput jastuka s kojeg je upravo podigla glavu
…s još nepočešljanom kosom koja se tu i tamo uplitala među strune.

Tko ti je ta? – pitali su me Davor i Tomo kasnije dok smo se vozili prema moru.
Irina. Ma… ne znam baš puno o njoj... Doista, ja sam o njoj znao samo ime i još pokoju sitnicu.

Nikad se poslije nismo sreli. Ali, baš me briga. Ja još s vremena na vrijeme pretresem naše razgovore, a uvijek kad čujem My way znam da svira samo za mene.

- 06:00 -

Bubni i ostani živ (4) - Ispljuni na papir - #

utorak, 23.06.2009.

KAKO JE RECESIJA UBILA SLAVONSKE SVATOVE

Piše: Domagoj Mesić

Ovoga vikenda sam bio na jednoj pravoj slavonskoj svadbi. Moj bratić Ivan se, nakon višegodišnjeg traganja i lutanja, te uz blagoslov svojih roditelja i bliže rodbine uz nazočnost svih prijatelja pred svećenikom upustio u bračnu avanturu. Ovo je njegov prvi brak i na to smo svi iz obitelji ponosni. Kako i priliči našim starim slavonskim običajima, na svadbu su pozvani svi koji imaju bilo kakve veze s obitelji naših mladenaca. Nakon što se pozvalo lokalnog poštara, lugara iz susjednog sela i odavno zaboravljenu tetku iz Njemačke, broj uzvanika je porastao na nešto malo više od 500 ljudi. Stric kaže da su to srednji svatovi, a nisu htjeli raditi velike jer je kriza. Kada su se napravile sve pripreme, poklao dovoljan broj kokoši, prasadi, janjadi i teladi, nakon što su se ispekle sve vrste kolača koji padaju na pamet, nakon što se od Mirka iz Banata kupilo 50-ak kila srnetine i veprovine za čobanac i pošto se pretočila 20-ak godina stara rakija, svadbene svečanosti su mogle početi.

Kako sam s mladoženjom u bližem rodu, moja obitelj i ja smo se zaputili već u četvrtak prema Vinkovcima da sudjelujemo na svadbi od početka. Čim smo stigli i parkirali auto pred stričevom kućom i stupili nogom u dvorište počela je fešta, točnije MOMAČKA NOĆ! Za razliku od cijelog kulturnog svijeta, mi slavonci se volimo držati svojih starih običaja pa na momačke večeri ne zovemo samo momke nego svu bližu rodbinu i prijatelje oba spola i svih uzrasta. Na ovoj momačkoj večeri je bilo oko 130 ljudi koje su zabavljala dvojica harmonikaša sa strogom zabranom sviranja bilo kakvih pjesama koje svoje porijetko vuku s one strane Dunava ili Drine. Prva zanimacija i možda najbolja stvar na čitavoj ovoj fešti je bio čobanac. Nadam se da ste ga svi već jeli, a ako niste da bar znate o čemu se radi. Ovo je zaista bio jedan od najboljih čobanaca koje sam jeo. Moj stric Mile, koji je inače i kuhao ovaj čobanac, tvrdi da je za sve zaslužan onaj Mirko iz Banata kojeg sam spominjao u prvom odlomku jer je nabavio najbolji komad srnetine na svijetu. Na kraju mi je otkrio da je tajna ipak u polu-sušenim svinjskim nogicama koje daju čobancu gustinu i blagi okus dima. No, kako god da bilo, poslije prefinog čobija na red je došla prasetina pa zatim i janjetina. O tome se nema što puno pisati. I jedno i drugo je bilo neopisivo i sve se zaljevalo obilnim količinama piva, vina i rakije. Kaže moja strina da su htjeli praviti i fiš-paprikaš, ali ipak je kriza pa…

Tako Vam izgleda prava slavonska momačka noć. Odvija se po starom i već puno puta isprobanom principu: red čobanca, red pjesme, red pića, red janjetine, red pića, red prasetine, red pića, red pjesme, red piće, red piće, red piće, red…

U petak, dan poslije momačke noći, stari običaj nalaže strogo triježnjenje do nekih jedan sat poslije podne, zatim pomaganje oko priprema za sutradan uz kratak predah s kojom čašicom rakijice i šnjitom kulena, te večeru oko osam sati navečer koja započinje čobancem, a završava nastavkom fešte od jučer. Inače se petak prije svatova naziva DAN IZMEĐU, a u nekim dijelovima slavonije i NOĆ PRIJE. Ova je noć, iako nije momačka, vrlo slična onoj prije nje samo što nema harmonikaša pa se pjeva „nasuvo“. Kasnije sam doznao od tetke Blanke kako joj je strina Marija rekla da su mislili i za ovu noć nabaviti neku muziku, ali da štede zbog recesije. Naravno, na ovoj večeri je i puno manje ljudi nego na prethodnoj pa nas je bilo samo 50-ak. Zaključili smo da se moramo odmoriti za sutra, kada je dan svatova, pa nismo dugo ostajali budni. Već negdje oko četiri sata ujutro smo odlučili otići u krevete, nakon što se popilo 5 gajbi piva, 10-ak litara vina, oko 4 litre rakije, te nakon što se pojelo jedno cijelo pečeno janje, dva pečena praseta, 10-ak litara popularnog čobanca zvanog čobi i 10 kila mladog luka. Zaboravio sam spomenuti oko 20-ak kobasica, jedno 5-7 kulinova i tri velike tegle mješane salate.

Tako vam izgleda drugi dan svatova kada se slavi takozvana noć prije. I ona ima svoj uhodani ritam i princip. Sve je to naš prastari slavonski običaj i lijepo je kada mladi ljudi imaju sluha za to.

U subotu je dan vjenčanja. Svi smo bili vrlo rano na nogama i oko 8 sati ujutro je započeo doručak za nas 30-ak koji smo pripremali svatove. Doručak je trajao do nekih 12 sati nakon čega su uslijedile brze pripreme za svatove. Naravno, doručkovali smo ostatke čobanca od četvrtka, pečenu svinjetinu i janjetinu te mladi luk, a kako svi štedimo zbog recesije odrekli smo se priloga uz meso. Na brzinu smo rasporedili poslove i napravili redoslijed po kojem ćemo se ići tuširati. Moj bratić Tomislav, inače brat od mladoženje, i ja smo bili zaduženu za punjenje i hlađenje buklija. BUKLIJE su ukrašene flaše do pola litre koje se pune rakijom. Kada krenu svatovi svatko tko je stariji od 18 godina može uzeti jednu takvu flašu i nositi je sa sobom da može ponuditi ostale svatove s rakijom, a i sebi s vremena na vrijeme osviježiti grlo. Nakon toga smo morali ići po čaju. ČAJO je, ako netko ne zna, glavni svatovac. On je šef parade i glavni vođa svatova. Sudjeluje u pregovorima prilikom kupovanja mlade, vodi ceremoniju kada se dođe do sale i radi gro drugih poslova koji se lako mogu opisati kao čajini poslovi. Kada smo i to obavili te uradili još neke sitnije poslove, mogli smo se napokon otuširati te na brzinu staviti nešto sušeno i narezano u usta te se obući u odijela jer se oko dva već počinju skupljati svatovi.

Već oko 2 sata poslije podne su se počeli okupljati KOD MLADOŽENJE svatovi s njegove strane. Skupilo se oko 100-120 ljudi pa se poslužila lagana „meza“ koja se sastojala od kulina, slanine, kobasice, kulinove seke, šunke, plećke, sušene vratine, buđole i kojeg komada sira. Cijelo vrijeme su svirali pravi slavonski tamburaši, igrala su se stara slavonska kola i „pivale se stare slavonske pisme“. Bratić Tomislav je sve zamolio za razumijevanja zbog toga što tamburaši nisu imali razglas, još jedan danak svjetske gospodarske krize. Oko pola pet nas je čajo poslagao u aute, formirao kolonu, a mene odredio da nosim na početku kolone zastavu. Krenuli smo po mladu u susjedno selo. Trebalo nam je oko pola sata da dođemo do odredišta i da predvođeni čajom, tamburašima i barjaktarom umarširamo u mladenkine dvore. Sada kada smo bili KOD MLADENKE mogli su početi običaji kupovanja mlade. To nije dugo trajalo pa je već nakon desetak minuta kum uspio za 400 eura i još 1000 kuna sa strane kupiti pravu mladu. Možda bi cijena bila i veća, ali su s mladenkine strane imali razumijevanja zbog financijske krize. Tamburaši su krenuli ponovo svirati, žene su na stol donijele ovale prepune suhog mesa i domaćeg kruha, a domaćin je dijelio svima čašice s rakijom i flaše s hladnim pivom. Nakon što se malo prizalogajilo, popilo i zapjevalo, te nakon što su se ispoštovali još neki običaji, krenuli smo u koloni prema crkvi. Pred crkvom se još malo sviralo i cupkalo u kolu, a onda se ušlo ipak u crkvu gdje je uslijedio obred vjenčanja… Poslije toga se opet malo sviralo pred crkvom i cupkalo u kolu. Povremeno se i pijuckalo iz „buklije“, sve dok nas čajo opet nije složio u kolonu i uputio prema Sali gdje će biti fešta.

Kada smo stigli do sale gdje nas je dočekao pravi bend s razglasom i konobari koji su nas posluživali cijelu noć mogla je započeti SVADBENA NOĆ. Svih 500 ljudi se raspodijelilo po svojim mjestima pa je čajo mogao pozvati mladence da nam se pridruže. Bend je krenuo svirati, a mi smo se pridružili mladencima na plesnom podiju. Konobari su odlično radili svoj posao i na sve strane raznosili hladne boce svakojakog piva, vrčeve s bijelim ili crnim vinom, ali i boce s mineralnom vodom te velike količine raznih sokova. Našla se tu i koja boca rakije, votke ili đina no nije se pretjerivalo zbog krize.

Kada je napokon bilo vrijeme, čajo je prekinuo glazbu i pozvao nas sve na svoje mjesta. Uslijedila je molitva, himna te je mogla početi svečana večera. Menu je bio tradicionalan. Tko god da je bio u slavonskim svatovima zna kako ti izgleda. Za početak se jede nešto suho i narezano, a zatim svatovska juha s „nanokat narezanim rezancima“ i mesnim noklicama. Poslije juhe na red dolazi „kuvano meso“, govedina, junetina, teletina, piletina i „paradajz-sos“, ako netko nije ljubitelj paradajz-sosa za njega se poslužuje hren. Poslije kuhanog mesa se poslužuje glavni svatovski specijalitet sarma, a poslije sarme par vrsta pečenog i pohanog ili dinstanog svinjećeg, telećeg ili pilećeg mesa, a sve se završava svinjetinom i janjetinom s ražnja. Sve je to nezamislivo bez par vrsta salata i raznih priloga, a nakon svega dobro dođu sve poznate vrste kolača. Tako su se jela i pila redala ispred naših ustiju, čajo je nabrajao darove, kum plaćao svirce, a svirci dirali pjesmom naša srce do kasno u noć.

Pred jutro se poslužio čobanac. Ne onaj stari kojeg je spravljao stric Mile, nego neki novi koji nije onom bio niti do koljena. Tetak Joška je zaključio da je to zbog nedostatka srnetine i siguran je da su kuhari namjerno štedjeli zbog recesije na tom plemenitom mesu. Čak se htio ići svađati u kuhinju, ali ga je moj tata uspio od toga odgovoriti pa su utažili tugu u svježoj, još vrućoj, janjetini. Nastavilo se tako do jutra kada smo ispraćeni svircima i prvim zrakama kišom okupanog sunca krenuli prema doma.

Bolje rečeno, krenuli smo prema mladoženjinoj kući gdje smo i bili stacionirani. Nisamo baš imali vremena spavati jer se već oko 10 sati valjalo ustati i početi iznova spremati stolove pod velikim šatorom za nedeljni ručak. Ako niste znali, to je 4. i zadnji dan slavonskih svatova i zovemo ga NEDELJNI RUČAK. Na tom ručku se pojavilo oko 150 ljudi kako s mladoženjine, tako i s mladenkine strane. Zanimljivo je da su na tom ručku mladenci ti koji poslužuju goste.

Ja sam se bio ponudio pomagati pa sam dobio zadatak da zajedno sa stricem Miletom podgrijem sarmu od jučer. Podgrijali smo oko 500-tinjak sarmi u dva velika kotla i započeli razgovor. Pričali smo o svemu i svačemu, a od strica sam saznao kako ova sarma i nije bog zna što, a za sve je kriva recesija jer se štedi pa se nije kupilo pravo meso. Meni je ipak bila dobra. Prije samih gostiju su stigli tamburaši koji su nas opet zabavljali. Uspio sam i s njima izmijeniti koju riječ i saznao sam da i oni imaju problema s recesijom pa su morali malo smanjiti svoju cijenu. Na kraju sam saznao da su za ovaj ručak zaradili mizernih 8000 kuna.

Ručak je bio vrlo sličan jučerašnjoj večeri. Zapravo sve je bilo isto na repertoaru osim kuhanog mesa i paradajz sosa. Opet se točila rakija, pilo se vina i piva, a djeci se davalo sokova. Ja sam iskoristio priliku pa sam malo popričao s bratićem Ivanom – mladoženjom i njegovom suprugom.. Pohvalili su mi se kako je u svatovima sinoć bilo 538 ljudi te kako su, unatoč recesiji i financijskoj krizi, dobili na poklon oko 140 000 kuna. Ti će im novci pomoći da započnu svoj obiteljski život, ali i da prožive ovu recesiju.

Negdje oko 6 sati navečer smo se počeli polako razilaziti pa smo se i mi odlučili pozdraviti sa svima i polako krenuti prema Požegi. Tata je strpljivo stiskao ruke silnim rođacima, mama je spremala u auto pakete s kolačima, smrznutom sarmom i komadima pečene svinjetine s ražnja i janjetine. Izljubili smo se sa svima i obećali novi susret, što prije, čim se malo popravi ova financijska situacija.

Već oko 8 sati navečer smo stigli kući i raspakirali se. Bili smo svi dosta umorni i spremni za spavanje. Tata je brzo stavio na kruh mali komadić svinjećeg mesa pečenog na ražnju što smo ga ponijeli iz svatova i zaključio kako je dobro što smo se vratili kući lokalnom cestom, a ne autoputom jer smo uštedjeli 100 kuna, a recesija je doba kada čovjek treba štedjeti i paziti na svaki dinar.

- 14:16 -

Bubni i ostani živ (8) - Ispljuni na papir - #

srijeda, 17.06.2009.

Pustite fanatike k meni

Piše: Iva Babić
U nekom prvom razdoblju svoga djelovanja autorici ovog članka je strašno išao na živce taj, kako ga je ona doživljavala, egocentrični ekscentrik; sva ta pompa oko njega mirisala je na čisti fanatizam i intelektualno ograničene a emotivno nesta(bi)lne ljude koji se hvataju za slamke pa im je dobar i Braco i Sudac i astro Vera. Međutim, uvidjeh da sam sud donijela na temelju “moja ti” i “rekla- kazala” interpretacija, što i nije, složit ćete se, cijenjeni moji čitatelji, ispravan put za jednu osobu koja nekako iznad svega gaji ljubav prema istini (iako puno puta u tome zakaže), pa odlučih otići na misu koju je jednom prigodom služio u jednoj zagrebačkoj crkvi. Moj se zaključak o fanatičnim sljedbenicima nažalost pokazao točnim, ne moram vam govoriti da je u njegovom redu za pričest, baš kao i kad u nekoj župi gostuje neki crkveni “velikodostojanstvenik” (navodnici su ovdje čisti sarkazam, iako se ta riječ inače sasvim ozbiljno upotrebljava u crkvenom žargonu), bilo najviše ljudi, a čak je bilo i dovoljno drskih ljudi koji su tu priliku iskoristili da se uhvate za rane na njegovim zapešćima (?!). Kao da Gospodin Bog pada na takve finte. No, što se tiče Sudca samog, ja sam bila zadovoljna jer sam bila ugodno iznenađena njegovom propovijeđu. Pomalo prosta seljačka retorika, bez puno običnom puku nerazumljive teologije, s nešto kritike crkvenih struktura (što je baš fino iz usta svećenika (ako je kritika na mjestu)), nešto kritike upravljene prema nama samima koja se nije dala zanemariti tako da nisam mogla, kao prije spomenuti ljubitelj istine, i dalje zadržati isto mišljenje o njemu. Pri tom mislim da mi se ne može prišiti da je i mene “zaveo”, jer ako sam išta, onda sam osoba koja je rijetko zavedena ičijim autoritetom ili ičijom moći ikakve vrste, takve me stvari jednostavno ne impresioniraju. Priznajem da je možda u pitanju samo onaj drski dalmatinski dišpet, ne znam. Jedino što me razoruža jesu istinski ponizne, duhom malecne osobe koji su toliko usidrene u ljubavi prema Bogu i njegovim stvorenjima da im ta ljubav daje jedno uzvišeno dostojanstvo bez obzira koliko ih netko pokušao uniziti. Ako želite imati pojma o čemu pričam, dođite subotom popodne u crkvu na Svetom Duhu, ispred koje fra Josip sijede glave i grubih ruku u izblijedjelom habitu s zadovoljstvom nejasnog podrijetla mete rižu i konfete ili zalijeva samostanski vrt i pjeva. U Zlatku Sudcu nisam vidjela takvu poniznost, ustvari ni blizu, ali, eto, vidjela sam jednostavnost sa zanimljivim primjesama ekscentričnosti i, ako hoćete, dašak odrješitog krkanstva, koje mi se baš svidilo. Gospodin Ante Tomić, kojeg izrazito cijenim, je jednom u svojoj kolumni o njemu pisao predstavivši ga kao mađioničara koji zanesenom pripobožnom puku izvodi trik s kartama i vadi kovanice iz ušiju, i, iako mi je ta slika bila vrlo simaptična, mislim da gospodin Tomić nije uživo slušao svećenika Sudca da bi mogao donijeti takav sud.
Kod Sudca posebno poštujem što je velik dio vremena odvojio na održavanje seminara za branitelje iz Domovinskog rata oboljele od PTSP-a. Osobno sam upoznala ljude koje je taj seminar potaknuo da izgrade nov odnos s Bogom, sa samima Sobom i s njihovom okolinom, prenuvši ih iz delirija koji je hranio sam sebe, u kojem su jedine scene bile mokri rovovi i mrtva tijela suboraca. Zbog toga je svo ovo vrijeme kod mene imao kredita, iako upitnih istupa u javnost nije manjkalo, jer nije dobro gledati ikoga isključivo crno(g) ili bijelo(g). Međutim, u zadnje vrijeme svojim ekscesima je izgubio svo ono povjerenje koje je stekao kod mene onog jednog lipnja u sparnoj zagrebačkoj crkvi, a vjerujem, i kod mnogih drugih. Zlatko Sudac je za mene postao jedan od mnogih čudnovatih likova javnog života Hrvatske; nije više onaj koji samo pokušava sebe i druge naučiti Dobru, kako bi jedan svećenik otprilike trebao činiti, nego mi se čini da je svojoj ličnosti počeo pripisivati nepostojeće zasluge i svojim ponašanjem parirati gospodi iz Red Carpetovog svijeta. Čini mi se da gubi dodir s realnosti, dok mu se moć razumskog rasuđivanja nakrivljava. Budući da je završio isti studij na kojem sam i ja sada donekle shvaćam da je razvio lako zapaljiv revolt prema strukturama i želju da se odijeli od njih, ali postoji nešto što se jednostavno naziva dječje i nezrelo ponašanje. Čudna mi je njegova teatralna svijetloplava reverenda (“uniforma” koju nose dijecezanski svećenici, op.a.) koja viče “Pogledajte me!” kad svi od pamtivijeka nose crnu kao zajednički znak pripadnosti; ogromni medaljon sv. Benedikta i duga kosa i brada koji više podsjećaju na glavnog glumca iz onog mjuzikla Andrewa Lloyda Webbera. Znam, znam, ne valja suditi po vanjštini, ali ne odnosi li se to više na osobe kojima do vanjštine nije stalo? Zlatko Sudac među takve sigurno ne spada.

Napose se želim osvrnuti na njegov najnoviji album duhovno- domoljubne glazbe u izdanju Joshua Recordsa, a još više na omot istoga. Na njemu Sudac stoji u središtu trojke, da ne kažem trojstva, dok mu je s desna Maja Blagdan, a s lijeva Ivan Puljić. Ne smeta mu što je očito prikazan kao Put, Istina i Život. Njihov hod po vodi u bijelim haljama i bijelim sandalicama, posebice Majin pojas sa šahovnicom i svijetleća pokaznica u Sudčevoj ruci čini ih kičem koji osvaja na štandu na kakvom seoskom proštenju, koji se kupi za uspomenu nakon što su se djeci kupili suzama iskamčeni pištolji na vodu i sladoled od šećerne vate. Ne mogu ne primjetiti da je album medijski plasirao Konzum Ivice Todorića, uz kojega osobno vežem jedno od najvećih izrabljivanja radnika u Hrvatskoj, što Sudcu očito nije bila prepreka za suradnju. Kao budući teolog žalim što je jedan svećenik učinio potez kao što je taj album. Njime je sablaznio mnoge i osramotio i komercijalizirao dostojanstvenost vjerničkog osjećaja mnogih, među kojima i moj.

Kod mene je kredit potrošio. No, ako ga vidim na cesti, pitat ću ga za autogram. Sigurno će imati cijenu na eBay-u.

- 07:07 -

Bubni i ostani živ (31) - Ispljuni na papir - #

subota, 06.06.2009.

Problem tolerancije kršćana naspram homoseksualaca.

Piše: Dejan Šota
Bez dodatnih referenci da potvrdim svoj stav, ukratko ću reći o tome kakav bi stav kršćana, po mom
mišljenu trebao biti.

Svaki čovjek bez obzira na boju kože, narodnost, vjersku ili spolnu pripadnost, stav pa čak i djela (dobra ili zla) ima pravo na život i puninu ljudskog dostojanstva jer je dijete Božje. To je danas nešto samorazumljivo i već vrapci na granama o tome pjevaju. Donešeno je mnoštvo građanskih zakona, dekreta i deklaracija koje to potvrđuju a svačano je promulgirano i postalo općevažeće Deklaracijom o ljudskim pravima. Nažalost, ovaj liberalan stav nije oduvijek bio živo prisutan u povijesti čovječanstva a niti je i danas doslijedan. Tako zamjećujemo određene napetosti nekih društvenih krugova naspram homoseksualnosti. Mnoge takve krugove čine i deklarirani kršćani te svojim stavom i djelovanjem bacaju ljagu na vlastito kršćansko poslanje pa neizravno i na Crkvu.

Ipak, postoje određene stvari koje javnost drži upitnima pa i nepravednima a dolaze od samog Crkvenog učiteljstva (red biskupa u suradnji sa teolozima). To su naime prava sklapanja sakramenta crkvene ženidbe te osnivanje kršćanskih obitelji. Treba odmah pojasniti da su te dvije stvarnosti sakramentalnog karaktera i nerazdruživo povezane jedna s drugom. Kad kažem sakramentalnog karaktera to znači da pripadaju kršćanskoj crkvenoj zajednici ljudi i da su dio vjerničkog obreda i kulta. Dakle, crkvena ženidba je specifično izraz kršćanske vjere i odluka “živiti život” prema kršćanskom moralu i nauku. To je, svjetovno gledano, religijska stvar! I stvar je slobodnog izbora a ne nužnog građanskog prava! Ovo naglašavam jer, nažalost još i danas baštinimo onu tradiciju poistovjećivanja svjetovnog i sakralnog (civilnog i kršćanskog). Budući da vremenite stvarnosti i građanski zakoni osiguravaju čovjeku dovoljno za ostvarenje njegovih ljudskih prava, onda nema smisla tražiti još neka dodatna u određenim vjerskim zajednicama i smatrati ih apsolutno potrebnima! Tako jedan građanin, kršćanin, agnostik ili ateist, neće tražiti pravo da uđe u đamiju i sinagogu i tamo vrši njihove obrede pozivajući se na vlasititu slobodu i tražeći toleranciju svih oko sebe.

Razumljivo, ukoliko želiš prisustvovati i biti član vjerske zajednice, proći ćeš vrijeme pripreme i inicijacije, poučiti se u vjerskom nauku, prihvatiti moralna načela i novost koji ti zajednica poručuje pa ćeš tek onda prisustvovati obredima, zar ne? Tako religija funcionira na kraju krajeva! I to nikome ne smeta koliko ja znam! Eh sada, problem je u tome što u jednoj tisućljetnoj kršćanskoj zemlji to ljudima baš i ne dolazi do svijesti… Čak i nekršćanima odgovara, u njihovom zahtjevu za apsolutnom slobodnom, da imaju puno pravo na baš sve. S jedne stane to im paše, a onda sami sebi skaču u usta jer se, poznato je, žale se na preveliku povezanost Crkve i države.
Tolerancija homoseksulanosti ne postoji ukoliko ona znači dopusiti dotičnima puno pravo izražaja svog spolnog opredjeljenja unutar vjerske zajednice jer u konačnosti - homoseksualnost se kosti sa kršćanskim spolnim moralom (neću se upuštati u objašnjenje ovoga jer je ova tema teološke i prije svega antropološke naravi.). Tolerancija, u koliko se shvati kao “dopusiti drugome da živi drugačije” postoji jer jer tolerancija i ljubav prema svima jedna od temeljnih novosti Kristova nauka. Homoseksualci, ukoliko i jesu kršćani (premda su daleko najglasniji u vezi ovoga oni koji NISU kršćani), trebaju živiti dostojno život, uređivati ga prema evanđeoskim naputcima i pronaći nekonvencionalan način ostvarenja svog poziva u Kristu i Duhu.

- 17:21 -

Bubni i ostani živ (18) - Ispljuni na papir - #

srijeda, 03.06.2009.

Sreća: kapitalna lovina današnjice + cash mašina za snalažljive

Piše: Nikola Horvat

Zanimljiv mi je jedan fenomen u ovoj našoj banana državi, a to je sve vezano uz vrhunaravni pojam SREĆA! Ova je riječ, uz LJUBAV, vjerojatno najkrivoizinterpretiranija od svih ostalih riječi. Upravo smo svjedoci LOTO manije. Naime, velik broj ljudi sreću najuže povezuje sa materijalnom dobiti, materijalnom sigurnošću. Prolazim neki dan pokraj kioska HL-a i gledam ta lica koja u redovima čekaju da uplate svoju kombinaciju brojeva. Posramio sam se što sam čovjek. No, na stranu sa mojim stidom, zapitao sam se kakav je to megalomanski poriv u nama kada tako manijakalno želimo novac, velike količine novca? Ta zar 5 milijuna kuna, koliko inače iznosi prosječan dobitak, nije dovoljan razlog da netko zaigra LOTO, ako već želi nešto dobiti? Očito da nije. Čini se da prosječni Hrvat kreće u akciju tek kada mu se zagarantira dobitak od preko 20 milijuna kuna. Stavljam se u kožu novopečenih igrača LOTA: da sam igrao prije koji mjesec i dobio 5 milijuna, što bih s njima? Kupio bih kuću, pokrenuo kakav obrt. A da dobijem 25 milijuna? Kupio bih kuću, pokrenuo kakav obrt. Čini se da je logika ista, ali megalomanija u nama nam ne dozvoljava da zbrojimo 2+2.

No, dosta o LOTU, vratimo se na sreću. Ponekad mi se čini da je lov na sreću poput lova na bjelokost, ili dijamante - rjetki ulove dostojnu lovinu, ali ima ih i to nam je nada. Istina je u biti da nitko ne promišlja o tome što je sreća i kako je zavrijediti (ne dobiti ili naći). To je i najveći problem današnjeg čovjeka, osobito Hrvata - ne promišljanje gigantskih razmjera.
Hrvati su i religiozan narod. Duhovni seminari su svakodnevica, duhovna izgradnja je prijeko potrebna i to svi uviđaju pa sukladno tome nam se nude i razne ponude. Nažalost, kvaliteta takvih duhovnih seminara je na razini kakvog osmoškolskog sleta dječaraca koji trče oko lopte (znate ono - svi na jednu loptu). Sudjelovao sam na mogim takvim seminarima i zaključak je da svi ti ljudi kronično traže dvije usko povezane stvari: mir i sreću. Duhovnici ima obećaju mir u Isusu, Bogu, molitvi, a sreću u moralnom životu i Crkvi. Mislim, sve je to divno i krasno, ali, budimo realni, polaznici tih seminara nisu niti mirni, niti sretni. U ostalom tko je ikada rekao da je kršćanstvo religija sreće i blagostanja, ili uljuljkavajući poziv na nirvanu? Nije li i Krist rekao da je donio mač, a ne mir? Postoje još neke elitističke duhovne "sljedbe" koje također nude sreću poput kakvog paradajza na tržnici i polaznici tih "sljedbi" izvrsno glume sreću, ali u očima im vidiš tugu, izgubljenost. Unutar tih zajednica ako netko kaže da nije sretan automatski ga se smatra slabim duhom i nešto definitivno nije u redu s njim. Treba mu pomoći na drastične načine. Zbog tih načina ipak su nakraju svi "sretni" kako ne bi bilo belaja. I iako će svaka katolička zajednica uprijeti prstom u onu drugu i reći "NE, mi nismo takvi!", moje iskustvo ipak govori da ipak sve one traže sreću i mir pod svaku cijenu! Takvi ljudi su izvrsni aevangelizatori koji pošto poto žele ukalupiti sve ljude u njihovu "sreću", tako da se svi skupa možemo plakati od sreće i baciti sa litice u pobiješnjelo more.
Posebna kategorija su oni koji prakticiraju tzv. prosperity gospel. Naime, takvi biseri mir, sreću i materijalno blagostanje usko povezuju sa odnosom sa Bogom. Ukratko - ako si svet imaš, ako nisi nemaš. Ipak, o tom otrovnom fenomenu drugom zgodom.
Može li čovjek u svojoj rastrganosti između veselja i tuge, imaštine i neimaštine, dobra i zla biti sretan? Mora li čovjek da bi bio sretan biti uistinu samo sretan? Treba li se čovjek grebati za srećom toliko da u samom startu sam sebe zakida za toliko željenu sreću?
Moje je mišljenje da su neimaština i tuga sastavni dio sreće. Sreća je u nama, našem pogledu na život, u našem optimizmu i želji za životom, želji za radom. Čovjek je biće koje se ostvaruje kroz mnoge aspekte djelovanja, ali najispunjeniji je kada stvara. Nije li najveća sreća kada čovjek shvati da je majka, otac? Ili, nije li sreća kada unatoč neimanju novaca čovjek iznova otkrije veličanstvenost prirode?

Znam, sa druge strane nameće se pitanje kako biti sretan ako si gladan ili žedan, gol ili bos? Kako se ostvariti radom kada radiš u dućanu 12 sati i sve što vidiš od svoga rada je pišljivih 3500 kuna na kraju mjeseca? Kako otkriti veličanstvenost prirode kada nemaš ni za autobusnu kartu do obližnje šume? Ipak, smatram da sreća pod svaku cijenu zatire svaku mogućnost čak i mrvica sreće, prema tome s odgovornošću tvrdim da su tuga, neimaština i ostale životne nepogode upravo sastavni dio i preduvjet za sreću....koju nemojmo željeti pod svaku cijenu lud
Kako bilo, uhvatio sam se u koštac sa jako nezahvalnom temom i mnogi se neće složiti samnom. Upravo zbog toga pitam Vas: što je za vas sreća?????