Marketing
O LJUDIMA O KOJIMA ZNAMO SAMO IME I JOŠ POKOJU SITNICU
Piše: Stipe T. Odak
Kako je meni nekim prešutnim sporazumom na ovom blogu pripala zadaća da analiziram ljudske odnose na mikro-razini, odlučih i da ovaj put ne rušim običaja. Poticaj za ovaj post stigao je sasvim slučajno. Starija gospođa vrlo vitka stasa, ulazi u Zagrebački električni tramvaj zajedno s prijateljicom koju vjerojatno zna još od vremena prije tramvaja i prije elektronike. Spontan pogled ima li slobodnih mjesta, rezignirano odustajanje i zajedno stadoše kraj vrata. U tom ona prva progovori o svom mužu koji se prije nekoliko tjedana razboli tako da je morala cijele dane biti s njime njegujući ga. Ništa posebno. Obična umirovljenička priča. Ipak topla. Ono što ju čini lijepom bila je činjenica da ga je ona tek nedavno istinski upoznala – čovjeka s kojim je provela cijeli život, s kojim je izgradila kuću u Gajnicama i odgojila 3 djece. I eto – tek sad, ali ipak!
Činjenica da ljudi mogu provesti godine skupa, a da se ne poznaju malo mi je postala jasnija kada sam neki dan prelistavao stare slike iz srednje škole i shvatio kako je tu bilo podosta ljudi s kojima sam proveo većinu dana tijekom nekih 12 godina školovanja, a da još i danas o njima ne znam puno. S druge strane, jedan jednako slučajan događaj podsjetio me na nešto posve oprečno. Na ljude koje sretnete samo jednom, samo kratko, ali opet u tom kratkom vremenu proživite jedan mali život… S kojima u mislima započinjete nikad održane razgovore. I kojih se samo ponekad sjetite, onda kada sitan detalj razbudi sjemenku dobrote koju su u vama posijali.
Njima je posvećena ova priča.
My way
Pamela je samo povremeno provirivala iza velikog bijelog papira na štafelaju dok sam se ja lijeno baškario na prostranom kauču obasjanom vrlo usmjerenom svjetlošću ispod krovnog prozora. Dovršavala je zadnje linije. Još jedna slika za njenu diplomsku izložbu bila je pri kraju.
- Nadam se da ti neće smetati što sam te naslikala bez odjeće… - dobacila je s podsmjehom
- Ne. Osim ako se slika neće zvati „Minimalizam“.
- Što kažeš na „Mrtva priroda“?
(prazna bočica ljubičaste akrilne boje leti prema Pameli koja vještinom sličnom onoj obitelji Lee izbjegava rapidno nadolazeći objekt savijajući svoje vitko tijelo u aerodinamične figure te ga napokon uspravljajući u slavodobitnu poziciju stasite vestalke popraćenu trijumfalnim smijehom)
- A što ti kažeš na to da se vratiš svom starom poslu slikara-voajera po gradskim parkovima, a?
…Usput… Tko ti je ono? – upitah pokazujući na sliku naslonjenu na zid nasuprot meni koju jučer nisam bio primijetio.
- A to… Zove se „Soulmate“. Tako je naslov. Nema lica. Namjerno sam zatamnila. Znaš možda one ljude koje nenadano sretneš i zavoliš u vrlo kratkom vremenu, a onda ih poslije nikad ne vidiš?
- Irina!
- Molim?
- Pa… Irina!
(U tom trenutku sam pogledao sat i shvatio da kasnim na autobus koji mi je trebao donijeti paket koji su mi moji od kuće poslali).
Čuj, moram ići, ionako se vidimo sutra – govorio sam joj dok sam užurbano skidao sa sebe plahte i adventski vijenac koji su u svrhu portretiranja trebali fingirati nekakvog rimskog velikodostojnika.
Pričat ću ti… - dobacio sam već s vrata.
- Hej! Zapiši u Knjigu! – viknula ironično je dok me je s vrha stepenica pokušala uhvatiti pogledom.
- (Bezobraznica! Znao sam da joj nisam trebao reći za blog!)
Dakle, bio je Festival mladih u Međugorju. Jedan od mojih prvih. Nepregledna mnoštva, kakofonija jezika, odvažnost radost i, zapravo, divno je sve to! Taj put bio sam smješten zajedno sa sviračima iz međunarodnog orkestra.
- Oprostite… Mošete mi pomoći sa… bags? – stidljivo je prozborilo jedno krhko plavokoso stvorenje iza mene noseći na neki gravitacijski neobjašnjiv način tri velike torbe i violinu.
- O, pa naravno! – odgovorio je stasiti kavalir koji je, htijući ispasti faca, također pokušao sve te tri torbe odjednom uznijeti uz dugačke stepenice.
- Hvala! Hvala! Ja sam Irina. – rekla je kad smo došli pred vrata sobe.
- Drago mi je… Pa, ovaj, vidimo se okolo. – Rekao sam spuštajući se niza stepenice dok sam lijevom rukom masirao nagnječene pršljenove. – Eh, te Ruskinje…
Nije bila Ruskinja, nego Poljakinja. Studirala je violinu na konzervatoriju u Krakowu. Zapravo, i nisam ju baš „viđao okolo“. Bila je jedna od onih osoba koje svatko želi u svome društvu, tako da se nismo imali prilike sresti. Uostalom, nismo imali ni razloga.
Večer nakon što je program završio ostao sam sjediti u orkestru. Nisam ni vidio da je i ona ostala spremajući violinu. Sjela je pokraj mene i tek nakon toga pitala je li slobodno. Da, ako je ta violina jedina torba koju imaš. – odgovorio sam, a ona se na to jako dugo smijala.
I upravo tu negdje dolaze oni trenuci koje je Pamela nacrtala, a koji ću ja prešutjeti. Ne zato što bih htio nešto sakriti, nego zato što ih ne znam objasniti.
Moja rodica, kad smo jednom kao djeca bili na ljetovanju, uspela se na balkon i mahala prolaznicima. Tako je jedan od njih, zbunjeni stranac ušao u kuću. Na sreću brzo je otišao. U tom trenutku smo bili sami i ja to nikad nisam rekao roditeljima, ali me je dugo nakon toga bilo strah. Mogao je biti čudak. Mogao nas je opljačkati, bla bla bla.
Nikad to nisam odobravao, ali shvatio sam da sam ja, te večeri, učinio upravo to isto – jednoj strankinji koja je tu prolazila otvorio sam sve prostorije koje se drugima obično ne otkrivaju. Ni ne razmišljajući koliko je to opasno, ni ne shvaćajući da bi me mogla opljačkati. I nije me bilo strah. Jer, nakon vrlo kratkog vremena činilo mi se da se poznajemo beskrajno dugo. Dok mi je pričala svoju prošlost, ljudi iz njezinog života pred očima su mi dolazili kao netko koga dugo dugo poznam, kao netko s kime me upravo ona davno davno upoznala.
- Voliš li Sinatru? – upitala je nakon kratko šutnje.
- „My way“ mi je najdraža pjesma…
Postalo je hladno pa smo krenuli prema domu, zbijajući šale na ono što nam se već činilo kao dio zajedničkog života. Hodočasnici su se vraćali iz crkve. Rekla mi je i kako se htjela popeti na Križevac, ali da nije uspjela naći vremena zbog proba. (OK, 350 metara nadmorske visine možda i nije nešto, ali za bljedunjava poljska stopala nenavikla na hercegovačke strmine to je ipak ozbiljan pothvat). Kada smo se rastali, ja sam i dalje u mislima nastavljao razgovore koje nismo dovršili ili čak započinjao neke nove. Tako je to kad ti netko u kratkom vremenu priraste srcu.
Inače, kasnije u životu baš i nisam volio takve događaje. Valjda se nisam znao nositi s njima. Bolje reći – nisam znao kako postupiti sutradan, kada okolnosti ponovno postanu obične, kada se malo posramite svega što ste rekli, kada ne možete procijeniti situaciju i kada se pred nekim (još sinoć jako bliskim) sada ponovno pravite kao običan prijatelj.
Ali te večeri još sam bio dovoljno mlad da na sve to nisam ni pomišljao i dovoljno zanesen da se još prije svjetla uputim na Križevac kako bih uzeo kamenčić s vrha i ostavio ga pred vrata jedne strankinje koja će sutra otputovati kući.
Otuširao sam se i spakirao stvari. Prijatelji su već u 7:30 trebali doći po mene. Dogovorili smo se da ćemo taj dan otići na more. Bili su točni. Zaključao sam sobu. Spustio kofere niz stepenice. I upravo kada smo se zaputili prema vratima začuo sam da me netko zove na lošem hrvatskom.
Okrenuo sam se i Irina je stajala na vrhu stepenica, prenuta iz sna i vidno pospana…
- Sačekaj. Ovo samo za tebe!
I tada je počela svirati My way…
…nježno grleći violinu poput jastuka s kojeg je upravo podigla glavu
…s još nepočešljanom kosom koja se tu i tamo uplitala među strune.
Tko ti je ta? – pitali su me Davor i Tomo kasnije dok smo se vozili prema moru.
Irina. Ma… ne znam baš puno o njoj... Doista, ja sam o njoj znao samo ime i još pokoju sitnicu.
Nikad se poslije nismo sreli. Ali, baš me briga. Ja još s vremena na vrijeme pretresem naše razgovore, a uvijek kad čujem My way znam da svira samo za mene.
Post je objavljen 26.06.2009. u 06:00 sati.