subota, 06.06.2009.
Problem tolerancije kršćana naspram homoseksualaca.
Piše: Dejan Šota
Bez dodatnih referenci da potvrdim svoj stav, ukratko ću reći o tome kakav bi stav kršćana, po mom
mišljenu trebao biti.
Svaki čovjek bez obzira na boju kože, narodnost, vjersku ili spolnu pripadnost, stav pa čak i djela (dobra ili zla) ima pravo na život i puninu ljudskog dostojanstva jer je dijete Božje. To je danas nešto samorazumljivo i već vrapci na granama o tome pjevaju. Donešeno je mnoštvo građanskih zakona, dekreta i deklaracija koje to potvrđuju a svačano je promulgirano i postalo općevažeće Deklaracijom o ljudskim pravima. Nažalost, ovaj liberalan stav nije oduvijek bio živo prisutan u povijesti čovječanstva a niti je i danas doslijedan. Tako zamjećujemo određene napetosti nekih društvenih krugova naspram homoseksualnosti. Mnoge takve krugove čine i deklarirani kršćani te svojim stavom i djelovanjem bacaju ljagu na vlastito kršćansko poslanje pa neizravno i na Crkvu.
Ipak, postoje određene stvari koje javnost drži upitnima pa i nepravednima a dolaze od samog Crkvenog učiteljstva (red biskupa u suradnji sa teolozima). To su naime prava sklapanja sakramenta crkvene ženidbe te osnivanje kršćanskih obitelji. Treba odmah pojasniti da su te dvije stvarnosti sakramentalnog karaktera i nerazdruživo povezane jedna s drugom. Kad kažem sakramentalnog karaktera to znači da pripadaju kršćanskoj crkvenoj zajednici ljudi i da su dio vjerničkog obreda i kulta. Dakle, crkvena ženidba je specifično izraz kršćanske vjere i odluka “živiti život” prema kršćanskom moralu i nauku. To je, svjetovno gledano, religijska stvar! I stvar je slobodnog izbora a ne nužnog građanskog prava! Ovo naglašavam jer, nažalost još i danas baštinimo onu tradiciju poistovjećivanja svjetovnog i sakralnog (civilnog i kršćanskog). Budući da vremenite stvarnosti i građanski zakoni osiguravaju čovjeku dovoljno za ostvarenje njegovih ljudskih prava, onda nema smisla tražiti još neka dodatna u određenim vjerskim zajednicama i smatrati ih apsolutno potrebnima! Tako jedan građanin, kršćanin, agnostik ili ateist, neće tražiti pravo da uđe u đamiju i sinagogu i tamo vrši njihove obrede pozivajući se na vlasititu slobodu i tražeći toleranciju svih oko sebe.
Razumljivo, ukoliko želiš prisustvovati i biti član vjerske zajednice, proći ćeš vrijeme pripreme i inicijacije, poučiti se u vjerskom nauku, prihvatiti moralna načela i novost koji ti zajednica poručuje pa ćeš tek onda prisustvovati obredima, zar ne? Tako religija funcionira na kraju krajeva! I to nikome ne smeta koliko ja znam! Eh sada, problem je u tome što u jednoj tisućljetnoj kršćanskoj zemlji to ljudima baš i ne dolazi do svijesti… Čak i nekršćanima odgovara, u njihovom zahtjevu za apsolutnom slobodnom, da imaju puno pravo na baš sve. S jedne stane to im paše, a onda sami sebi skaču u usta jer se, poznato je, žale se na preveliku povezanost Crkve i države.
Tolerancija homoseksulanosti ne postoji ukoliko ona znači dopusiti dotičnima puno pravo izražaja svog spolnog opredjeljenja unutar vjerske zajednice jer u konačnosti - homoseksualnost se kosti sa kršćanskim spolnim moralom (neću se upuštati u objašnjenje ovoga jer je ova tema teološke i prije svega antropološke naravi.). Tolerancija, u koliko se shvati kao “dopusiti drugome da živi drugačije” postoji jer jer tolerancija i ljubav prema svima jedna od temeljnih novosti Kristova nauka. Homoseksualci, ukoliko i jesu kršćani (premda su daleko najglasniji u vezi ovoga oni koji NISU kršćani), trebaju živiti dostojno život, uređivati ga prema evanđeoskim naputcima i pronaći nekonvencionalan način ostvarenja svog poziva u Kristu i Duhu.
- 17:21 -
Bubni i ostani živ (18) - Ispljuni na papir - #
