utorak, 23.06.2009.
KAKO JE RECESIJA UBILA SLAVONSKE SVATOVE
Piše: Domagoj Mesić
Ovoga vikenda sam bio na jednoj pravoj slavonskoj svadbi. Moj bratić Ivan se, nakon višegodišnjeg traganja i lutanja, te uz blagoslov svojih roditelja i bliže rodbine uz nazočnost svih prijatelja pred svećenikom upustio u bračnu avanturu. Ovo je njegov prvi brak i na to smo svi iz obitelji ponosni. Kako i priliči našim starim slavonskim običajima, na svadbu su pozvani svi koji imaju bilo kakve veze s obitelji naših mladenaca. Nakon što se pozvalo lokalnog poštara, lugara iz susjednog sela i odavno zaboravljenu tetku iz Njemačke, broj uzvanika je porastao na nešto malo više od 500 ljudi. Stric kaže da su to srednji svatovi, a nisu htjeli raditi velike jer je kriza. Kada su se napravile sve pripreme, poklao dovoljan broj kokoši, prasadi, janjadi i teladi, nakon što su se ispekle sve vrste kolača koji padaju na pamet, nakon što se od Mirka iz Banata kupilo 50-ak kila srnetine i veprovine za čobanac i pošto se pretočila 20-ak godina stara rakija, svadbene svečanosti su mogle početi.
Kako sam s mladoženjom u bližem rodu, moja obitelj i ja smo se zaputili već u četvrtak prema Vinkovcima da sudjelujemo na svadbi od početka. Čim smo stigli i parkirali auto pred stričevom kućom i stupili nogom u dvorište počela je fešta, točnije MOMAČKA NOĆ! Za razliku od cijelog kulturnog svijeta, mi slavonci se volimo držati svojih starih običaja pa na momačke večeri ne zovemo samo momke nego svu bližu rodbinu i prijatelje oba spola i svih uzrasta. Na ovoj momačkoj večeri je bilo oko 130 ljudi koje su zabavljala dvojica harmonikaša sa strogom zabranom sviranja bilo kakvih pjesama koje svoje porijetko vuku s one strane Dunava ili Drine. Prva zanimacija i možda najbolja stvar na čitavoj ovoj fešti je bio čobanac. Nadam se da ste ga svi već jeli, a ako niste da bar znate o čemu se radi. Ovo je zaista bio jedan od najboljih čobanaca koje sam jeo. Moj stric Mile, koji je inače i kuhao ovaj čobanac, tvrdi da je za sve zaslužan onaj Mirko iz Banata kojeg sam spominjao u prvom odlomku jer je nabavio najbolji komad srnetine na svijetu. Na kraju mi je otkrio da je tajna ipak u polu-sušenim svinjskim nogicama koje daju čobancu gustinu i blagi okus dima. No, kako god da bilo, poslije prefinog čobija na red je došla prasetina pa zatim i janjetina. O tome se nema što puno pisati. I jedno i drugo je bilo neopisivo i sve se zaljevalo obilnim količinama piva, vina i rakije. Kaže moja strina da su htjeli praviti i fiš-paprikaš, ali ipak je kriza pa…
Tako Vam izgleda prava slavonska momačka noć. Odvija se po starom i već puno puta isprobanom principu: red čobanca, red pjesme, red pića, red janjetine, red pića, red prasetine, red pića, red pjesme, red piće, red piće, red piće, red…
U petak, dan poslije momačke noći, stari običaj nalaže strogo triježnjenje do nekih jedan sat poslije podne, zatim pomaganje oko priprema za sutradan uz kratak predah s kojom čašicom rakijice i šnjitom kulena, te večeru oko osam sati navečer koja započinje čobancem, a završava nastavkom fešte od jučer. Inače se petak prije svatova naziva DAN IZMEĐU, a u nekim dijelovima slavonije i NOĆ PRIJE. Ova je noć, iako nije momačka, vrlo slična onoj prije nje samo što nema harmonikaša pa se pjeva „nasuvo“. Kasnije sam doznao od tetke Blanke kako joj je strina Marija rekla da su mislili i za ovu noć nabaviti neku muziku, ali da štede zbog recesije. Naravno, na ovoj večeri je i puno manje ljudi nego na prethodnoj pa nas je bilo samo 50-ak. Zaključili smo da se moramo odmoriti za sutra, kada je dan svatova, pa nismo dugo ostajali budni. Već negdje oko četiri sata ujutro smo odlučili otići u krevete, nakon što se popilo 5 gajbi piva, 10-ak litara vina, oko 4 litre rakije, te nakon što se pojelo jedno cijelo pečeno janje, dva pečena praseta, 10-ak litara popularnog čobanca zvanog čobi i 10 kila mladog luka. Zaboravio sam spomenuti oko 20-ak kobasica, jedno 5-7 kulinova i tri velike tegle mješane salate.
Tako vam izgleda drugi dan svatova kada se slavi takozvana noć prije. I ona ima svoj uhodani ritam i princip. Sve je to naš prastari slavonski običaj i lijepo je kada mladi ljudi imaju sluha za to.
U subotu je dan vjenčanja. Svi smo bili vrlo rano na nogama i oko 8 sati ujutro je započeo doručak za nas 30-ak koji smo pripremali svatove. Doručak je trajao do nekih 12 sati nakon čega su uslijedile brze pripreme za svatove. Naravno, doručkovali smo ostatke čobanca od četvrtka, pečenu svinjetinu i janjetinu te mladi luk, a kako svi štedimo zbog recesije odrekli smo se priloga uz meso. Na brzinu smo rasporedili poslove i napravili redoslijed po kojem ćemo se ići tuširati. Moj bratić Tomislav, inače brat od mladoženje, i ja smo bili zaduženu za punjenje i hlađenje buklija. BUKLIJE su ukrašene flaše do pola litre koje se pune rakijom. Kada krenu svatovi svatko tko je stariji od 18 godina može uzeti jednu takvu flašu i nositi je sa sobom da može ponuditi ostale svatove s rakijom, a i sebi s vremena na vrijeme osviježiti grlo. Nakon toga smo morali ići po čaju. ČAJO je, ako netko ne zna, glavni svatovac. On je šef parade i glavni vođa svatova. Sudjeluje u pregovorima prilikom kupovanja mlade, vodi ceremoniju kada se dođe do sale i radi gro drugih poslova koji se lako mogu opisati kao čajini poslovi. Kada smo i to obavili te uradili još neke sitnije poslove, mogli smo se napokon otuširati te na brzinu staviti nešto sušeno i narezano u usta te se obući u odijela jer se oko dva već počinju skupljati svatovi.
Već oko 2 sata poslije podne su se počeli okupljati KOD MLADOŽENJE svatovi s njegove strane. Skupilo se oko 100-120 ljudi pa se poslužila lagana „meza“ koja se sastojala od kulina, slanine, kobasice, kulinove seke, šunke, plećke, sušene vratine, buđole i kojeg komada sira. Cijelo vrijeme su svirali pravi slavonski tamburaši, igrala su se stara slavonska kola i „pivale se stare slavonske pisme“. Bratić Tomislav je sve zamolio za razumijevanja zbog toga što tamburaši nisu imali razglas, još jedan danak svjetske gospodarske krize. Oko pola pet nas je čajo poslagao u aute, formirao kolonu, a mene odredio da nosim na početku kolone zastavu. Krenuli smo po mladu u susjedno selo. Trebalo nam je oko pola sata da dođemo do odredišta i da predvođeni čajom, tamburašima i barjaktarom umarširamo u mladenkine dvore. Sada kada smo bili KOD MLADENKE mogli su početi običaji kupovanja mlade. To nije dugo trajalo pa je već nakon desetak minuta kum uspio za 400 eura i još 1000 kuna sa strane kupiti pravu mladu. Možda bi cijena bila i veća, ali su s mladenkine strane imali razumijevanja zbog financijske krize. Tamburaši su krenuli ponovo svirati, žene su na stol donijele ovale prepune suhog mesa i domaćeg kruha, a domaćin je dijelio svima čašice s rakijom i flaše s hladnim pivom. Nakon što se malo prizalogajilo, popilo i zapjevalo, te nakon što su se ispoštovali još neki običaji, krenuli smo u koloni prema crkvi. Pred crkvom se još malo sviralo i cupkalo u kolu, a onda se ušlo ipak u crkvu gdje je uslijedio obred vjenčanja… Poslije toga se opet malo sviralo pred crkvom i cupkalo u kolu. Povremeno se i pijuckalo iz „buklije“, sve dok nas čajo opet nije složio u kolonu i uputio prema Sali gdje će biti fešta.
Kada smo stigli do sale gdje nas je dočekao pravi bend s razglasom i konobari koji su nas posluživali cijelu noć mogla je započeti SVADBENA NOĆ. Svih 500 ljudi se raspodijelilo po svojim mjestima pa je čajo mogao pozvati mladence da nam se pridruže. Bend je krenuo svirati, a mi smo se pridružili mladencima na plesnom podiju. Konobari su odlično radili svoj posao i na sve strane raznosili hladne boce svakojakog piva, vrčeve s bijelim ili crnim vinom, ali i boce s mineralnom vodom te velike količine raznih sokova. Našla se tu i koja boca rakije, votke ili đina no nije se pretjerivalo zbog krize.
Kada je napokon bilo vrijeme, čajo je prekinuo glazbu i pozvao nas sve na svoje mjesta. Uslijedila je molitva, himna te je mogla početi svečana večera. Menu je bio tradicionalan. Tko god da je bio u slavonskim svatovima zna kako ti izgleda. Za početak se jede nešto suho i narezano, a zatim svatovska juha s „nanokat narezanim rezancima“ i mesnim noklicama. Poslije juhe na red dolazi „kuvano meso“, govedina, junetina, teletina, piletina i „paradajz-sos“, ako netko nije ljubitelj paradajz-sosa za njega se poslužuje hren. Poslije kuhanog mesa se poslužuje glavni svatovski specijalitet sarma, a poslije sarme par vrsta pečenog i pohanog ili dinstanog svinjećeg, telećeg ili pilećeg mesa, a sve se završava svinjetinom i janjetinom s ražnja. Sve je to nezamislivo bez par vrsta salata i raznih priloga, a nakon svega dobro dođu sve poznate vrste kolača. Tako su se jela i pila redala ispred naših ustiju, čajo je nabrajao darove, kum plaćao svirce, a svirci dirali pjesmom naša srce do kasno u noć.
Pred jutro se poslužio čobanac. Ne onaj stari kojeg je spravljao stric Mile, nego neki novi koji nije onom bio niti do koljena. Tetak Joška je zaključio da je to zbog nedostatka srnetine i siguran je da su kuhari namjerno štedjeli zbog recesije na tom plemenitom mesu. Čak se htio ići svađati u kuhinju, ali ga je moj tata uspio od toga odgovoriti pa su utažili tugu u svježoj, još vrućoj, janjetini. Nastavilo se tako do jutra kada smo ispraćeni svircima i prvim zrakama kišom okupanog sunca krenuli prema doma.
Bolje rečeno, krenuli smo prema mladoženjinoj kući gdje smo i bili stacionirani. Nisamo baš imali vremena spavati jer se već oko 10 sati valjalo ustati i početi iznova spremati stolove pod velikim šatorom za nedeljni ručak. Ako niste znali, to je 4. i zadnji dan slavonskih svatova i zovemo ga NEDELJNI RUČAK. Na tom ručku se pojavilo oko 150 ljudi kako s mladoženjine, tako i s mladenkine strane. Zanimljivo je da su na tom ručku mladenci ti koji poslužuju goste.
Ja sam se bio ponudio pomagati pa sam dobio zadatak da zajedno sa stricem Miletom podgrijem sarmu od jučer. Podgrijali smo oko 500-tinjak sarmi u dva velika kotla i započeli razgovor. Pričali smo o svemu i svačemu, a od strica sam saznao kako ova sarma i nije bog zna što, a za sve je kriva recesija jer se štedi pa se nije kupilo pravo meso. Meni je ipak bila dobra. Prije samih gostiju su stigli tamburaši koji su nas opet zabavljali. Uspio sam i s njima izmijeniti koju riječ i saznao sam da i oni imaju problema s recesijom pa su morali malo smanjiti svoju cijenu. Na kraju sam saznao da su za ovaj ručak zaradili mizernih 8000 kuna.
Ručak je bio vrlo sličan jučerašnjoj večeri. Zapravo sve je bilo isto na repertoaru osim kuhanog mesa i paradajz sosa. Opet se točila rakija, pilo se vina i piva, a djeci se davalo sokova. Ja sam iskoristio priliku pa sam malo popričao s bratićem Ivanom – mladoženjom i njegovom suprugom.. Pohvalili su mi se kako je u svatovima sinoć bilo 538 ljudi te kako su, unatoč recesiji i financijskoj krizi, dobili na poklon oko 140 000 kuna. Ti će im novci pomoći da započnu svoj obiteljski život, ali i da prožive ovu recesiju.
Negdje oko 6 sati navečer smo se počeli polako razilaziti pa smo se i mi odlučili pozdraviti sa svima i polako krenuti prema Požegi. Tata je strpljivo stiskao ruke silnim rođacima, mama je spremala u auto pakete s kolačima, smrznutom sarmom i komadima pečene svinjetine s ražnja i janjetine. Izljubili smo se sa svima i obećali novi susret, što prije, čim se malo popravi ova financijska situacija.
Već oko 8 sati navečer smo stigli kući i raspakirali se. Bili smo svi dosta umorni i spremni za spavanje. Tata je brzo stavio na kruh mali komadić svinjećeg mesa pečenog na ražnju što smo ga ponijeli iz svatova i zaključio kako je dobro što smo se vratili kući lokalnom cestom, a ne autoputom jer smo uštedjeli 100 kuna, a recesija je doba kada čovjek treba štedjeti i paziti na svaki dinar.
- 14:16 -
Bubni i ostani živ (8) - Ispljuni na papir - #
