Trebala bi biti jako sretna i jesam, ali nešto zbog prošlog puta me koči, a ne želim da me koči. Mrzim taj jebeni osjećaj koji je kao sjena, uvijek tu negdje i krije se, ali znam da je tu. Kužite? Vjerojatno ne. No to nije ni bitno dal vi kužite ili ne zato što su to moja razmišljanja, moj blog i mogu pisati svakakva sranja ovdje. Sad sam totalno skrenula s teme. Da se vratim na temu koju sam već bila započela. Stalno imam osjećam kao da ne pripadam, vjerojatno si ja brijem gluposti, ali što to nisu gluposti? Ne znam, voljela bi to znat, ali budući da je to tako nekako komplicirano, jer ja ne mogu reći što mislim, osjećam ili nešto treće. Znam da je sada sve ok i da bi mi se život trebao vratiti u normalu, ali nekako ne želim zaboraviti prošlost, koja više niti nema budućnost. Mogu se samo sjećati i na kraju svega, zaboraviti. Što bi bilo najbolje, ali možda sjećanja utjeću pa ću imati bolju budućnost. Sve je moguće. Um je mjesto gdje nemoguće postaje moguće. Zašto? Zato što mi tako želimo. Nekada je teško zamišljat savršene situacije jer su presavršene. Ja kad pokušavam zamislit savršenu situaciju, često razmišljam kako je ta situacija savršena i to me skroz omete. Kak bi kiwica rekla, previše kompliciraš. Imaš pravo ljubavi moja...Ja puno puta kompliciram stvari koje ne treba komplicirat. I opet se ispričavam jednoj osobi, koja to zna. Nadam se da zna i da mi ne zamjera. Sve što sam rekla i mislim, zato reci sada, a nemoj čekati kasnije kada će bit kasno i ja ću puknuti od bjesa, ljubavi, tuge, svih gluposti...Htjela bi s nekim ozbiljno razgovarat. Nemam s kim. Nije meni problem naći osobu, problem je pronaći osobu koja će skužiti o kojem kurcu ja pričam. Možda je bolje da to riješimo ja i moje podvojene ličnosti. Ne, to nije ok zato što želim pričati s nekim tko ne razmišlja slično kao ja, ali me opet razumije i shvaća sve što želim reći. Jednostavno u jednom dijelu života dođe ti ta potreba da s nekim popričaš ozbiljno, o životnim pitanjima, o zvijezdama, nebu, suncu, mjesecu, svijetu, travi, ljudima, ljubavi, obitelji, prijateljima. To je ono što me usrećuje. Lako se zaljubiti u zgodnu osobu, ali probaj se zaljubiti u nekoga tko ne dijeli tvoje mišljenje, ali te shvaća i zna što želiš reć. Nije baš tako lako. Netko se zaljubi u osobu, netko u osobnost, netko u nešto treće. Bitno je da znaš što radiš, a ja trenutno nemam blage veze što radim ili zašto ili zbog čega. Zašto mi se sve čini tako jebeno teškim. Kako samo znam da ću završiti opet jadna. Trebala bi učiti na greškama, ali što ako ne znam koje su moje greške. Znači li to da sam egocentrična i da mislim da ja nisam nikada ništa kriva. To bi značilo da sam u savršenom svijetu, jer takve osobu nemaju ni malo poštovanja prema drugima i čisto, boli ih kurac. I njima je uvijek lijepo. Omnia preclara rara. Jbg. Znam da ovo nije moje, to je samo jedna izreka koja je uvijek točna-Sve što je lijepo kratko traje....

Dakle jučer je bio jedan tulum u Sesvetama u jednom bircu. Slavio se rođendan od mog frenda iz razreda. Ja sam bila konobarica i bilo je jednostavno jebeno. U birc smo došli oko 8 navečer i čekali smo cugu. Dok smo čekali da cuga dođe, zajebavali smo se i jeli. Napokon je došla cuga. Dečki su mi pomogli svrstat cugu u frižider. Nakon toga dobila sam znak od domaćina da je vrijeme da cugu počnem dijeliti. upalila se mjuza i atmosfera je ubrzo postala jebena. Točila se piva, votka, bambus, pelin, juice-votka, vino i cola. Ljudi su se već polako opustili i počeli su plesat, neki su se barili, a neki samo pričali. Neki su završili u wc-u, neki su rigali. No sve u svemu svi smo se napili i dobro zabavili. No zapravo sve to najbolje pokazuju slike koje sam snimila.

Da, zaključak svega toga je da sam ja ljeno đubre i da je ovo trebalo bit jučer objavljeno..no dobro..
sam recite kaj mislite i dalbi trebala pisat i snimat i dalje...jer meni se ne da pisat i ovak mi je puno lakše..

E da..gotovo je i pala sam.
Život mi se sastoji od totalnih gluposti koje su nepromišljeno povezane u još veće gluposti. Kao da je netko bacio komadiće slike kak je htio, bez ikakvog reda i poretka. Nije fer od nekoga, tko god da to bio. I sve što mi fali je osoba koja će me sastaviti na pravi način i uzet malo ljepila i zaljepit me tako da se više nkad ne raspadnem. Previše tražim. Takvo nešto ne postoji. Njemu je totalno svejedno dal sam ja tu, dal ja patim, dal ja plačem, dal sam ja mrtva ili živa. A i kom bi trebalo biti stalo do toga. Nikome. Svi se brinu sam za sebe. Staru ljubav ostavljaju u zaboravu. Ko ju jebe, ja sam ju na najbolji mogući način iskoristio i to je to. Tak ljudi najčešće razmišljaju. Dosta mije toga. Dosta mi je svega. Svaki jebeni lik kojeg zavolim kao što sam ovog, me toliko povrijedi. Sve se vraća, sve se plaća. Najvjerovatnije sam ja nešto kriva jer me sve tak sjebalo. Mora da sam ja nekaj kriva.