Po prvi puta ovo nije post o ljubavi. Dobro bit će u jednom trenutku nešto rečeno, ali zanemarimo sada to.
Imam jedan problem. Ali ovo nije jedan od onih glupih problema (ne kažem ja da su sada svi problemi glupi i beznačajni, ali ovo stvarno ne razumijem). Naime, stalno imam jebeni filing da nigdje ne pripadam. Mislim na to da se osjećam užasno isključeno i usamljeno. Pričam o frendovima.
Ne znam, al u zadnje vrijeme svi, ali baš svi, me užasno živciraju u tolikoj mjeri da ja to više ne mogu podnijeti. Ljudi s kojima se viđam svaki dan, ljudi koji me znaju i ljudi s kojima izlazim i idem u školu. Sve je neka jebena monotonija i sve me kod njih živcira. Ne mogu to trenutno objasniti. Npr. jedan dan bila sam na kavi i jedna osoba je počela pričati za neki tulum ili tako nešto. Sa mnom za stolom su sjedile 3 osobe. Ova osoba koja je to pričala, pričala je tako tiho da su je samo ove 2 osobe čule. Onda su počeli pričat u nekim šiframa ili o ko zna čemu, ali tako da nitko ne skuži o čem se radi. Mislim stvarno nije ok od njih da se tako jebeno ponašaju! Ne, nije meni krivo kaj me nisu pozvali, nije meni to bed. Bed mi je to kaj oni nisu ni htijeli meni reć za bilo što o tome. I da su mi rekli: ''Čuj, imamo ovo i ono. Sry, al nisi pozvana'' ili bilo kaj na taj način, sve bi bilo ok. Rekla bi ok, nema beda i to bi bilo to. Ne, stvarno ne znam kaj da kažem. Ovo nije jedini slučaj, ima ih kolko ti srce želi. Ali imam osjećaj da sam odbačena, tj. izdvojena iz ''ekipe''. Svi su dobri prema meni kada im nešto treba, ali čim ja želim pričat s njima, ili ne daj bože! izać s njima, onda su totalno druge osobe. A ovi ostali...Ne znam. oni su mi predobri i sve super, ali kada je stalno sve isto. Nema ničeg novog, nikakve nove zajebancije. Mogu točno predvidjeti svaku sljedeću situaciju. Muka mi je i od same pomisli na to.
Jeste li ikad imali filing kao da ne pripadate nekud, kao da uopće ne pripadate svom gradu?? Jebeni osjećaj, da je sve isto i da je svima svejedno. Jedino kaj me trenutno drži je moja ljubav. Ne možeš ni shvatiti koliko mi je drago što te imam! =(
Zašto su ljudi takvi, nikad vjerojatno neću znat. Kolko sam stvari učinila za njih, da njima bude bolje. Iako sam ja možda ostala bez love, cigareta, pive ili nečijeg povjerenja, uvijek sam im pomagala. I onda kad treba i onda kada ne treba. Uvijek sam se držala onog: ''Dečki dolaze i odlaze, a frendovi su vječni''. Sada više ni sama ne znam što znači sama riječ ''frend''! Ne mogu ja nikog natjerat da mu budem draga i da me voli. Niti ja to tražim od nekog. Ali daj bar nek budu iskreni prema meni. Nemam općenito neko visoko mišljenje o sebi, ali mislim da to zaslužujem!
Znam, neki će reć:''Pa nađi si novo društvo'' ili ''Ma vidjet češ, sve će to proć'' i bez uvrede, ali pun mi je kurac takvih savjeta. Jer nije si jednostavno naći nekog s kim češ se stvarno povezati, a kada ću se još moć zajebavati sa društvom nego sada, pa ne želim da prođu, meni, najljepše godine života!!!
Ogovaranja, zapostavljanja, odjebavanja, muljanja i gluposti mi je stvarno dosta. Ja to psihički više ne mogu podnijeti!!!! Stvarno ne mogu. Nemojte mi molim vas reć da pričam gluposti, jer stvarno mi samo malo fali da puknem! Sada, kad sam doma išla stala sam se nasred ceste (budući da ja živim u pripizdini, a već je bilo pol 11, auti ne voze često) i samo sam tako stajala i razmišljala sam si dal bi kome od svojih ''frendova'' iskreno falila da me nema. Dal bi se uopće netko sjetio što sam se napravila za njih. Trpila sam i uvrede i batine za njih i sada mi je stvarno dosta!! Što se tiče rečenice prije, ne želim se ubiti il nekaj tak. Jednostavno čovjeku ponekad treba nešto da se malo zamisli. Tako sam se i ja sada malo zamislila, nad samom sobom. Više se ne sjećam za što živim. Ne sjećam se onog vremena kada i nisam i jesam imala frendova, jer me bolio kurac! Svi smo se dobro slagali i zajebavali. Više ne znam o čemu da razmišljam. Jebeno ne znam tko sam.
Kako mrzim ovakve posteve! Oprostite kaj ste morali čitati ove pizdarije...

Da, pa i jesam zakon. Presretna sam, da sretnija ne mogu biti. Ok..mogu, al pusti sad to. Mala je vjerojatnost da će se upravo to dogoditi (ali postoji neka šansa od 1%). Ok...Pustimo sada to.
Bila sam u Rijeci u subotu. Kako sam bila sretna! I još uvijek jesam, da me ne bi netko krivo shvatio. Išla sam onim jebenim vlakom! Jebenih 5 sati!!!
No, ništa nije bitno. Fakat, nije. Vidla sam ga i koliko god ja možda bila dobra, ne želim ispričati svoje sjećanje. Želim da to ostane meni zauvijek. Ispričavam se ako sam egoistična ili nešto, ali neke stvari su mi puno prevrijedne i previše mi znače. Sve povezano s njim mi puno znači.
Toliko mi je drago! Ne znam kud bi sama sa sobom. Heh! Da bar imam takvu sreću, da se mogu razbacivati njome. Ali nemam....još uvijek je sve isto, još uvijek pišem glupe posteve, još uvijek ne živim u Rijeci. ali to se može vrlo lako promijeniti. Ja se nadam. Jebemti na koje te sve gluposti ljubav natjera. =)
Samo želim reći jednu jedinu stvar...Jednu stvar koju sam ja njemu već rekla...
VOLIM TE... (hvala ti za sve, ikada!)
Mislim si malo pojednostaviti blog. Zapravo, ako već ovo čitate vidjet ćete neke promjene. Ovako mi glupo izgleda. Tražila sam neki jednostavan dizajn i našla ga.
Život je inače ok. Škola ok. Dobro, više-manje. Zdrava sam! Lol! To je sve kaj je bitno...zar ne???
U petak je Halloween. Obožavam taj dan. Ja bi to proglasila neradnim danom. Hmmm..ko je sve za?
Sutra će kiša padati. Htijela bi uzet fotić, pa malo slikati poslije škole. Valjda ću imati vremena. Ali onda je sve puno ljudi. To treba ujutro, rano. Dok još nema nikog. Brijem da ću to i napraviti, kada ujutro idem na kavu. Onaj dio prema Tolkiensu je jako lijep. Pogotovo nakon kiše kad je Tkalča sva u magli, a još svijetlo Tolka gori. Znate kakva Tolk ima ona starinska svijetla. Ma prejeben prizor! Ako nešto pametno uhvatim, stavim ovdje.
Budite zaljubljeni, volite i budite voljeni. Nadam se da vam je život prekrasan, kao što je i meni. Ja

Ok, dosadna sam. Glupa sam. Dosadna sam i glupa. Imam ono što sam htijela najviše na svijetu. Imam njega, al sada tek shvaćam probleme. Ne znam kako ćemo mi to izdržati. Dijeli nas jebenih 200 km!! Mrzim to, izluđuje me to. Ne znam zašto se takve stvari događaju baš meni. Napokon nađem nekog dobrog, nekog kom je stvarno stalo i ne...Netko stvarno ne želi da ja budem sretna. Na kraju će sve završiti suzama i tako da on shvati da je ovo nemoguće i da nađe neku novu curu. Ne želim ni pomišljati na to! Uopće ne želim razmišljati na takav način. Užasno mi je teško što smo ovoliko razdvojeni. Cijelu subotu, nedjelju i danas plačem ko kreten. To je zato što se ne znam nositi sa problemima. Prođu me trnci kada se sjetim našeg prvog poljupca. Kako mi nedostaje. Ovoje užas. Trebala bi se poštediti daljnjih suza i sada odmah prekinuti to da bar imamo neku šansu ostati frendovi. Ali toliko mi je stalo do tog dečka. Ne znam što da više mislim.
Svaki put kada pomislim na njega...svaki put mi je sve gore i gore. Imam takav osjećaj da ga ne zaslužujem. Ajme, kako se šugavo osjećam. Ništa mi više nije bitno kao on. Kako mrzim biti odvojena od njega. Ovo traži gro odricanja, al ja mislim da je on vrijedan toga. Ne, ne mislim..ja to znam da je! Samo ne znam dal smo spremni na to.
Toliko mi je žao što smo odvojeni jedan od drugog, toliko bi htijela da je ovdje i da nemamo problema. Ne vjerujem da se ovo dogodilo i da se događa!! Nešto nevjerojatno. Zašto?????
Da, VOLIM GA! I to više od svih likova u mom životu do sada. Ne mogu bez njega...

Stvarno, ne mogu više. Iscrpljuje me to što stalno neki kurac brinem o svom životu. Ne znam o čemu bi više razmišljala. O čemu??
Kako bi se htijela riješiti tereta, tajni i gluposti. Toliko bi željela neke stvari reći, a ne smijem. Zapravo ih se bojim. Kukavica sam i priznajem to. Imam opet nekih problema i to me guši. Boli me cijelo tijelo, a ne želim. Bole me i sjećanja neka. Svaki dan sam osuđena se sjetiti nekih stvari. Kako mi fale!
Boli me i ljubav, koje nema. Nema ničega. Sve je uvijek isto. Sve je sjebano isto i toliko monotono. Ne mogu to više podnijeti. Gledam iste ljude iz dana u dan, radim iste stvari iz dana u dan. Toliko bi htijela vrištati! Zašto si ne mogu priznati da neke stvari nisu u redu i da neće biti osim ako ih ja ne počnem mijenjati. Toliko bi htijela pričati s nekim, a ne mogu više podnijet iste jebene ljude!! Toliko sam već ljuta na samu sebe što ništa ne poduzimam oko svega toga. Ajme, koliko me sve to živcira.
Ovo sigurno glupo izgleda. Ma znam. A kaj ću, ne mogu si pomoć kaj pišem glupe posteve. Ispričavam se u ovom trenutku kaj čitate ovaj glupi post. Ne znam što da radim.
Koliko bi htijela pobjeć. Započeti neki novi život. Zmaišljala sam već 1000 puta kako bi to izgledalo. Imala bi svoj stan, dečka koji me (ISKRENO!!!) voli i poštuje, bolji neki život...sretniji. Ne kažem ja da ja nisam sretna, ali trebam neku promijenu pod hitno. Ne znam što će biti ako se neke stavrni ne promijene. Moraju!
Imam trenutno 2 želje i prilično su jake. Stvarno bi htijela da mi se to ispuni. Snaga volje je jača, zar ne?