Ne mogu se naviknuti na pomisao da ga nema. I sada dok gledam u ovu prvu rečenicu koju sam napisala, sve više razmišljam. To mi vraća sjećanja, to me podsjeća na smrt.
Nikad se ne čini da se to događa upravo nama, zar ne? Bilo bi nam draže kada bi se to dogodilo nekom drugom, nekom koga ne znamo. Da je nešto drugo u pitanju, složila bi se sa ovom konstatacijom. ali u ovom slučaju ne bi. Ovo na što mislim, što proživljavam, što osjećam...to ne bi poželjela ni najgorem neprijatelju.Shvaćam da zvuči glupo, shvaćam da nema nikakve logike i shvaćam da ova zadnja tri mjeseca nisam baš pri sebi, ali isto tako shvaćam da ovo ne mogu izdržati sama, a to se cijelo vrijeme događa. Sama. Bez ikoga pokušavam prijeći preko misli, preko sjećanja, preko svega. I to se nakuplja u meni i ne mogu to držati tako zatvoreno. Alkohol ne pomaže, droge ne volim...Jedini način je da pričam s nekim. Ali čemu sve to, kada nitko ne shvaća. Mogu ja tisuću puta ponoviti jednu stvar, mogu tisuću puta reći koliko sam nesretna i iako ima onih koji će reći onu legendarnu: ''da, znam kak ti je'', NE ZNAJU! Vidim im to u očima. Ne mogu znati, jer ono što je u mojoj glavi je toliko neizdrživo, toliko bolno...
Sjećanja stalno dolaze...jedno za drugim. I svako sjećanje je kao udarac i svaki udarac je jači od prethodnog. I tako dok ne padnem. O kako bi bilo lijepo da onda prestane, ali ne. I dalje dolaze sjećanja, sve brže i brže dok se ne slomim. I to se događa često. Jako često. Ponekad je to razbijanje sobe, ponekad je to bijes, ponekad su to suze. Nakon toga slijedi samosažaljenje i to je toliko jadno da bi bljuvala.
Flashback: Stojim na ulici, trudim se da ne drhćem. Povučem zadnji dim pljuge, miriši na vaniliju zbog duhana. Bacam na pod i gasim martom čik. Čekam da dođe. Imam filing da će mi srce eksplodirati. Napokon dolazi, drhćem još jače. Sve što želim je poljubiti ga, zagrliti...Nisam sigurna. Nakon kratkog, ali glupavog i banalnog razgovora, grlim ga. Poljubi me...smiješi mi se. Ne mogu odoljeti, ne želim ga pustiti. U glavi mi se vrti Azra i to samo jedan stih jedne pjesme: ''...i ponavljam u sebi samo jedno...poljubi me, pa mi prste u kosu uvuci i zagrli me...'' Uvijek sam voljela kada bi mi to napravio, pa tako i tada. Odlazim...suze. Kraj flashbacka.
To mi je uspomena koja mi se vrti jako često po glavi...nakon toga se uvijek nasmiješim. Ne mogu prestati. Zatvorim oči, prebolno je. Vidim njegov osmijeh, isuse, neizdrživo je. I kako da zaboravim? Ljudi mi govore razne stvari: Zaboravi, ne treba ti, zaslužuješ bolje, nije vrijedno, prestani ga voljeti, preći češ preko toga...Smještaju mi druge dečke...Ali ne! Ne želim nekog drugog. Tog nekog drugog ne volim. Svi su oni dobri dečki i sve to znam, ali nitko od njih nije on. I ne mogu zaboraviti, ne mogu prijeći preko toga, ne mogu prestati...
Ne prođe niti jedan dan, a da ga se ne sjetim. Ne prođe ni 5 minuta, a da ga ne poželim kraj sebe. Shvaćam, egoistična sam. Najrađe bi da se sredi ako ne već zbog mene, bar onda zbog sebe. Neka nađe nekog tko će mu moći pružiti sve ono što ja nisam, nekoga tko će ga stvarno moć usrećiti. Nekoga zbog kog bi prestao...Taj dan kada se to dogodi, mislim da neću biti pri sebi. Egoizam je ipak jači...ali ako je sretan, ja nisam bitna. Trebala mi je godina i pol da pređem preko jedne druge veze, za njega će mi trebati puno dulje. Jer nisam izgubila samo dečka, izgubila sam i najboljeg prijatelja...i to nikada neću moći vratiti niti preboliti. Ironija je u tome što pišem o svemu ovome na istom mjestu gdje sam ga i upoznala...Još jedan flashback, osmijeh mi je na licu. Sjećam se razgovora na početku, kada smo se tek upoznali...Zašto je sve tako brzo prošlo? Nikad nisam htijela da ode, nikada ga nisam htijela izgubiti. Prekasno je za žaljenje. Volim ga....stvarno ga volim. Zaljubljena sam u njega isto kao od prvog dana...
Ovo nema nikakvog smisla, ovo pisanje tu na blogu. Pogotovo zato što apsolutno svi to znaju, čak i on...Ali ovdje jedino mogu sve reći jer znam da mi bar blog neće reći: ''Ah, znam kak ti je..bez brige, bit će bolje''