Prije nego što išta počnem, moram reć da sam iznenađena voljom za pisanjem, zapravo željom za ovim blogom. Dugo nisam htijela uopće otić na blog.hr zbog određenih sjećanja, što je vama sada manje bitno, ali meni je jebeno važno. Nije bitno...Jedan dio mene više uopće ne postoji i žao mi je što je izgubljen. Sumnjam da ću sad nastavit pisati (ko da sam i pisala nekaj), iako me možda opet nekad pukne želja za ovim. Stvar je u životu, stvar je u meni, stvar je u sjećanjima, stvar je u osjećajima koje ne mogu izraziti, stvar je u prijateljstvu, stvar je u ljubavi, stvar je u svemu što me usrećivalo...stvar je u tome da nisam sretna.

Opet sam se raspisala o nečem što više nema smisla, što stvarno za vas sada, nije bitno. Ovo je posljednja moja godina svega što sam poznavala, u to se ubraja srednja, grad, ljudi, prijatelji, znanci...Nema me više sljedeće godine. Neću nestat, ali ću se ''stopit'' s okolinom, postat ću samo još jedan čovjek. Baš ono što nikada nisam htijela...Selim se. Faks će mi počet. Prijateljstva (neka) će past u zaborav. Sve što sam nekad poznavala, bit će mi strano. Možda na to ne bi trebala gledat s negativne strane. Možda postoji pozitivna strana kao novi početak, novi ljudi, nova okolina i sva ta sranja koja mi tako idu na živce jer znam da ću se borit s vjetrenjačama, borit ću se sa samom sobom da ostanem normalna i zadržim svoje ''zdravo'' stanje svijesti ili laički rečeno, da ne popizdim do kraja. Neke stvari će ostat iste, ali opet to su toliko male stvari da izgledaju beznačajno.

Namjeravala sam pisati o osjećajima, o svim sranjima koja me izjedaju i proždiru. Namjeravala sam otvarat dušu i srce, ali ne više. Više neću dopustiti da budem povrijeđena koliko god to egoistično i sebično zvučalo. Boli me briga. Previše puta sam to napravila i previše puta me cijeli svijet zajebao. Jedanput sam mogla to podnijet, čak i dvaput makar mi je trebalo jako dugo vremena da dođem načisto s tim i da se pomirim s realnošću (sad znam zakaj su svi realisti, govoreći o piscima, tako prokleto zajebana bića) i uspijela sam...treći put sam pukla. Više ne opraštam, ne više. Pokušala sam previše puta i ne mogu. Ne, stvarno ne. Ovo poglavlje mog života je gotovo.

Sada bi kao bila prava situacija, moglo bi se reć idealna, da napišem ''dve, tri pametne''. Nemam neke posebne inspiracije. Nemam neko posebno mišljene, pa ni neki savjet. Bar ne nešto što već nije rečeno. Takav je život, takva je situacija, takvi su ljudi...Nema neke posebne filozofije, nema nekakvo posebno mišljenje o svemu. U ovom slučaju mogu reć da ni Max Weber ne bi pomogao i u ovom slučaju mogu reć da sam pametnija od njega. On bi sve to sagledao iz očiju filozofa i sociologa. Kao da je potrebno moj život svrstati u neku kategoriju. Kao da ne znam da mi je život sjeban. Takav kakav je, možda sjeban, al moj je.