Taajni svijet

Rekla si da se za točak bršljan ne hvata...

Davno je bilo to jutro kada je veliki točak stajao sam i kada se, sasvim dolje, u travi, pojavio mali bršljan. Svidjelo se točku to malo biće,
drugačije od njega, drugačijih osobina i razmišljanja. Nasmiješio mu se i rekao - slobodno se osloni na mene, pomoći ću ti da rasteš.
Podijelit ćemo trenutke zajedno, bit će nam toplije kada zađe sunce i imat ćemo hlad kad sunce ponovo ugrije.
Bršljan je bio sretan jer je imao sigurnost, a točak je imao pored sebe biće koje ga je ponekad nasmijavalo svojim lišćem, svojim šuškanjem.
Bilo im je dobro tako skupa.
Jednoga dana obližnji točkovi koji su bili bez bršljana, dobiše novu ulogu, svaki je imao svježu boju i sa podsmjehom su počeli gledati točak sa bršljanom.

-Ne želim te poznavati više, samo me sramotiš... smeta mi tvoje lišće... ne dopire zbog njih na mene dovoljno svjetlosti, dovoljno kiše...
Tvoje grančice više nisu zanimljive, nisam smio dozvoliti da se osloniš na mene, to je samo teret. Mi smo drugačiji i svatko od nas dvoje pripada drugome svijetu.

Davno je to bilo, kada je jedno jutro taj isti točak osvanuo bez bršljana, bršljan se osušio, a točak su obojili bojom zelenijom i ljepšom od svih bršljanovih listova.

-Postao sam kao i drugi, običan, drveni točak...

Nije bio običan, svaki put kada je sunce jače zasjalo, svaki put kada bi ga kiša oprala, vidjela sa mala, vijugava linija na tom točku, gdje je nekada bio
naslonjen bršljan.
20.09.2010. u 17:07
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |