Taajni svijet

Zašto se kaže - Govana ko u popa Jovana - jel taj pravoslavni Ivan bio neki seronja ili se to reče samo zato što se rimuje?

...uglavnom… prvi dan, jutro, napeti živci, još uvijek nisi spreman… ne, ne za rad, spreman si ti za rad, ali ono okolo, okolina joj je ime, e za nju baš nisi spreman, jer znaš da će te udaviti svojim postupcima, svojom bahatošću, plitkoćom i nečovječnošću koja im izbija iz svake pore, pokreta i riječi im… ali kul se držiš, ipak je iza tebe (u komadu) 16 dana psihičkog odmora od svega toga.
Znaš što ti je činiti, proljudikati uz jutarnju kavu (i sa čežnjom pogledavati dolje, u desni kut startne trake…), zasukati rukave i odraditi posao po planu i recimo predviđenom programu.
Moram priznati da sam bila zadovoljna svojim djelom toga dana, istina, podužio se čak do 8 sati navečer, ali eto, krenulo mi… usput svatih da gospođa kojoj je njen posao kvantna fizika i friziranje, kojoj nitko iz okoline nije iskren, poprilično kenja i napuhuje svoj posao, i da taj dio nisam gotovo ništa zaboravila…

Lijenost – na poznatim nam tehničkim izumima gdje je trebalo dodati nešto malo boje, Barica je opet pokazala svoju lijenost spuštanja u donji dom po „kantu boje“, a gospođa šogorka je, čini mi se čak, spomenula da je nekome poslala poruku „jel imamo tonera?“ (sušara ako je tako).
Al ajd, njih dvije su mlake vodice, spram ove dvije u mojoj buksi. Doslovna riječ za njih dvije je ženturače. Dvije pokondirene tikve, eto, to su one.
Ona koja ima 50 godina (čitaj 55) još uvijek je umišljena i gleda se u ogledalo, za sebe misli ono najbolje i ponosna je što ima manje dupe od one koje ima 46 (čitaj 43 – jebajga, njoj je dodala gotovo sve ono što je sebi oduzela), ali eto, ona prima više para i zbog toga bi je trebalo dobro napljuvati. A valjda misli i da sam dovoljno glupa pa ni zbrajati više neznam…

Majka svih majki, koja je jedina bila prava i od koje su svi pokupili mudrost i gene, upijala je riječi raspadajuće nam krmače, tako da ju je još više zatrovala protiv svih (sve bi šamarala da se nju pita, pomlatila, zatukla, ogorčena je na sve i svakog, svaki K joj smeta, pa i moj osmjeh na licu. Za sve ima krivi razlog i obrazloženje…), vjerojatno i mene, ali ponajviše protiv bećara.
Jadnik se nije mogao ni popišati da ga ove dvije ne poseru.

Al jebe se bećaru, on sanja… doslovno sanja maškare, i našeg dragog nam kerra u ulozi Robina Hooda, na štakama… koji mu je dao u zadatak, da ode u firmu, podigne zadnjih 1700 eura i donese ih, da se počasti društvo, ali naš bećar ipak misli i na budućnost firme, pa je tako podigao samo 1000… slavilo se ludo i nezaboravno, od sumraka do zore…

Ono što se u snu zbilo, u javi je bilo još nevjerojatnije, danas je ničim izazvano, sjelo 800 tisuća kuna lasica u kokošinjac, od državnog veterinarskog saveza, pošto kokoške više nisu dobre za uzgoj, eto, za poticaj dobismo kune. No, to nije sve, okolina se nije ni privikla na šok tolikog broja tisućica pomenutih životinja, njih više nije bilo… u nekih 5 minuta, svega nestalo… dali ih tamo nekim Sizifima, koji prvo sijeku, a onda ponovo sade drveće, njima trebaju te naše divlje životinjice kune, oni imaju šume…

Pokvarenost - razvratni otac, drage mi dječice, po još jednom mi je potvrdio koliko je malo čovjek, u trenutku kada od nikog nisam mogla dobiti pomoć u radu, okrenuo mi je leđa, uz pokoju uvredu i spominjanje imena cvijeta ruže... nisam pokazala koliko sam se ponovo razoračala, njegova djela sama govore o njemu... Neke dojmove treba zadržati za sebe ili ih podijeliti samo sa dragom osobom koja se u tom trenutku nalazila na zasluženom dalekom odredištu...

Vrijeme je i dalje lijepo, sunčano i toplo. Voćki je osmjeh postojan, crvi su se umirili (dobila je porciju, pa je sad mirna narednih 6 mjeseci do godine dana hehe). Raduje se skorom susretu s Čovjekom koji ima pesimističan pogled na život, ali optimističan utjecaj na nju samu.
Puno vas voli i pozdravlja Voćka s okusom kave.


btw, jebajga, još uvijek se dimi... (kako si znaaaaooo, jelda? jelda??)

Uploaded with ImageShack.us

„Ne, to nije ta polica“ već pomalo uzrujano pomisli u sebi.
„Postoji li ovdje uopće ta knjiga? ne, ne, meni baš ne ide“, sagnula se prema donjoj polici, sasvim nesvjesna svog izgleda i uopće svoga okruženja.
„ali da, pa mene netko gleda… gdje su oči u ovoj pustoši? Što su zapravo gledale, moje rame koje je pobjeglo van košulje… hmm“
Digla se i pogledom potražila strančev pogled.
„pa tu si“ pomislila je vidjevši s druge strane naslaganih knjiga njegov pogled. Samo oči koje su ukočeno gledale u njeno lice.
Osmjehnula se, više zbog nelagode. Strančev pogled je ostao ozbiljan, samo se spustio niže, na vrat i polako kliznuo na rame. Popravila je košulju i klimnula mu glavom u znak pozdrava. Uzvratio je samo ironičnim pogledom, bez riječi.
„Što je sad ovo bilo? Slučajni susret s nijemom osobom?? Ma doviđenja…“
Naglo se okrenula, pošla je prema izlazu knjižnice ne osvrćući se.
Pri samom izlasku, nečija ruka, topla i čvrsta se našla na njenom ramenu. Okrenula se i susrela se upravo s onim pogledom koji je do maloprije bio zaklonjen iza naslaganih knjiga. Trnci su je prošli „što hoće ovaj čovjek?“

Nepomično i bez riječi ga je gledala. Nije mogla ništa reći, kao začarana tim njegovim pogledom, osjećala se samo toplina njegove ruke na ramenu. I dalje ozbiljan, nije odvajao pogled s nje. Otvorio je usne i tihim glasom rekao: „Ovo rame je stvarno neposlušno“, pri tome mu je ruka krenula prema rubu košulje, povukla ju na rame, zadržala se koju sekundu na vratu, dohvatila pramen kose koji se spuštao niz vrat.
Sada je držao taj pramen kose i znalački ga promatrao. Odjednom kao da je poludio, plamen mu je zahvatio oči, kroz zube je progovorio: „odlazi, odlazi odavde…“
Uplašeno je krenula van, jedva je dočekala gužvu ulice, njenu buku koja ju je vratila u stvarnost. Krenula je na parkiralište, nemir ju je natjerao da se osvrne prema ulazu u knjižnicu. Stajao je tamo, čovjek uspravan i visok, gledao ju je kako odlazi, pratio još uvijek onim pogledom bijesa.
„Čudnog li čovjeka...“ govorila poluglasno sama sebi, više da se smiri od događaja koji ju nije ostavio ravnodušnom.
„Što je htio zapravo? Čemu ta predstava? Tko je on?“
Pitanja, pitanja…
Da bi zaboravila na stranca, upalila je radio.
„Zašto se ova vožnja uvijek mora okončati dolaskom u tako pustu kuću? Auto je zapravo sasvim dovoljan za moje biće, mogla bi u njemu živjeti. Voziti se tamo gdje treba, spavati na stražnjem sjedalu, život bi mi se sasvim ugodno odvijao u autu“ Nasmijala se svom razmišljanju… „ludo...“