Taajni svijet

Posudi mi dušu

Oblaci su bili u funkciji pokrivača i taj dan uopće nije kišilo, samo da znaš, iako je sve dalo naslutiti da hoće.
Dodiri vjetra s kožom su postali vodeni i miris lipa je dobio boju.
Pojavilo se iznenada ispred mene, u obliku neodređenog spola, neodređenog imena i vrlo određene želje.

POSUDI MI DUŠU

„Posudi mi dušu… a tijelo ko J* i onako samo sputava. Previše para trošiš na njega, hraniš ga – trošiš, izgladnjuješ ga – trošiš, kupaš ga – opet trošiš (ima pravo Mira, pomislih u sebi, nova parola: smrdimo kolektivno izvana :)
Što zapravo činiš s tim tijelom? Ni letjeti ne možeš… a vidi ptice! Malo zrna, malo buba i lete, jebate, šta ti je pravica…
Tijelo daš ili ne daš, dobiješ više ili manje s njim… Imaš nešto sprijeda, nešto otpozadi i ako nastaviš tako tratiti život, uskoro će ti narasti i nešto između“


Želja je stala u tri riječi… neka posudim dušu neodređenom nekom… vrag i anđeo ionako ne postoje, sve je relativno i sve je u jednoj osobi. Nastavljalo je dalje sa svojom pričom…


„…Tijelo me ne zanima, posudi mi dušu i moći ćeš letjeti, moći ćeš noćas u kasne sate da nitko ne zna otići do tamo… ne moram ti govoriti, znaš ti mala dobro gdje želiš biti…“


Gledala sam to biće pravo u oči, nešto je nedostajalo u njima. Govorilo je istinu, nudilo sve ono što je bila hrana baš za tu dušu koju je tražilo da mu posudim.


„Ne tražim ju na dugi rok. Noćas kad se potpuno smrači, doći ću ponovo do tebe. Daš mi je prvi put na tri minute, poslije pauze od 10 minuta, ponovo mi je daš, onda će trajati malo duže, jedno 6-7 minuta…“


Dok je tako pričalo približavalo se sve više meni, spotaknulo se uz kamen i posrnulo, ali me je i dalje nastavljalo gledati u oči i pričati…


„… nakon toga još samo jednom… tri puta, nije to puno za tvoju dušu, a meni to treba, jer…“, opet se spotaknulo i skoro „poljubilo“ zemlju.

Oblaci su počeli dobivati svoju prirodnu boju, miris lipa se više nije osjetio, a umjesto glasa koji je tražio moju dušu zasvirala je „My pride“, otvorila sam oči i ugasila alarm… već je vrijeme, a tako bi rado još sat-dva…
i to bez tebe koji si mi ukrao dragocjeno vrijeme u krevetu, tebi da dam dušu? …ma dam ti ono nešto između što će mi uskoro narasti… budaletino




28.06.2010. u 20:40
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Rainy day

Ne mogu… pokušavam sastaviti komadiće osjećaja rastrgane nevidljivim oružjem, razbacane po beskonačnoj pustoši. Shvaćam… radim to više zbog tebe, a ti sudi… i dalje, baš me briga.
Jesi li ikada razmišljao kakav ćeš pogled odjenuti kad noću laganim korakom kreneš u moje snove… nikada ne dolaziš kao gost, ti si ti… (znaš da kod mene nikad nije bilo playbacka)
… i sada znaš zašto noću ne mogu zaspati i zašto se jutrima ne želim buditi
Znam, svjesna sam da uvijek može biti gore, ali još uvijek poželim da bar ponekad bude bolje…
Sklonila sam se ispod vrbe dok je noćas padala kiša i poželjela ti reći kako su ovo zapravo jesenske kiše…

23.06.2010. u 01:01
| Šta ti misliš? (1) | Tko printa? |

Krešo?



Uploaded with ImageShack.us

16.06.2010. u 21:10
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |



Uploaded with ImageShack.us




Uploaded with ImageShack.us

13.06.2010. u 19:35
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Druga dimenzija, pogodnija za lakši život, to može proći, to uvijek prolazi.
Ne treba sve čitati između redova, nekada su stvarno prazni, vjeruj mi.
Pusti bjelinu neka ublaži, dok god ne bode za oči, dobro je.
Pitanja ne izlaze van, odgovori nisu točni, rješenje se daje samo od sebe.
Ne znam da li ću moći i kada proći još jednom skrivena kao sjena ispod uličnih svjetiljki sa željom da…
…. da, sa željom…
Ne želim
točka

08.06.2010. u 22:52
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se