Taajni svijet

I lile su kiše, slane i bolne, ali ipak kiše,
i ne pitaj me zašto je volim... znaš da ona puno toga sakrije...
šareni kišobrani ne dolaze u obzir... neka padaju kiše, stvarno je vrijeme... moraju odraditi svoju ulogu, više ne mogu dugo čekati taj potop... puknut će brana na suho, a onda će biti previše očito...
Nema se za što žaliti, bilo pa prošlo... i previše bilo... i previše prošlo...

Željene granice ipak ne možeš prijeći, pripadaju drugim stražarima... srolaj me prema dolje i znat ćeš o čemu govorim... iz svakog slova, iz svake riječi izvire...

Palim muziku, neka poremeti tišinu i krivudave misli... sjeća me na onu novembarsku kišu kada nije padalo... i onu prikrivenu, neizljećivu bolest koja je isplovila van... u noćnim satima, a ti si pitao za lijek... nema lijeka... ne može se sve izlječiti... al kucni u drvo neka bar ovako ostane.

Dobro je ne znati budućnost... treba živjeti za trenutak sadašnjosti... zato neka krene kiša i opere svu sivu prošlost iza mene...
... želim još jednom... bosa trčati ulicom... mokrom od proljetnog pljuska...

25.09.2009. u 17:45
| Šta ti misliš? (1) | Tko printa? |