Taajni svijet

Nešto golemo...

Ne bojim se, ali stvarno ne bojim... ničega.
Vjerujem da svatko na ovom svijetu ima nekakvu svrhu postojanja koju više otkrivaju oni koji ostaju iza tebe, ti si više ili manje svjestan toga, zavisi od ljudi koje imaš TU, pored sebe, uz sebe... koji te vole... iako to ne kažu... to se podrazumjeva. Bojim se jedino njihovog gubitka, ičezavanja sebe iz njihovih misli...

Jednom davno netko dade odgovor na moje pitanje da treba živjeti k`o čovjek, a ne kao crv... (iako neke ispunjavaju isti) i kako vrijeme prolazi, sve mi je jasniji njegov odgovor...
Hajdemo ŽIVJETI, pa koliko god to trajalo (i ovdje ti neće proći ono ajde de... nedam! :)
Čovjek je složeno biće, od krvi, mesa i ono malo duše, a opet koliko god se činio složenim, u stvari je jednostavan, zavisi koliko si vješt u rješavanju pojedinih jednadžbi.
Tužan si, ljut si, bolestan, ogorčen i jadan samo onoliko koliko u stvari dozvoliš sam sebi biti baš to. Sve si to moraš dozvoliti, ali i prekinuti na vrijeme.

Svaki dan je dragocijen po nečemu i neponovljiv, treba ga doživjeti, otvorenih očiju (ovako).

I nemoj misliti da sam nesretna, baš naprotiv, sretna sam, jer ista ona osoba gore pomenuta dade odgovor na pitanje kako izgleda sreća kad se uveća... reče - ogromno iliti golemo... a ta riječ GOLEMO znači puno, za nešto malo...
07.09.2009. u 18:21
| Šta ti misliš? (0) | Tko printa? |