sunlight
20.11.2006., ponedjeljak
Na krilima ljubavi
 Da li je ljubav i sposobnost da volimo dar od Boga... da li je to poklon koji je dat samo nama... nekome možda manje, a nekome više... naravno da nismo svi jednaki, ne doživljavamo svi jednako tu čarobnu moć da od života uzmemo uvijek nešto više od običnog življenja... ljubav, taj dar od Neba moramo znati čuvati, pronaći ljubav u sebi, pronaći je i prepoznati u nekome tko nam tako slučajno ušeta u život, pokaže nam koliko život može da bude lijep, pokaže nam da svaki dan može dobiti toliko čudesno sjajan i vedar, da nam sve izgleda sasvim drugačije, da nas nosi, da nas diže, da nam koraci postanu laki, da nam tijelo nekako lebdi na krilima sreće... a noći, noći ne moraju da budu tako duge i tamne, kada ostanem sami sa svojim mislima, kada se osvrnemo na protekli dan, kada nas umor počne savlađivati, kada se opustimo i prepustimo sređivanju utisaka proteklog dana, ljubav je ta koja nam daje neiscrpnu snagu da sve što je teško nestane u trenu, a ostane taj osjećaj ispunjenosti, osjećaj zadovoljstva, ostane taj nevidljivi osmjeh na licu sa kojim utonemo u san... Da li se nekada možda uplašimo ljubavi, da li se uplašimo da se nećemo znati nositi sa tim prejakim osjećanjima... o čemu se zapravo radi... da li se plašimo da će nam biti suviše lijepo, toliko lijepo da ćemo se izgubiti u svemu tome, da će nestati osjećaj realnosti, da će nam java izgledati kao san... Ili se možda plašimo da ćemo bez toga jednom ostati, da ćemo se morati vrati na ono prije... Da, ljubav ponekad zna i da zaboli... ali ponekad, to je tako... i sa time se moramo pomiriti... Ali pitanje je da li se unaprijed predati i odustati od potrage za pravom ljubavlju, samo zbog toga što ona nekada može i da zaboli... NE, ja se nikada ne predajem unaprijed, neka i zaboli, ali što je život bez ljubavi... ipak je život samo jedan. Malo samo hrabrosti i prepustiti se vjetru ljubavi, srce će da se uznemiri, tijelo da zadrhti, ali osjećaj je neponovljiv i vrijedi smoći malo hrabrosti, malo povjerenja u voljenu osobu, kako bi se osjetila ljepota leta na krilima ljubavi. |
09.11.2006., četvrtak
Rađanje ljubavi
|
Da li ste se nekada zapitali kako se rađa ljubav... kako se rađa to najljepše, najjače, najuzvišenije osjećanje... Što je to što nas privuče nekoj osobi, koja se tako odjednom pojavi u našem životu... zapravo svakodnevno smo u prilici da pored nas prođe mnoštvo ljudi, naravno tu mislim i na žene i na muškarce, ali nekim posebnim čulom koje svi imamo, po nekim samo nama prepoznatljivim znacima na nekoga obratimo posebnu pažnju. Možda toga i nismo svjesni, ali vjerujem da recimo hodajući ulicom nesvjesno bacimo pogled na osobe koje nam dolaze u susret, ili se taj susret desi negdje na radnom mjestu, u kinu, kazalištu..., sigurno i na netu..., ma nije važno gdje..., ali taj osjećaj kojim u nekome prepoznamo nešto specifično sigurno postoji. U početku nam se čini da je sve samo slučajnost, možda i ne obraćamo toliko pažnje, ali ako se susret sa istom osobom uskoro ponovi, na njoj počnemo primjećivati sve više detalja koji nam okupiraju pažnju. Pogledi se sretnu, neka čudna energija prostruji, padne i prvi osmjeh, neka lijepa riječ... i to je već nešto. Na netu se desi slično, iz prvih poruka se puno toga može naslutiti, čak i osjetiti... možda svega toga nismo ni svjesni, ali već nakon nekoliko poruka se prepoznaje da li postoji privlačnost. Ne kažem da su svi na netu iz razloga da bi pronašli ljubav, svatko ima neke svoje razloge, ali srodne duše se nepogrešivo osjete i pronađu. Razgovor krene, počinje upoznavanje..., prvo na neke obične svakodnevne teme, sve je naizgled samo ćaskanje, ali pričajući o svemu i svačemu zapravo najviše pričamo sami o sebi... Odjednom lagano počinjemo da osjetimo kako nam je prijatno, kako sve manje pažnje obraćamo na proteklo vrijeme, na broj poruka, poruke se samo nižu jedna za drugom..., počinjemo da se osjećamo zadovoljnijima, sigurno i sretnijima... a kada se toga dana pozdravimo, gotovo da se iznenadimo koliko je vremena prošlo u prijatnom razgovoru. U duši nam je jedan poseban mir i spokojstvo... i uskoro smo ponovo nestrpljivi da se nađemo sa nama dragom osobom. Već sljedeći susret donosi novu radost, postajemo sve bliskiji, počinje da nas preplavljuju predivna osjećanja, tijelo nam počinje treperiti... u početku toga nismo ni svjesni, ali malo po malo taj osjećaj postaje sve izraženiji. Nemoguće je sakriti ta osjećanja, poruke počinju poprimati sasvim tople forme, padaju prve izjave predivnih osjećaja... srce nam radosno igra, a čitavo tijelo nam žudi za osobom koja je najzaslužnija za sva ta predivna osjećanja... Da li je to LJUBAV...? |
07.11.2006., utorak
pozdrav
|
Pozdrav svim blogerima, svim prijateljima... biće mi drago da se družimo, da razmjenjujemo mišljenja, da uvijek pročitamo nešto zanimljivo, da pobjegnemo od usamljenosti... Svijet je zapravo tako mali, prijatelji se uvijek pojave kada su najpotrebniji... |
