MALI SUNCOKRET
30.07.2014., srijeda
„Čitačice s krova“Još 1935. godine Amerikanci su jedan dan u godini posvetili prijateljima i prijateljstvu nazivajući ga Nacionalnim danom prijateljstva koji se obilježavao prve nedjelje u kolovozu, a 2011. su današnji dan, 30. srpanj, Ujedinjeni narodi proglasili Svjetskim danom prijateljstva. Polazeći od činjenice da prijatelji imaju veliku ulogu u životu svakog čovjeka, uzajamno se pomažući u građenu sreće, računalo se da bi prijateljstva među narodima pomogla kao sredstvo u izgradnji mira. „Budite radosni i veseli na dan posvećen prijateljstvu!“, kažu.  Jučer me pita prijateljica zar sam u svom nabrajanju u prethodnom postu zaboravila „filmsku“ rečenicu „Plakaću sutra“, a ja joj kroz smijeh kažem: „ You talkin' to me?“ I priča krene o jednom posebnom ljetu našeg ranog djetinjstva koje smo uz rijetke odlaske na plažu i korzo, provele najviše čitajući knjige na krovu naše zgrade. Zgrada je bila moderna, nova, sa ravnim krovom prekrivenim bijelim kamenčićima, i staklenim dijelom iznad stubišta, kroz koji smo noću nas tri gledale zvijezde. A danju, nespretno se penjući pomoćnim željeznim lojtrama s knjigama i termosicom limunade koju bi najčešće pripremala moja majka, uz napomenu da se čuvamo jer krov nije bio ograđen, satima smo ostajale na vrelom suncu i čitajući čekale sumrak. To ljeto, bili su na redu tzv. filmovani romani među kojima nas se posebno dojmio roman LILLIAN ROTH, PLAKAT ĆU SUTRA. Moglo je to biti u godini kada su i VIS „Siluete“ izvodile pjesmu istog naslova, ne znam točno, ali znam da smo u kasnijim godinama mladosti, u svakom životnom škripcu, tumarajući i zajedno tražeći izlaz, ponavljale tu rečenicu iz naslova romana. Možda smo tad pobijedile strah od visine i pada, a naučenim slutile da postoji „sredina“, i sreća, i svjetlo na kraju tunela, ako ima ljubavi i poštovanja. P.S. Da budem iskrena, nisam znala da je danas taj dan dok mi njih dvije porukama to ne rekoše. I nadovezah se na njihove lijepe riječi, da im se bar malo, ovim kratkim sjećanjem odužim za njihovu pažnju i ljubav. Kada smo uživo zajedno, a trudimo se to ostvariti bar jednom godišnje, u sreći se zezamo kako su se „čitačice s krova“ opet uspjele okupiti, bez obzira na sve teže opće životne okolnosti, i pojedinačne probleme svake od nas. Pa neka i naslov ovog posta bude bar danas jednako veseo, a sutra…  (Datum objavljivanja: 17. lip 2013. hikonline252) |
Hvala Đorđe! 
