SRP - gradska organizacija Slavonski Brod
nedjelja, 27.04.2014.
 Rodna kuća Đure Đakovića danas. |
- 12:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 12.04.2014.
Branko Horvat V
|
Branko Horvat i Marx Sheme reprodukcije također anticipiraju modernu međusektorsku analizu kao i modeliranje privrednog rasta. Na kraju, razlikovanje stacionarne i rastuće privrede u Marxovoj terminologiji proste i proširene reprodukcije predstavlja fundamentalnu analitičku distinkciju, pa se Marx može smatrati pretječem moderne teorije rasta. Međutim, zbog nedovoljnog matematičkog obrazovanja, Marx nije bio u stanju da iskoristi potencijal svoje analitičke inovacije. Sheme su obrađene pomoću ubitačnih serija numeričkih primjera koji zauzimaju desetke strana drugog sveska, na koji je Engels potrošio mjesece rada ispravljajući aritmetičke pogreške, a koje niti omogućuju iscrpnu analizu, niti omogućuju generalizacije. Te sheme zavodile su mnoge marksiste manje" kalibra na krivi put; najistaknutiji je slučaj Rose Luxenburg, čiji je osnovni rezultat iz njene knjige Akumulacija kapitala nemogućnost kapitalističke reprodukcije bez osvajanja novih kolonijalnih tržišta fatalno pogrešan, jer iz proizvoljnog numeričkog primjera izvodi neopravdanu generalizaciju. Modernom tehnikom iscrpna poruka shema dobiva se na svega nekoliko strana matematsko-ekonomske analize (v. pogl. III). No u obranu Marxa valja reći da još i danas jugoslavenski profesori, uz rijetke izuzetke, maltretiraju sebe i svoje studente numeričkim shemama i prave nedozvoljene pogreške. Marxov rad pružio je mogućnosti i za druge analitičke inovacije koje on, međutim, nije iskoristio. Spominjem ovdje samo dvije. Kao teoretičar rasta, Marx je bio mnogo svjesniji ekonomskog značenja tehnološkog progresa, nego njegovi suvremenici, ali tu svoju intuiciju nije uspio formalizirati. On tehnološkom progresu prilazi kategorijama tehničkog sastava kapitala (što danas, pod imenom kapitalne opremljenosti rada, predstavlja jednu od četiri komponente apstraktne tehnologije) i organskog sastava kapitala. Može se pokazati da se upotrebom pojmova organskog sastava kapitala i stope viška vrijednosti, može formirati klasifikacija tehnološkog progresa koja omogućuje izgradnju radne teorije cijena, a u teoriji rasta identična je s klasifikacijom Roya Harroda, razvijenom neposredno pred rat. Radi postavljanja problema u potrebnu vremensku perspektivu valja dodati da je zadovoljavajuća ekonomska analiza ekonomskog progresa razvijena tek u posljednjih trideset godina. Druga neiskorištena inovacija je jedan neobičan fenomen koji sam ja nazvao amortizacionim multiplikatorom. Marx, je studirajući ekonomski rast zapazio da se amortizacija i zamjena ne poklapaju pa se tako javlja višak akumulacije iza koga ne stoje nikakvi realni troškovi. Obratio se pismom Engelsu, kao praktičnom tvorničaru, da mu objasni što se u praksi dešava s tim viškom. Engels nije shvatio problem već mu je odgovorio navođenjem računovodstvene prakse. Nakon razmjene pisama, Marx je napustio daljnji rad na tom problemu. Nastaviti će se. |
- 19:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #
nedjelja, 06.04.2014.
Branko Horvat IV
|
"Nakon ovih uvodnih napomena pogledajmo Marxa prvo kao ekonomista. Obično se smatra da je glavni doprinos Marxa u oblasti ekonomije radna teorija vrijednosti. No to mišljenje treba ozbiljno kvalificirati. U toj oblasti Marx je svoj analitički aparat u cijelosti nslijedio od klasičnih ekonomista Smitha i Ricarda, tako da ga se može smatrati posljednjim klasičarem. Ideja da je rad izvor vrijednosti može se pratiti od Cantilona (prva polovina XVIII vijeka). Kod koga je to poljoprivredni rad, pa do klasičara kod kojih je to svaki (proizvodni) rad. Socijalističke konzekvence tog postulata izveli su rikardijanski socijalisti: ako se vrijednost određuje radom, a profit je dio vrijednosti, onda je on proizvod neplaćenog rada. Rikardijanske socijaliste predstavljaju ova četvorica: William Thompsom(koji upotrebljava termin "višak vrijednosti")(7), John Gray (koji profit, kamatu I rentu porezom kojim vlasnici oporezuju rad nevlasnika)(8), Tomas Hodgskin (koji rzlikuje kapital kao opredmećeni rad, od kapitala kao društvenog i čiji rad Labour Defedent iz 1825. Marx naziva "Vorzugliche Schrift") i John Francis Bray (koji izračunava da stopa viška vrijednosti - iako je tako ne imenuje - iznosi 200%),(9). Na kraju dodajmo i to da je još Quesdnost;(10) za prometnu vrijednost potrebna je razmjena. Iz ovih komponenti Marx gradi svoju teoriju vrijednosti. Prije svega, razlikovanja radne snage kao robe i rada kao stvaraoca vrijednosti pokazuje da nema potrebe za pretpostavkom neekvivalentne razmjene: radna snaga se prodaje po svojoj vrijednosti koja je, međutim, manja od vrijednosti koju stvara rad. Razlika — višak vrijednosti — odlazi vlasniku, a odnos te razlike i nadnice — stopa viška vrijednosti — predstavlja mjeru eksploatacije. Za¬tim, iz dvostrukog karaktera robe — upotrebne i prometne vrijednosti — Marx izvodi dvostruki karakter rada — konkretni i apstraktni rad. Vrijednost robe određena je društveno potrebnim, radnim vremenom kod čega tržišne vrijednosti (cijene) osciliraju oko tako određene vrijednosti kao ravnotežne. Ova teorija dovoljno je originalna da se može smatrati značajnim naučnim dostignućem. No ona sama po se¬bi ne predstavlja nikakvo epohalno otkriće. Sad se, me¬đutim, javlja Marx kao filozof i kao sociolog. Roba po¬prima fetiški karakter, rad i proizvodi rada otuđuju se od radnika, prisvajanje viška vrijednosti postaje osnova klasne dominacije, a ekonomska struktura generira sa¬svim određeni sustav društvenih odnosa koji se nakon Louisa Blanca naziva kapitalizmom. To izvođenje karak¬teristika društvene formacije iz osobina robe — predstavlja izvanredno plodnu naučnu hipotezu i, u suštini, epohalno otkriće. Kod toga se ljudski rad javlja kao fundamentalna analitička kategorija koja onda omogu¬ćuje sintezu različitih disciplina kao što su ekonomija, sociologija i filozofija. Horizonti koji se time otvaraju imaju malo veze sa specijalistički interpretiranom rikardijanskom ekonomijom, što, na primjer, ni nobelovac Samuelson nije bio u stanju shvatiti.(11) Od analitičkih inovacija sigurno je najznačajnija ona sadržana u shemaman reprodukcije u drugom svesku Kapitala. Radi se o kapitalnoj ideji cirkularnog toka robe i novca u ekonomskom procesu shematski prikazanom. Ni ovdje Marx nije sasvim originalan. Prethodio mu je Quesnay sa svojom ekonomskom tablicom, a njemu opet Cantillon (oko 1730) s raspodjelom društvenog proizvoda na farmere, zemljoposjednike i obrtnike. Međutim, umje¬sto historijski opterećenog razlikovanja proizvodne (po¬ljoprivrednici) i sterilne klase, Marx uvodi modernu analitičku distinkciju između kapitalnih i potrošnih do¬bara. Tako dobiva dvosektorski model, koji je — nakon pauze od nekih osam decenija — razvijen tek poslije drugog svjetskog rata i danas predstavlja najupotreblji¬viji analitički instrument u modeliranju ekonomskih procesa. Marxu je taj model bio potreban da bi pokazao vje¬rojatnost strukturne neusklađenosti neplanirane tržišne privrede uslijed čega dolazi do ekonomskih kriza. On je na taj način, nekih šest i po decenija prije Keynsa—što ovaj nije znao—oborio Sayov zakon prema kome svaka prodaja stvara potražnju u istom obimu: robe se ne tra¬mpe već prodaju i kupuju za novac, a novac nije samo sredstvo razmjene—kako je mislio Say—već ima i druge funkcije.12 Drugim riječima, kupovna moć i efekti¬vna tražnja su različite stvari, utrženi novac ne mora biti potrošen, pa ponuda i potražnja ne moraju biti ura¬vnotežene. Prema tome, Sayov zakon predstavlja zabludu, jer ponuda i potražnja nisu nužno usklađene ni po struk¬turi, ni po volumenu. (nastavlja se) |
- 10:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Branko Horvat III
|
Branko Horvat III (citat) "U Marxovom velikom opusu nema adekvatne analize motiviranja privrednih i drugih subjekata. Radnička klasa nije za nijega skup konkretnih ličnosti, vec historijskim shematizmom uvjetovana kategorija konstruirana na tipično racionalistički način njegova vremena: ako su historijski determinirani interesi ovavakvi i ovakvi, onda ponašanje mora biti takvo i takvo. Nije uočeno da su interesi posredovani psihologijom (npr. socijalizacijom) prije no što se stigne do ponašanja. Hegelijanske poštapalice o "klasi po sebi" i "klasi za sebe" ništa ne pomažu, a pojam radničke aristokracije, izmišljen od nevolje, nije primjenjiv." "Čovjek je za Marxa prvenstveno klasni čovjek i kao takav čovjek interesa. Da interesi igraju neobično važnu ulogu u racionalnim akcijama ljudi-to je nesumnjivo. Ističući značenje interesa-koje, na primjer Durheim ili suvremeni funkcionalisti ne zapažaju - Marx je učinio značajan doprinos objašnjenju ljudskog ponašanja. Medutim, interesi ne iscrpljuju ponašanje. Čovjek ima jednu duboku psihološku potrebu koju Fromm naziva potrebom za ukorjenjenošću, a Cohen potrebom za samoidentifikacijom(5). Interesi vode do identifikacije s klasom. Kulturna ukorjenjenost izaziva identifikaciju s nacijom, s rasom, s religijom. Samo socijalno - psihološka analiza može otkriti kakvo će biti stvarno ponašanje radničke klase u nekoj konkretnoj situaciji ili u čitavim historijskim epohama." "Kad analizira konkretne događaje svog vremena, Marx je toga potpuno svjestan. Kad se upusti u analizu epohalnih kretanja, on psihologiju supstituira logikom. Zato on svojim analitičkim aparatom ne bi mogao objasniti ponašanje njemačke radničke klase za vrijeme fašizma, apartheid južnoafričkih radnika, konzervativizam američke raidničke klase ili bezrezervnu podršku koju su u doba svjetska rata radnici dali svojim nacionalnim vladama u očiglednoj suprotnosti sa svojim interesima." "Druga praznina je nedostatak matematičkog obrazovanja(6). I opet osobno opravdanje da se do tog vremena pojavio svega jedan jedini matematički ekonoamist, "Cournot-koji je, simptomatično, jedini ozbiljniji economist toga vremena koga Marx nije zapazio - ne mjenja ništa na posljedicama. Nekoliko genijalnih analitičkih inovacija zaglavile su u numeričkim primjerima ili čak u direktnim pogreškama. Karakteristično je, da je isto nepoznavanje psihologije, odnosno matematike svojstveno svim marksistirna do generacije Fromma odnosno Langea i Kaleckog u 1930-im godinama, a "marksistima" je svojstveno i danas." Nastavit će se. |
- 00:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
subota, 05.04.2014.
Branko Horvat II
|
Branko Horvat: "NAUČNI MARKSIZAM I NERIJEŠENI PROBLEMI EKONOMSKE I DRUŠTVENE TEORIJE" (citat) "Svaka prava nauka otkriva nove istine o svijetu u kom živimo. Ta otkrića mogu biti univerzalna i tada trajno ulaze u naučnu riznicu čovječanstva (recimo Kopermikovo otkriće da se Zemlja okreće oko Sunca). Ona mogu biti parcijalna, pa daljnjim razvojem nauke bivaju inkorporirana u sveobuhvatnije sisteme unutar kojih predstavljaju posebne slučajeve (recimo Newtonova fizika u odnosu na Einsteinovu). Međutim, kasnija istraživanja mogu pokazati da su neka otkrića bila prosto pogrešna. Ta mogućnost definitivnog opovrgavanja osnovna je karakteristika nauke. Te mogućnosti nema u religiji, politici ili umjetnosti, dakle tamo gdje se radi o vrijednostima. Zbog toga je utvrđivanje pogrešaka jednako identificiranju nauke i njenog razvoja. Iako su nastavljači Marxa, marksisti, ponešto doprinijeli razvoju nauke, taj je doprinos relativno mali u odnosu na ono što je uradio Marx (izuzetke predstavljaju O. Lange i M. Kalecki u ekonomiji i E. Fromm u socijalnoj psihologiji). Zbog toga ću, radi pojednostavljenja svog zadatka, analizu ograničiti isključivo na Marxov dopri¬nos. Zbog prostora koji mi stoji na raspolaganju, ta analiza ne može prijeći okvire pregleda najvažnijih elemenata Marxovog opusa. Kod toga se ne mislim upuštati u popularna citatološka interpretiranja, jer je to za moju svrhu irelevantno. Primjenit ću, naprotiv, uobičajenu metodu naučnog dokazivanja i opovrgavanja. Da bih to uradio što egzaktnije, suzit cu pojam marksizma na njegovo naučno jezgro, što bi nesumnjivo i Marx sam uradio(1). Prema tome, neću raspravljati o vannaučnim komponentama marksizma, tj. o Marxovoj filozofiji, o Marxu kao proroku ili ideologu radničkog pokreta, niti o marksizmu kao pogledu na svijet." "1. MARXOV NAUČNI DOPRINOS" "Marx je glorificiran ill osporavan više no bilo koji učenjak. A ipak, ako potražimo konciznu analizu njegovih naučnih doprinosa i pogrešaka, utvrdit ćemo da to u stvari još nije napisano. Karakteristično je u vezi s tim priznanje Josefa Schumpetera koji u svojoj monumentalnoj Historiji ekonomske analize piše da Marxov "rad nije analitičan u uobičajenom smislu pa autor ove knjige, urođeno nesposoban da ga pravedno ocijeni, treba da svoje profane ruke drži podalje od njega"(2). Razlog tome leži vjerojatno u činjenici što marksizam nije uobičajena parcijalizirana nuke-kao npr. darvinizam u biologiji-nije prosto ekonomija, već je mnogo šta drugo, gotovo univerzalna društvena nauka. Zbog toga, ispravna ocjena zahtijeva da se ta kompleksna univerzalnost uzme u (obzir. Urged da kazem, to je ujedno i razlog zašto je marksizam gotovo idealna doktrina i za divinizaciju i za vulgarizaciju. Autor takve jedne doktrine morao je biti neobično svestran erudit. Prije svega, Marx je klasično obrazovan pripadnik gardens intelligence svog vremena, s dobrim poznavanjem literature te klasične i suvremene kulture." "Po svom univerzitetskom obrazovanju, Marx je pravnik i filozof. Po svom osnovnom naučnom opredjeljenju, Marks je ekonomist. Kao ekonomist on je prostudirao praktički sve što je do tada u ekonomiji bilo napi¬sano, te mu po erudiciji nije ravan ni jedan od njegovih suvremenika. Njegova životna orijentacija - mijenjanje, svijeta - zahtijevala je opsežne historijske studije: ekonomske, socijalne i političke. A isto tako je zahtijevala i sociološka izučavanja. Materijalna sredstva za život zarađivao je - ukoliko ga Engels nije pomagao u dva navrata - kao urednik njemačkih radikalnih novina i kasnije, kroz čitav život, kao dopisnik američkih novina. To njegovo novinarsko angažiranje bilo je u uskoj vezi s njegovom političkom djelatnošću u njemačkoj revoluciji, raznim socijalističkim udruženjima i konačno u Prvoj internacionali." "Nakon ovog što je rečeno bilo bi ipak pogrešno ocijeniti Marxa kao zakasnjelu renesansnu ličnost. Nije se radilo prosto o širini obrazovanja i kreativnom učestvovanju u kuluturi svog vremena. Sva Marxova naučna i praktična djelatnost bila je podređena jednom jedinom cilju prevladavanju kapitalističkog poretka. Proizlazi da biti marksist, u smislu razumijevanja nastavljanja majstorovog rada, znači savladati sličan asortiman naučnih disciplina i praktičnih djelatnosti." "Usprkos svestranosti u Marksovom obrazovanju - sa stanovišta cilja koji je sebi postavio - bile su, dvije ozbiljne praznine. Marx nije mogao koristiti nikakvu ozbiljnu psihološku literaturu - naučna psihologija još nije postojala još manje je mogao upotrijebiti empirijska, psihološka istraživanja kojih nije bilo. Stoga, mada je sam došao do značajnijih intuitivnih uvida u psihologiji, posebno socijalnoj psihologiji(3) - potencijale ovih potonjih eksploatirao je tek sredinorn ovog stoljeća Erich Fromm - Marx je u suštini ostao produktom prosvjetiteljskog racionalizma(4). Taj racionalizam blokira njegove psiholoske uvide kad ih pokuša primijeniti na ponašanje društva koje analizira. Stvarni efekti socijalizacije, iracionalnosti masovnih pokreta, nacionalizam izmiču njegovoj analizi." |
