SRP - gradska organizacija Slavonski Brod
ponedjeljak, 25.11.2013.
Tito - Che Gewara
 |
- 15:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 15.11.2013.
Svijet budućnosti
|
Mogući svijet u budućnosti Ostavljajući, za sada po strani, sve naučeno , pročitano i opće stanje kako ga sada vidi prosječno ljudsko biće u oblastima prirodnih, društvenih i povijesnih znanosti a ograničeno trenutnim događajima, koji se čine kao djelić nekog procesa, kojim se nazire kraj puta kojim se kreće svijet. Svijet, pojam koji svaka ljudska jedinka razumijeva na svoj subjektivan način. Prosto rečeno, to bi bila sveukupnost prirode, žive i ne žive, ljudska populacija i društveni odnosi među ljudima, narodima nacijama i državama u kojima su zagrađeni te cjelovitost povijesnosti sadašnje stvarnosti. Dosadašnja saznanja znanosti i nova otkrića pojava u svemiru i dalje daje samo jedan djelić odgovora na bezbroj pitanja koje si čovjek postavlja. Otkud, kako i zašto svijet. Bez filozofiranja i „teologiziranja“, na temelju dosadašnjih spoznaja dolazi se do činjenice da je sam čovjek proizvod i dio tog svemira. Prema, do sadašnjim spoznajama nauke, Zemlja je vrsta svemirskih tijela. Za sada jedinog poznatog, na kojem su kozmičkim, geološkim i drugim fizikalno-kemijskim procesima stvoreni uvjeti za razvitak života. Slobodno rečeno, živog dijela prirode i samog čovjeka. Razmišljanje o nastanku života, iz stvorenih uvjeta na samom planetu ili nekom dospjelom klicom iz svemira kao specifičnog oblika kretanja materije, ili pak božanskom voljom, moguće je da će odgovori čovjeku, kao njihovom proizvodu, ostati tajne. To za ovaj način promatranja nije neophodno. Iz te klice milijarde-godišnjom evolucijom, a što danas zatičemo, je i sam čovjek. Pod pojmom evolucija podrazumijeva se skup okolnosti razvitka živog svijeta od jednostavnih do složenih organizama po nekim zakonitostima s još nerazjašnjenom tendencijom za održavanja vrsta. Razvitak ljudske vrste, od samog početka je predmet izučavanja umnih ljudi i prijenosa znanja na nove generacije. Od spekulacije, paleontologije, mitologije i povijesti, arheologije temeljene na predmetima, znakovima i pisanim dokumentima do kemijskih i biokemijskih istraživanja, preteže spoznaja da se razvitak ljudske vrste odvijao po tim zakonitostima i iza perioda kada se čovjek izdvojio iz živog dijela prirode kao biće svjesno sebe i svojeg okruženja. Ovi procesi odvijaju se i dalje nadmetanjem između i unutar vrsta i prilagođavanjem. Čovjeku je to dalo prednost pred drugim vrstama u umnožavanju populacije te nastanjivanja svih za život mogućih i povoljnih dijelova planeta Zemlja. Jače razvijenije skupine potiskuju ostale sa mjesta povoljnijih uvjeta za život u ona manje povoljna. Ovi prilagođavanjem razvijaju sposobnost opstanka na tim mjestima. Iz toga nastaju sve i danas poznate razlike pojedinih skupina, jezične, rasne, kulturne, religijske, ekonomske i društvene. Sama povijest obuhvaća znanosti dostupne podatke o ratovima i drugim događajima, kulturama i civilizacijskim dosezima. Ona je u osnovi povijest klasnih borbi i društveno ekonomskih razvijenosti. Ovo što čini sadašnjost čovječanstva naslijeđeno je tom borbom unutar ljudske vrste. Borbom za prirodne resurse, borbom svim raspoloživim sredstvima za prevlast i iskorištavanje drugih ljudskih skupina. Osvajanje teritorija, nametanje drugima svojih nazora, otimanje stečevina i novih prirodnih bogatstava drugih. Sve što danas imamo, do suvremenih država, stvoreno je nasiljem. Utjecajem sile stvorene su različitosti, rase, kulture, jezici i religije. Današnje države i njihove granice umjetne su i neprirodne tvorevine ljudi stvorene nasiljem i kompromisom. Sila i nasilje na temelju ekonomske, socijalne, kulturne, rasne pa i vjerske različitosti traju i u sadašnjosti. Ali kako je rekao Marks; "sila je babica u osnovi stvaranja novih društvenih odnosa". Danas na početku 21 stoljeća dominantan je kapital odnos između vlasnika i ne vlasnika uvjeta rada i života ljudi i prirode s tendencijom uspostavljanja takvog stanja na cijelim globusom Zemlja i koncentracijom tog vlasništva i društvene moći u rukama sve malobrojnijih pojedinaca. Na tom odnosu i tendencijama stoji cjelokupna društvena nadgradnja, prevladavajuća društvena svijest i raste uloga sile u rastućem broju oblika. To upućuje na pitanje koliko se čovjek, u smislu Darvinovih, do sada neoborenih spoznaja, izdvojio sa svojom društvenom sviješću od ostalog živog svijeta i prirodnih uvjeta. Ma kakav se odgovor nudio može se naslutiti, ratovi i obrambene pripreme nešto o tome svjedoče. Kao poopćen "nagon pojedinca prema samouništenju".(Frojd). Zbog nezamislivog broja međuljudskih, narodnih i međunarodnih oprečnih interesa daljnju budućnost teško je predvidjeti. Korisno je podsjetiti se na jedan citat iz „Das Kapital“ Karla Marksa: "Stvarno društveno bogatstvo i mogućnost stalnog proširivanja društvenog procesa reprodukcije ne zavisi dakle od dužine viška rada, već od njegove proizvodnosti..."Sloboda se u ovoj oblasti može sastojati samo u tome da udruženi čovjek, udruženi proizvođači, racionalno urede ovaj svoj promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu, umjesto da on njima gospodari kao neka slijepa sila; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uvjetima koji su najdostojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi. Ali to uvijek ostaje carstvo nužnosti. S one strane njega počinje razvitak ljudske snage, koji je svrha samom sebi, pravo carstvo slobode, ali koje može da procvjeta samo na onom carstvu nužnosti, kao svojoj osnovi. Skraćenje radnog dana jest osnovni uvjet". Tu valja zastati i razmisliti o dubini ovih Marksovih misli. Tu je koncentrirana spoznaja ovog istinskog velikana. I ako mnogi, kratkoročno gledajući, u tom vide ideološku utopiju. Prepoznajemo li mi u ovom srž njegovog dugogodišnjeg rada i ključne probleme koje danas ima svijet? Ako tumačenje Marksovih djela i klasika marksizma od filozofije dijalektičkog materijalizma i povijesne prakse prepustimo bivšim i sadašnjim "velikim umovima", običan čovjek može se upitati što je to stvarno društveno bogatstvo, što je sloboda, koje su to slijepe sile koje im gospodare, što je pravo carstvo slobode i razvitak ljudske snage koja je sama sebi svrha? Što je racionalni promet materije s prirodom? Zašto je skraćenje radnog dana osnovni uvjet i tako dalje. Običan čovjek se pita, zašto ljudi danas čine jedni drugima zlo? Čemu ratovi s kojim se uništavaju ljudi, materijalna dobra i priroda? Zar umovi koji su ostvarili tehnička sredstva za putovanja na druga nebeska tijela ne mogu osmisliti način života dostojan svakog čovjeka. Da se potrude i da izračunaju kolika se sredstva troše na oružja i druge nepotrebnosti pa bi im računica pokazala da je svakom čovjeku na svijetu dostojan život moguć. Da je skraćenje nužnog radnog dana moguće i da je očuvanje prirode također moguće, i to odbacivanjem samo ovih društvenih anomalija. Kad već postoje iz sile izvedeni proizvodnja, moral, etika, umjetnost i znanost, svojstveno samo ljudskoj vrsti, kako im dati veću specifičnu težinu u uređivanju društvenih odnosa među ljudima prema materijalnom i duhovnom progresivnom razvitku. Kako do konstrukcije umjesto destrukcije ljudskosti? Za to postoji uporište u dosadašnjoj praksi. Uz svemirske i geološke uvjetovanosti, današnji izgled velikog dijela planeta Zemlja, čovjekovog okoliša, djelo je ljudi. Kao i uvijek i kod svega živog, i ljudi djeluju da zadovolje svoje životne potrebe. U tom stupaju u odgovarajuće međusobne odnose. Danas, na početku dvadeset i prvog vijeka po Kristu dospjeli smo u dominantni društveni odnos među ljudima koji se po načinu proizvodnje naziva kapitalizam. Kolokvijalno liberalni kapitalizam. To razumijevamo kao razvijeni način proizvodnje i organiziranosti i njemu približno odgovarajućih odnosa među subjektima na temelju zadanih odrednica; privatno vlasništvo na uvjetima rada i privatno prisvajanja viška rada, tako zvano slobodno tržište i profit kao dominirajući motiv djelatnosti, uključujući, pored prirodne, "tržišnu konkurenciju", politički sistem predstavnički parlamentarizam, državu kao instituciju za osiguravanje društvene reprodukcije. Sam profit, odnosno višak društvenog rada, u funkciji proširene reprodukcije društva nije sporan, ali kao isključivi motiv i njegovo privatno prisvajanje, proizvodi neprirodne devijacije u odnosima ljudi, materijalnih dobara i prirode. Ti odnosi, bili oni grupni, međunarodni, pravno (regulirajući) ili slobodni, na temelju nekih od bezbroj interesa i obilježja, toliko su složeni da nadilaze mogućnost razumijevanja masa pojedinaca o njihovoj prirodi. Tako je moguće njihovo manipuliranje. To razumijevanje je dostupno malobrojnim istinskim timski organizirano i multi-disciplinirano povezanim intelektualcima. Množina tih interesa izlazi iz te elementarne egzistencijalne ljudske potrebe i prirodnog nagona za održavanje vrste. Podjela rada omogućava zadovoljavanje sve raznolikijih i većih potreba čovjeka za proizvodnju života i reprodukciju ljudi. Zapravo, to je impuls iz kojeg se i danas izvode sva nastojanja pojedinaca i množine kolektiviteta, kultura, religija. Ali i točka od kojeg bi valjalo polaziti promišljajući budućnost. Ulaskom u dvadeset i treći vijek u ljudskom svijetu, i dalje je prisutna nejednaka materijalna i "duhovna" društvena razvijenost. Ta rastuća nejednakost među ljudima, prirodno, kao "neka nevidljiva sila", teži izjednačenju usporavana savlađivanjem otpora promjenama. Različite društvene grupacije, nužno polazeći od svojih partikularnih objektivno materijalnih i kratkoročnih interesa za društvenu reprodukciju, nude sebi primjerena rješenja. Njih promoviraju, za njih se bore, uspješno ili ne, svim načinima uključujući i ratne. Dakle i silom. A pravo rješenje je u oslobađanju i korištenju ljudskih potencijala za ostvarivanje, za društvenu reprodukciju istinskih interesa. Ljudski rod s većim dijelom žive prirode dospijeva u blizinu "raskrižja" na kojem se mora odlučiti kojim od dva smjera treba ići. Putom kojim je dospio do ovog stanja i koji dalje, unatoč visokoj proizvodnosti rada, vodi u patnje i zaostajanje velikog dijela populacije ili drugim kojim se može osigurati održanje vrste i razvitak čovjeka, barem do neke kozmičke okolnosti na koju ljudi neće moći utjecati. Taj drugi put, kojim se može izbjeći zaostajanje čovjekove slobode i osigurati njezin razvitak, traži da se moraju u temelju mijenjati i raskrinkavati mnoge dogme na kojima stoji dosadašnji odnos među ljudima. Istinski intelektualci to znaju. Drugi koji su svjesno, za račun svog ili grupnog trenutnog blagostanja, stavili svoje, iz društvenosti otuđene, također prirodne sposobnosti u funkciju konzervativno regresivnih snaga, moraju se učiniti odgovornim za put kojim će čovječanstvo kročiti. Njihovo ustrajavanje na dogmi da je kapitalizam prirodno stanje i dovršenje civilizacije a socijalistički preobražaj prema komunizmu kao tobožnja utopija su puke tlapnje i obmane namijenjene pravdanju nedjela i manipulaciji populacije. Oni se moraju nadvladati. Iz ključnih primisli; gdje smo i kamo dospijevamo, poimanje svijeta, svemir i planet Zemlja kao njegov dio, čovjek kao dio žive prirode i njegova uloga i odgovornost za održanje i reprodukcija čovjeka kao vrste izlazi; da je planet Zemlja baština svih ljudi i ostale žive prirode. A iz toga da je u smislu vlasništva svaki živući član ljudskog roda suvlasnik planeta Zemlja i jednako odgovoran za ostali živi i neživi dio njezine prirode i drugog čovjeka. Iz toga mu pripada jednaki udio u raspodjeli prirodnih uvjeta za život uključujući i rezultate ljudskog rada, kao prirodnog svojstva društvenog čovjeka, na cijeloj planeti. Privatno vlasništvo, kao odnos vlasnika i nevlasnička, na bilo koji element ili djelić planeta je neprirodno. Jer iz monopola jednih nad njezinim dijelovima izlazi porobljavanje drugih. Monopol-vlasništvo na bilo kojem prirodnom elementu, plodno tlo, rude, voda, naftna polja i slično kao i zrak je relativno i mora biti relativizirano. Kako zamisliti da je vlasništvo naftnih polja i sličnih prirodnih resursa u rukama-vlasništvu pojedinaca, grupa ili države, koja su stvarana milijardama godina prirodno stanje? Upotrebljavano u stvaranju profita stvara i društvenu neprirodnu nadgradnju. Drukčije rečeno društvenu svijest, a odražava se u pojavama i stvarnosti koja nas okružuje i kojoj svjedočimo. Ono što nazivamo tržište u osnovi je razmjena. Tako zvano slobodno tržite je odvijanje te razmjene stihijski na principima nametnute ponude i tražnje rada oličeno u proizvodu kao robi, kapitalu kao robi, ljudskom radu kao robi i novcem apstraktnom ekvivalentu također kao robi. Takav način društvene reprodukcije postaje kočnica materijalnom i socijalnom razvoju. Na to ukazuju gospodarske i političke krize za koje više nema trajnijih rješenja. Za to tako zvani "mali čovjek" lišen uvjeta za osobni razvitak i osuđen na svakodnevni manje ili više uspješan napor za preživljavanje treba shvatiti da su normalni životni uvjeti njegovo pravo. Uskratiti povjerenje i pravo raznim parazitirajućim grupacijama drugih ludi da s njime manipuliraju uporno lažući i šireći razne "doktrine" od zloupotrebe religija, nacija, rasa i drugih različitosti za njegovu marginalizaciju. Njegovo povjerenje ne zaslužuju ni takozvani umnici intelektualci koji smišljaju i promoviraju te doktrine. Intelektualci koji zaslužuju njihovo povjerenje su oni koji su na tragu općeg humanizma naučno socijalističkih vidika ili nisu intelektualci. To nije pitanje različitih ideologija Kapitalizam-Komunizam već pitanje elementarnog morala. Kao što kapitalizam ne može biti vječan niti socijalizam nije trajno stanje već period stalnih humanizmu usmjerenih promjena. Na ovim primislima nužno je izvoditi osnove i postulate za međunarodne, međudržavne, međuljudske odnose za budućnost. To "mali" čovjek treba znati radi svoje i opće čovječanske opstojnosti. J.Andrić |
