SRP - gradska organizacija Slavonski Brod
petak, 15.04.2011.
NATO-Francuska "konkvista" ili "krah" O.U.N.
|
Lice U jeku "savezničkih" vojnih operacija protiv Libijske Džamahirije odnosno "snaga" Pukovnika Moamera El Gadafija "diktatora" radi zaštite građana Libije od njegovog terora i zločina zbog primjene sile protiv mirnih prosvjednika, zapravo svrgavanja ga s vlasti, obični građanin svijeta zatečen je i uplašen brzinom i odlučnošću najsnažnijih armija svijeta da se okome na tu do sad mirnu, nikom prijeteću, relativno malu zemlju, čiji su građani živjeli u zavidnom blagostanju.Za one koji koliko toliko prate štampane i elektronske medije u svojim zemljama nedoumica ustupa mjesto već prečesto viđenom stilu nastupanja globalističkog neoliberalanog zapadnog kapitala po, ne tako davno zacrtanim, tzv."Vašintonskim konsenzusom" o djelovanju institucija i politika tzv."slobodnog zapada" pretvorenim u doktrinu za mijenjanje ostalog svijeta beskrupuloznim interesima multinacionalnog kapitala. Pod geslom tobože slobodnog tržišta, demokracije, slobode i prava čovjeka. Tu doktrinu, koju najbolje ocrtava teza koju je formulirao izvjesni gospodin Dr.Prof. Milton Friedman liberalni ekonomist, "dobitnik" Nobelove nagrade, profesor čikaškog univerziteta i savjetnik različitih uzurpatora vlasti, pučista i diktatora pa i samog Pinočea. Gospodin Fridman kaže: ""Samo kriza, aktualna ili dolazeća, omogućuje "stvarne" promjene. Kada takva kriza nastupi, ono što će se desiti ovisi o tome koje su ideje na raspolaganju. Naša je osnovna dužnost razvijati takve ideje i održavati ih u životu dok politički nemoguće ne postane neizbježno""....Jako slikovito i prepoznatljivo. Naličje Ne baš dobronamjernim traženjem i stvaranjem "slabih" točaka režima i produbljivanjem "društvenih pukotina", ciljanih zemalja od Čilea, Argentine, Urugvaja, Brazila, Poljske, Kine, Rusije, Iraka...i naravno do SFRJ-e i Afganistana, pokušaja u Koreji i Iranu, a naročito u onim zemljama gdje su uočeni ili se naziru tragovi nekog komunizma, kreiraju se krize sve do kojekakvih ružičastih ili narandžastih revolucija radi dovođenja na vlast "demokratskih", prozapadnih lidera i pretvarajući ih u vazale a zemlje u lena za iskorištavanje prirodnih bogatstava i ljudi.Svemu obično prethodi neprekidni specijalni rat, tendencijski propagandni neprijateljski aktivizam institucija i "javnih medija", koji u svojem djelovanju ciljano, smišljaju, montiraju, izokreću, prešućuju činjenice ili režiraju događaje. Zapravo gušeći istinu. Tu su i razne obavještajne službe, agencije i kojekakve civilne udruge putem kojih se, financirajući njihove djelatnosti, pronalaze prevratnici, nabavlja oružje, vodi propaganda do pokretanja prosvjednih akcija, odnosno "kriza". A to je "po gospodinu Friedmanu i sličnih" ta proizvedena situacija u kojoj se ostvaruju one planirane ideje, tako da se te subverzivne akcije podržavaju i legaliziraju te pretvaraju u "alibi" i za izvanjsku oružanu intervenciju, ako drukčije ne ide, kako bi veliki kapitali stavili pod kontrolu vlade, nacije i njihove gospodarske resurse. To je dovedeno do savršenstva. Obične mase građana nemaju šanse izbjeći toj manipulaciji. Teorija zavjere Klasičan primjer je ovih dana trećeg mjeseca 2011.godine oružana intervencije koalicije nekih članica NAT-a i Francuske na Libiju. Na zemlju relativnog blagostanja u svjetskim zbivanjima ne eksponiranu državu. Državu s elementima nekog arapskog socijalizma. To se prešućuje kako bi se prikrilo dodatno izvorište bijesa u mahnitoj kurjačkoj gladi za naftom i povrijeđenoj taštini nekih "lidera" nesposobnih da otrpe istinu o sebi izrečenu hrabrim ili nesmotrenim izjavama libijskog vođe.Upitno je, dali je slučajno da su zemlje, koje su osim posjedovanja nafte ili nekog drugog profitabilnog bogatstva, u svom društvenom uređenju imale neke elemente socijalizma, bile žrtve silovitih oružanih intervencija ili drugih načina specijalnog rata pod izlikom zaštite ljudskih prava i uvođenja demokracije, ljudskih sloboda i drugih civilizacijskih krasota. Nije ih potrebno navoditi. To svi znaju. Po već uhodanoj metodologiji stvaranja krize i upravljanja krizom u ovom slučaju događaju se tobože "spontani i mirni prosvjedi građana", koji se pretvaraju u pobunu ljudi, koji zahtijevaju veće slobode i momentalni odlazak s vlasti šefa države. To su dva temeljna i legitimna zahtjeva prosvjednika od kojih je prvi uopćen jer se radi o pojmu slobode koje za čovjeka nigdje i nikada nema dovoljno, a drugi je konkretan. Momentalni odlazak državnika s vlasti, što i je želja zavojevača, "jer se više desetaka godina nalazi na položaju šefa države" a to je dopušteno samo "prozapadnim diktatorima". Kako su se prosvjedi odvijali? Tko su zapravo prosvijednici? Što zaista žele i zašto to žele? Da li je i u kakvim okolnostima došlo do upotrebe sile od strane vladinih snaga sigurnosti i istinite posljedice?.. O tom "akreditirani" mediji ne informiraju javnost. Pozivajući se na "svjedoke" izvještavaju svijet o primjeni sile protiv mirnih prosvjednika kojom prilikom su mnogi stradali. Kako i koliko? Nije niti važno. Na tako koncipiranim agencijskim informacijama za puk uz agilnost predstavnika nekih zemalja ishitreno se donosi uopćena rezolucija OUN-a o zaštiti civila, alibi za, po svemu sudeći, već ranije pripremljenu intervenciju s malo obaziranja na isti dokument ali i na druge civilizacijske tekovine i samu Povelju OUN-a. Žurno se pokreću silne armade protiv suverene države članice OUN, kao da se radi o smotri suvremene ratne tehnike a ne ubijanju ljudi. Ubrzo na vidjelo izlazi brižljivo skrivana istina da su ti mirni prosvjednici ipak dobro naoružani ljudi a s kakvim oružjem i logistikom raspolažu mijenja se terminologija. Oni postaju dobrodošli pravedni pobunjenici u koje se nemilosrdno puca, potom spasonosne opravdane pobunjeničke snage protiv snaga odanih pukovniku El Gadafiju na koje on djeluje nesrazmjernom vojnom silom. I na samo spominjanje teorije zavjere, kao u ostalom i druge istine, manirom lopova zatečenog u krađi obrušavaju se svom silinom poricanja a vinovnika označavaju teškim pogrdama i kao opakog neprijatelja "demokracije". Što je zapravo svrha i pravi cilj agresije na Libiju? Tako zvana međunarodna zajednica uspostavlja vezu na terenu s vodstvom pobunjenika radi koordiniranja akcija. Daje im legitimitet zastupanja libijskog naroda. Embargo na isporuke oružja važi samo za pristalice "režima". Nejasna rezolucija OUN-a o potrebnim akcijama za zaštitu civila pretvara se u kršenje suvereniteta, miješanje u unutarnje stvari, tjeranje sa vlasti jednog čovjeka bez obzira na ljudske žrtve i materijalna razaranja jedne zemlje. Čovjeka kojega tobože ne mogu ili ne žele smijeniti vlastiti građani. Koji ne surađuje s "kapital-estabišmentom", ne dopušta im bagatelno pustošenje bogatstava svoje zemlje već to usmjerava u njezin razvoj i bolji život svojih građana. Još ima moralnu "hrabrost" da stvari, pojave i djela jahača apokalipse nazove pravim imenom. To je za silnike dovoljan razlog za kukavički obračun. Javnost se ne obavještava o broju civila i vojnika stradalih bombardiranjem NATO-h snaga, o materijalnoj šteti pa i o troškovima samih zavojevača. Ali račun uloženog i dobitka mora postojati. I taj račun nema nikakve veze ni sa civilizacijom, ni kulturom niti humanizmom u ime kojeg se tobože sve to čini. Na takav način tjera se čovjeka koji je u svojoj "četrdeset-godišnjoj vladavini" ipak te građane od feudalnog položaja vodiča deva doveo do najobrazovanijih ljudi u regiji s visokim životnim standardom, od besplatnog zdravstva, školstva, socijalnih prava, komunalnih usluga, stanovanja i izgradio zemlju do zavidne razine. Takva postignuća za svoje građane zavojevači, donositelji demokracije mogu samo sanjati. Što više, sami su najveća smetnja slobodama ljudi i demokraciji u svojim zemljama. Unatoč tome što se radi o kampanji na sramotu cijelog svijeta, veliki njegov dio to nijemo promatra. Uplašen nepojmljivo velikom specifičnom težinom opakosti, zloće i "nečovještva" u čijim je rukama ogromna vojna moć NATO-a i usputnih satelita, i kojoj svatko, pa i velike nacije, može postati žrtva. Ruska federacija i Narodna Republika Kina, zemlje koje ulijevaju kakvu takvu nadu miroljubivom dijelu svijeta, ustuknule su svjesne opasnosti i za sebe. Ne uloživši veto ovoj sramotnoj rezoluciji i akciji, za koje nije bilo izvjesno da bi bilo i uvaženo, izrazile su jedino ispravan stav da se problem može i treba rješavati mirnim putem pregovaranjem. Tako su do daljnjeg odložile vojno zaoštravanje ratovima već bremenitog svijeta. Do daljnjeg... Koji je pravi put Na temelju javnog informiranja takvog kakvo jest, samo ovako pojednostavljen prikaz razumljiv je većini građanima. Kakogod pojave bile nejasne, uvijene u neistine i poluistine one imaju neki red i zakonitosti po kojima se odvijaju. To znaju mnogi "časni" ljudi, materijalističko-historijskih nazora k socijalizmu orijentirani intelektualci širom svijeta. Oni još nisu organizirani kao avangarda građana, naroda i nacija svijeta kao ni njihova osnovica radno građanstvo, nasuprot velikom multinacionalnom kapitalu organiziranom na globalnoj razini. Svi bi trebali shvatiti, naročito oni potlačeni, oni što za život iznajmljuju svoju radnu snagu poslodavcima kapitalistima, vjerskim institucijama, državnim ustanovama i državnoj upravi pa i oni koji pojam društvo vežu za biološko određenje čovjeka da se u državnim i međunarodnim te međuregionalnim odnosima odvija, u bitnom, klasna borba. Terorizam i antiterorizam, nacionalni i vjerski ekstremizam i antiekstremizam, u suštini su derivati klasne borbe nasuprot globalističko-kapitalističkom liberalizmu. I ako je politički moćan i dobro organiziran taj neoliberalizam u ekonomskom smislu nije više sposoban odgovoriti ne samo potrebama suvremenih ludi i njihovih proizvodnih potencijala nego i očuvanju prirodnog okoliša kao osnovnog uvjeta za opstanak čovjeka. Većina ovovremenih ratova, ratnih priprema i vojnih intervencija velika je rasipnost ljudskih, materijalnih i prirodnih resursa. Globalističko-kapitalistički liberalizam to čini i mora činiti da se održi usprkos rastućoj cijeni koja se plaća za te ratove, saniranje učinaka na okoliš, troškove za zdravlje sve većeg broja siromašnog dijela stanovništva i gubitaka ljudskih života zbog rata i gladi. Pri tom unazađuje i usporava razvoj ljudske vrste i čovjekove slobode. Zato radnici cijelog svijeta, građani koji žive od svoga rada u vlastitom poslu ili kod drugoga, intelektualci u institucijama i znanosti ne bi trebali štediti trud ni materijalna sredstva, svako prema svojim mogućnostima za organiziranje i međusobno povezivanje u svjetsku frontu za izgradnju novog svijeta umjesto regresije koja je na djelu. Svijeta bez ratova i svjetske, s prirodom ekvivalentne, ekonomije. Unapređivanja uvjeta života svih, polazeći od činjenice da je planet Zemlja baština i osnovni uvjet za život svima i stoga jednako pravo i odgovornost ljudi prema prirodi za njezino čuvanje i iskorištavanje i ljudi prema ljudima uzajamno kao dijelom prirode. Pravi put prema tom cilju je socijalizacija raspodjele. Drugog puta nema. Ali da se ne kasni. Hrvatska i ovakav svijet Hrvatska deveesetih godina u sastavu SFRJ propustila je biti uzor porobljenom svijetu o putu razvoja istinske slobode čovjeka i istinske demokracije i to ne na stanju kakvo je bilo tada nego kakobi bi bilo danas. Hrvatskoj i njezinom izmrvljenom okolišu danas ne preostaje ništa drugo nego da političke namjesničke elite, kao dužničko roblje pognute glave izvršavaju naloge svjetskih gospodara kapitala. Da mu služe, da ga slave i hvale kako bi zadržali položaj pastira svoga naroda a za njegovo propadanje pokazivali na više sile ili Božju volju. Ali u hrvatskoj postoje časni ljudi koji znaju da Hrvatska treba i može ostvarivati potreban razvoj i blagostanje svojih građana i biti dostojan i koristan partner ostalim narodima u međunarodnoj zajednici. Gromoglasnom i agresivnom propagandom i politikama velikog kapitala te domaćih pristalica upitnog morala krajnje su marginalizirani a u djelovanju "stjerani u kut". Oni smatraju da "...današnja tipična opsjednutost mnogih hrvatskih duhova dokazivanjem da Hrvatska pripada Evropi, te da je katolička zemlja i da joj je to preimućstvo, više je nego deplasirana... Želimo, zajedno s demokratskim i socijalističkim snagama Evrope, pridonijeti da Evropa bude i Evropa rada, a ne kapitala, Evropa demokracije a ne Evropa birokracije i da Hrvatska u njoj ne bude tek jedan od poligona izrabljivanja jeftine radne snage... Hrvatska u svojim odnosima s drugim zemljama, pa ma kako moćne neke od njih bile, mora polaziti od načela ravnopravnosti; one ne smije biti sluškinja ni jedne druge zemlje ili nekog saveza zemalja. No, Hrvatska u isto vrijeme mora sa svoje strane poštivati norme međunarodnog prava, koje je prihvatila ili su te norme utemeljene na povelji Ujedinjenih naroda".(Iz Programa SRP-a Hrvatske) Tekst odobrila Gradska organizacija Socijalističke radničke partije Slavonski Brod Priredio Josip Andrić |
