|
Odgovor na to pitanje možete saznati u članku prije, uz napomenu da se žirafa (osim u iznimnim slučajevima) ne penje po drveću.  Dakle, evo mene na baushteli. Pošto sam diplomirao, a budući se od inženjera očekuje da radi i ne bira poslove, tako sam i ja uletio kao kratkotrajna ispomoć u jednu građevinsku firmu. Naravno, njima je posebno odgovarala moja elektrotehnička naobrazba i računalno – glazbeno – radijska iskustva stečena prije, tako da sam odmah dobio nadasve zanimljivo i dinamično radno mjesto: pomoćni radnik na gradilištu! - opis poslova: donošenje cigla, pijeska i betona majstoru (uz stalno pitanje „kome što treba“) te trenutna raspoloživost svima ostalima - radna okolina: gradilište (uređenje dvorišta) oko jedne kapelice u Vukomeričkim Goricama - potrebne kvalifikacije: priučeni majstor (ne nužno ni KV ni VKV), (ne)završena osnovna škola, ili inženjer elektrotehnike (ali samo smjer energetika) Eto tako, zanimljivo je to. Za tih 180kn dnevno čovjek svašta radi. Recimo, ode u 6 ujutro od doma, vrati se u 6 navečer (jer je gradilište daleko). Za to vrijeme prenese 3 palete cigle s jednog mjesta na drugo (iako zna da će bar pola od tih sutra vraćati nazad). Isto tako i s pjeskom, na jedno mjesto natrpa koliko treba, a onda ga vraća odatle jer ima viška. Ponavljam, zanimljivo je to. Jedini je bed što malo bole leđa i ruke (križa pogotovo), što dobiješ žuljeve, što se usmrdiš ko stoka itd. Ali, čuješ i veliko bogatstvo viceva, psovki, uvreda i glupih fora, a i pive se puno popije, tako da na kraju to iskustvo zaista nešto vrijedi. Naravno, jedina prava utjeha i jedina stvar koja te sprječava da padneš u depresiju je spoznaja da to nećeš raditi cijeli život. Ili se bar nadaš.... sljedeći put o međuljudskim odnosima in the baushtela kingdom |
 Evo, ovo stvarno izgleda kao da sam otvorio ciklus pisanja o stvarima koje ne razumijem. Prvo snovi, zatim kultura, a sada zaštita životinja. Dakle, nije mi cilj poništiti napore ljudi koji se brinu za humanije uvjete uzgajanja (a i ubijanja) životinja. Njih poštujem i cijenim njihove napore. Isto tako, cijenim one vegetarijance kojima se meso ne sviđa pa ga ni ne jedu (one ljude koji biljke ne jedu zato jer smatraju da su to naši reinkarnirani preci u ovom tekstu neću spominjati.) No, nikako ne mogu shvatiti sve one prosvjednike koji se bore za prava životinja, za prestanak jedenja mesa, a koji pri tome kao glavno obrazloženje stavljaju činjenicu da se može lijepo jesti i naći nadomjestke za meso u biljkama i biljnim prerađevinama. Prvo, to nije potpuno točno. Medicina kaže da se 9 aminokiselina koje dobivamo konzumiranjem mesa ne mogu nikako drugačije dobiti, a one su neophodne da bi se čovjek bavio vrhunskim sportom (djelomično nam je to dokazao i primjer Ž.Mavrovića). Drugo, nikako ne mogu shvatiti te ljude koji zatiru svijest o tome da su i biljke živa bića, samo zato što one nemaju usta ili neki transparentniji organ pa nam ne mogu dokazati da pate. No, najnovija istraživanja pokazuju zanimljive stvari. Recimo, kad žirafa dođe na jedno stablo i počne jesti, to se lišće istog trena počinje puniti nekakvim otrovom, koji žirafi ne odgovara i kvari okus. Još k tome, na zagriženim mjestima lista taj otrov isparava, te tako služi kao upozorenje okolnom lišću, koje se odmah počinje puniti istim otrovom i mjenjati boju. Zato žirafa nikad ne ostaje dugo na jednom stablu. Takvih primjera u biljnom svijetu ima još mnogo. Što nam to govori? Da biljke imaju nekakvu težnju za samoočuvanjem? Rekao bih – možda. No, nikako nisam spreman reći da nije ubojstvo jesti biljke samo zato što još nismo dokazali da one osjećaju bol. Još kad se prisjetimo pračovjeka, koji se formirao kao svaštojed i kojem smo mi po svemu mnogo slični, onda se moram zapitati zašto ne bih jeo meso? Zar je ubojstvo kad lav napadne antilopu i pojede je? Ili kad jaguar uhvati tapira? Hoćemo li ih informirati da se oni mogu sasvim pristojno najesti i od soje, koja je čak i jeftinija od mesa? Moje mišljenje je da je po srijedi prirodni zakon, lanac ishrane, kojem smo mi (srećom) na vrhu. Ništa nije samo od sebe, i nitko se ne može zasititi hranom neorganskog porijekla. Ako pak netko jede povrće da ne bi jeo meso, pitanje je ipak koliki „zločin“ čini tisućama biljčica koje nedužno rastu po livadama i šumama, ne želeći biti pojedene. Vegetarijanstvo = Ubojstvo?!? |
 Kako vrijeme prolazi, počinjem shvaćati tu tešku istinu. Nekulturan, znači čovjek koji ne razumije kulturu.Nekad sam mogao razumjeti fine stvari i smisao njihovog postojanja, no danas mi je to teško. Valjda to ima veze s faksom kojeg sam završio. Dakle, meni je logično da netko gradi kuće, jer će u njima netko drugi živjeti. Ili kad netko proizvodi transformatore, koji će transformirati električnu energiju da bi je krajnji korisnici mogli koristiti i s njom raditi mnoge druge poslove. Ili kad netko svira na nekom koncertu ili zabavi da bi se ostali mogli opustiti i zabaviti. Razumijem čak i slikare, koji slikaju slike u kojima će netko treći uživati, a isto je i s piscima, čija djela su mnoge odvela u krajeve o kojima mogu samo maštati. Kazalište volim i razumijem, iako ga rijetko posjećujem, a balet malo manje doživljavam. No, ne razumijem smisao plaćanja poslova u kojima krajnji cilj nije omogućavanje nekakvog fizičkog rada, ili bar duševnog zadovoljstva, u kojima ne možeš na kraju reći „posao je obavljen“. Recite mi, na osnovu čega i za što plaćaju ljude koji rade znanstvene radove na temu (recimo) „Utjecaj Krležinih drama na kasniju književnost prve polovine 20-og stoljeća“??? Ajd' još sam to dobro i rekao, ali gdje je smisao u tko zna kojoj recenziji Shakespearovih „Veselih žena Windsorskih“, ili nečega još starijeg, o čemu je valjda sve već napisano. I to netko plaća? Ma molim vas, pa ne rastu novci na grani. Kao, sad se pojavi neki institut koji financira jedno takvo „istraživanje“. A tko njega financira? Sponzori? I tako u krug. Gledam tu škvadru koja radi takve stvari, gledam s kojom oni važnošću pristupaju takvim projektima, raspravama (pogotovo u američkim serijama), nestvarno sigurni u vrijednost svoga posla. To me fascinira. Meni je to besmisleno kao i postojanje ovog fantomskog balkona na kući na Trešnjevci... Ne znam, znam samo da će me nakon ovoga svi sa povijesti umjetnosti zamrziti (i ne samo oni), al reko sam šta mi je na duši. Na početku sam i naglasio da to ne razumijem, pa mi netko može slobodno pojasniti. |
Zašto mislim da sam baš ja najkompetentnija osoba za ovaj posao? Moj iskren odgovor na to pitanje bi izgledao otprilike ovako: Pa čujte, imam neke osobine koje malo tko od ostalih kandidata ima. Recimo, veoma sam komunikativan sa ljudima koje dobro poznajem i koji mi odgovaraju, sa svim ostalim imam problema u komunikaciji. Obično mi treba neko vrijeme da se prilagodim na novu sredinu, a ako se ni tad ne priviknem, onda još neko vrijeme životarim razmišljajući kako da promijenim taj posao. Kad god sam umoran onda sam paralelno i živčan, a kad sam živčan vrlo lako puknem i izgubim volju i motivaciju. Inače, jako sam vrijedan, kad moram nije mi problem rano ustajanje, dok u ostale dane spavam dokle mogu. Volim pedantno obaviti posao i nije mi teško raditi. No, nekad mi je draže završiti ga, tako da se nažalost tek na kraju otkrije pogreška i shvatim da sam izgubio nekoliko (plaćenih) sati na totalni promašaj, te će biti potrebno još nekoliko (plaćenih) sati da se pogreška ispravi. U takvim slučajevima nije mi problem okriviti nalogodavca koji mi je dao krive upute ili prešutjeti pogrešku. Inače sam veoma iskren (drugačije vam ovo sve ne bih ni govorio). Ako se katkad dogodi da plaće kasne, ili da se radi bilo što više od onoga što je definirano ugovorom a da za to nema prikladne naknade, tražit ću od okoline zahvalnost i smatrat ću se zakinutim, što ću naravno popratiti i stalnim ogovaranjem. Diskretan nisam. Moje dodatne prednosti pred ostalim kandidatima su: - imam dara za umjetnost (sviram i pjevam, a čak i skladam) - koliko-toliko sam načitan - volim glazbu, slikarstvo, književnost... - ne volim elektrotehniku, strojarstvo, pravo i medicinu - u jezicima bih bio bolji kad bih ih bolje razumio - volim računalne igrice (to bitno povećava moje znanje korištenja računala) - omiljeni pjevač mi je Manu Chao - navijam za Dinamo Stoga, nadam se da ćete (vidite da znam da se ćete piše zajedno, za razliku od da li) ove moje prednosti uvažiti, te me progurati u sljedeći krug razgovora. Još kad me vidite uživo (180cm, 80 i nešto KG, svijetlija kosa – pravi Arijevac) vjerujem da ćete pasti na guzicu (isprika na ovoj slikovitosti). Kad sve to zbrojite s mojim radnim iskustvom koje doduše nije zapisano u radnoj knjižici (većinom na crno ili preko SC-a), ali i mojom kvalitetnom osobnošću, nemate boljeg izbora za posao inžinjera elektroenergetike. Dakle eto, svi možete iz ovoga teksta zaključiti da se trenutačno nalazim u fazi traženja posla, pisanja životopisa i sličnih stvari. Kako će to završiti, valjda ćemo svi skupa saznati. Ja još ne znam. |
 Snovi. Čudnovata stvar. Što znače, gdje nastaju, kamo nas vode? Recimo, pretprošlu noć sam sanjao most na Vrbasu u Trapistima. Nešto kao ja želim malo „gacati“ po njemu, ispod njega, zato jer uskoro odlazim odatle pa neću imat prilike, da ne bude da sam tu živio 15 godina a da nisam sve to obišao (to mi je kao i u Zagrebu, zarekao sam se da prije diplome moram prespavati u NSK-u no to će pričekati neku drugu diplomu). Pored njega je i stari most (nešto kao novi Maslenički i noviji stari Maslenički most). I tako ja hodam, tu je i jedan frend, i on se smuca bez veze, pokazuje mi značajke i zanimljivosti.No, evo noćas, tj. jutros, opet ja sanjam dva mosta, koji su malko nizvodno od ona dva (koji se sad ne spominju, ali samo da ih lociram) i sad je to kao neka starija kombinacija (dakle, i na mjestu starog i na mjestu novog stoje po stari i novi most – poznato?). Opet ja tu malo njuškam, frend mi pokazuje da je vodostaj ispod niži nego sam ja mislio pa sam hodao na rubu pjeska, sad ispada da je voda puno niže. Inače, jako je uska ta rijeka, svega par metara. I tako, on mi još pokazuje da ako se „sa Hrelića?“ probam spustiti da je tu vodostaj niži, pa ja to i napravim (inače, u blizini je još neka novogradnja gdje drugi frendovi dolaze i odlaze, odatle je san i počeo) i vidim dole ispod kao neke artefakte, relikvije, kao neki mali ormarić u stijeni sa par vrijednih stvari. Baš je to lijepo, u hladu mosta smješteno, i kad skužim da je voda niža nego što sam mislio onda mi je još lakše izaći i to je to. E sad, ne znam što to znači, no znam da čim ostanem spavati do 9 ujutro, nešto sanjam. Mogu reći da stvarno uživam u tome, jer hvala Bogu, snovi mi većinom nisu more (dakle ne „noćne more“ nego „jutarnje more“). Par puta sam odspavao snove u nastavcima, to su većinom bile veličanstvene bilogije, kao i ova noćas. Dva puta sam sanjao neku izmišljenu dolinu, čak mi se pojavila još par puta u nekim drugim snovima i uvijek bi ju pratio neki divan osjećaj. Pojavljivao se tu i neki izmišljeni grad (barem kad se probudim ne znam gdje bih ga smjestio) kojeg sam malo po malo nadograđivao, a takve stvari bi uvijek pratio taj neki neobičan, nostalgičan, tužan, romantičan i sretan osjećaj. Najgore je što se san ne isplati nikome pričati, jer se ne sjećam svega, jer nema poantu, i jer i meni samome kad se slušam – glupo zvuči. Važan je samo onaj osjećaj. Ako ga prepričavam, on se gubi (i odmah se sjetim madeline kolačića). Ispada da je slika dovoljna, i od cijelog tog sna najviše mi govori sama slika (npr. most). Eto, neću više o snovima, iako bih mogao o zanimljivostima i jakoj povezanosti sna i jave kod moje mame, no to je tema za sebe. Radije ću se prisiliti pa napisati nešto o Murteru, bijegu ispred pijavice, vaterpolu kod broda i tome „kako je Pero promašio brod“... i naravno, o tome kako se osjećam kao inženjer! |
 |
 Dakle, sinoć sam do tri pisao diplomski, jer sam danas u sedam morao ustat, jaku kavu popit na brzaka i pravac profesoru na konzultacije. Sve OK, on zadovoljan, ja da ću kući spavat, al ne, moram ja na kavu s curom, koja je u gradu da bi si kupila ogrlicu za svadbu. Sva sretna i prpošna. A ja ko zombi. No dobro, teško žabu u vodu natjerat. Dođem doma odatle, oću malo odmoriti, al moram opet neke mailove poslat, i evo ga 13h, moram predavat poklon. Naime, frend mi se sutra ženi, točnije – frendovi mi se žene, a ja sam prikumak (ma što to značilo i ma koliko mi šutjeli o tome). I predamo poklon, još jedna kava te tako sve do kasno popodne. Odatle doma, u busu zaspim 5 puta, i kad bi sad konačno trebao leć spavat, ja opet na kompjuter. Malo diplomskog (joj, koliko Word ima dobrih mogućnosti), malo Pasijansa, malo flipera, tek toliko da ne da zaspat. Tad je već bilo jasno da nema ništa od spavanja, jer ako rano odem spavat, probudit ću se tijekom noći ili rano a sljedeću noć treba lumpat. A sad više ni ne mogu spavat. Ko da sam sletio u Japan. Točno znam kako je bilo Filipoviću. Osjećam se upravo ko ovaj transformator na slici (epoxidni, jednopolno izolirani za vanjsku montažu). E da, ono što sam danas radio na kompu, tražio sam riječi od „La Musica di Notte“ i „Projdi Vilo“, i uz to pokušavao oformiti klapu od mlađih muških uzvanika samo za sutrašnju priliku, za te dvije pjesme. Trebali bi ih otpjevati kad dođemo kod mladenke, budući da nema prave klape (a bome ni tamburaša). Moglo bi to biti nadasve lijepo i uspješno. „Projdi Vilo“ u klapskoj verziji nam je uvijek dobro zvučala, još kad se tome doda malo Jegera pašće tu i "Galebi se karaju" A eto. Trebam diplomirat u sljedećih 15-ak dana, trebam obavit još sto nekih stvari a i ovu svadbu sutra izgurat živ i zdrav (joj što mrzim prvi ples), i šta mi onda preostaje nego nakon svega toga u desetom mjesecu leći i dobro se naspavat. A nastavak priče s ljetovanja nek pričeka... *prikumak je dečko ili muž od kume |