Dakle, sinoć sam do tri pisao diplomski, jer sam danas u sedam morao ustat, jaku kavu popit na brzaka i pravac profesoru na konzultacije. Sve OK, on zadovoljan, ja da ću kući spavat, al ne, moram ja na kavu s curom, koja je u gradu da bi si kupila ogrlicu za svadbu. Sva sretna i prpošna. A ja ko zombi. No dobro, teško žabu u vodu natjerat. Dođem doma odatle, oću malo odmoriti, al moram opet neke mailove poslat, i evo ga 13h, moram predavat poklon. Naime, frend mi se sutra ženi, točnije – frendovi mi se žene, a ja sam prikumak (ma što to značilo i ma koliko mi šutjeli o tome). I predamo poklon, još jedna kava te tako sve do kasno popodne. Odatle doma, u busu zaspim 5 puta, i kad bi sad konačno trebao leć spavat, ja opet na kompjuter. Malo diplomskog (joj, koliko Word ima dobrih mogućnosti), malo Pasijansa, malo flipera, tek toliko da ne da zaspat. Tad je već bilo jasno da nema ništa od spavanja, jer ako rano odem spavat, probudit ću se tijekom noći ili rano a sljedeću noć treba lumpat. A sad više ni ne mogu spavat. Ko da sam sletio u Japan. Točno znam kako je bilo Filipoviću.