 Dakle, sinoć sam do tri pisao diplomski, jer sam danas u sedam morao ustat, jaku kavu popit na brzaka i pravac profesoru na konzultacije. Sve OK, on zadovoljan, ja da ću kući spavat, al ne, moram ja na kavu s curom, koja je u gradu da bi si kupila ogrlicu za svadbu. Sva sretna i prpošna. A ja ko zombi. No dobro, teško žabu u vodu natjerat. Dođem doma odatle, oću malo odmoriti, al moram opet neke mailove poslat, i evo ga 13h, moram predavat poklon. Naime, frend mi se sutra ženi, točnije – frendovi mi se žene, a ja sam prikumak (ma što to značilo i ma koliko mi šutjeli o tome). I predamo poklon, još jedna kava te tako sve do kasno popodne. Odatle doma, u busu zaspim 5 puta, i kad bi sad konačno trebao leć spavat, ja opet na kompjuter. Malo diplomskog (joj, koliko Word ima dobrih mogućnosti), malo Pasijansa, malo flipera, tek toliko da ne da zaspat. Tad je već bilo jasno da nema ništa od spavanja, jer ako rano odem spavat, probudit ću se tijekom noći ili rano a sljedeću noć treba lumpat. A sad više ni ne mogu spavat. Ko da sam sletio u Japan. Točno znam kako je bilo Filipoviću. Osjećam se upravo ko ovaj transformator na slici (epoxidni, jednopolno izolirani za vanjsku montažu). E da, ono što sam danas radio na kompu, tražio sam riječi od „La Musica di Notte“ i „Projdi Vilo“, i uz to pokušavao oformiti klapu od mlađih muških uzvanika samo za sutrašnju priliku, za te dvije pjesme. Trebali bi ih otpjevati kad dođemo kod mladenke, budući da nema prave klape (a bome ni tamburaša). Moglo bi to biti nadasve lijepo i uspješno. „Projdi Vilo“ u klapskoj verziji nam je uvijek dobro zvučala, još kad se tome doda malo Jegera pašće tu i "Galebi se karaju" A eto. Trebam diplomirat u sljedećih 15-ak dana, trebam obavit još sto nekih stvari a i ovu svadbu sutra izgurat živ i zdrav (joj što mrzim prvi ples), i šta mi onda preostaje nego nakon svega toga u desetom mjesecu leći i dobro se naspavat. A nastavak priče s ljetovanja nek pričeka... *prikumak je dečko ili muž od kume |