|
Evo ga, da pojasnim gdje smo sada... Treći dio opisa veličanstvenih dogodovština ljeta 2005. opisuje nevjerojatne avanture doživljene u 4 dana provedena na otoku Viru. Ako nekog zanima što je bilo prije, nek pročita prošla dva nastavka, a ako se netko čudi "što ja to vama pišem", nek ne čita. Neke stvari sam zapisao čisto zato da bi ih se sjećao, da bi ostale zabilježene (budući da dnevnik ne pišem dobrih 10-ak godina, pa ovo dobro dođe kao osvježenje pamćenja). A sad uživajte u novom nastavku. Papaya (ali na Viru).  Ovaj odlomak sam s pravom nazvao Papaya (dakako, nije riječ o voću), to je jedan mali beach bar na južnoj obali Vira, prije Luke, inače jedan od prvih takve vrste na Jadranu, u koji se izlazi, sjedi po cijeli dan, pa se bućne u vodu, pa se poslije večernjeg izlaska dođe na after cugu i tako u nedogled. Inače, glavna odlika mu je da ti nikad nije dosadno i da možeš uvijek doći. Od srijede navečer do nedjelje ujutro, mogu reći da sam većinu vremena proveo tamo. Odlična glazba (umirujući jazz-house, po danu i samo jazz, raznorazni instrumentali, većinom cijele albume puštaju…) jednom riječju, kvalitetna glazba, upravo onakva kakva paše po vrućini na plaži u debelome hladu. Jednu večer su imali karaoke, gdje smo se propisno nalili vina pa onda išli i mi pjevati (ona: „tamo gdje je sve po mom“ a ja njoj na to: „danas otvaram oči….nakon svih ovih godina“). Prvo je kišica sve zalila, pa smo se svi nagurali pod tendu i uz velike količine alkohola to bila jedna dimenzija zajedništva više. A bilo je i pacijenata, neka teta iz Njemačku, ili neki klinjo bez sluha što mu nije bilo dosta popularnosti pa je pjevao 5 pjesama… (to se događa kad se narod dočepa mikrofona i kad curice vrište).  A nakon karaoka, kad se glazba ugasila, sjeli pod one trske na plaži pa je voditelj karaoka nastavljao atmosferu uz gitaru sa poznatim pjesmuljcima koji se uvijek, ali baš uvijek pjevaju na plaži (ah, krivo je more), a onda sam se i ja (već vidno pijan) dohvatio gitare pa sam svirao nemam pojma šta (znam da su i konobari kad su završili posao sjeli pokraj nas, dofurali litru i vodu pride i cijelo vrijeme me žicali Matu) i tako sve do nekih pola 5… Super je bilo. Najbolje je to, što smo se toliko povezali, da smo sjedili na hrpi sa 15-ak nepoznatih ljudi, i svi zajedno pjevali! Di se to još može dogoditi? A opet, najbolje je bilo ujutro, treba ustati u 10 ići po još jednu frendicu na kolodvor, naravno, idemo prvo na kavu u Papayu. Dolazimo tamo, a konobari, koji su nas vidjeli još prije par sati, komentiraju: „evo pacijenata… večeras je coctel-party!!!“ Tu noć sam i grmljavinu prespavao, za koju kažu da je bila jedna od jačih u pisanoj povijesti Vira. Kad su mi za doručkom spomenuli kako je strašno grmilo, ja sam mislio da me zezaju... jer bio je prekrasan dan.  Eto tako, bilo je neočekivano dobro na Viru (urbanom otočiću nedaleko Zadra). Još k tome, jedan dan proveden u Zatonu, malo minigolfa, nekih gluposti, jedan dan pod Kulom, pizzigin, čmrljenje u hladu i ok. Još k tome dobra hrana, ne kuhaš, ne pereš suđe, sve ko doma (i još kad je Matek onaj dan gradelirao orade, što je to dobra riba…). Na kraju sam zbog tog coctel-partyja ostao još jednu večer te sam tek u nedjelju ujutro išao na Murter, di sam očekivao kulminaciju dosadašnjeg ljetovanja, ako je uopće moglo biti bolje nego dosad. No, to nije ispalo tako ludo, pa se u ovom nastavku neću osvrnuti na Murter (a i zbog dužine – budem drugi put – tamo će biti još nekoliko senzacija koje čuvam, i koje se uklapaju u misao vodilju ovog ljetovanja – otići kad je najbolje!). |
Komiža. Bed je bio što je trajekt iz Splita kretao tek poslijepodne, a za natrag ga poslije nije bilo, tako da ako ne bi našli smještaj na Visu ne bi bilo povratka. No, uzdali smo se da će kad dođemo biti one BABE što dilaju sobama na crno. I tako, izlazimo u Visu iz Petra Hektorovića, a BABA nema! Bus za Komižu čeka, neka paprena cijena, mi upadamo i krećemo u još veću neizvjesnost. Šta ako je sve popunjeno??? No, nekako se ja otkad sam došao na more do tada nisam uznemiravao oko toga, sjetio sam se stare Yuge i kako su moji starci znali naći smještaj na slijepo u Makarskoj, ili drugdje. I, sreća nam se osmjehnula. Za vrijeme vožnje, nas dvoje sa 4 torbe i šarenim šeširima smo više upadali u oči nego mladi Čehi što rade probleme, te je jedna baka koja je sjedila ispod mene, onako sramežljivo pogledala, klimnula glavom i pitala: „Roms?“. Ja mislio šta to ona pita, pa vidi da nismo Cigani… No na to će moja djevojka „da, da, sobe tražimo!“, te nam žena obeća pristojnu cijenu za sobu sa zajedničkom kupaonicom, što smo mi i tražili. Od busa odteglimo torbe na jednu stranu Komiže, odmah iza Kule, strogi centar, no tamo su se vratili neki Šveđani pa mi ipak nećemo dobiti te sobe. Onda je njoj neugodno, jer vidi da smo vukli torbe, pa nam sredi kod svog sina u novoj kući super apartman s klimom po povoljnijoj cijeni (nekih 30E za oboje), koji smo objeručke prihvatili. Inače, ta kuća je tamo blizu Hotela Biševo, na onoj glavnoj šetnici, s pogledom na ulicu, i preko na more i na otok Biševo. MRAK!!! Najžalije mi je što nisam imao fotić, jer se stvarno imalo šta slikati. Komiža je raj na zemlji!  Već prvu večer ugledao sam frenda iz Zagreba, te smo se onda s njim i s njegovom djevojkom družili sljedeća 2 dana, kupali ispod prekrasne crkvice Gospe Gusarice, i u nekoj lijepoj uvali. Oni su imali auto, mi smo htjeli ostat još jedan dan, obići još neke uvale, no imali smo dogovor na Viru s drugim prijateljima, tako da smo morali otići kad je bilo najbolje. Sve je bilo prekratko, no opet mi je iskustvo pokazalo da to često ispadne i najpametnije (ta pomisao mi je izgleda bila misao vodilja ljetovanja). Upravo taj dan onaj Nizozemac nastrada na mini, i zapali pola Visa. Bad luck!  Odatle, opet pakiranje kofera, pravac - Vir! (no o tome u sljedećem nastavku)... Dakle, bio je to drugi dio ove veličanstvene quadrologije, nadam se da ćete s još većom napetošću i zanimanjem pratiti preostala dva dijela, prepuna senzacija i nevjerojatnih dogodovština... |
|
Napokon lijep dan, a bilo je i vrijeme, jer dok god su bile loše vremenske prilike nisam mogao pisati obećani tekst o ovogodišnjem burnom ljetovanju. Podugačak je pa ću ga objaviti u 3 dijela. Stoga predlažem da ga pročitate u cijelosti (naravno prvo ide prvi dio), jer ima tu zanimljivih stvari. Davis Cup - SPLIT  Dakle, 15.07. u 00:30h smo ona i ja krenuli na Davis Cup susret u Splitu. Do Jastrebarskog nam je trebalo puna dva sata, jer se bus pokvario pa smo čekali drugi. Nije bilo loše, ja sam prepričavao svoje dogodovštine sa stričeve bauštele, na kojoj sam bio do nepunih sat i pol prije (fućkaš more kad se salijevaju stepenice). Kad je došao zamjenski bus, zaspao sam snom slobodnog zidara tako da nisam vidio novootvoreni tunel pod Kapelom, što i nije bilo tako tragično. Ujutro dođemo u Split i cijelo prijepodne provedemo na kavama s jednom frendicom (Zadranka, ali sad radi u Splitu kao dječja psihologica). Već dugo nisam išao okolo sa torbama u rukama tako da sam gotovo zaboravio kakav je gušt piti jutarnju kavu na kolodvoru, odbijati BABE koje ti nude smještaj „jako blizu“ u Splitu povoljno (a zapravo u KLISU!!!), gledati trajekte i osjećati jutarnju svježinu dok ti se ruke odmaraju od prepunih torbi. I naravno, mirisati more!  Već popodne je bio prvi meč, tako da smo onako umorni ali i nabrijani (nakon smještaja i ostavljanja torbi u Stobreču) požurili na Gripe. Naravno, nakon što se činilo da će Ančić učiniti meč dosadnim (a i zbog sparine), otišli smo malo vani na zrak, pa onda i u birts u blizini, gdje smo onda na velikom plazma TV-u gledali prijenos meča (sa smetnjama), dok se isti održavao nepunih 100m dalje. To ti je pamet, platiš karte, platiš prijevoz, platiš smještaj samo da bi mogao gledati meč i onda gledaš iz birtsa što si mogao i u Zagrebu. No, gledali smo i iznutra. Dobro je bilo to što smo bili smješteni u Stobreču sa frendom teniskim trenerom, i njegovim frendom – isto trenerom, te naravno njihovim klincima - tenisačima, a budući da smo preko njih uzimali i karte (dobili prve redove) onda smo po cijeli dan bili zajedno, pa čak i ona 2x kad smo se stigli otići okupati na Dugi Rat (iza one tvornice), inače jedna od najboljih plaža na Jadranu.  Sve u svemu, bila su to 3 dinamična dana, po danu mečevi, navijanje, fantastična atmosfera u dvorani (pobjeda nad Rumunjima!), kupanja, a navečer kad djeca pozaspu odlazak u Trogir na tulumarenje (dobro, nije bilo baš neka divljina, već više onako turistički..). I koliko god me isprva tih 5-6 klinaca (plus troje od trećeg trenera koji se u međuvremenu pridružio) svojom nestašnošću i zaigranošću živciralo, toliko sam se nakon cijelog vikenda navikao na njih i falili bi mi čim ne bi bili u blizini, a pogotovo kad smo razmišljali o odlasku. Ta činjenica budi u meni spoznaju da se možda i u meni krije RODITELJ (koliko god mi to sada bilo strano). Inače, Stobreč kao takav nije loš, no mi smo bili na magistrali kilometar od samog mjesta, pa je izgledalo katastrofalno, jer su preko puta bili još i neki radovi. Smještaj neloš, osim što je sve bilo prljavo, što su jastuci puni grinja (zamalo sam opet dobio alergiju), tuševi ne rade, ali šta možeš očekivati za 60kn po danu? Bar se gazdarica cijelo vrijeme osmjehivala.Najbolji je bio komentar drugog trenera, kad sam ga pitao gdje se idemo kupati? „Gdje god, ali što dalje od Stobreča“. Šalu na stranu, najveće pitanje cijelog vikenda, koje mi je moja djevojka upućivala bilo je: „kamo ćemo poslije ovoga?“ Jer, moje tradicionalno muško ljetovanje na Murteru počinjalo je tek za tjedan dana, a što do tad? Ići na Vir sa njenim starcima ni meni ni njoj nije bio vrhunac sreće i opuštenosti, te smo htjeli da to traje što kraće. Ostati pak s trenerima, nije bilo loša ideja, no imaju ljudi svoga posla a i mi smo malo htjeli biti sami. No, kuda onda? Neku lovu smo imali, pa nije bio bed zaletjeti se na divljaka na neki od susjednih otoka… Hvar, Brač, Čiovo… Svi su oni otpali iz raznih razloga, i isprofilirao se VIS! Mnogi su nam pričali o njemu, govorili o ljepotama, preporučali Komižu, tako da na kraju nije bilo drugoga osim vidjeti kad ide trajekt i rastati se s ekipom iz Stobreča (što nam nije bilo nimalo lako, no zbog svega što nas je čekalo pokazalo se pametnim otići kad je najbolje). nastavak slijedi... |
Eto ga, i ja došao s mora te se sad pitam odakle početi. Da bih se osvrnuo na ljetovanje koje je bilo bogato, dobro i dinamično, trebat će mi puno prostora, cijeli članak, u kojem ću opisati kako sam izbjegao minu na Visu, kako sam pobjegao od razbješnjele Torcide na Davis Cupu u Splitu, kako sam prespavao užasnu grmljavinu na Viru, kako sam za dlaku izbjegao pijavicu na Murteru, kako sam... Ah, puno je toga bilo, stoga ću se sad osvrnuti samo na najavu iduće sezone. Dakle, moja davnašnja želja da stavim neku mjuzu na ovaj blog je uslišana, tj. sam sam si je ispunio. Stvarno postajem stručnjak za html. Za početak sam stavio prvo što mi je pri ruci (i to je teško pola MB pa se teško otvara, nemojte se ljutiti) no čim mi se vrati komp budem si doma nešto izmiksao pa će to biti lijepo i brzo se učitavati. Bar se nadam. Dalje, u sezoni koja krupnim koracima nadolazi ovaj blog će se nastaviti nadograđivati, što grafičkim đinđurlijama, što literarnim vrednotama našeg naroda i mene kao takvog. Naći će se tu i poneka ekskluziva, već sad imam neke fotke koje nitko nema, od koncerta Enrica Crivellaria u uvali Čigrađa do fotografija užasa koji je ostao iza Pijavice na Murteru. Samo me lijenost spriječava da ih objavim. Dakle, bit će to jedna solidna sezona (da parafriziram nogometaše) u kojoj su očekivanja visoka, a u kojoj ipak najavljujem pohod na duplu krunu (što god to značilo), ulazak u prvih 20 blogova na svijetu te dolazak nekih vrhunskih imena na ovaj blog. Već sad je svoj dolazak najavila Slavica Eclestone, zatim Tara Reid koja tulumari negdje po Jadranu (što je od neprocjenjivog značaja za našu regiju), a i Đesi Ka Alba (kamerunska reprezentativka u bacanju kladiva s ramena) je rekla da bi rado navratila na ovaj prekrasni blog, biser Mediteranskog weba. Inače, vjest svih vjesti, totalna ekskluziva, ono što s rezervom ali i neskrivenim ponosom najavljujem, biti će pokušaj intervjua sa Morskim Covikom, Medvidom, u narodu bolje poznatim pod nadimkom Sredozemna Medvjedica. E, to će biti prava ekskluziva. Vidite da se isplati doći na moj blog. Možda bude i besplatnih ćevapa i masnih bureka, te sveprisutnih girica (pomfrit si morate ispeći sami). Dakle, ne oklijevajte! PS I nemojte me samo sad pitat kakve to sve ima veze s Jessicom Albom. Neću vam reći! |