|
Evo ga, da pojasnim gdje smo sada... Treći dio opisa veličanstvenih dogodovština ljeta 2005. opisuje nevjerojatne avanture doživljene u 4 dana provedena na otoku Viru. Ako nekog zanima što je bilo prije, nek pročita prošla dva nastavka, a ako se netko čudi "što ja to vama pišem", nek ne čita. Neke stvari sam zapisao čisto zato da bi ih se sjećao, da bi ostale zabilježene (budući da dnevnik ne pišem dobrih 10-ak godina, pa ovo dobro dođe kao osvježenje pamćenja). A sad uživajte u novom nastavku. Papaya (ali na Viru).  Ovaj odlomak sam s pravom nazvao Papaya (dakako, nije riječ o voću), to je jedan mali beach bar na južnoj obali Vira, prije Luke, inače jedan od prvih takve vrste na Jadranu, u koji se izlazi, sjedi po cijeli dan, pa se bućne u vodu, pa se poslije večernjeg izlaska dođe na after cugu i tako u nedogled. Inače, glavna odlika mu je da ti nikad nije dosadno i da možeš uvijek doći. Od srijede navečer do nedjelje ujutro, mogu reći da sam većinu vremena proveo tamo. Odlična glazba (umirujući jazz-house, po danu i samo jazz, raznorazni instrumentali, većinom cijele albume puštaju…) jednom riječju, kvalitetna glazba, upravo onakva kakva paše po vrućini na plaži u debelome hladu. Jednu večer su imali karaoke, gdje smo se propisno nalili vina pa onda išli i mi pjevati (ona: „tamo gdje je sve po mom“ a ja njoj na to: „danas otvaram oči….nakon svih ovih godina“). Prvo je kišica sve zalila, pa smo se svi nagurali pod tendu i uz velike količine alkohola to bila jedna dimenzija zajedništva više. A bilo je i pacijenata, neka teta iz Njemačku, ili neki klinjo bez sluha što mu nije bilo dosta popularnosti pa je pjevao 5 pjesama… (to se događa kad se narod dočepa mikrofona i kad curice vrište).  A nakon karaoka, kad se glazba ugasila, sjeli pod one trske na plaži pa je voditelj karaoka nastavljao atmosferu uz gitaru sa poznatim pjesmuljcima koji se uvijek, ali baš uvijek pjevaju na plaži (ah, krivo je more), a onda sam se i ja (već vidno pijan) dohvatio gitare pa sam svirao nemam pojma šta (znam da su i konobari kad su završili posao sjeli pokraj nas, dofurali litru i vodu pride i cijelo vrijeme me žicali Matu) i tako sve do nekih pola 5… Super je bilo. Najbolje je to, što smo se toliko povezali, da smo sjedili na hrpi sa 15-ak nepoznatih ljudi, i svi zajedno pjevali! Di se to još može dogoditi? A opet, najbolje je bilo ujutro, treba ustati u 10 ići po još jednu frendicu na kolodvor, naravno, idemo prvo na kavu u Papayu. Dolazimo tamo, a konobari, koji su nas vidjeli još prije par sati, komentiraju: „evo pacijenata… večeras je coctel-party!!!“ Tu noć sam i grmljavinu prespavao, za koju kažu da je bila jedna od jačih u pisanoj povijesti Vira. Kad su mi za doručkom spomenuli kako je strašno grmilo, ja sam mislio da me zezaju... jer bio je prekrasan dan.  Eto tako, bilo je neočekivano dobro na Viru (urbanom otočiću nedaleko Zadra). Još k tome, jedan dan proveden u Zatonu, malo minigolfa, nekih gluposti, jedan dan pod Kulom, pizzigin, čmrljenje u hladu i ok. Još k tome dobra hrana, ne kuhaš, ne pereš suđe, sve ko doma (i još kad je Matek onaj dan gradelirao orade, što je to dobra riba…). Na kraju sam zbog tog coctel-partyja ostao još jednu večer te sam tek u nedjelju ujutro išao na Murter, di sam očekivao kulminaciju dosadašnjeg ljetovanja, ako je uopće moglo biti bolje nego dosad. No, to nije ispalo tako ludo, pa se u ovom nastavku neću osvrnuti na Murter (a i zbog dužine – budem drugi put – tamo će biti još nekoliko senzacija koje čuvam, i koje se uklapaju u misao vodilju ovog ljetovanja – otići kad je najbolje!). |