Vražja lost in space!
Zadnjih sam par dana okupirana selidbom ureda. Dosadašnji smo ured prerasli pa smo si našli veći, bolji, ljepši i u (relativnom) centru grada. Strašno se veselim toj promjeni, jer ako baš i ne mogu mijenjati šefa mogu promijeniti prostor u kojem radim. Sve još miriši (ili smrdi) po novom namještaju, trebati će nam dani da se sve posloži kako treba dok ne prorade telefoni, mreža, kompjuteri, printeri i Internet. S druge se pak strane strašno ne veselim jutarnjoj potrazi za parkirnim mjestom i već se vidim kako luda i oznojena tumaram ulicama za svojim mjestom pod suncem (sad kad malo bolje razmislim, sve su moje frustracije vezane za promet), ali fansi-šmensi ured je nešto što nam baš treba, a mjesta će već negdje biti.
U danim koji su prethodili selidbi dogovarali smo s dobavljačima preseljenje adrese pa smo tako obavijestili moje najdraže dobavljače uredskih potrepština, dostavljače novina, dostavljače kave i sličnih stvari i sve naše klijente, te naravno dragog nam telefonskog operatora. Preseljenje linija i ADSL-a dogovoreno je za četvrtak ali do zadnjeg trena naravno ne znam hoće li nam preseljenje telefonskog broja uspjeti jer se kod naših najdražih to ne može saznati ako nemaš debelu vezu. I zovu me u srijedu ujutro:
Tehnička služba :“Dobar dan, trebamo gđu. Vražju“
Ja: „Ja sam izvolite!“
Tehnička služba: „Imamo zahtjev za preseljenje telefonske linije s jedne adrese na drugu i tražite da se to preseli sutra“
Ja: „Da, tako je. Ali treba se seliti i ADSL sa sadašnje lokacije.“
Tehnička služba: „Za ADSL će Vam se javiti druga ekipa, a za zahtjev za uključenje nove linije treća“
Ja: u oblačiću (toliko o efikasnosti)..“OK. Čujemo se“
Ostatak sam srijede provela prekopavajući po starim stvarima i rješavala se nevažnog kako bi što manje morala seliti.
U četvrtak vozeći se prema poslu razmišljam: „Moram požuriti u ured. Danas će nam isključiti telefone i Internet i kako ću onda skuhati kavu“ (!?).
Kunem Vam se da sam inače pametna žena koja zna da aparat za kavu nema vezu na Internet, ali jednostavno ne znam što mi je bilo. Stres valjda. Ili se Internet već toliko uvukao u sve pore života da više ne znam(o) funkcionirati bez njega. Nakon isključenja telefona i ADSL-a, te popijenih nekoliko kava (za svaki slučaj) imala sam osjećaj odsječenosti od svijeta. Jedan je e-mail ostao neposlan u outboxu. Sve je stalo – MSN i Skype su se isključili, Bloglines se svakih par minuta kao i Outlook javljao da nema vezu na Interent (da znam, ne moraš mi stavljati soli na ranu!), barem sam 10-ak puta automatski krenula na Internet u potrazi za pokojom beznačajnom informacijom, brojem telefona ili radnim vremenom. Zbog nepostojanja telefona imala sam višak slobodnog vremena, a nisam ga imala kako potrošiti jer NEMAM INTERNET! No barem je aparat za kavu radio!:)
