Luk, kulen i tamjan ili nesputanost Uskršnjeg jutra
Krajem studenog, u dvorištu moga dide tucet svinja pretvoreno je u kobasice, plećke, šunke, slaninu, čvarke i kulen. Danima nakon toga dida je pozorno pazio na dim i sušio meso, a sve da bismo za Uskršnji fruštuk prvi put kušali i ocijenili kulen, kobasicu ili slaninu. Uskršnji je fruštuk kod dide (ustvari kod bake, dida se priženio, ali o tome šutimo) meni drag običaj i tradicija. Pripreme teku danima. Suši se meso, sadi se luk, uzgajaju se koke nesilice, peče se kruh i kolači, kuhaju se i varze jaja, slaže se meso za svetenje, a sve to ne bismo li se nas 20-ak na nedjeljno Uskršnje jutro napucali svega gore navedenog, te takvi otišli na misu. Ustvari, mislim da mi je kod sve te tradicije najdraži upravo taj dio. Nesputanost Uskršnjeg jutra. Kada bih inače izašla među ljude s dahom za koji ni paket žvakaćih guma ne pomaže
Kombinacija aroma, mirisa i okusa - luk, hren, kulen i kobasice, kuhana jaja, te ne daj B(l)ože Coca-Cole. Pa čak da mi se nekad, u stvarnom životu, i dogodi da takva izađem među ljude, učinila bih to u uskom krugu prijatelja dok sunce prži, a mi roštiljamo, i svak' od nas je prošao kroz isto iskustvo mirisa i okusa. Ali definitivno nikad ne bih bez kompleksa otišla među polupoznate i skoro poznate ljude kao čestitar. Na svu sreću, tih nekoliko sati Uskršnjeg jutra svi smo isti - onaj ispred i iza mene, i oni sa strane, baka iz prvog reda, pjevači u zboru, ministranti, muškarci s desne i žene s lijeve strane, časne sestre, pa čak i svećenik. Parada miomirisa. I onda kad smo već na rubu da umremo od žeđi, svećenik nas obilato obavije u miris tamjana i raspusti prvo pred crkvu u čestitare i kolo, a onda kućama. Dan se potom, nastavlja u revijalnom tonu- red jela, red pića, red pjesme, red plesa. A utorkom onda jedemo žgance, liječimo žgaravicu i razmišljamo kako ćemo drugi puta pametnije
Prolazite li vi kroz ovakve hedo-sado-mazo torture?
Sve je otišlo u Honduras
Kao srednjoškol(j)ka nisam voljela čitati lektire. Ma nisam voljela čitati (točka). Možda zato što mi je bilo nametnuto i obavezno. Doduše, uvijek zbog straha da ne bude loših ocjena, pročitala bih to što mi je bilo zadano napisala lektiru (ili prepisala) i to je bilo to. Rijetko sam se uključivala u rasprave o onome što sam pročitala jer nisam čitala s guštom i nisam voljela razmišljati o tome što je pisac svojim djelom htio reći. U svoj propisanoj lektiri za gimnazijski program mislim da sam uživala čitajući samo Flauberovu gospođu Bovary i Proustovu potragu za izgubljenim vremenom. Jedno nema veze s drugim, ali mene se dojmilo. Sad kad malo bolje razmislim, možda i ima neke znakovitosti u tome. Jedan roman piše o životu preljubnice koja ne prihvaća svoj sudbinu i koja se bori za ostvarenje svojih snova, sa jasnom zamisli o sreći i zadovoljstvu u životu, a drugi je roman toka svijesti koja ustvari i ne kaže puno.
Na faksu, kad mi je bila određena ispitna i dodatna (stručna) literatura, zavoljela sam čitati knjige pa sam sa ljubavlju otkrila Ljubav u doba kolere, Nepodnošljivu lakoću postojanja, i shvatila da domaći pisci nisu samo Šenoa, da postoje fantastični Tribuson i Tomić i Jergović, gutala sam bestselere i otkrivala ljubav prema čitanju, ne onom čitanju-na-godišnjem-odmoru, nego svakodnevnom, redovitom čitanju, a valjda iz razloga što mi se (opet) zadana literatura nije dala čitati.
Onda sam počela raditi, vrijeme koje bi mi ostalo nakon posla posvećivala sam nekim drugim stvarima i knjiga je sve više postajala sam ukras na polici i dodatak uz ručnik na godišnjem odmoru. Onda je nastupila blog faza i nebrojene količine kratkih ili drugih postova, pjesama, crtica, priča, fikcija…Ali, fale mi knjige..i bio bi red da pročitam koju...
