I have a brain and I'm not afraid to use it!
Opet se vraćam na moj pogrešan odgoj i životna usmjerenja. Zašto me mama nije odgojila da budem sponzoruša? Sigurno bi mi bilo dobro u životu. Ovako, još jedan ponedjeljak obilježava početak napornog tjedna, a ja sa temperaturom i nosom ozlijeđenim od stalnog brisanja sjedim i vrijedno radim. Ne mogu na bolovanje jer imam previše posla. A uz to, još prije par dana postalo je očigledno da je mom telefonu dodijeljena nova funkcija - Vražja help desk.
- Ne znate tečaj njemačke marke iz 95. godine - nazovite Vražju, ona sigurno zna.
- Ne znate kako biste isprintali izvode sa Internet bankarstva Hypo banke – nazovite Vražju, ona sigurno zna.
- Ne znate trebate li prijaviti porez na dohodak – nazovite Vražju, ona sigurno zna.
- Ne znate kako iz 100 kn izbiti PDV - nazovite Vražju, ona sigurno zna.
- Ne znate što znači skraćenica „Ured PU“ na obrascima za Poreznu Upravu – nazovite Vražju, ona sigurno zna.
Jer Vražja ima mozak, i ne boji ga se upotrijebiti!! Tko joj je kriv kad nije sponzoruša!
99,98%
„Kako ja mogu znati da će on ispisati ono što ja njemu kažem, i to tako uredno. Ili kad napišem faks i pošaljem kako ja znam da će stići baš tamo gdje sam ga poslao. Ili ovi multifunkcijski uređaj! Na-shu-atek! Super ime!“…tako nekako ide reklama na 101.
Povela se rasprava o ovoj temi neki dan. Ne baš o multifunkcijskim uređajima, ali na tu temu. Kako znati da je to to! To je nešto. Evo recimo jedan primjer. Obično pranje automobila košta recimo 25 kn, vanjsko i unutrašnje košta 50 kn, a ako u prašak za pranje stave neki super vosak koji će zaštiti podvozje mog automobila to košta 75 kn. Lud i/ili pošten, platiš i ne razmišljaš da ti stričeki nisu u pranju kroz odgovarajuću cijev pustili taj vosak jer ti si to platio, a budući da svoj odnos temeljite na uzajamnom povjerenju, vjeruješ mu. On pustio vosak, ja dođem opet. Teško da ću primijetiti da nema voska ispod automobila, jer ni ne znam kako bi to trebalo izgledati. Dakle, uzajamno si vjerujete. I recimo da me svaki treći put prevesla. Ziher neću primjetiti.
Prevedimo sve to na međuljudske odnose. Na veze, posebice ljubavne veze*. Kako možeš znati kad je to to! Mišljenja sam nikad. Barem ne sa 100% sigurnošću. Ne znaš za bolje ili vjeruješ da nema bolje ili ne možeš usporediti nego vjeruješ i nadaš se da je to TO! Ako netko misli(zna) drugačije neka kaže odmah ili šuti zauvijek:)
* Ovaj post nema nikakve veze sa Valentinovim(slika ima). I ne kolebam se oko moga Pere. Ako ne mogu sa 100% sigurnošću reći da je to TO, onda recimo da sam barem 99,98% sigurna:) (u up fazi).
Stavi koliko primi i ostali starohrvatski recepti
Kada žena osjeti da je malo starija nego prije? Kad počne s drugim ženama razmjenjivati recepte i pričati o tome kako više nema ideja za kuhanje? Možda…Ja sam mlada kuharica. Mlada po stažu jer tek od nedavno kuham redovno. Od nedavno, pa zauvijek:) Kuhala sam i dok sam živjela s roditeljima, ali ne tako često, obično vikendom kada mame ne bi bilo doma, a onda sam eksperimentirala sa kineskom, meksičkom, mađarskom ili američkom (!) kuhinjom. Sad kuham čušpajze i sve te obične stvari:)
Prije nekog vremena u posjete u naš novi stan došla nam je moj baka. Od koga pokupiti više mudrosti nego od moje bake, vrsne kuharice. Međutim, problem je taj što baka koristi mjere tipa šaka npr. oraha, prst debelo npr. meso, srednje velika npr. glavica luka ili jaje, i ono najvažnije koliko primi npr. brašna. Nisam dobra u tim neegzaktnim receptima. Svi me naravno, misleći da mi valjda doma ne jedemo ništa, filaju receptima. I to upravo takvim, neegzaktnim, pa smo se baka i ja prije pokušaja prenošenja njezinih znanja na mene dogovorile da ćemo uzeti neku egzaktniju mjeru tipa – žlica, čaša od jogurta i ne razmišljati o različitim veličinama potonjih.
Pa kaže moja baka: „Evo npr. knedle od sira. Staviš malo manje od pola kile sira…“
Vražja: (Upitnik nad glavom – malo manje kao 10 dkg, ili žlica manje)…ali baku ne smijem prekidati jer će izgubiti tijek misli, pa je puštam neka priča.
Moja baka: „Pa onda uzmeš jedno veće jaje“
Vražja u oblačiću iznad glave: „Ok, tu ne možeš fulati, barem su jaja u kartonima sa označenom veličinom, a i imam uvijek za usporedbu“
Moja baka: „Pa stavljaš žlicu brašna, pa žlicu griza naizmjence dok ne dobiješ izvjesnu smjesu“
Vražja u oblačiću iznad glave: „(?) ovo je novo…“
Moja baka: „I onda žlicom radiš srednje velike knedle i stavljaš u skoro ključalu vodu“
Vražja: … (predajem se)
Knedle svaki put ispadnu drugačije, i nikad nisu kao njene jer nikad ne znam koja je to izvjesna smjesa koju moram dobiti, jer su jaja različite veličine, jer koristim drugačije žlice ili brašno koje nije odgovarajuće kvalitete. Zato blažen bio Google.com i različiti kulinarski portali, živjele egzaktne mjere i živjeli moji prijatelji koji su nam kupili digitalnu kuhinjsku vagu.
I umjesto kraja – moj counter kaže da su me ljudi pronašli preko čeških knedlički, krpica sa zeljem, dijeta i debljina, a i ovaj post je opet vezan uz hranu, i što sad da ja radim:) hitno moram inspiraciju tražiti dalje...
Živim i svemu se divim:)
Čovjek uči dok je živ. Nakon faksa shvatila sam da tek tada počinje učenje. Teoretska znanja često nemaju veze sa praksom. Posao podrazumijeva i stalno praćenje promjena i cijeloživotno obrazovanje.
No, ne učim samo o poslu, učim o sebi. Naučila sam svašta o sebi u zadnje vrijeme – da ne volim kritiku, da sam brzopleta, da sam polupismena, da znam riješiti problem na računalu iako nisam baš sasvim sigurna što je DHCP i što ja to radim pinganjem, ali recimo da sam na temelju ovoga naučila i da sam radoznala iliti da sam sveprisutno cunjalo. Dakle, dok živim učim i o sebi.
Tako sam nedavno spoznala još jedan detalj o sebi i stavila ga u pravu košaricu. Među one davno prepoznate i priznate fetiše, ubrajam još jedan ...
Od rođenja, ili od samog začeća i spolnog opredjeljenja predodređeni su mi klasični ženski fetiši - ne moš' pobjeći od dućana s cipelama, s torbicama, krpicama, kozmetikom, ...kupovina bilo kakve vrste moj je fetiš, pa čak i dnevna kupovina namirnica…
Zbog okruženja u kojem sam radila zavoljela sam tehniku, pa nazovimo ovo tehničko-tehnološki fetiš – trenutno se brinem kako ću nabaviti polulegalnu, besplatnu verziju novog Officea 12, općenito sam oduševljena tehnikom - oduševljavaju me novi LCD televizori sa HDMI priključkom, ili DVD snimač sa 80GB čvrstim diskom, pa sve do malih (gotovo nepotrebnih) sjeckalica za kuhinju, i raznih elektronskih naprava:)
Nedavno, kad smo kupili stan i počeli ga opremati, shvatih da su mi fetiš male plastične kutijie za pakiranje namirnica. Pero me čak prozvao Tupperware Lady! Za tako malo kućanstvo imamo neobično velik broj plastičnih kutijica, pa priznajem fetiš su mi i plastične posudice različitih fela.
Međutim, tek prije par dana sam u razgovoru s dragom prijateljicom priznala sebi i njoj još jedan neobičan fetiš. Obožavam uredski materijal, a pod time mislim – različite vrste spajalica, klamerica, post-it blokića, folija za odlaganje dokumentacije, olovčica i olovaka, flomastera, uredskih aparata, papir 80g/m2, 100 g/m2, naljepnice, adresari, registratori… Kupovina uredskog materijala poseban je ritual koji bih teško prepustila nekome. Čak imam i jednu posebnu vrstu veselja i osmijeh pripremljen samo za dobavljača uredskog materijala. Izgledam kao malo dijete u božićno jutro kad krenem raspakiravati naručeno. Moj stol je izvor najneobičnijih vrsta spajalica, flomastera, blokića, gumica olovaka i raznih stvarčica sa kojima imam divan uredski suživot, a koje mi razbijaju monotoniju radnog dana...
Nego, ne znam, trebam li se brinuti zbog ovoga?:)
