Kad je jezik brži od misli...
Prije par godina radila sam u jednoj privatnoj školi. Završni ispiti za školovanje polagali su se na kompjuterima, svake subote. Ispit su trajali oko dva sata, bila bi puna učionica polaznika i jedan od profesora koji bi sve to nadzirao, kako bi se izbjegla prepisivanja.
Ja nisam bila redovni predavač. Uži opis mog radnog mjesta bio je koordinator računovodstva i financija, a širi opis bio je „Katica za sve“ što je uključivalo tajničke poslove, poslove dnevne operative i sve ostale poslove koji bi se mogli zahtijevati od jedine žene u firmi (ili gotovo sve što se može zahtijevati:-)). Povremeno sam predavala, povremeno sam upisivala ljude, povremeno sam bila jedan od profesora koji je „čuvao ispite“. To čuvanje ispita bila mi je jedna od zanimljivijih stvari. Kako se radilo o školi za đake različitih uzrasta vrlo često su tu bili ljudi srednjih godina. Slatko mi je bilo gledati ih kako se trude nešto pročitati ispod klupe, prepisati od kolege pored, prepisivati iz malih šalabahtera, koji obzirom na njihove nerijetke probleme sa vidom i nisi imali veličinu klasičnih srednjoškolskih šalabahtera, a ako su i bili mali, onda im ruke nisu bile dovoljno dugačke da to mogu pročitati.
Jutros sam na putu prema poslu, srela jednog gospodina koji mi je posebice ostao u sjećanju, a i ja njemu ako je suditi prema smiješku koji mi je uputio.
Dakle, gore spomenuti gospodin je imao „privatan tretman“. Naime, pripadnik je adventističke crkve popularno zvane subotari, i zbog vjerskih načela taj ispit nije mogao polagati subotom. Po pravilima škole napisao je molbu da mu odobrimo pisanje ispita u neki drugi dan tokom tjedna. Došao je u jedan petak, sav preplašen i izgubljen. Čovjek svojih 50ak godina, direktor firme, krupno građen, a preplašen kao mali miš. Kako bi me pridobio, kupio mi je kavu i čokoladu, a ja sam da bih mu vratila pažnju par minuta razgovarala s njim da ga malo opustim. Kad smo ušli u učionicu naglo je problijedio. I počeo je pisati ispit. Nakon 20ak minuta nestalo je struje. I sve otišlo k vragu. Poslala sam ga na pauzu. Nakon slijedećih 20ak minuta, vratila se struja i vratio se on na mjesto zločina. I tu nastupa moj jezik brži od mozga. Upalim računalo kojemu je zbog naglog gašenja pukao film, pa mu je trebalo neko vrijeme da se Windowsi dignu, a ja da ne čekam kažem, i ovako dovoljno uplašenom gospodinu:
Ja: „Imam nekog posla u uredu. Ovo će trajati neko vrijeme. Molim Vas, kad se digne dođite po mene pa ćemo dalje nastaviti gdje smo stali…“
Subotar: „?“
I odem u svoju sobu nesvjesna što sam rekla. U to sam vrijeme dijelila ured sa četvoricom kolega. I dalje tvrdim da je sa muškarcima puno lakše i zanimljivije raditi, ali to mi nije trenutna tema. Nakon par minuta dolazi moj đak sav preplašen, pokuca na vrata i kaže:
Subotar: „Gospodična, digo' mi se, konačno, hoćete doći da nastavimo dalje, pa da i to riješimo, već sam sav nervozan, kao da mi je prvi put…“
Ja: „Stižem…“
Četvorica kolega: „??“ i salve smijeha…
Tek, par minuta kasnije shvatila sam čemu se smiju. Kolokvijalni govor postaje smiješan, a ja nemam takav prljavi mozak da odmah reagiram:-)))
Blogovisnica
OK. I službeno sam navučena na blog. Ne pričam, ne mislim i ne radim ništa drugo.
Situacija: upravo perem suđe u kuhinji i sa leđa mi prilazi Pero.
Zavuče mi ruku pod majicu, nježno me miluje po trbuhu i kaže:
„Lijepa moja, mekana koža "
(moja napomena: fakat imam super kožu:-)))
I dalje nastavlja:
„Da sad umreš, dao bi te odrati i sačuvao bih tu tvoju kožu...“
A ja ću na to odsutno i bez predumišljaja:
„Hvala. Smatrat ću to KOMENTAROM!“
:-)))
U potrazi za izgubljenom inspiracijom
Krenula sam u potragu za mojom izgubljenom inspiracijom. Imam osjećaj da se možda sakrila i u mojoj zaljubljenosti. Naime, i ja sam vrlo zaljubljiva. Još od svojih najmanjih nogu, dok još nitko nije obraćao pažnju na moje noge.
U vrtiću sam bila zaljubljena u Damira. Hiperaktivno (da ne kažem divlje dijete), debeljuco sa govornom manom (nije znao reći R)...Damir je uvijek imao džepove pune čokolade koju ni sa kim nije dijelio, uredno je krao hrenovke s mog tanjura, gnjavio me i tukao, i nikad nije volio da se s njim igram, i valjda me sve to privuklo da se u njega zaljubim. Da se nije promijenio od tada, danas bi sigurno bio zlostavljač sa dosjeom. Kasnije, Damir i ja smo išli u isti razred i postali dobri prijatelji, i ja sam se odljubila. Danas je Damir oženjen, ima divnu ženu i troje djece (informacija od prije nekoliko godina, možda je trenutno situacija promijenjena), ima svoje autoprijevozničko poduzeće i cijele dane provodi u kamionima (mislim da sam ga jednom i vidjela u onim redovima pred slovenskom granicom).
No, da nastavim dalje, kad je Damir pokazao interes mene prošlo. Ja sam se opako zaljubila u Vladu. Vlado je bio mali plavi dječak, sa govornom manom (opet R), koji mi je uzvratio simpatije. Vlado i ja smo išli u isti razred, ja sam sjedila ispred njega, donosila mu zadaću doma kad je bio bolestan, dijelila s njim čokolade, a poskrivečki smo si na balkonima ostavljali poruke. Vladu sam prije par godina srela na fakultetu, i smijali smo se svojoj tadašnjoj zaljubljenosti. U to vrijeme Vlado je pripremao svadbu. Cura je ostala trudna, pa se eto žene.
Negdje u isto vrijeme kad sam bila zaljubljena u Vladu, zaljubila sam se i u Tihomira. Tihomir je bio ministrant, dvije godine stariji od mene (on četvrti a ja drugi razred OŠ), za glavu višlji, i s ogromnim klempavim ušima, i opet s govornom manom, opet R... Moji doma su bili iznenađeni mojim otkrićem crkve, jer eto, ja sam svaki dan (ponekad i dva puta dnevno) imala potrebu biti u crkvi, u prvom redu i sramežljivo gledati svoju simpatiju. U tom period dobili smo telefon. I mi, a i Tihomir. Kad bi se potrudila vraški, možda bi se i sjetila Tihomirovog telefona...ako nisam bila na misi, ili u školi onda sam sjedila pored telefona i malteritirala Tihomirove doma...mislim da su ljudi prokleli dan kad su dobili to vražje zvrndalo doma. Na svu sreću tada nije bilo „lovaca“ ili današnjih telefona, pa se nije baš tako lako moglo skužiti tko je taj „dahtač na telefonima“...onda sam naprasno morala prekinuti svoju zaljubljenost jer smo se preselili u Zagreb. Tihomir je danas sretno oženjen, ima dvoje djece i radi kao šumarski tehničar ili tako nešto.
Onda smo se preselili u Zagreb, tj. seoce nadomak Zagreba. Tu sam se zaljubila u Maria. Moj prvi susjed. Njegovu i moju sobu dijelila je samo ulica. Mario je već tada bio niži od mene, nije mu baš išla škola, i imao je govornu manu. To je bio moj prvi dečko, a što je obzirom da sam bila tek sedmi razred, značilo da smo se možda držali za ruke. S Marijem sam prekinula, jer mi se nije pojavio na rođendanu na vrijeme. Poklon sam ipak uzela.
Mislim da se Mario još nije oženio, ali da je to tu sad negdje.
Onda ih je u razdoblju do srednje škole bilo još (koje sam sretala na ulici ili u busu) i davala im nadimke tipa Blue, Zelenooki …ne znam jesu li imali govornu manu. Nikad se nisam s njima upoznala.
Onda sam se sa svojih 16 ludo zaljubila u Ivana. To me najduže držalo. Par godina. Ivan je živo u Slavoniji, par kuća dalje od moje bake. Njegova kuća je bila nasuprot pumpe (u tom selu i dan danas ne teče pitka voda iz pipe), tako da sam nekoliko puta dnevno bila na toj pumpi. Voda je zdrava. 8 čaša dnevno. Ivan je bio „lep ko' slika“, trebam li reći da je imao govornu manu, ali ne R, nego je malo piskutao dok je pričao. Kad se ženio, napile smo se u njegovim svatovima. Danas više nije „lep ko' slika“. Doduše, ima dva sina, a jabuka ne pada tako daleko od stabla.
Tu noć kad se Ivan ženio, upoznala sam Matu. Zgodno momče. Mata je bio gastarbajter, imao je dugu masnu kosu, i govornu manu. Opet R. Mislim da on još nije oženjen.
Onda sam u svojoj 20-oj upoznala Danijela. Napola talijan. Ustvari u njega nisam bila zaljubljena. Ali radi kronologije, eto ga tu. On nije imao govornu manu, ali je nosio zubnu protezu pa ga baš nisam razumjela previše. Nisam s njim u kontaktu, ali imam pouzdanu informaciju da je oženjen.
Onda sam se ludo zaljubila u već spomenutog Peru. Pero i ja smo dugi niz godina bili poznanici/prijatelji, i ni u peti mi nije bilo da bi se u njega zaljubila…
Pero nema govornu manu! Pero nije oženjen :-)
My man!
U mom životu postoji Pero. Pero je njegovo drugo ime.Pero plijeni većinu moje pažnje. Pero je prvi kojeg ugledam ujutro kad ugasim budilicu, i zadnji kojeg pogledam navečer prije počinka. Ponekad mi Pero trči i kroz snove. Pero i ja živimo skupa. Pero je moj oslonac, podrška, prijatelj, ljubavnik. Pero nije tip s kakvim sam se zamišljala kad sam imala šesnaest, ali drago mi je da nisam završila sa takvim tipom. Pero je nježan, pažljiv, zgodan, sexy, pametan, obrazovan, pismen, elokventan, ....Pero iznosi smeće, čisti, pere, pegla, peče muffine, reciklira, kupuje kruh i novine, ne gleda utakmice, kupuje samo hrvatsko, Pero mi uvijek zna odabrati poklon …Pero će jednog dana biti divan otac našoj djeci, i divan suprug….ja obožavam Peru. Pa čak i više od toga…
But, there is always a but...
Pero je picajzla. Ili u najmanju ruku Pero je kompliciran.
Njegov dio ormara je uvijek bolje složen nego moj. Pero uvijek voli biti mirišljav i opeglan, pa se jednom obučena majica teško može obući još jednom.
Pero ne voli piti iz čaše koja je netom oprana i još mokra. On pije samo iz suhih čaša.
Pero ne voli majonezu u vrećici. Zbog njega moram kupovati majonezu u tubi, u kojoj uvijek nešto ostane.
Pero me maltretira za zubnu pastu koju ostavljam otvorenu. OK, ajde to većini ljudi smeta..
Pero pere veš po bojama, ali ne kao bijeli, tamni, svijetlo šareni i tamno šareni, nego kao zeleni, crveni, plavi, smeđi, žuti, bijeli - fini bijeli i obični bijeli.
Pero pegla bolje od mene. Ja mu peglam samo bokserice i ono što se ne vidi. Perine bokserice ja ne znam opeglati dobro, jer ih peglam s „prave strane“ pa se „usjaje“. Ja Perine bokserice ne znam ni slagati, jer ih ponekad složim tako da su gumbići unutra, a ponekad da su vani, a to Peru zbunjuje. A ponekad ih složim na lijevu, a ponekad na desnu stranu, pa ih se ne može lijepo složiti u ladici.
Pero ne puši i ne pije, pa ne voli kad ja pušim i pijem.
Pero ima manje kila od mene:-)...
Ovako površinski, Pero i ja smo sušte suprotnosti. Po osnovnim zakonima fizike, suprotnosti se privlače.
Pero, volim te!
Brunch
Mrzim započinjati rečenice, sa „mrzim…“, ali ja zaista mrzim službene ručkove. Ručke? Znaš na što mislim, ono kad se poslovni partneri nađi i idu nešto jesti. Pogotovo mrzim ručkove (ručkeJ) u fancy restoranima, sa ljudima koje sam tek upoznala, a kad je šef sa mnom. I još više mrzim kad je muško-ženski omjer 50:50. Mene naravno, kao ženu, uvijek zapadne žena za razgovor. Jer mi, kao žene, ćemo sigurno imati o čemu pričati. I onda su muškarci pričali o jedrenju i kako su lovili ribu, i kakve su brodove imali i kakve žele. A mi smo pričale o njenoj djeci. I kako su djeca bila na moru, i kako su djeca dobra u školi i vrtići, i kako ih je babysiterica skoro spalila na moru, kako vrtići rade do pola –četiri, kako klinici ne žele ostati u boravku poslije škole, kako je kćer tatina mezimica i sve joj je dozvoljeno…uglavnom, priče o djeci. Ja nemam svoje djece (još!) da bih razumjela o čemu priča, ali trebalo je zadovoljiti formu radnog-poslovnog ručka i smješkati se i razumjeti njene probleme.
A sve se odvija u malo restoranu sa talijanskom hranom, koji je očito otkad sam ja zadnji put bila, postao jako popularan jer sad se više ne može sjesti i jesti bez prethodne rezervacija. I od svih 12 stolova koliko ih je bilo (sve uglavnom poslovno-radni ručkovi) naš stol je bio najzahtjevniji – vino nije bilo hladno, piletina u crvenom papru je bila vruća, torta je bila preslatka, kava je bila „bljak“, salata od piletine je bila salata od puretine i bla, bla, bla…i to mrzim. Da sam konobarica, sigurno nikada ne bih dugo zadržala posao, kad mi dodju takve mušterije, jer jezičava kakva jesam, na hrpetinu objeda ne bih mogla šutiti. Mrzim, ili ne volim ljude koji se smatraju prvim ili najvažnijima, i koji se dižu na zadnje nego ako naslute da možda to nisu. I sve mi je bilo neugodno od komentara koje su stalno bacali, dovoljno glasno, da ih svi čuju okolo. Sad se sigurno tamo više ne mogu pojaviti jer sam u najmanju ruku dobila reputaciju „prezahtjevnog gosta“ iako stvarno nisam kriva…
No, što me ustvari uvijek muči u tim ručkovima. Sjedneš za stol, pa sa vinske karte biraš što ćeš piti, pa stiže vino (toplo – kao da me briga, kad je u pitanju butelja Iločkog Traminca), pa onda konobar izreferira što su specijaliteta dana, pa izabereš, pa small-talk do ne dođe jelo. Nakon „dobar tek“, par trenutaka borbe sa izabirom odgovarajućeg noža i vilice, pa kamo ću sa salvetom, pa onda kreće red jela, pa ostaviš prekrižen nož i vilicu (ako sam ih dobro izabrala), pa malo otpiješ vina (čašu drži za stalak, jer će se i ovako toplo vino još ugrijati), pa primi salvetu lagano pređi preko usana, pazi da nemaš nešto zeleno za zubima, pa malo pričaj (o djeci), pa onda opet primaš vilicu i nož, pa odrežeš mali komadić jela (vrlo male, damske zalogaje), žvačeš – jedan, dva, tri…dvadeset dva i gutaš, ostaviš vilicu i nož. Prekrižene. Čaša za stalak. Zeleno za zubima. Razgovor…Ona jede salatu od piletine sa puretinom, a ja mali komadić musake. Ona punu zdjelu, ja na malom tanjuru (to je kod mene tanjurić za tortu), i natječem se s njom, ne bih li pojela sa svakim zalogajem sve manje. Damski. Ne uspijevam, jer je komadić musake sve manji i manji, a ona još ima hrpu salate. A čini mi se da je pristojno da ostavim malo komadić hrane na tanjuru. Od tog malog komadića, ja moram ostaviti mali komadić da budem pristojna!? Ona naravno može ostaviti hrpu zelene salate, a ja moram ostaviti komadić od komadića tako finog jela…Ustvari uvjerena sam da je ta zelena salata kod nje u zdjeli bila sam ukras za piletinu(puretinu) i more mozzarele i kukuruza i maslina i graška. Ipak sam ostavila nešto. Šnitu mrkvice i peršu. Svoj ukras na tanjuriću. Dovoljno pristojno. To je ukras. To se ne jede.
Iako, mrkva je tako fino izgledala, ali svježi peršun fakat ne volim...
Svi to radimo...
Prije par godina, na Oprah, tema je bila nužda. Za ove potrebe zovimo ih mala i velika nužda. Sinoć sam se toga sjetila. Zašto? U ženskoj svlačionici u aerobik klubu presvlačimo se nas dvije, jedna anoreksična mršavica i ja. Ta mi cura nikad nije bila zanimljiva, do jučer. U trenutku dok sam se borila s sportskim grudnjakom, ne bi li spriječila svoje poprsje da slobodno skakuće, siroto djevojče hitno je otrčalo u WC. Po zvukovima koji su dolazili iz WC-a dalo se naslutiti o čemu se radi. VELIKA!?:-). Pa to je ok. Svi to radimo. Neki češće, neki rjeđe. Ovisno o raspoloženju probave. I sad što je tu smiješno ili bizarno. Nakon nje ulazim ja i ugušim se. Ne od „velike“, nego od mirisa mošusa kojim je jadno djevojče htjelo prikriti nedavna događanja u prostoriji 1 sa 1. OK, preživjela sam.
Moja je potreba za tom zagušljivom prostoricijom bila kratka. Mala! A što sam ja napravila. Dok obavljaš nuždu, šušti. Zaboga, svi te vani čuju. Ajme sramote!? I naravno pokušavam naći ono bešumno mjesto na WC školjci kako bih u miru i potiho obavila ono što moramo svi. Bez obzira na spol, a upravo zbog te razlike sa malo manje špricanja.
Sada, kad malo razmišlja o tome, jako rijetko ćeš u WC-u čuti nekog da se glasno (a mislim pod time uopće čuti) olakšao. Mnogi će povući vodu i prije i poslije ne bi li buka WC kotlića pokrila buku koju moraju napraviti, neki očito nabacaju WC papira ne bi li sakrili zvukove (mislim da je Oprah u već spomenutom show-u rekla da se ona na taj način skriva), a ja ću se kao ninja, neopaženo ušuljati u WC da nitko ne skuži da je u toaletu žena koja stvara neženstvene zvukove… ili ću jednostavno odlaziti u muški WC:-)
Panika!
Kad bi čovjek u Google ukucao panika, dovelo bi ga ravno do mene. Fakat sam paničarka. Ne u svim situacijama. Osoba sam koja najčešće racionalno razmišlja. Najčešće. No kad dođe do stvari u kojima ne znam što bih, onda me uhvati napad panike. Stao mi je neki dan auto, po drugi put u zadnjih mjesec dana. Ovaj put na nekoj maloj, ne tako prometnoj cestici. Pa nisam bas paničarila. A prvi put je stao na vrhu petlje, u petak, u 16:15. Svi se živčani vraćaju doma, a ja stojim i ne mogu dalje. I onda ispadnem glupo žensko kojoj je riknuo auto. I naravno, uhvati me panika. No, prikupim sva znanja koja imam iz auto škole - upalim sva četiri, i još jednom već pokrivena hladim znojem okrećem ključ. Upalio je taman toliko da se spustim malo niže i stanem sa strane i umaknem gnjevu živčanih vozača…
Kad dignem poklopac sve što znam prepoznati jest akumulator i mjesto gdje moram provjeriti ulje. Sigurno bih čak znala i provjeriti koliko ulja mi je ostalo. Možda bih znala promijeniti žaruljice. I to je to. Zar bih zaista trebala znati više?
No, auto je opet riknuo. Probam par puta upaliti, i dobijem nekakav treperavi pokušaj. Ne mogu baš dalje. Primam mobitel, i smirenija nego prvi put (sad imam iskustvo), zovem…Najdraži je došao po mene i nije me baš napao, ali je na licu ima onu ljutu facu, kao da sam ja kriva što je auto stao.
Napad je najbolja obrana. I odlučila sam se na protunapad.
On: Imaš li ulja?
Ja: Pa ne znam?
On: Pa jesi provjerila?
Ja: Pa nisam
On: (ljuti smiješak na licu)
Ja: Znaš li ti gdje nama stoji vegeta u kuhinji?
On: (veseli smiješak na licu) Znam! Naravno! (što uistinu i nije teško znati, obzirom da stoji na vidnom mjestu i svakom nedužnom promatraču je vidljiva)
Ja: A znaš li da li je imamo trenutno? (veseli smiješak na licu, jer sam baš kuhala i usfalilo mi je)
On: Imamo!
Ja: Eto vidiš da ne znaš! Nemamo. Isto tako i ja ne bih trebala znati imam li ulja, jer auti su tvoj posao.
Idem sad provjeriti zašto servis takvog malog automobila košta tako puno. Sigurno će mi pripovijedati o gefufnama i cincilatorima…A onda ću pronaći benzinsku gdje će mi dobri striček natankati benzina. Mislim, to znam i sama, ali ja sam ipak dama, a ne glupo žensko, i nadam se da će mi netko pomoći gurati auto slijedeći put kad stane.…:-)
