U kinu sa predsjednikom
Znate li gdje je samo vaša Vražja bila jučer? U kinu sa predsjednikom Mesićem. Izgleda ne baš u istoj dvorani, nego u susjednoj, ali smo se našli na istom mjestu u isto vrijeme, sa istim razlogom, ja sa Perom i D., a on sa svojim man in black (ustvari nisam ga baš ni vidjela od silne pompe, ali nećemo sad detaljizirati – kažu da je bio tamo). Vjerujem da je njegovo mjesto bilo bolje od moga – za njega je, kao što i doliči bilo rezervirano, a ja sam mjesto našla samo u prvom redu, pa sam barem imala dovoljno prostora za noge, i nisam imala glavatog "čiku" ispred sebe da me ometa, a platno je zaista veeeliko iz prvog reda. Iza mene bakice, jugonostaličarke dovoljno pristojne da se nisam morala boriti protiv svog „ŠŠŠ“. Razlog – hrvatska kinopremijera novog filma Rajka Grlića – Karaula.
Kako to inače na premijerama biva, prije početka filma, a nakon što se sva svita udobno smjestila u svojim foteljama film nam je najavljen. Obzirom da se radi o kooprodukciji između svih zemalja bivše Jugoslavije, te Mađarske, Velike Britanije i Austrije, Zagreb nije prvi grad u kojem je održana premijera filma. Film je prethodne premijere doživio u Skopju, Beogradu i Sarajevu pred velikim brojem ljudi i na svim je premijerama pozdravljen ovacijama. Jučer ga je pak zagrebačka publika mlako dočekala. Barem iz moje perspektive. Film je zaista izvrstan, pa mi nije jasno zašto su zagrepčani tako hladno reagirali. Nakon filma, došla nas je pozdraviti sva filmska ekipa (ili gotov sva– mislim da je izostala medicinska sestra 2: Kimberly Ddadd
), a popraćeni su bili mlakim pljeskom od cijele dvije minute. Skoro mi je bilo žao što sam bila dio te hladne publike, a njih je skoro više zanimalo ono što se događa u predvorju kina tj. fina besplatna papica. Nisam u tom svijetu, imam sreće (hvala D. što si nas povela) biti na ponekom od takvih događanja, i ako je nešto zaista dobro (kao što ovaj film jest) publika to pozdravi odgovarajućim pljeskom. Možda je publiku ovaj put bilo strah pljeskati da ih ne bi proglasili jugonostalgičarima.
Ako bih u stilu naših Glamour emisija davala + ili – događaju, filmu bih dala ogroman plus (preporuka za pogledati, palac gore), a publici ogroman minus i nikad ih više ne bih zvala na premijeru!
Karaula
Neušutljivi
Znate li one ljude koje u kinu utišavanju druge ljude, koji u crkvi prijekornim pogledom gledaju mlade koje umjesto da prate što se to događa na oltaru pričaju u zadnjem redu? E pa ispada da sam ja jedna od tih "ŠŠŠ" ljudi. Zapravo ne znam kad sam postala jedna od tih ljudi, i zaista nikad nisam željela postati jedna od njih, ali nekim čudom, sasvim neprimjetno i to mi se dogodilo.
Nedavno su me na aerobiku jako naživcirale dvije nove djevojke iz zadnjeg reda. Lako što su cijeli sat pričale, ali zadnjih 5 minuta dok opuštamo svoje mišiće od napora, pa to je neoprostivo! Pokušala sam sa pogledom ispod obrva, pa sa laganim simultanim okretanjem lijevo - desno, laganim coktanjem (to pali kod tate kad hrče), no kako ni jedna od metoda nije davala rezultate odustala sam. U zadnjem posjetu kinu razočarao me jedan postariji čovjek koji nije mogao prihvatiti poljupce dva muškarca na filmskom platnu i koji je konstantno morao nešto dobacivati, no prestao je nakon nekog vremena, pa nisam morala povući "ŠŠŠ" iz opasača. I onda danas gledajući Seinfelda i smijući se njegovim šalama i pošalicama, shvatim da sam upravo ja jedna od tih "ŠŠŠ" ljudi, i odjednom mi njegov humor više nije tako zanimljiv. Stoga sretnete li u kinu, na aerobiku, u crkvi curu koja se čudno meškolji i svim se silama trudi oduprijeti porivima "ŠŠŠ" znajte da sam to ja, i da sam na odvikavanju
Patriku pivopiji
Bio dimnjačar, a ja nemam gumba
Sv. Patrik ,a ne pije mi se pivo
Jedino zeleno što imam na sebi je post-it papirić...
Hvala B(l)ogu da je petak!
P.S. Znate li nekoga da je 1996. završio XI. gimnaziju u Zagrebu razred 4a, uputite ga k meni. Pokušavam organizirati 10. godišnjicu mature:))
I žene su vozači, zar ne?
Jučer vozim na aerobik. Već po običaju krećem u 5 do 12 i onda vozim kao Fitipaldi. Ili nešto slično obzirom na performanse moje male zujalice. Na prvom mogućem križanju oduzme mi prednost gospon u velikom sivom A6. Malo se ljutim, negodujem, al on je jači, a tko je jači taj kvači. Naravno da je izašao sa sporedne ceste bez pogledavanja ima li koga na glavnoj, naravno da je skrenuo bez žmigavca, naravno drži jednu ruku na volanu, a drugu pretpostavljam na koljenu komada koji sjedi pored njega. I vozi ispred mene. Sljedeće križanje, skretanje desno (koncentrirala sam se kod ovog lijevo-desno), nema žmigavca, ali malo je križanje, nema nikoga nego nas dvoje ...i da ne tražim ostala opravdanja. Sljedeće križanje, skretanje lijevo, sa sporedne na glavnu, ubacuje se bez gledanja ima li koga na glavnoj i naravno opet bez žmigavca, ali opet nema nikoga na cesti pa opet nalazim opravdanje. 100 metara dalje, veliko križanje, pet traka, tri za lijevo, tri za desno – srednja je i za lijevo i za desno, on stoji na sredini te srednje, bez žmigavca, ali ja svojim parapsihološkim moćima i nagibom njegovog tijela na kožnom sjedalu njegovog novog automobila tumačim da ide lijevo. O B(l)ože, zar ga se nikad neću riješiti? Na pokušaj zaobilaženja, mislim da sam vidjela smiješak na licu tipa „Ti ćeš mene s tim tandrkalom“ i lagano dotakne papučicu i odeeee. Uf, napokon! Dolazim do sljedećeg semafora gdje skrećem desno, i eto njega ispred mene. Opet. I skreće desno. Opet ispred mene. Prošli smo još par križanja mi na sporednoj, on bez žmigavca i gledanja, skreće al na svu sreću nema auta na cesti, kao da svi znaju da je pomahnitali vozač A6 na cesti. Nadomak sam parkirališta, pa ću ga se konačno riješiti. Vraga! Skreće i on na parkiralište. Bez žmigavca i oduzima prednost autu iz suprotnog smjera. Žena nervozno trubi i pogleda na mene koja čekam. Pogledom traži moje razumijevanje i odobravanje. Dobro si i prošla stara, ja ga pratim već 5 minuta. Dok sam strpljivo čekala da prođu auti iz suprotnog, on se već parkirao i izašao iz auta. Tražim parking. Jedino mjesto, malo taman za mene, a između njega i nekog sličnog njemu. Malo naprijed, pa žustro i pomalo nervozno na rikverc i parkiram se. On čeka do svog automobila i uplašeno me gleda. Izlazim van a on će meni:
Nesmotreni vozač A6: „Znate gospodična, morate paziti kad se tako žustro parkirate. Jedna ogrebotina na mom automobilu košta kao Vaš auto…“
Ja, žena vozač: „Hmh..Imate pravo! Ali znate, kad ste si kupili tako skupi auto, možda ste mogli kupiti i žmigavce. Mislim da ne koštaju puno..“
Ne bu mene nitko je(bip)!
Veza između moje kuhinje i Perinog ponosa
Radim sa brojkama. Volim se igrati sa brojkama. Kad dođe do nekih brojki volim ih imati puno, a nekih pak volim imati malo. Na primjer, volim imati puno brojki u plusu na tekućem računu, a malo u minusu. Najmanje volim imati onih koje pokazuje kućna vaga, a puno onih koje pokazuje kuhinjska vaga. Općenito, žene vode brigu o različitim brojkama – u grudima puno, u struku malo, u bokovima malo, u guzi puno ili malo kako kome paše. Muškarci vode brigu samo o jednoj brojci. Što je veća brojka, veći je ponos i on je veći macho. Ponekad, ako su dovoljno pijani, napušeni ili brbljavi međusobno uspoređuju te brojke. Zbog te su brojke nesigurni, ili pak previše sigurni.
A kakva je veza između moje kuhinje i Perinog ponosa? Znate da sam novopečena kuharica, i da ne volim recepte „stavi koliko primi“. Kako se strogo pridržavam recepata, strogo se pridržavam temperature i vremena pečenja i dimenzija pleha za pečenje. Prije nekoliko dana pečem novi kolač i u receptu piše biskvit peći u plehu dimenzije 20x30 cm. Od tri pleha (u narodu tepsije, protvana i sl.) koja posjedujemo odmjerim jednoga koji bi bio otprilike dimenzija koje su mi potrebne. Ali obzirom da radim kolač za goste, hoću biti sigurna, pa zamolim Peru-asistenta da mi izmjeri pleh. Pero, kao jedno obično muško, upravo gleda TV i ne da mu se potražiti metar po kući, uzme pleh i kaže:
Pero: „Moj je pedalj 15 cm, sad ću ti ja to izmjeriti.“ Uzme pleh, odmjeri u tim njegovim pedljima i kaže „To ti je dva pedlja dužine, i pedalj i pol širine što znači 30*22,5 cm“. No, kako radim kolač za pokazivanje (dolaze nam gosti:)) moram biti sigurna pa ne budi lijena potražim metar i izmjerim 36*27 cm i kažem..“Dragi, tvoj je pedalj za 3 cm veći…tvoj je pedalj 18 cm“ i ne naslućujući što bi to njemu moglo značiti. Odjednom, film na TV-u postaje nevažan, ja iznenada dobijem veliku pusu, i cijeli dan ga gledam kako se kočoperi sa čudnim sjajem u očima…
Iako, veličina zaista nije važna:)
EDIT: Potaknut ovom postom Pero javlja da je njegov pedalj 21 cm ...sad ja hodam sa onim čudnim sjajem u očima..;-)
Žene su cmoljave, muškarci su macho
Jučer su nas prijatelji pozvali na malu feštu za useljenje. Obilazak stana i divljenje poseban je ritual. Hodnik, spavaća soba, dječja (ili radna) kako tko to zove, kuhinja, dnevni boravak i kupaona. Osjetljiva sam i pomalo zavidna na lijepo uređene kupaone, jer mi za svoju, obzirom da smo uletili u stan prekasno, nismo uspjeli birati pločice, pa nam kuponu krase „divne“ mramorne zelene pločice na podu i na zidu do 70 cm visine, pa „divna“ bordura sa uvenulim ljiljanima, pa mramorno sive pločice do stropa. Milina! Ali kod kupovine stana nismo htjeli biti tašti, niti smo imali novaca da to mijenjamo. Uglavnom, već kao općepoznati refren kad netko od naših gostiju pokaže želju za tom prostorijicom netko od nas dvoje izreći će „Imajte na umu da pločice u kupaonici nismo birali mi“:)
No, nisam htjela o ukusima ljudi koji su naš stan rezervirali prije nas, pa onda odustali. Jednostavno nismo imali sreće. Dakle, obišli smo novi stan naših prijatelja, divili se svakoj prostoriji i ideji kako će to izgledati jednog dana kad se stan opremi, pa smo onda sjeli da nazdravimo. Četiri cure, dva dečka - Domaćin i Pero. Tren nakon što smo digli čaše i nazdravili novom stanu, naša će Domaćica nama sa ogromnim smiješkom na licu: „Pa eto, mi smo se skupili i da vam kažemo da se mi ženimo!“. Žene odgovoriše sa onim čudnim, američkim „Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa…“, Domaćin ponosan sam na sebe, a Pero ustuknuo. On je macho!:) Opet čaše, opet zdravica, opet svadba. Treća ove godine, dvanaesta u godinu dana, al na ovoj barem nisam kuma.:) Naravno, svi smo ista generacija, i jednom kad krene ne staje dok se svi ne požene. Kao kad opremaš stan, kupiš sve aparate u isto vrijeme, prvi se pokvari, i njegov primjer slijede svi. Ili ovo nije dobra usporedba. Ma znate što sam htjela reći… Nas tri cure, tri nevina promatrača smo radoznale kako je to izgledalo, i dok nam je naša Domaćica i dalje sa tim ogromnim smiješkom na licu pričala kako se to sve skupa odvijalo, Domaćin je s druge strane kutije (nemaju još sav namještaj u stanu), bio ponosan na svoje djelo, a Pero je sjedio i šutio i povremeno bacio oko na televizor. On je macho!:) Bravo za našeg Domaćina. Sve je odradio po pravilima. Našao je pravi prsten, uletila savršena prilika, našao je pravo mjesto i čak su i suze kapnule:) Sve je frcalo romantikom. Pa čak sam i ja, iako se ne smatram posebnom romantičarkom, bila oduševljena. Držim do tradicije, nisam konzervativna, ali neke se stvari moraju odraditi po propisima. Ne bih se pristala racionalno dogovoriti za svadbu, ipak bih voljela biti pometena. Pero, smatraj ovo ranim upozorenjem..:)
