Bez naslova!
Predgovor - zbog poprilične gužve na poslu i čestog manjka inspiracije ovaj je post pisan u nekoliko navrata i u različitim stanjima što se može vidjeti po određenim dijelovoma. Ipak, savršeno opisuje moje trenutno stanje..
Svako jutro i svako popodne dođe mi da si kupim mali motorin. I onu provalničku kapu gdje mi vire samo oči i usne. Kapu tj. kape u nekoliko boja da mi paše uz outfit koji sam to jutro odlučila obući. I dođe mi da sjednem na taj (za sada imaginarni motorić) i nabijem si na glavu provalničku kapu koja savršeno paše mom outifitu i da se vinem zagrebačkim cestama od kuće do ureda brzinom munje (ili barem brzinom kojom mogu). Iz dana u dan izvještaji sa zagrebačkih cesata su sve gori, a ideja o motoriću i kapicama mi je sve draža i bliža.
Za udaljenost od kuće do ureda u normalnim ili savršenim uvjetima treba mi nešto malo manje od šest minuta. Savršeni uvjeti su da nema nikoga ili skoro nikoga na cesti, da je od osam semafora barem pet zelenih i jedan do dva žuta. Savršeni uvjeti su utopija, žive u mojoj glavi (a sigurna sam i u glavama mojih supatnika na zagrebačkim cestama), savršeni uvjeti su kao Djed Mraz – ne postoje. U zadnje vrijeme gužve su gore nego ikad. Prije one zadnje važne nogometne utakmice (što je pokazalo da nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego u tom trenu upravo prva i najvažnija stvar na zagrebačkim cestama), u nekom paralelnom trenutku vidjela sam svoje tijelo kako napušta moj mali auto i odlazi pješice u nepoznato, baš kao što Michale Stipe u spotu R.E.M.-a „Everybody hurts“ ostavlja svoj auto usred najveće gužve i odlazi. Iz mog zamišljenog svijeta prenuo me kolega supatnik dva auta niže koji me kratkim dodirom na trubu nježno upozorio da se gužva pomakla za 50 cm pa da slijedim svijetli primjer kolege ispred i pomaknem se. Tako razbuđena morala sam pronaći neku drugu zanimaciju.
Probala sam s nekoliko telefonskih poziva (iako ustvari ne vozim, nego sam parkirana nasred ceste, poštujem prometne propise pa pričam i ne koristim ruke, a ja sam tip koji puno maše rukama dok priča, dakle žrtvujem se za prometnu policiju i zato jer mi 500 kn treba za nove cipele, a ne za kaznu, no uvijek se mogu žaliti, kao što uostalom i jesam za kaznu za pojas koju su s 100 kn podigli na 500kn, ali to je neka druga priča), di sam ono stala, ubiše me digresije (ili depresije, u rečenici digresija, u stvarnom stanju depresija), opet jedna (digresija mislim). Ovo je najduža rečenica na svijetu!
Dakle probah s nekoliko ne-koristim-ruke-telefonskih poziva, ali svi me odje** pod isprikom da su u gužvi (poslovnoj), a oni koji nisu, nisu mi ni zanimljivi pa njih ni ne zovem. Dakle ova zanimacija nije uspjela pa tražim sljedeću. Otvoren mi prozor na autu pa slušam glazbu iz drugih automobila. Ne odgovara mi pa glasno raspalim svoju. Amalia Rodriguez. To bi trebalo biti smirujuće. Pjevam dakle s Amalijom, što je super jer ona pjeva na portugalskom, a ja ne znam portugalski, ali tvrdoglavo pjevam s njom. Sva sreća svi auti oko mene domaćih su registracija, nema Portugalaca da mi se smiju. Onda me Amalia odnese u sasvim novi svijet, podsjeti me da sam ju slušala ovo ljeto na moru, pa se sjetim mora i godišnjeg odmora, pa se sjetim hrpe posla koju sam upravo ostavila iza sebe, zaključala uredska vrata i odlučila zaboraviti na to do sutra. Ali Amalia me podsjetila, pa sam ju ugasila. Sad u tišini svog automobila sjedim i palim cigaretu (sorry Pero, da, pušila sam u autu cigaretu). I počinjem promatrati svoje kolege supatnike oko sebe. Onaj brzopotezni mačak ispred mene koji se za svaki centimetar pomakne, vozi neku opaku makinu (bilo je to prije nekog vremena pa nisam zapamtila koji auto, al sam zapamtila da je bio crne boje i veliki! – Ah, žensko!). Taj mačak u makini stoji tako da ga mogu vidjeti u njegovom lijevom retrovizoru, pa ga malo škicam što radi. FUJ! Kopa nos i poslije toga radi kuglice. Na svu sreću zatvoren mu je prozor, pa je žena u autu do njega sigurna. A ona pak, ta žena u autu pored mačka u velikom crnom, tiska prištiće. „Ženo, samo ćeš si napraviti glupost s prljavim prstima po licu, prepusti to nekom stručnijem u kontroliranim uvjetima“ pomislim ja, povučem dim cigarete i tražim dalje. Žena desno od macana u velikom crnom čisti zube koncem. Tko sam ja da joj sudim, možda nosi paketić zubnog konca u torbi. Pa nije valjda blesava da koristi nešto drugo. Zbunjeno tražim slijedeću zanimaciju i u svom retrovizoru vidim ženu iz mene koja priča na mobitel (al' koristi ruke i u normalnim uvjetima to bi bilo 500 kn kazne) i plače. I zamišljam si kako joj dolazi policajac i naplaćuje kaznu, a ona izlazi iz auta i počinje vikati na njega jer je pod stresom i bla, bla, bla… i opet me iz filma koji se odigrava u mojoj glavi prene nježna truba onog koga ne vidim dva auta iza koji me obavještava da se macan u velikom crnom provukao na žuto i da mogu dalje. Pomakla sam se, turiram i čekam zeleno. Zeleno, okrećem se polukružno, pozdravljam sve likove koji su sudjelovali u filmovima i pronalazim cestu do doma gdje je samo nekoliko automobila. Konačno-doma!
Zaključak- Moja vozačka vrijedi do 2043. godine. Ako se ovakve gužve nastave, ja ću opako ugroziti svoje (već nagriženo) psihičko zdravlje do 2043. Jedina moguća rješenja su da:
- Bandićeva ekipa brzo srediti ceste i završiti radove
- hitno kupim mali motorin i kapice
- se uvede pravilo da parnim danima zagrebačkim cestama mogu voziti automobili s parnim registracijama, a neparnim neparni, ili da već neko takvo pravilo
Moguće je sve od navedenog, ali računam na ovo prvo. Bandić, Bandić, Bandić (kao Bubimir, Bubimir, Bubimir)..
P.S. ovo nije politički post!
Stereotipna Vražja
Nisam baš nešto dobre volje, a kažu da je blog neka vrsta psihoterapije pa možda budem malo bolje. Nisam dobre volje jer me ubiše stereotipi. Opće je poznati stereotip da u računovodstvu rade živčane babe. Par godina sam se borila protiv tog stereotipa, na svom primjeru ljudima dokazivala da u računovodstvu ne rade drske, živčane babe, da nismo sve takvi, da nas ima i dobre volje i nasmijanih i uslužnih i pozitivnih. Danas uviđam da nas takvima zapravo napravili ti isti ljudi koji nas smatraju babama. Zato jer mi uvijek tražimo neke papire, zahtijevamo da se poštuju važeći propisi (štogod to trenutno bilo u moru važećih, ne važećih i važnijih), cijelu godinu objašnjavamo zašto, kako i zbog čega, a nitko nas ne respektira. Moj je posao u većini glava onima kojima sam „sluga pokorni“ nevažan i preskupo ga plaćaju. U istim tim glavama moj je posao lagan, pa ja samo prebacujem neke papire s jedne hrpe na drugu, pišem tamo neke glupe brojke, uvijek gunđam i gnjavim. A onda kad dođe kraj godine, kad se uvidi da je firma dobro poslovala, da je prihoda puno, a troškova malo, kad se uvidi da me se trebalo slušati cijelu godinu, opet ja „sluga pokorni“ u nekom čudnom krugu odgovornosti postanem krivac jer nisam dovoljno gunđala i gnjavila, jer nisam dovoljno puta ukazala ne greške koje se rade, jer nisam smislila pametna način kako prevariti državu i platiti malo poreza. I kako onda ne bih bila živčana i čangrizava baba iz računovodstva. Dragi moji klijenti, što ste tražili to ste dobili!
Čangrizave babe iz računovodstva ujedinimo se!!
P.S. Blog je zaista jedna vrsta psihoterapije. Osjećam se malo bolje!
