Da li čovjek sve,baš sve,na kraju preboli ?

Dz!<3

Taj muškarac je samo moj. On to zna, i ja to znam. Vlasnica sam njegovog srca i njegovog kreveta. Ja sam ta s kojom se budi, ja sam ta koja vodi ljubav s njim kad god poželi. Ja sam ona koju njegovu sliku u novčaniku nosi. Ja sam ta za koju se on moli. S vremena na vrijeme pojavi se neka djevojčica, koju niko nije naučio da se tuđe ne dira. Nauče lekciju, na teži način, nažalost. Ali neke curice često me nasmiju. I još češće posjete na to šta imam pored sebe. I koga on ima .. Ali on to ipak, najbolje zna.... :))))))))

17.12.2012. u 15:22 | 0 Komentara | Print | # | ^

Baš tog trenutka, željela sam da mu napišem da mi fali, da ga volim i trebam, da je moje sve. Često mi dođu ti trenuci, ali... Spriječi me ponos, ne mogu preko njega, a ko zna... Možda bi i on rekao isto, možda bi ponovo pokušali. Ko zna, možda..



Ona je bila jedna od onih dobrih djevojaka koju su povrijedili mnogo puta, ali uvijek je bila puna optimizma i želje za životom. Nikad nije odustajala. Borila se i kada nije imala za šta da se bori. Nadala se. Praštala. Vjerovala je u bolje sutra, ali je ona uvijek bila gubitnik. Slomili su joj srce, gazili je, igrali su se sa njom. Jeste, padala je na dno mnogo puta, ali je uvijek ustajala podignute glave, sa licem punim nade i blagim osmijehom. Vjerovala je, čvrsto je vjerovala da će pronaći ˝gospodina pravog˝ kad tad. Znala je i ona da padne u depresiju, da noćima plače i guta teške uspomene. Dugo bi razmišljala, izgubila bi se u vremenu i prostoru gledajući jednu točku dok su joj niz lice klizile suze. Grleći svoju plišanu igračku iz djetinjstva polako bi utonula u san. I poslije svega, svako jutro se budila sa novom nadom i željom da će se neke stvari u njenom životu promijeniti !


09.12.2012. u 11:49 | 0 Komentara | Print | # | ^

I mislit cu na tebe, onda kad mi svane sudnji dan. Mislit cu na ljubav koje nikad nisam bila dostojna.

Ko kaže da se prošlost ne vraća? - Ti i ja smo se vratili u vrijeme kada se nismo ni poznavali.






Ljubavi, molim te, daj mi jos jednu sansu.. Daj mi da ti pokazem i dokazem sve ono sta onda nisam znala... Dopusti mi da te zadrzim, dopusti mi da ti dam sve sto imam. Da ti dokazem da te volim, i da te ucinim najsretnijom voljenom osobom.
Onda, to nisam znala...
Tjerala sam te od sebe, samo da vidim da li ti je stalo... I onda, kad sam svatila da je, bilo je prekasno. Vrati mi se, nemogu bez tebe. Otkad si otisao, nema smisla nista. Doslovno, svako jutro se budim u nadi da cu te vidit, da ces se javit.. Nemogu tako. Zelim te, zelim te imat. Da budes samo moj.





Vrati se veliki, budi opet moj, da me ne buba busho.. Znas, ko onda! (:

06.12.2012. u 15:25 | 0 Komentara | Print | # | ^

.Ja M c H y.

Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da nekada poželi otići i nikome se ne javiti, pa čak ni meni. Tada mi je bilo bitno da je nekada bio tu, da je postojao i da će postojati. Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je rekao da će mi se vratiti samo zato jer nema kome. Tada mi je bilo važno spoznaja da me ima negdje u tvom životu, makar to bila prolazna faza.

Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je otišao bez pozdrava, bez ikakve najave,jer tada je postojala nada da će me nazvati. Nazvat će me i reći će kako se vraća, molit će me da shvatim još jednu grešku koju je počinio nesvjesno. Sjetit će se moga lika i okrenuti dobro poznati broj, možda jer sam mu potreba, ili jer opet po ko zna koji put ima samo mene.

Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je našao nekog novog putnika kroz svoje vrijeme, niti onda kad je našao boljeg učesnika za razgovor koji je trajao po cijelu noć. Noć je jedna, mi smo ih imali barem stotinu – rekoh sebi. Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da sam ja najgora stvar koja mu se desila, rekoh sebi bitno je da je se desilo. Šta je meni jedna više ili manje uvreda od njega, moglo je biti gore. Moglo je ne daj Bože da ode, da se nikada ne vrati pa da slušam druge kako pričaju da je našao novog suputnika koji liječi njegove rane, njegove gluposti. Moglo je puno gore od jedne uvrede, zamisli da se vrati s nekim novim, da ga moram gledati, slušati njihov smijeh kako odjekuje ulicama kojim smo nekada mi zajedno hodali. Ili moglo je da me nazove kao starog druga, pa da mi kaže kako je sretan s njom, i kako nikada nije bio sretniji. Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da me nikada nije volio, i da je to bila prolazna stvar, jedan više promašaj. Rekao je da odem, da se nikada više ne vratim i da zaboravim da je postojao. Nisam pristala, ostala sam gledati ga kako me uništava, i na svaku njegovu pobjedu sa njim sam slavila. Nisam ga zaboravila niti onda kada je rekao da sam ja zadnja osoba koju bi mogao voljeti, ostala sam gledati samu sebe kako propadam. Volim te- rekoh. Ostajem- rekoh. Neću te pustiti- rekoh. Ne dam te nikome. – rekoh. Objasnit ću ti par stvari, rekao je. Ti si bila izvrstan način da ubijem vrijeme, zabavna si znaš. Ali pomalo i nestvarna. Nemoj me voljeti, odlazi, pusti me, i nemoj me čuvati. Ja sam tebe volio samo kad sam morao, nisam imao koga a trebao mi je neko, ja nisam ostao nikada kad si me trebala, i svaki put sam te puštao, i uvijek bih te rado prepustio. Zvao me, čula sam njegov smijeh sa nekom drugom, pričao mi je o sreći s njom. Vidjela sam ga, držao ju je za ruku, uživala sam gledajuci kako je sretan s nekim drugim. Ali zaborav neće da mi bude drug, neće njemu u inat. U inat ću te voljeti ovako sto vjekova, i molit ću se za tvoju sreću i da tvoj smijeh odjekuje sve dok živim u ovom našem prokletom gradu, gdje mogu biti sigurna koliko si sretan. Ali znaš kada ću te zaboraviti ? Kada mi dođeš i kažeš da se nikada ne sjetiš mene, a vidiš to je prosto nemoguće. Ne možeš mi to obećati, jer previše si sa mnom prošao da bi uspomene bacio i prosto ih se riješio. Njih ćeš imati čitav život, kad nisi htio mene.



A moja želja je bila da budem tvoja. Samo tvoja. Zauvijek.

04.12.2012. u 21:25 | 0 Komentara | Print | # | ^

Prosinac ovaj put unosi radost u moj zivot..

Prosao je studeni, prosla je sva bol zbog tebe, ovaj put...
Pustila sam prosinac da unese sve svoje ljepote i radosti u moj zivot, ali ovog puta bez tebe..

Mislim da sam si puno pomogla s tim, sto me studeni izmucio, onako do temelja. Prvi put da je studeni imao puno znacenje svoga imena... Osjecaji studeni, sledeni... Bas onako kako ga opisuju...
Znas, prosinac nosi sve one svoje cari i ljepote, onaj Bozicni ugodaj, kad se trebas osjecat voljeno.. Ove godine... Eh znas, ove godine, bas onda kad si trebao priustiti mi svaki taj tren, i uciniti od mene zenu sretniju od ikoga, otisao si... Nema veze. Uzmi si svaki mjesec u godini, neka svaki bude tvoj. Al Prosinac ti ne dam... Ovo ce bit moj mjesec.. Onaj kad mi neces biti bitan ti, ni nista vezano uz nas. Dragi moj, da je valjalo ipak bi jos trajalo..




Ipak, ostaje tu dio nas, i dio tebe u meni.. I ona narukvica, i oni pokloni... Damn, da sam znala da ce me ovako boljeti ne bi ih nikad uzela..
Znas sve, sve ti je jasno. Ponovila sam ti sto puta. I sad bi mi bilo draze da nisam. Da sam sutila o svemu i glumila da mi nije stalo. A znamo oboje da je.
Jebem ti taj tvoj prokleti ponos, kosta me je srece. Nemozes u 3 tjedna zaboraviti sve ono sta smo skupa gradili, prosli, imali.. Ne mozes rec da ti nije stalo. Stalo ti je dragi moj, ali preponosan si da priznas.. Da priznas sebi i svima oko sebe da me volis...




Nije vise nista bitno. Ne odustajem. Ne odustajem od tebe. Ni nas. Bili smo jedno, bit cemo opet. Bar se tjesim.
Sretno ti !

Volim te, veliki !





''Došli su decembarski dani, oni sivi dani pred kraj godine kad samci ljudi otkazuju pozive za veče i rone sve dublje u svoju nepodnošljivu sa­moću, kao u hladnu vodu ili strašnu šumu,nada­jući se da će je tako, ako joj se potpuno predaju, što pre pregaziti, i spasti se i izići na neku radosnu čistinu.''

03.12.2012. u 16:30 | 0 Komentara | Print | # | ^

'' Znam samo da su vjerovali da im je veza sudbinska, a i bila je, što je najgore... ''

Staneš i zapitaš se koliko u stvari znaš o sebi ; Dok si mislila da te ništa nemože povrijediti, da te nitko nemože slomiti, dođe ON...

Prođe godina dana, jednih prekrasnih uspomena. Prođu dani, za tren.
Budiš se, i prva stvar koja ti prođe glavom je ON...
Te prekrasne zelene oči, i onaj osmijeh.
Misliš da je sve savršeno, da imaš sve. I imala sam. Sve do jednog dana...


Rekao je neke stvari koje nije trebao, rekao je ono što najviše boli. Mislim si, nije vrijedan ni jedne suze, al opet, nisam se uspjela suzdržati, i sve je krenilo... Bol koju sad osjećam, nije ni približno takva kakvom je ti smatraš. Bio si idealan ; nasmijan, nježan, razuman. Imali smo problema, ali smo riješavali sve zajedno. Bio si najveći oslonac, i osoba koju je trebalo imati kraj sebe da bi se normalno funkcioniralo. Al tvoje razmišljanje bilo je sasvim suprotno od moga. Isto kao i ova bol sada. Misliš: ''Nije joj ništa, proći će, preboljet će.'' Neće. Uvijek će tu bit ona mala prazna rupica u duši koju si ti upotpunio. Izgubila sam jednu osobu, izgubila sam sad i tebe. Pitam se, što bi bilo da smo ostali zajedno? Znam, premladi smo da bi imali nešto više. I gdje sam sad? Izgubljena u vremenu, bez ikoga. U to ubrajam samo tebe.


Pustila sam prijatelje, zbog tebe. Izabrala sam tebe. Oni su otišli, svatko na svoju stranu. I napravili su nešto u životu. A ja, ja sam sada samo zarobljena u uspomenama koje su ostale iza NAS... Kažeš mi: '' Razbistri glavu! '', a ni sam neznaš da sam to baš i učinila. Vidjet ćeš i ovo jednog dana, možda se i sjetiš svega što se dogodilo. I onda ćeš promisliti o meni, i o onome što smo imali. I što će onda biti? Tražit ćeš me, znam to, osjećam... Al mislim da će onda biti kasno. Možda ću i ja nastaviti dalje, bez tebe, u stvari, sigurna sam da hoću. I onda, imati ću nekog kraj sebe, nekog tko me zaslužuje i zna cijeniti. I više neće biti tebe, barem ne u mome životu.

I onda shvatis da onog pravog sretnes samo jednom u zivotu i nikad vise. Da su samo jedne najdraze oci, samo jedan zagrljaj u koji se savrseno uklapas. Jedan osmijeh kojem se uvijek obradujes. I onda, kada to izgubis, cijeli zivot tragas za takvim istim, pravim. Ali ga nikad ne nadjes. I sa svakim pogresnim, uvijek se vracas njemu, jedinom pravom.

Sa njim sam provela najljepse dane zivota.
Sa njim sam upoznala novu sebe.
Ucio me nekim novim navikama. Voljela sam ih.
Nasmijavao me svojim glupostima, blesavim rijecima i pokretima.
Zajedno smo koracali ulicama posutim zrelim liscem i smijali se.
Smijali se tako ludo, histericno, budalasto, kao da niko vise ne postoji.
A nije ni postojao.
Bas u tim trenucima sa njim, zaista niko nije postojao. On, ja, mi.
Sa njegovim otiscima na sebi, svaku noc odlazila sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazila preko svakog njegovog dodira i smijesila se sama svojoj ludosti.
I nestrpljivo cekala jutro da opet mislim o njemu.
Ma svaki trenutak je mali i nedovoljan sa njim u mislima.
Tako sam sebicno i jako voljela svaki njegov pogled, svaki treptaj ocima, svaki prstic voljela sam pojedinacno. Nosic, usne, dodire.
Navike, izgovor, njega cijelog.
Danas.. Danas ga nemam.
On je sada zaboravio sve, i na drugom mjestu trazi nasu proslost.
Nece je naci.
Nece, ne moze.
Moze pronaci bolju ili goru.
Istu, nikada!


Volim te Jasmine, vise od zivota...

02.12.2012. u 09:28 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< prosinac, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (6)

O meni:




Za sto dugih godina, Bog me kaznio bez tvog dodira... :(
Ti&Ja.
20.01. <3

"Toliko načina da kažeš VOLIM TE, a nikad dovoljno da kažeš koliko."


Kada neko kaže : " Ma bio je on dobar prije ovog,prije onog, prije toga ..." A ja kažem, ljudi koji su pokvareni takvi su oduvijek, samo sakrivaju i čekaju neko opravdanje da bez glume pokažu kakvi su ...

"I sve se svede na posljednju osobu na koju misliš prije nego zaspeš. To je osoba do koje ti je najviše stalo."

"Budi samouvjeren. Previše smo vremena potrošili upoređujući se s drugima i želeći da budemo nešto što nismo. Svako ima svoju snagu i svoje slabosti, i tek kad prihvatiš sve ono što jesi - i ono što nisi - tad ćeš potpuno uspjeti. ''

''Kako možeš bez njega? Mogu? Ko je rekao da mogu bez njega? Ja moram! To je postao moj zadatak, životna navika. Previše ga volim da bih mu kvarila sreću. Previše sam slaba da se borim za njega. Pustit ću ga, odtugovati ću i prežvjeti. Nadam se...''

‎'' Sada joj se najedanput pružila prilika koju je toliko iščekivala, ali je potajno priželjkivala da se nikad ne pojavi! Kako da se suoči s izazovima i opasnostima jednog života koji nije poznavala? Kako da napusti sve ono na šta je navikla? ''

Svi žale u životu za nečim. A ja.. Iskreno, nemam za čim. Neki bi mi na ovo rekli: " A one suze za njim?!" Ljudi pate za onim što su imali.. A ja njega nikad nisam ni imala. "Službeno" je bio moj, ali nikada mi nije "duhom" pripadao. Bio je svačiji, znam ja, svakoj je pripadao. Svakoj.. Samo meni ne.. I da me ponovo pitaju za čim žalim. Opet bi odgovor bio isti - Ni za čim!

Onda dođe dan kad ti postane svejedno. Shvatiš da nema nade i pustiš da vrijeme odradi svoje. Znaš,mnogi su mi govorili da sam to trebala ranije učiniti, biti hladna, nedodirljiva. Ali oni ne znaju kako je to stajati pored osobe koja ti je bila sve, i osmijeh i suza, a sada se ponašate kao da se još niste upoznali. Valjda još to nisu doživjeli ili.. ne znam. I ne želim da dožive.

.......

I ona ljubav kakva god bila, priznajem, meni je valjala, ali duša se predala, srce odustalo. I šta mi ostade? Sjećanje da sam ti se nadala i nada da ću se barem još jednom, nekome tako nadati. Kao što nadah se tebi. -


Onda je šapunla kroz plač: " Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je bila iskrena.

Pitam se koje su razlike između muškarca i žena. Tko više voli? Tko više plače? Tko je hrabriji? Tko kome više nedostaje? Pa svi smo ljudi, svi smo isti, a ipak drugačiji na svoj način. Da li su stvarno žene osjećajnije, ili su muškarci zapravo kukavice koje se boje pokazati svoje osjećaje ?


Doci ce vrijeme kada ces se pitati otkud tolika ravnodusnost nakon onolike ljubavi, gdje je nestalo uzbudjenje kada bih te svaki put ugledala. Gdje je moja zaludjenost tobom?! Bit ce ti tesko, ali prestat ce. Patila sam i ja, pa zivim. Samo bez tebe u srcu. I odlicno je, vjeruj, nezamjenjiv osjecaj. A sam si nam presudio, sam si odredio svoju ulogu u mom zivotu. Sam si usao, sam izasao iz njega. Nema te vise, dragi, prihvati poraz vec jednom.

I čiji broj noćas da okrenem, tvoj ili njegov? Znam, on će se javiti, reći mi ono što želim čuti. A ti, možda se i ne javiš, ali taj čudan osjećaj dok biram tvoj broj, ne može se usporediti ni sa najljepšim rijećima.


"Okrznuo si me ramenom nekako više u ime uspomena nego u znak pozdrava. Niko to nije vidio; ni djevojka koja se smješkala na mom nekadašnjem mjestu, ni momak koji je umjesto tebe čvrsto stezao moju desnu ruku. I sve što je bilo među nama stalo je u taj jedan dodir - hladan i pomalo grub. I zaista tužan. Znam, želio si da znam da ti je teško, da ti je žao. I meni je bilo. Jer, mogli smo dijeliti mnogo toplije dodire, šaputanja, i na kraju, mogli smo dijeliti život, ali, ne... Sve je ostalo samo na tom pozdravu dva ramena i ubrzanom kucanju dva srca. Koje oni nisu mogli, a mi nismo željeli čuti..."

I sve te djevojke poslije mene,nadam se da su ti barem pokusale zamjeniti mene.Da su uspijele u to ne vjerujem,ne vjerujes ni ti a zelis...o kako samo zelis!


Znala je da će dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Imali su sve, a izabrali su ništa.

''Šta je ostalo posle nas ?
Nekoliko propuštenih poziva kada se oboje opijemo od uspomena, tiha mimoilaženja kad se sretnemo i ime na koje još uvek reagujemo kada ga čujemo...
Nije ostalo mnogo od nas...
A činilo se tako obećavajuće ...''



"Jednoga dana ću da te prebolim. I baš tog dana ćeš shvatiti koliko me voliš."

''Možeš me prezirati, mrziti, psovati, nikad više ne pomisliti na mene, brisati me sa e-maila, fejsa, ne samo sa interneta, nego i iz duše, iz sjećanja. Samo jedno ti zabranjujem. Pazi, zabranjujem. Da me žališ.''


"Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje."

"Vidi je prijatelju. Ti nemaš pojma koliko te je ona voljela, šta je sve radila da ti budeš sretan sa drugima. Koliko noći je proplakala,a onda glumila da je sve u redu. A ti ništa nisi znao, bio si slijep. Zaslijepljen drugima, nisi shvatio da te je jedino ona voljela. Sad je pogledaj, smije se, nije joj bilo lako,ali poslije toliko vremena pomirila se sa tim da je nikada nećeš primijetiti. Ona je ostala potpuno ista, ranjena mnogo puta. Sada otvori oči! Gubiš je, a kad čovjek gubi tek onda shvati!"

"Kada budete spremni samo otići, a ne saslušati šta vam ima reći osoba koja je bila najvažnija u nekom periodu vašeg života, kada budete spremni ne dozvoliti da vam objasni stvari. Kada se ponašate da vam je svejedno i prazno slušate nešto što vama znači puno više nego što ćete ikada pokazati. Kada budete spremni otići od osobe koju volite, kada budete spremni ne povjeravati se svakome, spremni ste živjeti u pravom smislu. Ja jesam."

I na kraju svega, poslije toliko godina, ostala je samo dobra stara navika, da me ta poznata boja očiju svaki put dotuče, da se na poznatu boju glasa stresem i razniježim, da se na poznat smijeh i ja nasmijem i kažem "Sretan je, hvala Bogu." Najviše boli ono što je moglo biti, a nije bilo.

Razmišljanje o onome što je moglo biti, a nije bilo. O onome što je trebalo biti, ali sudbina tako nije planirala... I onda shvatiš, nije vrijedno. Više nije vrijedno ni minute tvog vremena, nijedne suze na jastuku, nijednog poziva sa sakrivenog broja, nijedne čaše pića za privremeni zaborav, nijednog pogrešnog i usputnog muškarca u tvom životu... Ne, nije vrijedno. Nije vrijeme za kajanje, nije vrijeme za nedostajanje. Vrijeme je za zaborav...

"Ponekad zastanete, pomislite da odustanete, ali nemojte... Ako bacite svoje snove, niko ih neće pokupiti. Borite se za ono što je vama važno i što je vama vrijedno. Ne dopustite da vam to oduzmu i sruše. Uvijek gledajte naprijed i samo naprijed, jer nikad nije toliko loše da ne može biti gore, a ni toliko dobro da ne može biti bolje... Na kraju sve ispadne dobro, ako nije dobro, znate da nije kraj."

"Postoje oni trenuci kada nam neke osobe nedostaju toliko da se čini da su negdje u blizini, a miljama su daleko. I nevjerovatno je kako nedostaju baš onda kad je sasvim nemoguće da budu tu."