Da li čovjek sve,baš sve,na kraju preboli ?
.Ja M c H y.
Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da nekada poželi otići i nikome se ne javiti, pa čak ni meni. Tada mi je bilo bitno da je nekada bio tu, da je postojao i da će postojati. Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je rekao da će mi se vratiti samo zato jer nema kome. Tada mi je bilo važno spoznaja da me ima negdje u tvom životu, makar to bila prolazna faza.
Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je otišao bez pozdrava, bez ikakve najave,jer tada je postojala nada da će me nazvati. Nazvat će me i reći će kako se vraća, molit će me da shvatim još jednu grešku koju je počinio nesvjesno. Sjetit će se moga lika i okrenuti dobro poznati broj, možda jer sam mu potreba, ili jer opet po ko zna koji put ima samo mene.
Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je našao nekog novog putnika kroz svoje vrijeme, niti onda kad je našao boljeg učesnika za razgovor koji je trajao po cijelu noć. Noć je jedna, mi smo ih imali barem stotinu – rekoh sebi. Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da sam ja najgora stvar koja mu se desila, rekoh sebi bitno je da je se desilo. Šta je meni jedna više ili manje uvreda od njega, moglo je biti gore. Moglo je ne daj Bože da ode, da se nikada ne vrati pa da slušam druge kako pričaju da je našao novog suputnika koji liječi njegove rane, njegove gluposti. Moglo je puno gore od jedne uvrede, zamisli da se vrati s nekim novim, da ga moram gledati, slušati njihov smijeh kako odjekuje ulicama kojim smo nekada mi zajedno hodali. Ili moglo je da me nazove kao starog druga, pa da mi kaže kako je sretan s njom, i kako nikada nije bio sretniji. Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da me nikada nije volio, i da je to bila prolazna stvar, jedan više promašaj. Rekao je da odem, da se nikada više ne vratim i da zaboravim da je postojao. Nisam pristala, ostala sam gledati ga kako me uništava, i na svaku njegovu pobjedu sa njim sam slavila. Nisam ga zaboravila niti onda kada je rekao da sam ja zadnja osoba koju bi mogao voljeti, ostala sam gledati samu sebe kako propadam. Volim te- rekoh. Ostajem- rekoh. Neću te pustiti- rekoh. Ne dam te nikome. – rekoh. Objasnit ću ti par stvari, rekao je. Ti si bila izvrstan način da ubijem vrijeme, zabavna si znaš. Ali pomalo i nestvarna. Nemoj me voljeti, odlazi, pusti me, i nemoj me čuvati. Ja sam tebe volio samo kad sam morao, nisam imao koga a trebao mi je neko, ja nisam ostao nikada kad si me trebala, i svaki put sam te puštao, i uvijek bih te rado prepustio. Zvao me, čula sam njegov smijeh sa nekom drugom, pričao mi je o sreći s njom. Vidjela sam ga, držao ju je za ruku, uživala sam gledajuci kako je sretan s nekim drugim. Ali zaborav neće da mi bude drug, neće njemu u inat. U inat ću te voljeti ovako sto vjekova, i molit ću se za tvoju sreću i da tvoj smijeh odjekuje sve dok živim u ovom našem prokletom gradu, gdje mogu biti sigurna koliko si sretan. Ali znaš kada ću te zaboraviti ? Kada mi dođeš i kažeš da se nikada ne sjetiš mene, a vidiš to je prosto nemoguće. Ne možeš mi to obećati, jer previše si sa mnom prošao da bi uspomene bacio i prosto ih se riješio. Njih ćeš imati čitav život, kad nisi htio mene.
Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je otišao bez pozdrava, bez ikakve najave,jer tada je postojala nada da će me nazvati. Nazvat će me i reći će kako se vraća, molit će me da shvatim još jednu grešku koju je počinio nesvjesno. Sjetit će se moga lika i okrenuti dobro poznati broj, možda jer sam mu potreba, ili jer opet po ko zna koji put ima samo mene.
Nisam ga mogla zaboraviti ni onda kada je našao nekog novog putnika kroz svoje vrijeme, niti onda kad je našao boljeg učesnika za razgovor koji je trajao po cijelu noć. Noć je jedna, mi smo ih imali barem stotinu – rekoh sebi. Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da sam ja najgora stvar koja mu se desila, rekoh sebi bitno je da je se desilo. Šta je meni jedna više ili manje uvreda od njega, moglo je biti gore. Moglo je ne daj Bože da ode, da se nikada ne vrati pa da slušam druge kako pričaju da je našao novog suputnika koji liječi njegove rane, njegove gluposti. Moglo je puno gore od jedne uvrede, zamisli da se vrati s nekim novim, da ga moram gledati, slušati njihov smijeh kako odjekuje ulicama kojim smo nekada mi zajedno hodali. Ili moglo je da me nazove kao starog druga, pa da mi kaže kako je sretan s njom, i kako nikada nije bio sretniji. Nisam ga zaboravila ni onda kada je rekao da me nikada nije volio, i da je to bila prolazna stvar, jedan više promašaj. Rekao je da odem, da se nikada više ne vratim i da zaboravim da je postojao. Nisam pristala, ostala sam gledati ga kako me uništava, i na svaku njegovu pobjedu sa njim sam slavila. Nisam ga zaboravila niti onda kada je rekao da sam ja zadnja osoba koju bi mogao voljeti, ostala sam gledati samu sebe kako propadam. Volim te- rekoh. Ostajem- rekoh. Neću te pustiti- rekoh. Ne dam te nikome. – rekoh. Objasnit ću ti par stvari, rekao je. Ti si bila izvrstan način da ubijem vrijeme, zabavna si znaš. Ali pomalo i nestvarna. Nemoj me voljeti, odlazi, pusti me, i nemoj me čuvati. Ja sam tebe volio samo kad sam morao, nisam imao koga a trebao mi je neko, ja nisam ostao nikada kad si me trebala, i svaki put sam te puštao, i uvijek bih te rado prepustio. Zvao me, čula sam njegov smijeh sa nekom drugom, pričao mi je o sreći s njom. Vidjela sam ga, držao ju je za ruku, uživala sam gledajuci kako je sretan s nekim drugim. Ali zaborav neće da mi bude drug, neće njemu u inat. U inat ću te voljeti ovako sto vjekova, i molit ću se za tvoju sreću i da tvoj smijeh odjekuje sve dok živim u ovom našem prokletom gradu, gdje mogu biti sigurna koliko si sretan. Ali znaš kada ću te zaboraviti ? Kada mi dođeš i kažeš da se nikada ne sjetiš mene, a vidiš to je prosto nemoguće. Ne možeš mi to obećati, jer previše si sa mnom prošao da bi uspomene bacio i prosto ih se riješio. Njih ćeš imati čitav život, kad nisi htio mene.
A moja želja je bila da budem tvoja. Samo tvoja. Zauvijek.
04.12.2012. u 21:25 | 0 Komentara | Print | # | ^