Da li čovjek sve,baš sve,na kraju preboli ?

... samo kada njemu je dobro, onda dobro sam i ja...

... Vidio ni onda ne bi, kada ljubav zakasni... !

21.09. Zavrsavam sa ovom pricom... Sad si napokon sritan, bez mene.. I vidin to! I neka si bebo, dok god si ti sritan, sa mnom, ili bez mene... I ja sam... Ko sam ja da ti sudim? Jer pobjede i porazi, bez tebe, na isto svode se...
Zavrsit cu svaku pricu o tebi, ikakav spomen.. Ovaj put ozbiljno, k'o da nikad nisi postoja... Jer sve se svede na isto. Dodje prokleta bol. Bol kad znam da nisi tu, a tako te tribam.. Zato i pisen ovaj blog.. Nekako mi je lakse tu napisat sve ono šta ti u stvari oću reć, napišen tu čisto da bude izrečeno.. Mozda je ovako i najbolje. Mozda jedan dan i dodjes do ovdi, i procitas sve ono sta nikad nisan imala srca rec i napravit... Mozda onda budes svjestan osjecaja i pizdarija koje nisan pokazivala jer nisan smila. Mozda procitas ovu bol koju osjecan, i toliko vrimena posli svega.

I odes, i vratis se.. I kad si tu izgleda ka da nikad neces otic, al opet odes ka da nikad nisi bija tu...
Bilo kako bilo, još ti se nadan, al idemo dalje. Bez tebe, jako jako ! <3

21.09.2013. u 23:50 | 0 Komentara | Print | # | ^

:S

"Vjerovatno sam samo trebala nekog da me zagrli i kaže: 'Naučit ćeš.' No, zauzvrat dobiješ nešto drugo: poniženje, osjećaj nemoći, nezadovoljstva, praznine, nerazumijevanja. Pitam se da li lijepe liječi uistinu koštaju mnogo. Pitam se zašto su u stanju upravo one ružne da nas 'poraze'. Samo sam htjela znati, htjela sam biti dobra i u tome, ali ne može. Prvi put sam osjetila da nije ništa u mojim rukama, da sam nesposobna. Poželjela sam u tom trenutku da znam ili da me nema, a treće je pobijedilo - samo nisam uspjela.
Osjećaj neznanja boli, a kad ti neko stalno ukazuje na to, čovjek ne vidi svoje druge vrijednosti, apsolutno se posvećuje tome što ne zna, to ga 'ukopa'. Vrištala sam, plakala, nisam se uspjela strpiti, nisam uspjela biti hrabra, posrnula sam (greška br.2).
Željna znanja, te da mi većina stvari ide od ruke, učinila je da se ovako osjećam, nisam imala kome da pišem, mnogi me ne bi razumjeli, mnogi bi se radovali mom neuspjehu. Ovako pričam svima, a nikom; ovako sam to izbacila iz sebe, a jedina znam skriveno značenje svih navedenih riječi. Čudno je to kako se mnogi raduju neuspjehu, to boli, s druge strane boli i kad ti neko konstantno na to ukazuje. Htjela sam da me nestane, da pobjegnem od svega, ali kako pobjeći od sebe? Jedino to ne znam i to me ubija, a mnogi znaju, ali meni ne ide. NE IDE, NE IDE!!! Ali želim znati, ne želim biti glupa toliko. Sad sam vidjela koliko sam mala u svojim očima, a to je najgore - pad u dragim i gore od najgoreg, pad u vlastitim očima. Uvijek sam se trudila biti tu za druge, mada sam nekad poželjela i sama biti potrebna, i sama trebati lijepu riječ, zagrljaj, i jedno 'ne plači, znat ćeš'. Nisam to dobila. Dobila sam strah, gađenje, nerazumijevanje i puno jedne riječi - 'glupa si', riječi koje ti zvone u glavi. Iako sam uporno pokušavala da ih ne čujem, da ne čujem taj glas iznova i iznova, nije uspjelo. Ni sama nisam znala da sam dospjela do dna, do dna neznanja.

Nemojte ljude vrijeđati, dovoljno im je teško što ne znaju; dovoljno je što se bore sami sa sobom. Samo nisam uspjela, samo nisam znala, i u tom trenutku poželjela sam da nestanem, smrt sam poželjela kao izlaz, samo da me nema, da ne proživljavam riječi 'glupa si', 'kako možeš biti toliko glupa', a odgovor ne znaš, kao što ne znaš niti to, odgovora nema. Zašto sam glupa, zašto mi ne ide? I opet niko nije bio tu, nisam imala hrabrosti, opet, žaliti se ikom, niti dijeliti s kim, htjela sam samo da znaju, da shvate, da pitaju, međutim niko nije shvatio istinitost mojih riječi, mog poziva u pomoć. Htjela sam makar da zaspem, da na nekoliko sati izbacim to iz glave, da se isključim iz ovog svijeta, ali niti to nije išlo. San nije dolazio na oči. Ja samo želim da nestanem, da nevidljiva postanem, i da znam. Ali ne znam, to mi ne ide, nikada neću znati, za te stvari ostat ću glupa.
Na kraju trebala sam nekog bliskog, da me utješi, da se ne raduje tome, samo sam trebala ruku spasa, riječ utjehe, ohrabrenja. Sama nisam mogla, niti mogu. Pala i na tome testu. Posrnula sam, idem naprijed jer moram. Besciljno putujem u moru neznanja, ali neću se pomjeriti, ne umijem, ne znam. Čovjeka uvijek slome njegove slabosti i najbliži.
A najbliži su oni upravo koji ti žele dobro, a koji te najmanje razumiju. Utješit ću sama sebe, vjerovatno se događa i najboljima."

07.09.2013. u 20:15 | 0 Komentara | Print | # | ^

Lito 2013.

Let's begin....
Toliko stvari se dogodilo ovo lito, iako san mislila da mi traje duze nego ikad proletilo mi je u roku od sekund...
I will miss this shit..

Pocet cemo od 15.06. Zadnji dan skole, nesuđeni maturant, produzila sam za godinu ( :( )
Al eto, pili smo... Obišli smo cili grad onako pijani, i mokri... Kupanje na Baćama, u robi ( istina da san nakon toga bila bolesna jos uhuh, al eto, zadnji dan skole je bija, pa eto, ka, lito nam je pocelo ) , temperatura i nije bila pretjerano visoka, s obzirom da su neki sidili u tutama i dugim rukavima, nama nista nije smetalo, jer jel, popilo se tu večer i više nego smo tribali...
28.06, pala je najteža odluka, i kosu koja je bila preko ramena, osisala na Rihanna dzir, i obrijala pola glave. ( STUPID, STUPID)
Al ajde, naraslo je vec, i dobrom brzinom raste, pa necu dramatizirat .

I stiga nan je 7 misec... Izlasci, nocno kupanje, obilazenje raznoraznih mista, prvi posjet Rijeci ...
Izlazilo se uglavnom u F-a na Rivu, kupali smo se po Dućama, u Omišu, i svim raznoraznin mistima, samo da nismo u Splitu... Gužve su se podnosile očajno na cestama, s toga je jednu večer na putu za Duće nacrtan predivna Božićna jelka, ukrašena i sa darovima ispod nje... I tako, glupirali smo se, nismo iskreno ništa korisno radili cilo lito... Bilo je tu i zaposlenja, naravno... Jedino od svega mi je za sta nisam ostala u Zadru , al da jesan, ne bi bilo nista ovako.. Također san jednu večer išla po Miju i Petru u Kaštela, jer ih je zaustavila pandurija, bez vozacke i prometne.... I eto... Bilo je 4ipo ujutro...
28.07. Moje javljanje mome Dž-u bilo uspješno... Pomirili smo se, bili prike, bilo nam je odlicno.. Zajebancija po Solinu, Splitu, i na kraju smo završili na selu... Ah selo, e to je sad priča.. Došla san tu ravno nakon godinu dana.. Obišli smo sve živo. Obišli naš bunar di još uvik piše Dode&Jamo, 02.09.2012.
Onda smo išli stvarat neke nove uspomene tamo, popeli se kraj Vjetrenjača ( najgori mogući potez u cilom litu, strma cestica, uru vrimena do nje, uru nazad), i potpisali se, na jednom od onih glupih žutih kinezića xD
Kupanje u bazenu, spavanje sa mojim Džejmijem.. Sve je bilo lipo :) , moran priznat, uživala san u svakom momentu... I onda eto.. 16.08. kraj svega... Ljudi koji stvarno imaju neizgrađene karaktere, i koji moraju hranit svoje bolesne umove tuđom nesrićom, upetljali su se u sve to, i eto ga... Gotovo sve... Al bilo je lipo dok je trajalo opet, i ako ovo ikad budes cita Dz, znaj da nikad ni u jednom momentu NAS nisam tila da se ovo sve završi. Uvik si mi bija sve na svitu, i jedina snaga, zbog koje san znala držat stvari na distanci, jedino svitlo u ovom svom mraku. Svaki sat bez tebe je bija najduzi ikad.. I tih 6 miseci dok nisi bija tu... Ko 6 dugih godina. I sad te opet nema. Moraš znat da ne bitno koliko će vrimena proć, 100 godina može, šta se mene tiće, uvik al uvik ću te čekat.

I sad, 01.09. u 00:33, zaključujen lito sinoćnjin izlaskon sa Pexi i Priksijem, i fala sta ste mi toliko ulipsali cilo ovo lito, i kraj lita nisam mogla bolje dočekat... I sad idemo jako, ovaj put, idemo maturirat ove godine, i sljedeće lito pokušat napravit još boljim....

Ovo lito ću pamtit zauvik!
P.S. Iako nisi kraj mene, Dz, voli te tvoja Dooodolica Dadrilica Boo najviše na cilom ovom jebenon svitu, i da nije bilo tebe, cilo lito bi bilo drugacije. Volin te najvise, i zauvik !

01.09.2013. u 00:11 | 0 Komentara | Print | # | ^

<	rujan, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (5)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (6)
Studeni 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (6)

O meni:

Za sto dugih godina, Bog me kaznio bez tvog dodira... :(
Ti&Ja.
20.01. <3

"Toliko načina da kažeš VOLIM TE, a nikad dovoljno da kažeš koliko."

Kada neko kaže : " Ma bio je on dobar prije ovog,prije onog, prije toga ..." A ja kažem, ljudi koji su pokvareni takvi su oduvijek, samo sakrivaju i čekaju neko opravdanje da bez glume pokažu kakvi su ...

"I sve se svede na posljednju osobu na koju misliš prije nego zaspeš. To je osoba do koje ti je najviše stalo."

"Budi samouvjeren. Previše smo vremena potrošili upoređujući se s drugima i želeći da budemo nešto što nismo. Svako ima svoju snagu i svoje slabosti, i tek kad prihvatiš sve ono što jesi - i ono što nisi - tad ćeš potpuno uspjeti. ''

''Kako možeš bez njega? Mogu? Ko je rekao da mogu bez njega? Ja moram! To je postao moj zadatak, životna navika. Previše ga volim da bih mu kvarila sreću. Previše sam slaba da se borim za njega. Pustit ću ga, odtugovati ću i prežvjeti. Nadam se...''

‎'' Sada joj se najedanput pružila prilika koju je toliko iščekivala, ali je potajno priželjkivala da se nikad ne pojavi! Kako da se suoči s izazovima i opasnostima jednog života koji nije poznavala? Kako da napusti sve ono na šta je navikla? ''

Svi žale u životu za nečim. A ja.. Iskreno, nemam za čim. Neki bi mi na ovo rekli: " A one suze za njim?!" Ljudi pate za onim što su imali.. A ja njega nikad nisam ni imala. "Službeno" je bio moj, ali nikada mi nije "duhom" pripadao. Bio je svačiji, znam ja, svakoj je pripadao. Svakoj.. Samo meni ne.. I da me ponovo pitaju za čim žalim. Opet bi odgovor bio isti - Ni za čim!

Onda dođe dan kad ti postane svejedno. Shvatiš da nema nade i pustiš da vrijeme odradi svoje. Znaš,mnogi su mi govorili da sam to trebala ranije učiniti, biti hladna, nedodirljiva. Ali oni ne znaju kako je to stajati pored osobe koja ti je bila sve, i osmijeh i suza, a sada se ponašate kao da se još niste upoznali. Valjda još to nisu doživjeli ili.. ne znam. I ne želim da dožive.

.......

I ona ljubav kakva god bila, priznajem, meni je valjala, ali duša se predala, srce odustalo. I šta mi ostade? Sjećanje da sam ti se nadala i nada da ću se barem još jednom, nekome tako nadati. Kao što nadah se tebi. -


Onda je šapunla kroz plač: " Nedostajat ćeš mi." I samo Bog zna koliko je bila iskrena.

Pitam se koje su razlike između muškarca i žena. Tko više voli? Tko više plače? Tko je hrabriji? Tko kome više nedostaje? Pa svi smo ljudi, svi smo isti, a ipak drugačiji na svoj način. Da li su stvarno žene osjećajnije, ili su muškarci zapravo kukavice koje se boje pokazati svoje osjećaje ?


Doci ce vrijeme kada ces se pitati otkud tolika ravnodusnost nakon onolike ljubavi, gdje je nestalo uzbudjenje kada bih te svaki put ugledala. Gdje je moja zaludjenost tobom?! Bit ce ti tesko, ali prestat ce. Patila sam i ja, pa zivim. Samo bez tebe u srcu. I odlicno je, vjeruj, nezamjenjiv osjecaj. A sam si nam presudio, sam si odredio svoju ulogu u mom zivotu. Sam si usao, sam izasao iz njega. Nema te vise, dragi, prihvati poraz vec jednom.

I čiji broj noćas da okrenem, tvoj ili njegov? Znam, on će se javiti, reći mi ono što želim čuti. A ti, možda se i ne javiš, ali taj čudan osjećaj dok biram tvoj broj, ne može se usporediti ni sa najljepšim rijećima.


"Okrznuo si me ramenom nekako više u ime uspomena nego u znak pozdrava. Niko to nije vidio; ni djevojka koja se smješkala na mom nekadašnjem mjestu, ni momak koji je umjesto tebe čvrsto stezao moju desnu ruku. I sve što je bilo među nama stalo je u taj jedan dodir - hladan i pomalo grub. I zaista tužan. Znam, želio si da znam da ti je teško, da ti je žao. I meni je bilo. Jer, mogli smo dijeliti mnogo toplije dodire, šaputanja, i na kraju, mogli smo dijeliti život, ali, ne... Sve je ostalo samo na tom pozdravu dva ramena i ubrzanom kucanju dva srca. Koje oni nisu mogli, a mi nismo željeli čuti..."

I sve te djevojke poslije mene,nadam se da su ti barem pokusale zamjeniti mene.Da su uspijele u to ne vjerujem,ne vjerujes ni ti a zelis...o kako samo zelis!

Znala je da će dio nje zauvijek ostati s njim. Tamo gdje su onoga dana stali, ostao je njegov ponos, njen inat, prokockana šansa i jedno obećanje. Imali su sve, a izabrali su ništa.

''Šta je ostalo posle nas ?
Nekoliko propuštenih poziva kada se oboje opijemo od uspomena, tiha mimoilaženja kad se sretnemo i ime na koje još uvek reagujemo kada ga čujemo...
Nije ostalo mnogo od nas...
A činilo se tako obećavajuće ...''



"Jednoga dana ću da te prebolim. I baš tog dana ćeš shvatiti koliko me voliš."

''Možeš me prezirati, mrziti, psovati, nikad više ne pomisliti na mene, brisati me sa e-maila, fejsa, ne samo sa interneta, nego i iz duše, iz sjećanja. Samo jedno ti zabranjujem. Pazi, zabranjujem. Da me žališ.''


"Kako da kaže da li ga voli? Šta bi rekla time? I šta se drugome može reći o tome? Pošla sam pogrešnim putem, i idem sve dalje, trula u sebi, srce se ničemu ne raduje, sve veća daljina iza mene, a sve što je moglo biti ostalo je na drugoj stazi, i treba se samo vratiti, ništa nije lakše od toga, i ništa teže. Osvrtanje nije vraćanje, to je žaljenje."

"Vidi je prijatelju. Ti nemaš pojma koliko te je ona voljela, šta je sve radila da ti budeš sretan sa drugima. Koliko noći je proplakala,a onda glumila da je sve u redu. A ti ništa nisi znao, bio si slijep. Zaslijepljen drugima, nisi shvatio da te je jedino ona voljela. Sad je pogledaj, smije se, nije joj bilo lako,ali poslije toliko vremena pomirila se sa tim da je nikada nećeš primijetiti. Ona je ostala potpuno ista, ranjena mnogo puta. Sada otvori oči! Gubiš je, a kad čovjek gubi tek onda shvati!"

"Kada budete spremni samo otići, a ne saslušati šta vam ima reći osoba koja je bila najvažnija u nekom periodu vašeg života, kada budete spremni ne dozvoliti da vam objasni stvari. Kada se ponašate da vam je svejedno i prazno slušate nešto što vama znači puno više nego što ćete ikada pokazati. Kada budete spremni otići od osobe koju volite, kada budete spremni ne povjeravati se svakome, spremni ste živjeti u pravom smislu. Ja jesam."

I na kraju svega, poslije toliko godina, ostala je samo dobra stara navika, da me ta poznata boja očiju svaki put dotuče, da se na poznatu boju glasa stresem i razniježim, da se na poznat smijeh i ja nasmijem i kažem "Sretan je, hvala Bogu." Najviše boli ono što je moglo biti, a nije bilo.

Razmišljanje o onome što je moglo biti, a nije bilo. O onome što je trebalo biti, ali sudbina tako nije planirala... I onda shvatiš, nije vrijedno. Više nije vrijedno ni minute tvog vremena, nijedne suze na jastuku, nijednog poziva sa sakrivenog broja, nijedne čaše pića za privremeni zaborav, nijednog pogrešnog i usputnog muškarca u tvom životu... Ne, nije vrijedno. Nije vrijeme za kajanje, nije vrijeme za nedostajanje. Vrijeme je za zaborav...

"Ponekad zastanete, pomislite da odustanete, ali nemojte... Ako bacite svoje snove, niko ih neće pokupiti. Borite se za ono što je vama važno i što je vama vrijedno. Ne dopustite da vam to oduzmu i sruše. Uvijek gledajte naprijed i samo naprijed, jer nikad nije toliko loše da ne može biti gore, a ni toliko dobro da ne može biti bolje... Na kraju sve ispadne dobro, ako nije dobro, znate da nije kraj."

"Postoje oni trenuci kada nam neke osobe nedostaju toliko da se čini da su negdje u blizini, a miljama su daleko. I nevjerovatno je kako nedostaju baš onda kad je sasvim nemoguće da budu tu."