Staneš i zapitaš se koliko u stvari znaš o sebi ; Dok si mislila da te ništa nemože povrijediti, da te nitko nemože slomiti, dođe ON...
Prođe godina dana, jednih prekrasnih uspomena. Prođu dani, za tren.
Budiš se, i prva stvar koja ti prođe glavom je ON...
Te prekrasne zelene oči, i onaj osmijeh.
Misliš da je sve savršeno, da imaš sve. I imala sam. Sve do jednog dana...
Rekao je neke stvari koje nije trebao, rekao je ono što najviše boli. Mislim si, nije vrijedan ni jedne suze, al opet, nisam se uspjela suzdržati, i sve je krenilo... Bol koju sad osjećam, nije ni približno takva kakvom je ti smatraš. Bio si idealan ; nasmijan, nježan, razuman. Imali smo problema, ali smo riješavali sve zajedno. Bio si najveći oslonac, i osoba koju je trebalo imati kraj sebe da bi se normalno funkcioniralo. Al tvoje razmišljanje bilo je sasvim suprotno od moga. Isto kao i ova bol sada. Misliš: ''Nije joj ništa, proći će, preboljet će.'' Neće. Uvijek će tu bit ona mala prazna rupica u duši koju si ti upotpunio. Izgubila sam jednu osobu, izgubila sam sad i tebe. Pitam se, što bi bilo da smo ostali zajedno? Znam, premladi smo da bi imali nešto više. I gdje sam sad? Izgubljena u vremenu, bez ikoga. U to ubrajam samo tebe.
Pustila sam prijatelje, zbog tebe. Izabrala sam tebe. Oni su otišli, svatko na svoju stranu. I napravili su nešto u životu. A ja, ja sam sada samo zarobljena u uspomenama koje su ostale iza NAS... Kažeš mi: '' Razbistri glavu! '', a ni sam neznaš da sam to baš i učinila. Vidjet ćeš i ovo jednog dana, možda se i sjetiš svega što se dogodilo. I onda ćeš promisliti o meni, i o onome što smo imali. I što će onda biti? Tražit ćeš me, znam to, osjećam... Al mislim da će onda biti kasno. Možda ću i ja nastaviti dalje, bez tebe, u stvari, sigurna sam da hoću. I onda, imati ću nekog kraj sebe, nekog tko me zaslužuje i zna cijeniti. I više neće biti tebe, barem ne u mome životu.
I onda shvatis da onog pravog sretnes samo jednom u zivotu i nikad vise. Da su samo jedne najdraze oci, samo jedan zagrljaj u koji se savrseno uklapas. Jedan osmijeh kojem se uvijek obradujes. I onda, kada to izgubis, cijeli zivot tragas za takvim istim, pravim. Ali ga nikad ne nadjes. I sa svakim pogresnim, uvijek se vracas njemu, jedinom pravom.
Sa njim sam provela najljepse dane zivota.
Sa njim sam upoznala novu sebe.
Ucio me nekim novim navikama. Voljela sam ih.
Nasmijavao me svojim glupostima, blesavim rijecima i pokretima.
Zajedno smo koracali ulicama posutim zrelim liscem i smijali se.
Smijali se tako ludo, histericno, budalasto, kao da niko vise ne postoji.
A nije ni postojao.
Bas u tim trenucima sa njim, zaista niko nije postojao. On, ja, mi.
Sa njegovim otiscima na sebi, svaku noc odlazila sam u krevet, i laganim pokretima prstiju prelazila preko svakog njegovog dodira i smijesila se sama svojoj ludosti.
I nestrpljivo cekala jutro da opet mislim o njemu.
Ma svaki trenutak je mali i nedovoljan sa njim u mislima.
Tako sam sebicno i jako voljela svaki njegov pogled, svaki treptaj ocima, svaki prstic voljela sam pojedinacno. Nosic, usne, dodire.
Navike, izgovor, njega cijelog.
Danas.. Danas ga nemam.
On je sada zaboravio sve, i na drugom mjestu trazi nasu proslost.
Nece je naci.
Nece, ne moze.
Moze pronaci bolju ili goru.
Istu, nikada!
Volim te Jasmine, vise od zivota...
Post je objavljen 02.12.2012. u 09:28 sati.